Studeni 1987: Iako Tjedan Filma u Kulušiću nije
opravdao očekivanja organizatora u financijskom pogledu, potvrdio je
status Jure Stublića kao jedne od najjačih autorskih ličnosti
jugoslavenskog rocka ne samo ovoga desetljeća...
Neugodno je bilo stajati na galeriji u
Kulušiću u ponedjeljak dvanaestoga listopada i gledati u praznu
dvoranu prije početka koncerta Jure Slublića i grupe Film. Kao da
je neugodno bilo i svakom od dvjestotinjak posjetilaca koji su došli
na prvi od sedam koncerata te grupe u nizu, pa su svoj konačan
odlazak pred binu...
...odgađali sve do zadnjeg trenutka.
A sigurno je
najgore bilo samome Stubliću i njegovim momcima kad su razgovorali s
Draženom Vrdoljakom kad bi trebalo i treba li uopće početi sa
svirkom.
Iako su očito razočarani i malodušni sišli u dvoranu,
uskoro je svima prisutnima postalo jasno ako itko treba nešto
žaliti, i ako ikome treba imati biti neugodno da su to one tisuće
spavača koje su ostale kod kuće gledati loš TV program ili slušati
dosadne radio emisije.
Jer prošli tjedan Jura Stublić i grupa Film
bili su ti koji su Zagrepčanima pružali pregršt
pozitivnog uzbuđenja, radosti i veselja muziciranja.
Iako su koncerti, kako je Tjedan Filma
u Kulušiću prolazio, bivali sve posjećeniji, i organizatorima i
izvođačima je da razmišljaju gdje su pogriješili kad su zajedno
ušli u taj, za domaće prilike, vrlo ambiciozni pothvat.
Možda
zaista nije bilo dovoljno osloniti se uglavnom samo na snažno ime
grupe i njenog vođe. Možda bi ipak bio prikladniji ciklus od tri do
pet uzastopnih koncerata, ili da se sve to odigralo ljetos, kad je
ploča Sunce sja objavljena.
Naime, ni njezin put nije išao u skladu
s iščekivanjima. Ta ploča, iako je to po mnogo čemu zaslužila,
nije postala pravi ljetni hit, a ni Jura Stublić nije se etablirao
kao jedna od najvećih jugoslavenskih zvijezda, on se samo potvrdio
kao jedna od najjačih i najsenzualnijih autorskih ličnosti.
Koncert je imao sve potrebne elemente
za pravu propozicijsku svetkovinu velikog benda, no pretvorio se u
vrhunsku veselicu protkanu kompozicijama Stublićevih uzora, poput
Brucea Springsteena, Iggyja Popa, a na kraju nastupa i razigrane
verzije trenutno vrlo popularne skladbe La Bamba.
Filmovci su izveli
sve najpopularnije i najznačajnije stvari svog opusa, koji bitno
određuju i profil cjelokupnog jugoslavenskog rocka osamdesetih
godina.
Nova postava grupe iskazala se više nego ravnopravna onoj
staroj, a na koncertima su se posebno isticali Marin Margitić
lirskim melodičnim dionicama na saksofonu, i Željko Turčinović
koji je izuzetno funkcionalno, ali ne i posve streotipno, određivao
tempo i ritam na svojim bubnjevima.
Stublić je očigledno mnogo
radio na koreografiji frontmena koja je, kako je koncert protjecao,
postajala sve manje ukočena i sve spontanija, kulminirajući u
razgovorima i zezanju s publikom u izuzetno intimnoj atmosferi
klupskog koncerta u "Kulušiću".
Publika je istim intenzitetom popratila
izvedbe starih i novih Stublićevih pjesama, od kojih je poseban
ushit izazvala stara Mi nismo sami, ali isto tako Sjećanja i Valovi
s posljednjeg albuma.
I upravo to mora Stublića i njegove
momke ohrabriti. Uz pametnije poslovno vođenje svoje karijere, Film
ima sjajnu budućnost. Nove skladbe Jure Stublića prihvaćene su
jednako kao i kvalitetne stare.
I zato ta serija koncerata, ako se
izvuku dobre pouke, može za Stublića značiti isto koliko i onaj
jedan s početka karijere, koji je i snimljen na EP Film u Kulušiću.
Za zvijezdu jednog ljeta često nije potreban talent, ali da se bude
trajna vrijednost neke glazbene scene, autorstvo je jedan od aksioma.
A kod Stublića ne manjka ga ni u 1987...
Napisao: Ozren Kanceljak, snimio: Željko Jelenski (Studio, 1987.)
