Kako smo televiziju u boji šezdesetih godina proglasili prvom medijskom revolucijom, sada smo na pragu novog revolucionarnog doba u kojem će se stubokom promijeniti dosadašnje navike gledanja televizije, programska filozofija i način preslikavanja stvarnosti na TV ekran. Neki čak samouvjereno proriču kako će se HDTV pretvoriti u sasvim nov medij. To je potvrdio i dr. Leo Danilenko, tehnički direktor Zapadnonjemačkog radija, na nedavno održanom simpoziju o satelitskoj televiziji u Beogradu, priznajući da do nove medijske revolucije ipak treba riješiti neke važne tehničke pojedinosti.
Još od kraja četrdesetih godina,
otkako je zatitrala u prvim američkim domovima, TV slika sastoji se
od 525 (evropski standard 625) svjetlucavih točkastih crta na ekranu
omjera 4:3, stvarajući titravu nejasnu iluziju stvarnosti, pa sve
ono što na TV potiče naše emocije i reakcije prije je naša
predodžba stvarnoga, no tehnološka savršenost medija.
Klasični mali ekran zadavao je obrise, a naš je mozak dovršavao sliku. Tako je bilo dosad, a ubuduće će HDTV s 1250 linija (evropska norma), omjerom stranica 16:9 umjesto dosadašnjih 4:3, te s 50 slika u sekundi pružati mikroskopski savršenu reprodukciju realnosti, u kojoj mozak i mašta neće morati korigirati tehniku.
Klasični mali ekran zadavao je obrise, a naš je mozak dovršavao sliku. Tako je bilo dosad, a ubuduće će HDTV s 1250 linija (evropska norma), omjerom stranica 16:9 umjesto dosadašnjih 4:3, te s 50 slika u sekundi pružati mikroskopski savršenu reprodukciju realnosti, u kojoj mozak i mašta neće morati korigirati tehniku.
Japanci su se već pohvalili prvim
pokusnim aparatima, najavili su veliku ofenzivu na svjetskom
tržištu, a ostaju još neki dogovori s Amerikancima i Evropljanima.
Upravo to moglo bi cijelu tu elektroničku bajku rascjepkati u
nekoliko zasebnih priča. Zasad je osnovni problem
uspostavljanje jedinstvene svjetske norme, ali o tome istraživački
timovi i elektronička industrija na različitim kontinentima uporno
različito razmišljaju.
Japan je u HDTV pustolovinu krenuo prije dvadesetak godina i japanske su tvrtke uz neznatnu vladinu pomoć utrošile blizu milijardu dolara. Zatim se uključila Evropa i u okviru Eureke formirala savez koncerna Bosch, Philipsa, Thomsona i tridesetak ostalih kompanija i instituta koji bi zajedničkim snagama trebali donijeti jedinstvenu evropsku normu, a posljednje su u vlak uskočile SAD tek sredinom osamdesetih - kad je Pentagon financirao projekt vrijedan 70 milijuna dolara - i ponudile su treće rješenje.
Japan je lansirao sistem s 1125 linija i 60 slika u sekundi, Evropa jednostavno udvostručila broj linija (1250 umjesto 625), a isto je učinila i Amerika (svojih 525 povećala na 1050).
Japan je u HDTV pustolovinu krenuo prije dvadesetak godina i japanske su tvrtke uz neznatnu vladinu pomoć utrošile blizu milijardu dolara. Zatim se uključila Evropa i u okviru Eureke formirala savez koncerna Bosch, Philipsa, Thomsona i tridesetak ostalih kompanija i instituta koji bi zajedničkim snagama trebali donijeti jedinstvenu evropsku normu, a posljednje su u vlak uskočile SAD tek sredinom osamdesetih - kad je Pentagon financirao projekt vrijedan 70 milijuna dolara - i ponudile su treće rješenje.
Japan je lansirao sistem s 1125 linija i 60 slika u sekundi, Evropa jednostavno udvostručila broj linija (1250 umjesto 625), a isto je učinila i Amerika (svojih 525 povećala na 1050).
U ožujku ove godine oglasila se i
Južna Koreja, najavljujući 60 milijuna državnih i 90 milijuna
privatnih dolara investicija u HDTV-biznis, ali se nije izjasnila
kojem će se sistemu prikloniti. Dok Japanci najavljuju savršenu
sliku i sasvim zaseban sistem, Evropljani i Amerikanci ponašaju se
malo ekonomičnije pa nauštrb kvalitete slike obećavaju
kompatibilan sistem koji se može ugraditi u postojeće TV aparate.
I dok evropska norma nudi sedam tonskih kanala, omogućujući veći izbor u mnogojezičnim sredinama, japanska ima samo dva. Ali, tko će popustiti u stvaranju jedinstvene norme?
