Ta podmukla neurotična misao sputava svaku invenciju, ali je i izazov.
Hrabrost je vrlina samouvjerenih i bezumnih, a katkad i novinara. A učeći nas zanatu, što je u novinarstvu uglavnom usmena predaja generacijskih iskustava, izdrilali su nas da pišemo kratko i jasno i da idemo ravno prema cilju. Dakle, o čemu je riječ?
Ne poznam ni jednog novinara koji drži
do sebe a da nije pokušao ili barem poželio intervjuirati Krležu
za novine. Isto tako, ne poznam ni jednog kojemu je to uspjelo. Ali čitajući Krležin "Dnevnik",
koji je 1977. godine izdalo sarajevsko NIŠP "Oslobođenje"
i zagrebačka "Mladost", shvatio sam da to nije ni
potrebno. Zašto dosađivati čovjeku koji je prema samom sebi bio
najiskreniji, ispovijedajući se nedirnutom
bijelom papiru i ispisujući svoju muku (tako ga, u nekakvoj
faustovskoj pozi, ja zamišljam).
U njegovu "Dnevniku" našao sam odgovore na sve ono što bih ga pitao i da smo razgovarali sučelice. Pa čak i odgovor na pitanje kojim započinje ovaj razgovor:
U njegovu "Dnevniku" našao sam odgovore na sve ono što bih ga pitao i da smo razgovarali sučelice. Pa čak i odgovor na pitanje kojim započinje ovaj razgovor:
• Zašto izbjegavate intervjue?
(...) Nitko neće pojmiti kako moje
postojano odbijanje javnih razgovora o potpuno suvišnim stvarima - et
de quibusdam aliis, nije nikakvo umišljeno prenemaganje, nego baš
intimna potreba za mirom. U javnim izlaganjima, a naročito u štampi,
svi se prave važni! Čast političarima, oni se reklamiraju, to im
je zanat! Artistima se ova vrsta reklame ukoliko je tjeraju u
zapadnom svijetu isplaćuje: radi se o parama. Međutim, kod nas
razgovori u štampi ne zanimaju nikoga, a do literata ionako nitko ne
drži ništa. Intervjue naših "velikih literarnih imena"
ne čita nitko.
Do danas nisam čuo ni jedne žive duše da bi me zapitala jesam li pročitao neki razgovor sa nekim prominentom našeg pera, i tako kraj sveopće ravnodušnosti mislim da je ova vrsta reklame potpuno iluzorna. Kako je nama "besmrtnicima" ("de l'Academie") besmrtnost zagarantirana dekretom do smrti, savršeno je svejedno da li nas intervjuiraju ili ne, pak, prema tome, u koju svrhu da gnjavimo druge gnjaveći sebe suvišnim brbljanjem? (...) (22. I 1958, Dnevnik V, str. 24-25)
Do danas nisam čuo ni jedne žive duše da bi me zapitala jesam li pročitao neki razgovor sa nekim prominentom našeg pera, i tako kraj sveopće ravnodušnosti mislim da je ova vrsta reklame potpuno iluzorna. Kako je nama "besmrtnicima" ("de l'Academie") besmrtnost zagarantirana dekretom do smrti, savršeno je svejedno da li nas intervjuiraju ili ne, pak, prema tome, u koju svrhu da gnjavimo druge gnjaveći sebe suvišnim brbljanjem? (...) (22. I 1958, Dnevnik V, str. 24-25)
• Mrzimo li se?
(...) Po raznim familijama vise "crni
barjaci", da, upravo barjaci mržnje u okviru obiteljskih
razdora koji poprimaju sve neubrojivije forme. Neodgovorna olajavanja
na temelju najintimnijih tajnih i zakulisnih sramota postaju temom
sve histeričnijih razgovora, a ovi razgovori rastu pomalo do
neubrojivih svađa i ispada. Slične beletrističke motive obradio je
Strindberg u ciklusu svojih "Crvenih soba". Jučer još
beletristički kuriozum, ovo indiskretno novelističko podizanje
zavjesa po alkovenima nezdravih odnosa danas je masovna pojava.
