Travanj 1970: Prije desetak dana, otprilike, Sava Petrović, radnik tvornice bezalkoholnih pića "Osječanka" u Osijeku, upravo je bio sjeo za stol na nedjeljni ručak sa svojim ukućanima kad li se oglasilo zvono na vratima.
Vrata je otvorio Savin stariji sin
Miroslav, ali se ubrzo vratio u sobu:
- Neki čovjek pita za tebe, tata.
Sava se nevoljko digao od stola. Kad je
u hodniku pred svojim stanom u Proleterskoj ulici u Osijeku
ugledao koštunjavi lik plavokosa čovjeka, njegove su se oči
razrogačile kao pred nekom aveti. U hipu su se u tim očima
smijenili i bljesak radosti i sjena tuge i odsjaj nevjerice.
Stajao je tako šutke nekoliko sekundi,
a kad se bacio došljaku u zagrljaj s riječima "Jesi li ti to,
Rajko?" - sva ona raspoloženja u njegovim očima jednostavno su
se utopila u suzama.
Živci toga 45-godišnjaka koji je u
svom životu toliko toga prevalio preko glave nisu mogli izdržati u
tom času, i on je zaplakao.
Uostalom, lik čovjeka kojega je sada, nakon 25 godina, prvi put ugledao, naglo je podigao veo zaborava s onih pet dana... pet najdužih i najtežih dana u njegovu životu, jednako kao i u životu njegova druga Rajka Stojakovića ...
Uostalom, lik čovjeka kojega je sada, nakon 25 godina, prvi put ugledao, naglo je podigao veo zaborava s onih pet dana... pet najdužih i najtežih dana u njegovu životu, jednako kao i u životu njegova druga Rajka Stojakovića ...
*****
U ustaškom logoru Jasenovcu osvanuo je
23. aprila 1945.
Svima u logoru, pa i dotle preživjelim
logorašima, bilo je toga dana jasno da se približio kraj stravičnom
mučilištu, ali i da je došao kraj svima njima. Jer, ustaše nipošto
nisu htjele ostaviti tih 1500 polumrtvih ljudi da sutra budu živi
svjedoci njihovih zvjerstava.
Zato su krvnici još dan ranije sve
preživjele muškarce satjerali u dvije logorske zgrade, samo da što
bolje zametnu tragove krvološtva.
I kada se tog kišovitog jutra, u
nedjelju 23. aprila u 9.30 sati u barakama prolomilo "Drugovi,
bjež'mo" - mnoštvo gladnih i izmučenih ljudi pokrenulo se kao
bujica prema vratima logora.
Ustaške straže na ulazu u logor
zasule su mecima i rafalima iz mitraljeza i pušaka to neobično
mnoštvo iznenada oživjelih kostura.
Mnogi su već u prvim koracima pali. Ali se bujica više nije mogla zaustaviti.
Mnogi su već u prvim koracima pali. Ali se bujica više nije mogla zaustaviti.
Logoraše su vatrom dočekivali i drugi kordoni ustaša oko logora. Nakon svakog kordona brigada
bjegunaca bila je sve rjeđa i malobrojnija, ali plima bijega pred
smrću jedino se smrću mogla zaustaviti. A kad je probijen - kako se
činilo - i posljednji kordon, od 1300 logoraša ostalo ih je jedva
stotinjak.
Da bi što manje skretali pažnju na
sebe, bjegunci su se ubrzo nakon proboja i kroz posljednji ustaški
obruč podijelili u manje skupine, po trojica
ili četvorica u svakoj.
Jednu skupinu od četvorice logoraša,
koji su se dohvatili obližnje šume i prešli preko rječice Strug,
sačinjavali su jedan stariji Banjalučanin, pa neki Stevo, stolar iz
Srijema, također stariji čovjek, te 19-godišnji Sava Petrović iz
Velikog Nabrđa kod Đakova i 15-godišnji Rajko Stojaković iz
potkozarskog sela Vrbaške.
Iako goli i bosi, promrzli i nasmrt
izgladnjeli, četiri bjegunca vjerovala su da su već prebrodili
najteže i da su spašeni. Izmakli su već iz šume i dohvatili se
nekog šipražja, kad li su, osvrnuvši se, na svoj užas ugledali
kako ih dostiže manja skupina ustaša.
Što sada?! Pred njima je, s jedne
strane, bila široka otvorena ledina, s druge strane, grmlje i neka
močvara.
