Najnoviji, "Sandinista!", sadrži trideset i šest vrlo raznolikih, žestoko angažiranih ljevičarskih pjesama, u dokaz tome da "Clash" i dalje nalazi razloga za postojanje.
Druženje s grupom "Clash"
otpočelo je nakon njihova...
... minhenskog nastupa u relativno maloj polupraznoj dvorani "Circus Krone" (kapaciteta 1500-2000), u opsjedanoj garderobi grupe.
Dosljedni svojoj uobičajenoj ljubaznosti u ophođenju s fanovima, "Clash" su proboravili gotovo jedan sat u svlačionici razgovarajući s posjetiocima i pri tom velikodušno dijelili osvježavajuća i omamljujuća sredstva.
Njihovi tehničari potrudili su se da novinari uđu zadnji kod "Clasha", oni uvijek dolaze na red tek nakon poklonika. Kad smo se nakon iscrpljujućeg čekanja probili do sobe s umjetnicima, dočekala nas je poprilična gužva. No ipak smo uspjeli iščupati pjevača, skladatelja i neslužbenog lidera grupe Joe Strummera iz obruča najvatrenijih pristaša te ga privoljeti na razgovor.
Tada mi je pala na um ideja kojoj vjerojatno mogu zahvaliti što sam dobio intervju. Spomenuo sam Strummeru da sam prije godinu dana u Münchenu razgovarao s jednim od najpoznatijih svjetskih rokera koji je rekao da najviše sluša album grupe "Clash" "London Calling".
Rekao sam Strummeru da pokuša pogoditi tko je to bio. Kao iz topa, Strummer je prvo naveo Brucea Springsteena, a negdje u petom-šestom pokušaju otkrio je identitet svog čuvenog zagovornika - Petea Townshenda.
Strummer danas drukčije doživljava prve dane grupe nego u trenucima kad je ona počela nastupati.
... minhenskog nastupa u relativno maloj polupraznoj dvorani "Circus Krone" (kapaciteta 1500-2000), u opsjedanoj garderobi grupe.
Dosljedni svojoj uobičajenoj ljubaznosti u ophođenju s fanovima, "Clash" su proboravili gotovo jedan sat u svlačionici razgovarajući s posjetiocima i pri tom velikodušno dijelili osvježavajuća i omamljujuća sredstva.
Njihovi tehničari potrudili su se da novinari uđu zadnji kod "Clasha", oni uvijek dolaze na red tek nakon poklonika. Kad smo se nakon iscrpljujućeg čekanja probili do sobe s umjetnicima, dočekala nas je poprilična gužva. No ipak smo uspjeli iščupati pjevača, skladatelja i neslužbenog lidera grupe Joe Strummera iz obruča najvatrenijih pristaša te ga privoljeti na razgovor.
Tada mi je pala na um ideja kojoj vjerojatno mogu zahvaliti što sam dobio intervju. Spomenuo sam Strummeru da sam prije godinu dana u Münchenu razgovarao s jednim od najpoznatijih svjetskih rokera koji je rekao da najviše sluša album grupe "Clash" "London Calling".
Rekao sam Strummeru da pokuša pogoditi tko je to bio. Kao iz topa, Strummer je prvo naveo Brucea Springsteena, a negdje u petom-šestom pokušaju otkrio je identitet svog čuvenog zagovornika - Petea Townshenda.
Strummer danas drukčije doživljava prve dane grupe nego u trenucima kad je ona počela nastupati.
STRUMMER: Mnoge stvari drukčije
doživljavam. Sada je sve drukčije. Ponekad gubim uvid, pojam o
svemu, više ne znam o čemu je riječ u pojedinoj pjesmi. Nakon što
snimimo album, a dugo smo radili na njemu, umorim se i postajem
bolestan od te glazbe. Nekoliko tjedana ne mogu razumjeti što
predstavlja ta glazba... izgubim pregled, posve je šašavo dok to
radiš.
- Nakon četiri drastično različita
albuma, moglo bi se tvrditi da su naglašene izmjene svjesna
orijentacija, metoda rada grupe.