Crni humor naših kamermana i lijevo i
desno, pomalo besperspektivni očaj koji se javlja sve glasnije u
našoj erotiziranoj novelistici, sve to govori da se baš dobrano
valjamo na olujnom moru kad ljudi usred enervantne plovidbe gube iz
dana u dan živce sve očitije.
Mrzimo se međusobno i uzajamno uzduž i poprijeko, jalovo i histerično. Mrzi otac sina jer je fakin, jer se opija, jer se skiće čitave noći, jer ne polaže ispite, mrzi sin oca jer spada u staru kramu, jer ga je vrijeme pregazilo, mrzi mama svoju kćercu jer propovijeda slobodnu ljubav i jer neće da se uda za maminog izabranika (perspektivnog diplomata), mrze se muževi i žene, tetke i stričevi, sestrične i bratići zbog oporuke i ostavinskih rasprava, tko je kome ukrao vinograd, klavir ili kuću, mrze ordinarijusi svoje asistente i obratno, mrze pacijenti liječnike i bolnice, preziru i ogovaraju pravni klijenti zakone, suce i pravdu, mrze suci advokate i okrivljenike, mrze se spolovi, mrze se ideologije, mrze se politički programi, mrzimo se svi zajedno zbog nervoznog raslojavanja socijalnih odnosa odozgo dolje i obratno.
Optužujemo se uzrujano preuveličavajući svakodnevne sitne nedostatke, svaljujemo krivnju jedni na druge jer kišemo, jer nas bole zubi, jer dugujemo, jer ne učimo, jer smo nesretni u braku, jer smo lijeni i tako, optužujući se razdraženo zbog najpoganijih poroka, mijenjamo principe kao prljave čarape, padamo iz krajnosti u krajnost proklinjući svoju sudbinu i, bacajući krivnju jedni na druge, poričemo smisao svake borbe i odričemo jedni drugima sva pozitivna svojstva, karaktere i sposobnosti.
Mrzimo se međusobno i uzajamno uzduž i poprijeko, jalovo i histerično. Mrzi otac sina jer je fakin, jer se opija, jer se skiće čitave noći, jer ne polaže ispite, mrzi sin oca jer spada u staru kramu, jer ga je vrijeme pregazilo, mrzi mama svoju kćercu jer propovijeda slobodnu ljubav i jer neće da se uda za maminog izabranika (perspektivnog diplomata), mrze se muževi i žene, tetke i stričevi, sestrične i bratići zbog oporuke i ostavinskih rasprava, tko je kome ukrao vinograd, klavir ili kuću, mrze ordinarijusi svoje asistente i obratno, mrze pacijenti liječnike i bolnice, preziru i ogovaraju pravni klijenti zakone, suce i pravdu, mrze suci advokate i okrivljenike, mrze se spolovi, mrze se ideologije, mrze se politički programi, mrzimo se svi zajedno zbog nervoznog raslojavanja socijalnih odnosa odozgo dolje i obratno.
Optužujemo se uzrujano preuveličavajući svakodnevne sitne nedostatke, svaljujemo krivnju jedni na druge jer kišemo, jer nas bole zubi, jer dugujemo, jer ne učimo, jer smo nesretni u braku, jer smo lijeni i tako, optužujući se razdraženo zbog najpoganijih poroka, mijenjamo principe kao prljave čarape, padamo iz krajnosti u krajnost proklinjući svoju sudbinu i, bacajući krivnju jedni na druge, poričemo smisao svake borbe i odričemo jedni drugima sva pozitivna svojstva, karaktere i sposobnosti.