Sava i Rajko bacili su se u šipražje i stali grozničavo puzati kroza nj. U tom času izgubili su iz vida
starog Stevu. Vidjeli su samo to kako se onaj stariji Banjalučanin
dao u bijeg preko ledine. Ubrzo zatim kroz šipražje su projurili
ustaše pucajući za Banjalučaninom. On je, pogođen mecima, pao.
Priljubivši se tijelima uz mokro tlo u
grmu, Sava i Rajko pritajili su se bez daha.
Koraci, psovke i žamor ustaša
Što su dotle njih dvojica znali jedan o
drugome? I mnogo i ništa. Sava, koji je posljednje mjesece u logoru
proveo radeći u kemijskoj radionici, gdje su logoraši kuhali sapun
i galicu i spravljali neki lijek protiv dizenterije, zapazio je već
prije tog malog plavokosog dječaka, mršavog poput treščice, jer
je radio u lančari koja se nalazila u blizini kemijske radionice.
Razgovarao je ponekad s njim, pa je znao da su dječaka ustaše dovele u logor iz Potkozarja mjesec dana prije njega. Tada je dječak imao 12 godina. Sava je znao i to da je Rajkov stariji brat već poginuo u logoru.
Razgovarao je ponekad s njim, pa je znao da su dječaka ustaše dovele u logor iz Potkozarja mjesec dana prije njega. Tada je dječak imao 12 godina. Sava je znao i to da je Rajkov stariji brat već poginuo u logoru.
Tri godine mlađi Rajko znao je o Savi isto toliko, ako ne i manje. Ipak - budući da mu je Sava jednom u
logoru u času iskrenog povjerovanja to rekao - znao je i to da u
kemijskoj radionici ima i natrijeva cijanida koji je veoma otrovan.
Priznao mu je da uvijek drži kod sebe jednu takvu bočicu otrova, da
otrovom skrati sebi život ako se nađe u bezizglednoj situaciji i
pred nepodnosivim mukama.
I eto, sada njih dvojica, stjecajem
prilika, leže tu u grmu, drhture bez glasa i daha, zbliženi na život i
smrt, vjerojatno bliže smrti nego životu.
Bijesni i bahati povik "Stoj!"
koji je odjeknuo u blizini, prenuo ih je iz razmišljanja i obojica
protrnuše do srži kostiju.
Koraci, psovke i žamor ustaša, koji
su vukli jadnog Stevu, primicali su se sve bliže dvojici skrivenih
bjegunaca.
Tada je Sava, tko zna odakle iz svojih
dronjaka izvadio bočicu. Velike plave grozničave oči 15-godišnjeg
Rajka bljesnule su. Jedva čujno prošaputao je:
- Nemoj sve. Ostavi i za mene!
- Ostavit ću.
Taj odgovor Rajko je više pročitao na
Savinim usnama nego što ga je čuo. I kao da je u tom trenutku
osjetio olakšanje. Ne, ustaše ga više neće moći mučiti.
Ležeći u grmu, dva mlada čovjeka još
više su se skutrila jedan kraj drugoga, da budu što bliže i u
trenutku smrti.
Ustaše su, vodeći svoju žrtvu, došle
već na nekoliko metara do skrivenih bjegunaca. Još korak, još dva
koraka i nagazit će na njih.
Sava je prinio grlić bočice usnama.
Rajko je pružio ruku da bočicu
prihvati prije nego što će Savina ruka klonuti.
Dobri stolar Stevo iz Srijema
A onda, kao da se dogodilo čudo! Ustaše su skrenule i stale se udaljavati. Odvodili su samo Stevu, jedinog uhvaćenog od četvorice bjegunaca iz te male skupine. Glasovi su se sve slabije čuli.
Ali su Sava i Rajko još uspjeli čuti kako su ustaše bijesno pitale Stevu da li u blizini ima još koji bjegunac, ali je ovaj muklo odgovarao:
"Ja ne znam".
Ali su Sava i Rajko još uspjeli čuti kako su ustaše bijesno pitale Stevu da li u blizini ima još koji bjegunac, ali je ovaj muklo odgovarao:
"Ja ne znam".
I tako je, odlazeći u smrt, dobri stolar iz Srijema spasio toga dana svoja dva mlađa druga.
Sava i Rajko proveli su još čitavu noć i čitav dan u tom svom čudnom skrovištu u grmlju, ne usuđujući se da se bilo kamo maknu.
Pet dana i pet noći trajalo je njihovo probijanje prema Rajiću, Okučanima i padinama Psunja.
Živjeli su pet dana kao progonjene zvijeri, krijući se od pogleda bilo kojeg živog stvorenja. Nekoliko su puta gotovo naletjeli na razjarene Nijemce ili ustaše u povlačenju.