STRUMMER: Da, izmjene... ne znam, one
nisu uobičajene u glazbi. Pretpostavlja se da treba pronaći hit
formulu i onda se nje pridržavati. Na primjer, "Electric Light
Orchestra", uvijek isti zvuk... teško mi je razlikovati jednu
ploču od druge. Mi pokušavamo drukčije, dosadilo mi je biti
"Clash" iz 1977...
U sklopu punk-pokreta, "Clash"
i "Sex Pistols" odigrali su ključnu ulogu koje se mogu
usporediti s ulogom "Beatlesa" i "Rolling Stonesa"
u doba procvata engleskog "beata". Iako podjednako žestoki
i beskompromisni kao i seksualni revolveraši, "Clash" su
imali snage da svoju energiju usmjere u borbu za opstanak, stalno
preispitivanje smisla svog glazbenog i političkog djelovanja, za
razliku od spektakularnog samouništenja anarhoidnih "Sex
Pistolsa".
Pitanje značenja "Sex Pistolsa" i "Clash" također je ponajbolje usporediti s rivalstvom "Beatlesa" i "Rolling Stonesa" - bez kontrasta "Pistols", "Clash", punk-pokret zasigurno ne bi zadobio svoje fascinantne razmjere.
Kraće rečeno, razlike pristupa i koncepcija "Clash" i "Sex Pistols" stvorile su manevarski prostor na koji se ubacila većina ostalih pankerskih grupa.
Upitao sam Strummera doživljava li on svaki svoj novi projekt kao katarzu, odnosno sažimanje i pročišćavanje određenog razdoblja. Strummer me zamolio da mu objasnim značenje pojma katarza, a ja sam mu pokušao objasniti Aristotelovo poimanje grčke tragedije, kao prikazivanje tako upečatljivih tragičnih prizora da oni svojim snažnim dojmom stvaraju kod promatrača suprotan učinak - pročišćenje.
Pitanje značenja "Sex Pistolsa" i "Clash" također je ponajbolje usporediti s rivalstvom "Beatlesa" i "Rolling Stonesa" - bez kontrasta "Pistols", "Clash", punk-pokret zasigurno ne bi zadobio svoje fascinantne razmjere.
Kraće rečeno, razlike pristupa i koncepcija "Clash" i "Sex Pistols" stvorile su manevarski prostor na koji se ubacila većina ostalih pankerskih grupa.
Upitao sam Strummera doživljava li on svaki svoj novi projekt kao katarzu, odnosno sažimanje i pročišćavanje određenog razdoblja. Strummer me zamolio da mu objasnim značenje pojma katarza, a ja sam mu pokušao objasniti Aristotelovo poimanje grčke tragedije, kao prikazivanje tako upečatljivih tragičnih prizora da oni svojim snažnim dojmom stvaraju kod promatrača suprotan učinak - pročišćenje.
STRUMMER: Pročišćenje, hm... često
nas pitaju zašto je naša glazba tako silovita a suprotstavljamo se
nasilju. To mora da je djelomično razlog tome... Kako ste ono rekli?
Katarza.
STRUMMER: Prepoznajem tu riječ, to je jedna od onih za koju sam već odavna želio saznati što znači.
Iako jedan od vođa punk-pokreta,
Strummer ne vodi porijeklo iz radničke klase. Rodio se u Turskoj,
gdje je njegov otac radio u engleskoj diplomatskoj službi. Strummer
ističe da mu otac nije napravio neku osobitu karijeru, i da danas
radi kao obični službenik u državnom arhivu. Strummer je pohađao
art school (što otprilike odgovara našoj školi za primijenjenu
umjetnost), što je izazivalo sumnjičavost kod tvrdokornijih
pankera.
Razgovor smo nastavili usporedbom prvog i drugog albuma "Give ’Em Enough Rope", kojemu je kumovao poznati američki producent Sandy Pearlman. Izjavio sam Strummeru da taj album smatram najvećim preokretom u njihovu stvaralaštvu.
Razgovor smo nastavili usporedbom prvog i drugog albuma "Give ’Em Enough Rope", kojemu je kumovao poznati američki producent Sandy Pearlman. Izjavio sam Strummeru da taj album smatram najvećim preokretom u njihovu stvaralaštvu.
STRUMMER: Ne znam što da kažem. Možda
je to bila potraga za identitetom i našim vlastitim zvukom.