Teško se putuje iz starih preživjelih
stanja u predjele neotkrivenih još društvenih odnosa. Putujemo iz
traljavih, davno već preživjelih prilika u dvadeset i prvo
stoljeće, a još se nismo oslobodili ni baroka. Razapeti između tri
stoljeća iznad opasnog ponora i neizvjesnosti, a dobro je jedanput
primijetio Tito da je sudbina i suviše toga natovarila na jednu
generaciju. (...) (2. III 1958, Dnevnik V, str 59-60)
• Prijateljstvo je u nas romantična
kategorija, u njega se čovjek zaklinje i uzdiže ga do kulta kako bi
sačuvao mrvice dostojanstva u ovom vremenu kada smo sve više sami,
ne snalazeći se u revoluciji Napretka. Vjerujete li još u
prijateljstvo?
(...) Vrijeme izjeda sve kao jetka
tinktura. Vrijeme izjeda ljudske odnose i jedan od najeteričnijih:
prijateljstvo. I prijateljstvo spada u ritmizirane navike koje se
pretvaraju s vremenom u neku vrstu dresure. Sa prekidom od desetak
godina, a to je dovoljno fatalan vremenski razmak da ispadnu iz
pamćenja čitava carstva, ova se navika drugovanja i prijateljevanja
od stečenog refleksa pretvara u stanku. Poremećenje ritma kao kod
klavira kad je čovjek prestao svirati.
Odviknu se ljudi jedan od drugoga. Najobičnije svakodnevne riječi koje su prije zvučale kao normalne fraze, uzrečice ili poštapalice, "e, pa sjajno, dobro, fino, e, pa da, jasno", počinju nas smetati pretvarajući se u isprazno zvrdanje koje polagano dosađuje kao dosadna muha, "pa da, pa da, dakle, recimo ovako, dakako, fino, e, dakle fino, a vidi ti njega", i tako se naš prijo Vjenceslav pretvara u Filka, a Filko u Medulića i tako od prijatelja postaje u našim očima negativni simulant, i tako se prijateljski sastanak pretvara u enervantnu gnjavažu. (...) (9. II 1958, Dnevnik V, str. 44)
Odviknu se ljudi jedan od drugoga. Najobičnije svakodnevne riječi koje su prije zvučale kao normalne fraze, uzrečice ili poštapalice, "e, pa sjajno, dobro, fino, e, pa da, jasno", počinju nas smetati pretvarajući se u isprazno zvrdanje koje polagano dosađuje kao dosadna muha, "pa da, pa da, dakle, recimo ovako, dakako, fino, e, dakle fino, a vidi ti njega", i tako se naš prijo Vjenceslav pretvara u Filka, a Filko u Medulića i tako od prijatelja postaje u našim očima negativni simulant, i tako se prijateljski sastanak pretvara u enervantnu gnjavažu. (...) (9. II 1958, Dnevnik V, str. 44)
• I jedno staromodno pitanje, ali ne
i suvišno. Ima li revolucionar pravo na "slabost"?
(...) Pita me netko (u pismu) da li
doista odgovara istini da je Roćko (Rodoljub Čolaković) pod pseudonimom (Mihajlović)
štampao lirske pjesme u "Književnoj republici"? Razvilo
se oko toga dopisivanje. Odgovaram čovjeku da je tako, a nije mi jasno zašto ga to
zanima? Odgovara mi dugim pismom da je razočaran. Pitam ga da mi
objasni zašto, a on mi odgovara slaboumno. Ljuti se na Roćka i na
mene kako smo mogli biti tako naivni da štampamo ljubavnu liriku?
Ljubav i revolucija, to ovom idiotu "ne štima"! Ni danas, poslije četrdeset godina, ne dopušta se jednom dvadesetogodišnjem mladiću, suđenom na dvanaest godina robije, da piše ljubavne pjesme. (...) (27. V 1961, Dnevnik V, str. 86- 87)
Ljubav i revolucija, to ovom idiotu "ne štima"! Ni danas, poslije četrdeset godina, ne dopušta se jednom dvadesetogodišnjem mladiću, suđenom na dvanaest godina robije, da piše ljubavne pjesme. (...) (27. V 1961, Dnevnik V, str. 86- 87)
• Što vas vrijeđa?