I dok evropska norma nudi sedam tonskih kanala, omogućujući veći izbor u mnogojezičnim sredinama, japanska ima samo dva. Ali, tko će popustiti u stvaranju jedinstvene norme?
Odlučit će tržište
Prve studije o tome Japanci su
predočili Međunarodnom savjetodavnom komitetu za radio komunikacije
(CCIR) još daleke 1974, ali kad su svoje rješenje proglasili
svjetskom normom, u Dubrovniku je 1986. nastala prava pobuna. Održana
je plenarna sjednica CCIR-a na kojoj je odlučeno da se konačna
odluka donese 1990. u Düsseldorfu na sljedećoj sjednici ovog
komiteta.
Ali od 1986. do sada sve se tako zakuhalo i zakompliciralo, da je u toku beogradskog simpozija stigao jedan sudionik s Prvog međunarodnog simpozija komunikacijskih medija u Ženevi, na kojem je donesena malodušna odluka da od zajedničke norme sve do 1995. neće biti ništa.
Tako će po svoj prilici odluku donijeti tržište, kaže dr. Albert Zeimer, kao što se svojedobno dogodilo i s videovrpcama. Pobijedio je sistem VHS, a Beta je ostao na rubu, pri čemu su najveću cijenu u bici platili potrošači koji su izabrali onaj krivi sistem.
Ali od 1986. do sada sve se tako zakuhalo i zakompliciralo, da je u toku beogradskog simpozija stigao jedan sudionik s Prvog međunarodnog simpozija komunikacijskih medija u Ženevi, na kojem je donesena malodušna odluka da od zajedničke norme sve do 1995. neće biti ništa.
Tako će po svoj prilici odluku donijeti tržište, kaže dr. Albert Zeimer, kao što se svojedobno dogodilo i s videovrpcama. Pobijedio je sistem VHS, a Beta je ostao na rubu, pri čemu su najveću cijenu u bici platili potrošači koji su izabrali onaj krivi sistem.
U cijeloj priči Japanci s uloženih
milijardu dolara sigurno neće popustiti, Evropa i Amerika neće dati
svoje tržište, pa je rat počeo prije nego što je uopće
zasvjetlucao HDTV-ekran. U svemu je ipak najdalekosežnije razmišljao
japanski gigant "Sony" otkupivši nedavno holivudsku tvrtku
"Columbia Pictures", a s njom i sav njezin filmski fond.
Svi ti filmovi moći će se vidjeti jedino na 1125 japanskih linija.
Time Japanci gađaju protivničkim oružjem, jer - kažu zagovornici onih drugih sistema - glavna je prednost Amerike i Evrope upravo u tome što znaju načiniti program koji će moći iskoristiti sve prednosti HDTV-tehnologije.
Time Japanci gađaju protivničkim oružjem, jer - kažu zagovornici onih drugih sistema - glavna je prednost Amerike i Evrope upravo u tome što znaju načiniti program koji će moći iskoristiti sve prednosti HDTV-tehnologije.
Bitka oko jedinstvene norme je i bitka
oko neslućenih zarada, u kojoj samo japanska vlada računa da će do
2000. godine stvoriti tržište vrijedno 25 milijardi dolara. No HDTV nije samo
nova igračka u kućnoj upotrebi, već prije svega revolucionarna
novost u vojnoj upotrebi ekrana, od sistema nadgledanja do savršene
špijunaže, novost u kompjutorskom dizajnu i grafičkoj industriji.
Natezanje oko broja linija ne vrti se samo samo oko toga hoće li gledaoci imati savršeniju sliku od već savršene, hoće li kupovati nove aparate ili samo ugrađivati dodatne dijelove, već je to borba za nacionalne interese, različitu upotrebu i različite načine prenošenja TV-signala, bilo kablom ili satelitom.
Natezanje oko broja linija ne vrti se samo samo oko toga hoće li gledaoci imati savršeniju sliku od već savršene, hoće li kupovati nove aparate ili samo ugrađivati dodatne dijelove, već je to borba za nacionalne interese, različitu upotrebu i različite načine prenošenja TV-signala, bilo kablom ili satelitom.
U SR Njemačkoj je, naprimjer, od 1982.
dosad samo u kablovsku mrežu investirano blizu dvije milijarde
maraka na godinu, sateliti s njemačkim kanalima naveliko kruže
orbitom oko Zemlje, pa nije svejedno kako će se prenositi
HDTV-signal.
Frank Uhland, iz Saveznog ministarstva za poštu i telekomunikacije (u SR Njemačkoj je prijenos TV-signala u nadležnosti pošte), iscrpno je objašnjavao jugoslavenskim TV-kolegama na beogradskom simpoziju kako je D2-MAC kompatibilan korak do HD-MAC sistema prenošenja signala koji će se odašiljati preko TDF 1 i TV-SAT 2, ali će se isto tako moći prenositi kablom bez gubitaka kvalitete na 12 HD-MAC/D2-MAC kanala.