Pokušavali smo razne stvari ne bismo li otkrili što smo kadri
napraviti.
U svom gotovo dvosatnom nastupu u
Münchenu (otprilike polovica materijala s posljednjeg trostrukog
albuma "Sandinista!", a polovica s prethodnih albuma),
"Clash", na žalost, nisu odsvirali svoju verziju
Junior Murvinova "Police and Thieves" i udarnu skladbu
albuma "London Calling" - "Spanish Bombs".
Želio sam porazgovarati sa Strummerom o toj njegovoj pjesmi jer je smatram jednom od najuspjelijih političkih pjesama u cjelokupnoj povijesti rocka. "Spanish Bombs" je napisana tehnikom toka svijesti, a opisuje asocijacije engleskog turista koji u turističkom aranžmanu avionom doputuje u Španjolsku. Dok ulazi u avion, prisjeća se španjolskog građanskog rata i uspoređuje ga sa situacijom u Sjevernoj Irskoj.
Rekao sam Strummeru da tu pjesmu smatram njegovim najboljim političkim iskazom, daleko složenijom političkom pjesmom od agitpropovskih parola i slogana sa prvoga albuma.
Želio sam porazgovarati sa Strummerom o toj njegovoj pjesmi jer je smatram jednom od najuspjelijih političkih pjesama u cjelokupnoj povijesti rocka. "Spanish Bombs" je napisana tehnikom toka svijesti, a opisuje asocijacije engleskog turista koji u turističkom aranžmanu avionom doputuje u Španjolsku. Dok ulazi u avion, prisjeća se španjolskog građanskog rata i uspoređuje ga sa situacijom u Sjevernoj Irskoj.
Rekao sam Strummeru da tu pjesmu smatram njegovim najboljim političkim iskazom, daleko složenijom političkom pjesmom od agitpropovskih parola i slogana sa prvoga albuma.
STRUMMER: Ako me pitate što znači
ta pjesma, teško mi je odgovoriti. Ona istodobno znači tako mnogo
stvari. Teško mi je nešto izdvojiti... pogotovu kad me Španjolci
pitaju što ona znači...
Ja sam shvatio poruku te pjesme kao
tvrdnju da čak u svakodnevnoj, uobičajenoj situaciji čovjek ne
može pobjeći od svojih političkih uvjerenja, dužnosti...
STRUMMER: ... obaveza.
- Shvatio sam tu pjesmu kao kontrast
između putovanja u turističkom aranžmanu i onoga što se
događa u Sjevernoj Irskoj.
Pokušao sam zatim razgovor vratiti na
prve dane djelovanja grupe.
STRUMMER: U jednom trenutku počeli smo
se vrlo loše osjećati, jer smo vrlo brzo postigli uspjeh. Kao da je
sve bilo protiv nas. Bio sam uvjeren da će nas uspjeh uništiti.
Postali smo uspješni jer je ono što smo govorili bila istina.
Postati uspješan značilo je doći u situaciju u kojoj više ništa
nećemo moći govoriti. To je paradoks...
Sada sam svjestan da smo uključeni u masovne komunikacije i smatram to vrlo značajnim. Da nas nema, postajala bi velika rupa koju nijedna druga grupa ne bi mogla ispuniti. Danas se dobro osjećam, želim da budemo još snažniji, još utjecajniji. No, nakon prve godine...
Sada sam svjestan da smo uključeni u masovne komunikacije i smatram to vrlo značajnim. Da nas nema, postajala bi velika rupa koju nijedna druga grupa ne bi mogla ispuniti. Danas se dobro osjećam, želim da budemo još snažniji, još utjecajniji. No, nakon prve godine...
Gubili ste svoj cilj, svoj smisao?
STRUMMER: Da, bilo je toliko napada na
nas. Sad sam to uspio prebroditi, no tada mi je bilo vrlo teško.
Na prvom albumu pisali ste pjesme o
svakodnevnim problemima nezaposlenih londonskih tinejdžera služeći
se ponajviše osobnim iskustvom, a na drugom ste albumu češće
koristili simbole i metafore umjesto opisa prepoznatljivih životnih
situacija.