(...) Dva mladića dovikujući se
urlaju preko livade, jedan s ove strane na brdu, a drugi u sjeni
drvoreda, na putu za Orlovac. Lete grube riječi preko livade,
fantastični seksi-glagoli od majke pa sve do fekalija Gospodina Boga.
Jedna gospođica polegla je potrbuške na klupu u baccarat-pantalonama
šok-boje sa brokatnom bogato rascvalom mustrom cirkusantski šarene
bluze.
Gospođica glumi kao da ne čuje ovu dreku i kao da čita skripta. Učenica. Kroz njene tamnonarančaste hlačice ocrtavaju se dva napeta obla hljepčića, razrezana plastičnom parabolom tankog guznog žljeba, a ovaj koketni magnet privlači znatiželjan pogled urlatora koji, usisavajući nervozno svoj čik, samo čeka da skoči na curu. Prostačko dovikivanje, to je početak flerta. (...) (5. IX 1967, Dnevnik V, str. 116-117)
Gospođica glumi kao da ne čuje ovu dreku i kao da čita skripta. Učenica. Kroz njene tamnonarančaste hlačice ocrtavaju se dva napeta obla hljepčića, razrezana plastičnom parabolom tankog guznog žljeba, a ovaj koketni magnet privlači znatiželjan pogled urlatora koji, usisavajući nervozno svoj čik, samo čeka da skoči na curu. Prostačko dovikivanje, to je početak flerta. (...) (5. IX 1967, Dnevnik V, str. 116-117)
• Cijene li našu kulturu u svijetu?
(...) Na terenu tzv. "kulturne
propagande" čine se gluposti. Na ovom internacionalnom "vašaru"
(buva), gdje se prodaje magla, ne umijemo se ponašati. U odnosu
spram inozemstva (istočnog i zapadnog) vladamo se provincijski
potčinjeno do te mjere te se u čovjeku buni sve što se zove
osjećaj vlastitog dostojanstva. Bolje je tavoriti i dalje kao
nepoznanica nego ostavljati tragove manje vrijednosti.
Koja je to vrsta pragmatizma ovaj naš nemar i naša tupa ravnodušnost spram skupe "kulturne propagande" koja, na način kako je mi tjeramo, djeluje kompromitantno za bilo čiji bolje odnjegovani ukus? (...) (30. I 1958, Dnevnik V, str. 33)
Koja je to vrsta pragmatizma ovaj naš nemar i naša tupa ravnodušnost spram skupe "kulturne propagande" koja, na način kako je mi tjeramo, djeluje kompromitantno za bilo čiji bolje odnjegovani ukus? (...) (30. I 1958, Dnevnik V, str. 33)
• Televizija je postigla ono što
nije uspio nitko: osvojila je čitav svijet. A vas?
(...) TV. Mjesečari oblijeću Mjesec.
TV je velesila. Sve što TV govori, to su litanije. TV je pop pred
oltarom, služi svetu misu, a narod na koljenima pobožno se klanja.
Sveta TV, moli za nas! (24. XII 1968,
Dnevnik V, str. 484)
• Što vas nervira na radiju?
(...) Zašto naši spikeri tako
saharinski zaslađuju svaku svoju rečenicu? Dočaravajući svojim
sordinantnim frazama za gluhe uši svojih slušača iluziju da je
život, ah, tako neizrecivo divan, oni poljepšavaju poslastičarskom
sintaksom svoje laži i onda kada govore o masovnim
umorstvima. Oni prave štimung naopako, po pravilu obrnute logike, da
bi se pokazalo kako oko nas vlada idila, sami deterdženti,
šampanjac, bakarska vodica, Darwil-satovi, automobili,
Gorenje-Velenje, Arena-sardine, Faks helizim i, na kraju, ali među
prvima, Saponia, Saponia. (...) (27. IX 1967, Dnevnik V, str. 143)
• A zabavna glazba?