Frank Uhland, iz Saveznog ministarstva za poštu i telekomunikacije (u SR Njemačkoj je prijenos TV-signala u nadležnosti pošte), iscrpno je objašnjavao jugoslavenskim TV-kolegama na beogradskom simpoziju kako je D2-MAC kompatibilan korak do HD-MAC sistema prenošenja signala koji će se odašiljati preko TDF 1 i TV-SAT 2, ali će se isto tako moći prenositi kablom bez gubitaka kvalitete na 12 HD-MAC/D2-MAC kanala.
Znanstvena fantastika
Rasprave o televizijskoj budućnosti
savršene slike time su se uglavnom svele na tehnološke probleme, pa
medijskim estetičarima ostaje da pokušaju proreći kako će
izgledati budući svijet pokretne slike. Pitanje je također hoće li se dosadašnje programske koncepcije moći jednostavno prenijeti s
klasičnog ekrana na ekran visoke definicije ili će stubokom
promijeniti estetske i sadržajne parametre.
Klasični mali ekran dosad se uglavnom temeljio na odnosima ličnosti, na studijskim snimkama - od informativnih emisija do TV-drama ili šou programa - gdje je okolina uglavnom imala sporednu ulogu, a HDTV obećava neslućene mogućnosti u nizanju detalja, snimaju masovnih scena,
Klasični mali ekran dosad se uglavnom temeljio na odnosima ličnosti, na studijskim snimkama - od informativnih emisija do TV-drama ili šou programa - gdje je okolina uglavnom imala sporednu ulogu, a HDTV obećava neslućene mogućnosti u nizanju detalja, snimaju masovnih scena,
veličanstveno preciznih sportskih
prijenosa u kojima širina snimljenih scena neće biti ograničena
okom kamere, već će biti izjednačena s mogućnostima percipiranja
ljudskog oka.
"Totalna televizija" bit će
idealna za velike spektakle, ali kako će izgledati TV-voditelj na
čijem će se licu okrutno vjerno vidjeti svaka bubuljica, naslaga
šminke i mreža bora, na stolu svaki otisak prsta, a na
improviziranim kulisama svako zrno prašine ...
Zasad je HDTV još samo studijska tehnika, dok se eksterijer može snimati jedino golemim kamerama, koje ponovo odlaze na tračnice, pa se tako sve opet vraća - prapočecima televizije.
Zasad je HDTV još samo studijska tehnika, dok se eksterijer može snimati jedino golemim kamerama, koje ponovo odlaze na tračnice, pa se tako sve opet vraća - prapočecima televizije.
Neki već proriču i promjenu
emocionalnog odnosa gledalaca prema totalno razgolićenoj stvarnosti,
ali dotad teoretičarima ostaje još dosta vremena za pisanje
studija. Jer, zasad najveći zagovornik HDTV-a u Japanu bila je
nacionalna mreža NHK, dok ostale privatne nisu pokazivale toliko
vatrenog optimizma.
Ni u SAD privatne stanice nemaju još ozbiljnu namjeru bacati novac u goleme investicije za opreme studija novom tehnologijom, dok će kupci sredinom devedesetih godina morati plaćati i do 7000 dolara za HDTV-prijemnik, ukoliko žele uživati u novom kućnom kinu.
Ni u SAD privatne stanice nemaju još ozbiljnu namjeru bacati novac u goleme investicije za opreme studija novom tehnologijom, dok će kupci sredinom devedesetih godina morati plaćati i do 7000 dolara za HDTV-prijemnik, ukoliko žele uživati u novom kućnom kinu.
Za naše prilike i cijena i cijela
priča o HDTV-u zvučala je na beogradskom simpoziju poput znanstvene
fantastike, pa dok su zapadnonjemački stručnjaci razgovarali o
planovima za 2000. godinu naši su analizirali prve dojmove
gledališta o eksperimentalnom emitiranju (poklonjenih) mrvica
satelitskog programa.
U sredini čija se TV-institucija hvali s tek povremenom pobjedom Trećeg programa, teoretiziranje o psihološkom doživljaju budućih 1250 ili 1125 linija doista je let u nepoznate svjetove.
Od nove medijske tehnologije sada smo možda još dalje nego u onim davnim danima kad je tek počeo svjetlucati mali crno-bijeli ekran.
Napisala: Davorka Grenac (Studio, 1987.)
U sredini čija se TV-institucija hvali s tek povremenom pobjedom Trećeg programa, teoretiziranje o psihološkom doživljaju budućih 1250 ili 1125 linija doista je let u nepoznate svjetove.
Od nove medijske tehnologije sada smo možda još dalje nego u onim davnim danima kad je tek počeo svjetlucati mali crno-bijeli ekran.
Napisala: Davorka Grenac (Studio, 1987.)