STRUMMER: To je točno. No mi tada toga
doista nismo bili svjesni. Nakon što smo napravili prvi album, nismo
imali ništa novo za reći... sve smo već bili rekli. Nismo snimili
nijedan album 18 mjeseci nakon što je izašao prvi (1977. godine). To
je dugo razdobolje, zar ne? Morali smo preispitati imamo li neku
svrhu, cilj... počinili smo nekoliko pogrešaka, ali smo ipak došli
do nekih stvari.
Iz ovih odgovora može se očitati
možda najbitnija karakteristika "Klešovaca" - "odrastanje
u javnosti", neskriveno iskazivanje svih dilema i sukoba unutar
grupe. Basist grupe, Paul Simonon, jednim je primjerom vrlo zorno
objasnio situaciju nakon snimanja prvoga albuma.
Jedna od ključnih skladbi s toga albuma, "Career Opportunities", posvećena je problemu nezaposlenosti. Onoga trenutka kad su potpisali ugovor sa "CBS" i de facto pronašli svoj životni poziv i posao, "Clash" gube svoj izvorni odnos prema toj skladbi. Ona se odnosila na njihova životna iskustva, sve dok nije bila snimljena i upakirana na album. Nakon toga - tvrdi Simonon - ta skladba ima više smisla za druge ljude nego za članove grupe.
"Clash" su očito toga vrlo brzo postali svjesni i uložili su velike napore da ne postanu autoparodija, iako ih je to često navodilo na riskantne pothvate.
Jedna od ključnih skladbi s toga albuma, "Career Opportunities", posvećena je problemu nezaposlenosti. Onoga trenutka kad su potpisali ugovor sa "CBS" i de facto pronašli svoj životni poziv i posao, "Clash" gube svoj izvorni odnos prema toj skladbi. Ona se odnosila na njihova životna iskustva, sve dok nije bila snimljena i upakirana na album. Nakon toga - tvrdi Simonon - ta skladba ima više smisla za druge ljude nego za članove grupe.
"Clash" su očito toga vrlo brzo postali svjesni i uložili su velike napore da ne postanu autoparodija, iako ih je to često navodilo na riskantne pothvate.
Nakon što ste na prvom albumu
iznijeli svoje političke stavove, svoj pogled na ekonomsku situaciju
u Engleskoj, vjerojatno niste više toliko osjećali potrebu da se
bavite tom problematikom, pa ste se usmjerili na glazbene izazove.
STRUMMER: Da, razlog postojanja.
Potreban je razlog. Mislim da su pjesme koje izvodimo i način na
koji sviramo istinski teški, teži od bilo kojeg drugog sastava.
Imamo mnogo razloga za to... sasvim glazbene, čak i ako zanemarimo
tekstove... tvrdim da nam to još uvijek daje pravo na postojanje.
Nakon što ste na prvom albumu izveli
"Police and Thieves", i pogotovu nakon izlaska singla
"White Man At The Hammersmith Palais", često se tvrdilo da
je vama, pa i nekim drugim punk-grupama, reggae predstavljao isto
takvo uporište kao "rhythm and blues" generaciji "Rolling
Stonesa".
STRUMMER: Da, to je istina. Godine
1976. (neposredno prije prvih pankerskih istupa), bilo je mnogo
reggae-glazbe, ali bijelci joj nisu posvećivali pažnju. Mnogobrojni
bijelci, kupci ploča, tražili su Junior Murvinovu verziju "Police
and Thieves" kad smo je mi snimili na prvom albumu... Tako su
oni došli do Junior Murvina. Kao "Stonesi" i blues,
"Stonesi" i Muddy Waters.
Mislim da je isto tako važna i
socijalna komponenta reggea-glazbe, radikalni društveni prosvjedi ...
STRUMMER: Da, inspiraciju nisam
pronalazio samo u zvuku reggaea nego i u onome što su govorili.
Postoje reggae-pjesme o svemu, o bilo čemu čega se možete sjetiti.
Mnogo su slobodnije nego one u Engleskoj. To je sranje. Zapad je
sranje, to je nepošten odnos. Na Jamaici se ploča snima zato što
dobro zvuči... jer je to dobra ideja, jer je to nešto što se naprosto mora učiniti. U Britaniji se previše smišlja, previše je
intelektualne aktivnosti uloženo u odluku treba li nešto
napraviti ili ne, je li ispravno ili nije.