Kako smo se brzo kalođerizirali, i
kako unosno? Jedanput davno plakala je Paljetkova Marijana, mi smo je
čekali, no ona "zaista nije došla". Onda nas je Robić
šarmirao svojom "Opatijom bajnom", koja je ostala "puna
tajna", zatim su otputovali u nepovrat i "Krovovi, krovovi,
čuvari stari, na ulazu kiše u grad", potom je stigao sav
blistav od vatrometne kiše čudestveni tandem Gabi - Arsen, usred
sveopće operetizacije s otrcanim banalnostima kao ona: "Usne tvoje
mi daj", spram kojih je "Šišmišev" skerco "Glücklich ist, wer vergisst" čisti, kristalno prozirni
Mozart.
Sve u svoje vrijeme. Gungula ukusa, čudna roba "Zagreb 1968" u Studentskom centru, tužna igra starletama. (...) (13. III 1968, Dnevnik V, str. 377-378)
Sve u svoje vrijeme. Gungula ukusa, čudna roba "Zagreb 1968" u Studentskom centru, tužna igra starletama. (...) (13. III 1968, Dnevnik V, str. 377-378)
• Barem nismo zanemarili ozbiljnu
glazbu ...
(...) Što je s pločama naše muzike?
Tražim Šuleka, tražim Papandopula, nigdje ih nema. Zašto nisu
snimili barokne Dubrovčane? Kakva je to kulturna politika? Pisati
knjige ovdje i sada nije baš zahvalan posao, ali biti kompozitor,
sačuvaj nas dragi bože te napasti! (...) (5. I 1969, Dnevnik V, str.
494)
• Da ste slikar, kako biste naslikali
ovo naše vrijeme, ovdašnje, kojim se skorojevićki dičimo?
Šetnja do Plesa da vidimo večernje
avione. Četiri krilate lađe, četiri biblijska kita, u svakome po
stotinjak starozavjetnih proroka, četiri zdepasta pelikana, jeftine
igračke od pleha, usred mrkle noći reflektori u kontrastu sa
zelenim nebom, gusti oblaci čađavog dima, goruća ždrijela raketa,
stigao putujući cirkus uz grmljavinu bubnjeva, gojazne sipljive
holandske babe, engleske usidjelice, usred turopoljskog Plesa.
"Pleso, Buzin, Čehi v megli nastrankuju", brzo putuju stoljeća, još jučer od Plesa do Harmice fijakerom sat i pol kao danas do Londona. Putnike predvodi do gospodske milijunaške jahte jedna koketna guza pod naherenom šajkačom, svečano kao da ih prati u krematorij. Rasvijetljeni bijeli brod diže sidra. Veseli momci u gali, sa crvenim kapama i žutim manšetama usred cirkuske arene, prate ovu povorku u drvoredu, uz halabuku blistavih elisa.
"Pleso, Buzin, Čehi v megli nastrankuju", brzo putuju stoljeća, još jučer od Plesa do Harmice fijakerom sat i pol kao danas do Londona. Putnike predvodi do gospodske milijunaške jahte jedna koketna guza pod naherenom šajkačom, svečano kao da ih prati u krematorij. Rasvijetljeni bijeli brod diže sidra. Veseli momci u gali, sa crvenim kapama i žutim manšetama usred cirkuske arene, prate ovu povorku u drvoredu, uz halabuku blistavih elisa.
Tužno lutanje uz turopoljske kukuruze
sa jetkim okusom toplog petroleja. (29. VIII 1967, Dnevnik V, str.
109-110]
• Danas, u vrijeme borbe za privrednu
stabilizaciju, veći izvoz, manji uvoz itd., moderno je pričati o
štednji. Jeste li ikada o tome razmišljali?
(...) Gradski podrum. Đavolska
halabuka, uz "Čar valcera" i "Arizonu"... Stol
do našeg stola solidno drugarsko veče, večera za račun
socijalističkog poduzeća, vidi se po tome kako se kolektivno ljušte
skupe butelje. Lajava alapača na čelu stola, proslava neke očito
uspjele transakcije, nespojive s boljim običajima, sumnjive u smislu
pozitivnih propisa i zakona.