Hranili su se lišćem i travama. Nekoliko su puta pomišljali da je sve izgubljeno, a bočica s otrovom činila im se kao jedino spasenje. Ali uvijek im, na sreću, to nije trebalo.
I kad su, nakon pet dana i pet noći straha od svakog šuma i od vlastite sjene iz nekog sjenika u selu nedaleko od Lipika ugledali prve borce sa crvenom zvijezdom na kapi - bila je to izvidnica jedne partizanske brigade - Sava Petrović i Rajko Stojaković kao da su se nanovo rodili.
Pet dana i pet noći trajalo je njihovo probijanje prema Rajiću, Okučanima i padinama Psunja.
Živjeli su pet dana kao progonjene zvijeri, krijući se od pogleda bilo kojeg živog stvorenja. Nekoliko su puta gotovo naletjeli na razjarene Nijemce ili ustaše u povlačenju.
Hranili su se lišćem i travama. Nekoliko su puta pomišljali da je sve izgubljeno, a bočica s otrovom činila im se kao jedino spasenje. Ali uvijek im, na sreću, to nije trebalo.
I kad su, nakon pet dana i pet noći straha od svakog šuma i od vlastite sjene iz nekog sjenika u selu nedaleko od Lipika ugledali prve borce sa crvenom zvijezdom na kapi - bila je to izvidnica jedne partizanske brigade - Sava Petrović i Rajko Stojaković kao da su se nanovo rodili.
Bio je petak, 28. aprila i bilo je
jutro kad su dva krajnje iznurena bjegunca susrela prvu partizansku
jedinicu.
Bila su to, kako će se kasnije doznati, dvojica između 55 preživjelih od 1500 jasenovačkih logoraša koji su onog nedjeljnog jutra krenuli u presudni juriš.
Već istog dana uveče rastali su se, Rajko je dodijeljen izviđačkoj četi Prve proleterske brigade, a Sava 21. srpskoj brigadi. I rastajući se, tamo negdje kod Lipika, oni su dugo jedan drugom stiskali ruku i obećavali da se moraju svakako naći kad rat završi.
Bila su to, kako će se kasnije doznati, dvojica između 55 preživjelih od 1500 jasenovačkih logoraša koji su onog nedjeljnog jutra krenuli u presudni juriš.
Svakako se naći kad rat završi
Već istog dana uveče rastali su se, Rajko je dodijeljen izviđačkoj četi Prve proleterske brigade, a Sava 21. srpskoj brigadi. I rastajući se, tamo negdje kod Lipika, oni su dugo jedan drugom stiskali ruku i obećavali da se moraju svakako naći kad rat završi.
No putovi su čudni, često nepredviđeni. A i vrijeme strahovito brzo leti. Sava je, nakon
demobilizacije, otišao u svoje selo. Ali je na mjestu svog doma
našao samo zgarište.
Ostao je bez ikoga od bližih rođaka. Uredio je i obnovio kuću, a kasnije se nastanio u Osijeku.
Ostao je bez ikoga od bližih rođaka. Uredio je i obnovio kuću, a kasnije se nastanio u Osijeku.
Rajko je u vojsci izučio za šofera.
Kad se vratio u rodno selo, gdje također nije našao svoje najbliže,
radio je neko vrijeme u seljačkoj radnoj zadruzi. Kasnije je prešao
u Zagreb, a od 1957. godine živi u Kanadi.
Obojica imaju danas svoje sretne
obitelji.
Došavši ove godine na odmor iz
Kanade, Rajko je nekako saznao za adresu svog druga i našao ga je.
Nakon prvih trenutaka susreta, nakon
velikog uzbuđenja i radosti, Sava i Rajko dugo su jedan drugome
pričali o svojim životnim stazama nakon rastanka prije 25 godina.
Dogovorili su se da će se uzajamno s
obiteljima posjećivati svakog ljeta kad Rajko dođe u domovinu iz
Kanade. Naime, Rajkova supruga i tri njegove kćeri žive u njegovu
rodnom selu Vrbaški.
I bit će tako, da će odsad dvije već
povelike sretne obitelji, kojih danas ne bi ni bilo da nije bilo
sreće i u onom dramatičnom bijegu dvojice mladih logoraša, svakog
ljeta obnavljati, proširivati i učvršćivati jedno prijateljstvo,
zasnovano na mnogim nevoljama i na jednoj maloj bočici otrova.
Napisao: Ratko Zvrko, snimio: Z. Ramničer (Arena, 1970.)