Ne čini li vam se da je lakše naći
čistoću u tradiciji u kojoj niste odrasli, nego u vlastitoj?
STRUMMER: Istina je, uviđam što
želite reći. No tko je pronašao način da se igramo tehnologijom
(pri snimanju ploča). Tko su ljudi koji su pronašli način da se
igraju tehnologijom? Mi imamo studije sa 24 kanala... svi im se dive,
i tamo sjedi tehničar zadužen za tu aparaturu, koji nikome ne
dopušta da njome rukuje.
Tako je to na Zapadu. A na Jamaici... oni se igraju s tim, kao djeca, i proizvode prekrasne zvukove. Svi ti zvukovi postoje i u svakom zapadnom studiju, no nitko ih nije pronašao i koristio zbog drukčijeg odnosa. Njih tehnologija ne plaši. Oni se igraju tehnologijom, Jamaikanci ne dopuštaju tehnologiji da ih kontrolira.
Tako je to na Zapadu. A na Jamaici... oni se igraju s tim, kao djeca, i proizvode prekrasne zvukove. Svi ti zvukovi postoje i u svakom zapadnom studiju, no nitko ih nije pronašao i koristio zbog drukčijeg odnosa. Njih tehnologija ne plaši. Oni se igraju tehnologijom, Jamaikanci ne dopuštaju tehnologiji da ih kontrolira.
Strummer je očito aludirao na tzv.
"dub" tehniku snimanja, koju su iznašli i usavršili
reggae-producenti, poput Leeja Perryja. Osnovna značajka "dub"
tehnike naglo je mijenjanje zvučne slike, oduzimanjem ili dodavanjem
visokih ili niskih frekvencija ili stišavanjem, odnosno ubacivanjem
u prvi plan pojedinog instrumenta.
Mnogi su skloni da genezu tog stila objasne manipulacijama disko-džokeja koji preko skladbe ubacuje svoje najave i komentare. Osobito na posljednjem trostrukom albumu "Sandinista!", "Clash" su se vrlo vješto koristili tom tehnikom snimanja.
Podsjetio sam Strummera da je u jednom intervjuu rekao da "London Calling" ide na pet-šest kolosijeka, dok je na "Sandinistu!" zastupljeno čak 36 usmjerenja (toliko ima i pjesama).
Želio sam da malo popričamo o razlikama između ta dva projekta, pa sam "London Calling" usporedio s Bob Dylanovim albumom "Self Portrait", na koji je Dylan snimio svoje omiljene skladbe drugih autora. Time sam naglasio kako smatram da su "Clash" na toj ploči svirali svoje omiljene glazbene žanrove, bez obzira na već ustanovljenu opću predodžbu o njihovu usmjerenju.
Mnogi su skloni da genezu tog stila objasne manipulacijama disko-džokeja koji preko skladbe ubacuje svoje najave i komentare. Osobito na posljednjem trostrukom albumu "Sandinista!", "Clash" su se vrlo vješto koristili tom tehnikom snimanja.
Podsjetio sam Strummera da je u jednom intervjuu rekao da "London Calling" ide na pet-šest kolosijeka, dok je na "Sandinistu!" zastupljeno čak 36 usmjerenja (toliko ima i pjesama).
Želio sam da malo popričamo o razlikama između ta dva projekta, pa sam "London Calling" usporedio s Bob Dylanovim albumom "Self Portrait", na koji je Dylan snimio svoje omiljene skladbe drugih autora. Time sam naglasio kako smatram da su "Clash" na toj ploči svirali svoje omiljene glazbene žanrove, bez obzira na već ustanovljenu opću predodžbu o njihovu usmjerenju.
STRUMMER: Da, istina... recimo
blue-beat. Za razliku od "London Calling" "Sandinista!"
je zbirka. Ako želite saznati nešto o "Clashu",
kupite ploču "Clasha"... u redu - eto, upravo to je
"Clash". Trideset i šest stvari potpuno različitih, neke
su od njih čak i za mene previše ekstremne, na primjer ona pjesma
"Mansford Hill", koja je, zapravo, neka druga pjesma
snimljena unatrag. To je zasluga Micka Jonesa i, pojma nemam što će
Joe Public (prosječni slušalac) misliti o njoj.