Uspjeli su, nema sumnje, a po načinu kako im serviraju viski, Campari, Martell i skampe vidi se da se računi potpisuju na račun poduzeća. Pije se za bolju budućnost firme, kolektiva, a zatim, razumije se, i radnog naroda. Uživaju gospoda stečena prava strukturalne socijalne izmjene, to jest, nazovimo je pravim imenom, revolucije, protiv koje su po svojim intimnim političkim pogledima jednoglasno solidarni srcem, dušom i tijelom.
Jedan između njih, bit će kolovođa među drugovima, nameće se nametljivo glasno čitavom banketu, da bi objasnio u obliku zdravice briljantnost ove kolektivne pobjede, a alkohol je razbuktao temperamente. Pjevaju u koru: "Pijmo, pijmo, pijmo ga, dok ne puk---ne zorja", a personal ih uljudno služi, naročito druga nazdravičara, glasnogovornika, on je očito "netko".
Uspjeli su, nema sumnje, a po načinu kako im serviraju viski, Campari, Martell i skampe vidi se da se računi potpisuju na račun poduzeća. Pije se za bolju budućnost firme, kolektiva, a zatim, razumije se, i radnog naroda. Uživaju gospoda stečena prava strukturalne socijalne izmjene, to jest, nazovimo je pravim imenom, revolucije, protiv koje su po svojim intimnim političkim pogledima jednoglasno solidarni srcem, dušom i tijelom.
Jedan između njih, bit će kolovođa među drugovima, nameće se nametljivo glasno čitavom banketu, da bi objasnio u obliku zdravice briljantnost ove kolektivne pobjede, a alkohol je razbuktao temperamente. Pjevaju u koru: "Pijmo, pijmo, pijmo ga, dok ne puk---ne zorja", a personal ih uljudno služi, naročito druga nazdravičara, glasnogovornika, on je očito "netko".
Često se pitam, primjećujući kako i
sam podliježem kolektivnom brbljanju, dokad ćemo ovako gubiti dane
i noći? Brbljamo mi, brbljate vi, brbljaju oni, brbljamo svi. Lutam
u mislima daleko od ove graje, dosadno je živjeti po našim
birtijama, nemam za sve to više mnogo vremena. (...) (16. XI 1967,
Dnevnik V, str. 229-230)
• Vjerujete li da će čovjek ikada
posjetiti druge galaksije?
(...) "Interastralna" pustolovina
za nas majmune ostat će blef dok živimo. Ovaj trik zaboravlja,
upravo smeće s uma neke općepoznate floskule, da čovjek na zemlji,
na primjer, prčka nekoga đavola već milijune godina, pa kad bi
dodir sa galaksijama bio vjerojatan, valjda bi oni drugi po svoj
prilici bili već doprli do nas. Zašto da smo baš mi najpametniji?
A kod nas nije baš tako veselo te bismo se trebali spremati na
međuzvjezdane vikende.
Dok se "ovdje dolje", kod nas, tako ratuje i tako gladuje kao što se ratuje i gladuje, kakvog smisla ima obmanjivati se ovom vrstom izleta? Bez obzira na "nerazvijene" kontinente, ni u Evropi nije pitanje odnosa grada i sela riješeno. I Evropa živi još uvijek između patrijarhalnog Srednjeg vijeka i ovog izlišnog raketiranja, koje nema nikakve svrhe više od najbanalnijeg zveketa oružjem, te nije nego sijanje vjetra. (Recimo da je doista tako!) (...) (2. X 1967, Dnevnik V, str. 148)
Dok se "ovdje dolje", kod nas, tako ratuje i tako gladuje kao što se ratuje i gladuje, kakvog smisla ima obmanjivati se ovom vrstom izleta? Bez obzira na "nerazvijene" kontinente, ni u Evropi nije pitanje odnosa grada i sela riješeno. I Evropa živi još uvijek između patrijarhalnog Srednjeg vijeka i ovog izlišnog raketiranja, koje nema nikakve svrhe više od najbanalnijeg zveketa oružjem, te nije nego sijanje vjetra. (Recimo da je doista tako!) (...) (2. X 1967, Dnevnik V, str. 148)
• Do 21. stoljeća ostalo je samo 20
godina. Jeste li se u svojim noćnim monolozima na Gvozdu poigrali
maštom i otputovali u vrijeme stazom futurologa?
