Prosinac 1987: Premda ljudi u kino idu sve rjeđe,
bilo bi zgodno kao kontrapunkt kazati da su filmovi sve bolji. No to
bi bilo pretjerivanje. Ipak, jedno je sigurno - repertoar je ove godine
bio bolji, prosjek mu je bio više nego, primjerice, lani.
Šteta je
što publika nije imala smisla za neke vrlo dobre filmove, ali sada
je prekasno.
Poneki će se od tih filmova možda iznebuha i pojaviti
u nekom kinu. U Zagrebu, gdje u tome više pravila nema, to može
biti i u premijernom i u repriznom kinu - pa sad hvataj što stigneš.
Svakome tko nije vidio neki od deset filmova čiji naslovi slijede,
preporučujem da požuri u prvo kino gdje se taj film prikazuje.
Dakle, za mene su najbolji filmovi u godini 1987. bili:
Upada u oči da na listi nema domaćih
filmova. Za to ja nisam kriv.
Dva posljednja filma djela su
redatelja-debitanta. To budi nadu. Makar za američku, odnosno
australsku kinematografiju.
Da na popisu može biti trinaest
filmova (broja deset držim se kao prešutnog pravila igre...), dodao
bih još i Mjesta u srcu Roberta Bentona, Moje omiljene godine
Richarda Benjamina i Obećanu zemlju Veljka Bulajića.
Nabrojeni filmovi čine trijumfalni luk
kino-repertoara. No stupovi, što časno nose taj luk, izgrađeni su i
od filmova kao što su, abecednim redom, i...
Anđeo čuvar (Goran Paskaljević), Crni mjesec (Harley Cokliss), Čast Prizzijevih (John Huston), Kobra (George Pan Cosmatos), Mladi vukodlak (Rod Daniel), Mona Lisa (Neil Jordan), Oficir sa ružom (Dejan Šorak), Omča (Richard Tuggle), Striptiz smrti (Brian De Palma), Već viđeno (Goran Marković), Velika gužva u Kineskoj četvrti (John Carpenter) i Živjeti i umrijeti u Los Angelesu (William Friedkin).
Iako su neki od tih filmova stariji od
dvije godine, oni ipak, makar i sa zakašnjenjem, dosta vjerno zrcale
stvarnu situaciju u svjetskom filmu.
Ono što mi tek naslućujemo, a
što vani već dulje traje, cijepanje je svjetskog, a pogotovu
američkog filma, u više "rukavaca".
Filmovi se vise ne
rade samo za dječje-tinejdžersku publiku. Prvih deset filmova s
top-liste obraćaju se zrelijoj publici - ne samo generaciji rođenoj u
prvih nekoliko godina poslije rata (baby-boomersi, kako ih zovu
Amerikanci) nego i starijima.
Oživjeli su žanrovi koji su se još
prije nekoliko godina činili definitivno pokopani: društveno-kriminalistička drama kao Godina zmaja, hičkokovski
triler kao Maskirani ubojica, polucinična, bilivajlderovska komedija
kao Klošar s Beverly Hillsa.
Čak i sasvim osobni, autorski filmovi
u pravom smislu te riječi, kao Allenova Hannah... ili Menzelovo
Selo, kakvi su carevali evropskom kinematografijom prije dva
desetljeća, još su unatrag dvije-tri godine bili nezamislivi.
U
velikim kinematografijama, kao što je američka, postali su
najinteresantniji oni filmovi koji ne nastaju u njenoj matici nego je
"prate".
Sve to možda i nije bogzna što, ali
čovjeka veseli.
Napisao: Darko Zubčević (Studio, 1987.)