Uz svoj drugi album, "Clash"
su priložili kartu svijeta s ucrtanim žarišnim točkama
političkih sukoba. Simonon mi je objasnio da se i i nisu željeli
izjašnjavati za pojedine aktere, nego samo upozoriti na točke
usijanja. Imajući to u vidu, ne začuđuje ni naziv posljednjeg projekta - "Sandinista!".
U refrenu skladbe "Washington Bullets", također je svojevrstan popis kriznih političkih punktova suvremenog svijeta. Pročitao sam Strummeru jedan njegov citat i zamolio da ga prokomentira:
U refrenu skladbe "Washington Bullets", također je svojevrstan popis kriznih političkih punktova suvremenog svijeta. Pročitao sam Strummeru jedan njegov citat i zamolio da ga prokomentira:
"Duga je povijest političkih pjesama... no one su uvijek bile narodne pjesme - mi smo ih unijeli unutar zasljepljujuće električne glazbe. Na taj način izložili smo se prigovorima. Mnogo je sigurnije tvrditi 'To je samo zabava, dečki... to nije zamišljeno da bi vas ugrozilo ili natjeralo na razmišljanje... ' No stvar je upravo u tome da mi želimo prijetiti i poticati na razmišljanje".
STRUMMER: Pokušavao sam pisati i
drukčije tipove pjesama, ali ustanovio sam da mi ovakve
najprirodnije dolaze. Kao da uvijek kucam na ista vrata. Pokušavao
sam pisati drukčije pjesme, no stalno se ponovo vraćam na... rat
siromašnih.
Nije li to možda jedan od razloga što
nikad niste postali superzvijezde?
STRUMMER: To je upravo ono što sam
želio reći o ranom punk razdoblju i naglom uspjehu. On me odsjekao,
odvlačio od mojega cilja. Danas to doživljavam na internacionalnoj
razini... Kladim se, kad bih otišao u Australiju, prišao bi mi
barem jedan čovjek i rekao: "Tvoje pjesme izmijenile su moj
život". Gotovo svaki dan netko mi to kaže, bez obzira gdje se
nalazili.
U novijim intervjuima često se
koristite marksističkim tezama.
STRUMMER: To je nešto što sam tek
počeo razumijevati. Nisam u stanju čitati Marxa u originalu.
Previše, pretjerano mi je komplicirano... nakon prvog odjeljka, ja sam
izgubljen... nakon prve stranice, nakon prve rečenice. Nisam u
stanju tako razmišljati. Nešto malo uspio sam saznati o Marxu iz Riusove
strip-knjige...
Ona je objavljena i u Jugoslaviji
("Marx za početnike").
STRUMMER: Ona se čita po cijeloj
Južnoj Americi. Mislim da je ta knjiga istinski značajna za treći
svijet, jer ni oni ne mogu čitati Marxa, ali pomoću te knjige mogu
ga razumjeti. Pročitao sam tu knjigu i uspio ponešto shvatiti...
njegovu teoriju o nastanku trgovine, položaj radnika-nadničara.
Pomalo me je osvijestila, prije nisam ništa znao o tome. Karl Marx
bio je za me samo krupni čovjek s bradom s hippie-plakata.
Biste li podržali procjenu da je u
punk rocku energija i emocionalna unesenost često bila važnija od
stavova koji su se zastupali?
STRUMMER: Emocije, izravni ugođaj "iz muda i utrobe"
vrlo je važan...
(U razgovor se umiješao bubnjar Topper
Headon koji je pažljivo pratio drugi dio razgovora.)
HEADON: To je najvažnije kad ste dva
sata na pozornici... bez tog poticaja "iz muda i utrobe" ne
bismo mogli izdržati...
STRUMMER: Glazba govori svim jezicima,
emocije su internacionalni jezik.
Razgovarao: Darko Glavan, snimio: Branislav Rašić (Start, 1981.)
Razgovarao: Darko Glavan, snimio: Branislav Rašić (Start, 1981.)