(...) Evo nekoliko elemenata za
panoramu XXI stoljeća!
Desalinizacijom morska voda pretvorit
će se u slatkovodno piće i, prema tome, pitanje zagađivanja
kontinentalnih voda ne dolazi više u obzir. Plodnost tla bit će
edenska: na sve strane klijat će banane i dinje, a plug i brana
ostat će u muzeju kao svjedočanstvo na davna trogloditska vremena
kada je čovjek još obrađivao zemlju, rujući po njoj kao nerast
kljovama i kad je bio vezan o brazdu (glebae adscriptus), kao kmet u
feudumu, kao rodoljub u građanskoj eri, kad je svoju oranicu
obožavao kao domovinu i za ovu svoju bijedu i zaostalu agrarnu
produkciju ubijao i dao se ubijati lijevo i desno u masama.
Čovjek će, dakle, prestati da obrađuje zemlju, hranit će se sintetičnim bjelančevinama i ugljikohidratima, i kao što danas može da se napije vode badava gdje i kako hoće, tako će se i hraniti: imat će hljeba i ruha, stan i toplinu, slobodu kretanja i putovanja a discretion.
Imat će sve što mu srce želi po individualnom izboru i ukusu, neće trebati da kupuje jer robe u trgovinama biti neće pošto će zagarantirano obilje raznih produkata isključiti bilo kakvu konkurenciju.
Biokemija zagarantirat će porast novih organa, meteorologija i regulacija nataliteta osigurat će čovjeku punu slobodu u oblastima atmosferskih i ljubavnih pustolovina i problema. Oduvijek zagonetno pitanje karaktera novorođenčadi bit će već u začetku riješeno u ženskoj utrobi, a nadljudi stvarat će se po poznatom faustovskom receptu.
Čovjek će, dakle, prestati da obrađuje zemlju, hranit će se sintetičnim bjelančevinama i ugljikohidratima, i kao što danas može da se napije vode badava gdje i kako hoće, tako će se i hraniti: imat će hljeba i ruha, stan i toplinu, slobodu kretanja i putovanja a discretion.
Imat će sve što mu srce želi po individualnom izboru i ukusu, neće trebati da kupuje jer robe u trgovinama biti neće pošto će zagarantirano obilje raznih produkata isključiti bilo kakvu konkurenciju.
Biokemija zagarantirat će porast novih organa, meteorologija i regulacija nataliteta osigurat će čovjeku punu slobodu u oblastima atmosferskih i ljubavnih pustolovina i problema. Oduvijek zagonetno pitanje karaktera novorođenčadi bit će već u začetku riješeno u ženskoj utrobi, a nadljudi stvarat će se po poznatom faustovskom receptu.
Od najranijeg djetinjstva ljudi bit će
sveznadari jer će na ljudsku svijest djelovati sinhrono ogromna masa
najraznovrsnijih znanja i vještina od najranijih dana. Današnji
način komunikacija takozvanog masmedija spada među sasvim
primitivne metode odgoja u polupismenom začetku. Određivat će se
tjelesna građa, tako sudbonosna po udes čovjeka: od ciklotimika
postat će flegmatici, od abuličara voluntaristi, već prema
potrebi, po načelu ravnoteže medicinskih tipova, da ne bi došlo do
poremećenja između genija i kretena.
Termonuklearna energija bit će svrstana u prethistoriju i sve će zamijeniti laseri sa zrakama iks i gama. In vitro stvarat će se razni živi oblici, od najprimitivnijih do najsavršenijih bića.
Termonuklearna energija bit će svrstana u prethistoriju i sve će zamijeniti laseri sa zrakama iks i gama. In vitro stvarat će se razni živi oblici, od najprimitivnijih do najsavršenijih bića.
