Prosinac 1986: Najstariji klinac iz Ulice Jovana Cvijića, u Novom Sadu, Đorđe Balašević u bezdanu zabavnomuzičkog života traje, vrijedi, oduševljava, na sebi svojstven način ostajući dosljedan svom muzičkom izrazu.
Iza debelih, starih kućnih vrata zaštićen interfonom (telefonskim brojem kojeg nema u telefonskom imeniku, nego biva pamćen samo u sjećanju prijatelja), ne da se smetati ni od obožavatelja, ni od novinara, sanja muziku i stihove, kantautor koji kao da "prepisuje" život.
A život je i prva ljubav, neki klinci, salaš, neostvarena nadanja, mala Mo (Monika Seleš, tenisačica - op.a.), pa i politika.
Možda bi Đorđe Balašević najradije i ostao iza tih debelih starih vrata, sklonjen i zaklonjen, te stvarao muziku za sebe i one koji su mu najbliži, ali prava je sreća što nije tako.
Kad se pojavi bilo gdje, kao što je to bio slučaj s ovogodišnjim gostovanjem u Zagrebu, odjednom sportske dvorane postaju pretijesne, a mnogi bi najradije da mu izvade voznu kartu za povratak u Novi Sad desetak dana kasnije od dana koji je on kao zadnji odredio.
A ako već nije tako kako bi, možda, i Đorđe Balašević htio, događa se i to da se u općoj politizaciji svega i svačega, u nenaviknutosti na slobode, pronese glas kako će taj dobroćudni Lala zbog neke pjesme ili vica možda i u zatvor.
Ali, ništa od toga, jer Đorđe Balašević uzeo je za žiranta život, a tu ne može ništa biti drugačije nego onako kako jest.
I u tom svom trajanju u bezdanu našeg zabavnomuzičkog života, sa svojim Bezdanom, u godini koju ispraćamo, Đorđe Balašević ponovno nas je oduševio.
Pjesma Ne lomite mi bagrenje - pjesma je godine, potvrđena na beogradskom MESAM-u.
Svemu je kriva njegova dosljednost. A godina što je pred njim i nama trajat će jednako tako kao što je i dosad bilo - najveći klinac iz Ulice Jovana Cvijića, sklonjen, i dalje će se oslanjati na život, trajući u svojoj dosljednosti.
Napisao: Jovo Paripović, snimio: Marko Čolić (Studio, 1986.)