Oplođivanje molekula, koje se danas
reklamira kao grandiozan izum, bit će kronološki svrstano u sasvim
primitivne početne, gotovo medijevalne metode naučnih pokusa iz
druge polovine XX stoljeća. Ukoliko netko neće da se hrani sintetičnim ugljikohidratima, hranit će
se faunom i florom morskom po izboru i po specijalno ukusnim
jelovnicima koji će po svome bogatstvu nadvisiti sva čudesa
barbarske kuhinje XX stoljeća.
Genijalnost gajit će se u epruvetama, kao danas orhideje u staklenicima. Kompjutori prodavat će se na sajmu buha kao stara krama, jer kome bi uopće palo na pamet da se služi staromodnim klepetalima od računara u vrijeme kad će čiste sublimne ideje vladati mislima i djelom. Elektromagnetski interfaktori uspostavit će direktnu vezu između mozga i nagomilanog znanja.
Trajanje ljudskog života produžit će se u beskonačnost. Stogodišnjaci igrat će tenis, a narodi ljubavnika, jahača, ratnika i mesoždera bit će promatrani sa sarkastičnim prezirom kao trogloditne preživjelosti iz jadnog XX stoljeća.
Razne religije, bogovi, ideologije, revolucije i kontrarevolucije, revolucionari i kontrarevolucionari, kapitalisti, biskupi, generali, banke, sindikalni borci za pravilno reguliranje odnosa radne snage i zlata, kontrolori i profiteri kretanja robe na tržištu, privatno pravo i posjed, sve će to biti svrstano u grupu idiotskih pojmova iz davne historijske prošlosti kad su Sjekira i Vaga bile simbolom Pravde.
Prevladavat će čovjek brzinu svjetlosti i vremena, tako da će konačno postati ravan bogovima, a kao besmrtnik zaputit će se u intergalaktičke strateški planirane izlete za konačno osvajanje svemira. (21. XII 1967, Dnevnik V, str. 276-278)
Genijalnost gajit će se u epruvetama, kao danas orhideje u staklenicima. Kompjutori prodavat će se na sajmu buha kao stara krama, jer kome bi uopće palo na pamet da se služi staromodnim klepetalima od računara u vrijeme kad će čiste sublimne ideje vladati mislima i djelom. Elektromagnetski interfaktori uspostavit će direktnu vezu između mozga i nagomilanog znanja.
Trajanje ljudskog života produžit će se u beskonačnost. Stogodišnjaci igrat će tenis, a narodi ljubavnika, jahača, ratnika i mesoždera bit će promatrani sa sarkastičnim prezirom kao trogloditne preživjelosti iz jadnog XX stoljeća.
Razne religije, bogovi, ideologije, revolucije i kontrarevolucije, revolucionari i kontrarevolucionari, kapitalisti, biskupi, generali, banke, sindikalni borci za pravilno reguliranje odnosa radne snage i zlata, kontrolori i profiteri kretanja robe na tržištu, privatno pravo i posjed, sve će to biti svrstano u grupu idiotskih pojmova iz davne historijske prošlosti kad su Sjekira i Vaga bile simbolom Pravde.
Prevladavat će čovjek brzinu svjetlosti i vremena, tako da će konačno postati ravan bogovima, a kao besmrtnik zaputit će se u intergalaktičke strateški planirane izlete za konačno osvajanje svemira. (21. XII 1967, Dnevnik V, str. 276-278)
• I na kraju, nova godina počet će
za koji dan. Što vam to znači?
5.15 h ujutro. Koliko li već godina,
uvijek iznova, iz godine u godinu, počinje Nova, uvijek na isti
način da ložim svoju ubogu peć, da potpaljujem tu jadnu vatru
novinama, da se borim sa prvom stranicom rukopisa, sa prvim retkom,
sa prvom rečenicom, da zurim u antipatičnu novogodišnju maglu,
sivu kao krepano riblje oko, da skupljam svoje rasute rukopise od
olova teže, da slušam kako kucaju satovi... (..) (2. I 1969, Dnevnik
V, str. 491)