Vlado Pravdić, životna priča klavijaturiste Bijelog dugmeta '79: Jagnje među vukovima

Decembar 1979: Po meni, najkraća moguća definicija Vlade muzičara je prosto da je Vlado čovek u službi sastava, i to u potpunosti. Uvek mi je nekako delovao kao protivteža ostalima iz "Bijelog Dugmeta", jagnje medu vukovima.

Sigurno je da takva njegova uloga koristi "Bijelom Dugmetu", ali da li uvek i njemu samome? Jer, ruku na srce, nije lako igrati isključivo ulogu dopadljivog "lomioca srdaca" u času kada negde unutar nas odjekuju nekakvi vlastiti tonovi koji po svaku cenu hoće napolje.

Sa Vladom sam razgovarao u pauzi snimanja najnovijeg albuma "Bijelog Dugmeta", u holu studija, pa se ovom prilikom zahvaljujem nepoznatoj individui koja je ispuštala nekakve neartikulisane glasove u vreme trajanja tog razgovora, tako da sam pojedine delove jedva nekako "skinuo" sa  magnetofonske trake.

• Ovo ti je za onu rubriku, znaš, gde priča počinje od samoga početka.

Znam, pratim ja to. Vidi kod mene je to počelo kada sam imao sedam godina i kada sam pošao u osnovnu školu. Onda me je mama upisala i u muzičku školu. Pošto je ona profesor muzike, pijanista baš po profesiji, rešila je ...

A, vrlo je rijedak slučaj da neki klinac od sedam godina poželi da ide u nekakvu muzičku školu. To je obično stvar roditelja, njihova volja. Stvarno je daleko od pameti da zamisliš da sam ja bio taj koji je želeo još jednu školu na vratu.

I tako sam ti ja pošao paralelno u dvije škole ovu redovnu i muzičku. I... ima tu anegdota koju mi je mama ispričala, jer se ja toga ne sjećam ... Kad' sam se vratio kuči poslije prvog časa u toj muzičkoj školi, rekao sam, onako mrtav hladan: "Mama, ja ti u tu muzičku školu više neću ići!" A mama je još mirnije rekla: "Sine, ti ćeš u muzičku školu ići, pa milom ili silom!?" A ja onda razmislim, pa reko’: "Kad je već tako, onda ću bolje milom."

Eto, tako je počelo. Onda je ta niža trajala sedam godina. Jedna pripremna i šest razreda.

• Znači završio si je, "makar i milom"?

Pa da. Završio sam tu nižu i onda mi je mama rekla: "E sad, sine, ako hoćeš da nastaviš, nastavi, a ako nećeš, ne moraš!" Ja sam ti odlučio da nastavim dalje, jer stvarno je mimo pameti ne nastavljati. Od jedne niže muzičke škole nemaš ništa nego faktički izgubljenih šest godina. I tako sam nastavio srednju muzičku ... završio sam je u vrijeme kada sam išao u treći gimnazije.

• Dobro, to je redovno školovanje, a ono drugo ... mislim na rock ’n’ roll i te stvari?

E, dok je sve to trajalo, počeo sam malo da sviruckam, onako, van tog školskog gradiva. To je bilo negde 65, ili 66. godine. Doba punog zamaha "Bitlsa" i "Roling Stounsa". I jednoga dana ... to ti je bilo u drugom gimnazije... pozove me jedan danas moj veliki prijatelj, koji je tada svirao u jednom vrlo poznatom sarajevskom ansamblu, a koji se baš tih dana bio raspao i....

• Koji prijatelj i koji ansambl?

Nedo Đurić ... svirao je gitaru i tada je išao u treći gimnazije. A taj sastav, to su bili "Vokinsi". Uz "Indekse", "Kodekse" i "Čičke", to ti je bila najjača družina u Sarajevu.

E, i tako smo ti Nedo i ja šetali jednom i on mi je objašnjavao kako se to radi ... Hteo je da priđem njegovoj grupi koju je opet pravio. Trebao mu je neko ko zna svirati na tipkama. Ja u to doba faktički nisam ni znao šta je to organa, ali eto naučilo bi se.

Uglavnom, dogovorimo ti se mi i počnemo da vježbamo. Nas dvojica, pa još neka dva brata blizanca i Čobi, što je za tebe sigurno posebno zanimljivo. Čobi je lupao u bubanj. Išao je u to doba u muzičku školu i...

• Jel’ i u to vreme bio tako punačak?

Jeste (smeje se). Ja sam sa njim, u stvari, išao u prvi razred gimnazije. On je stariji od mene, ali budući da je ponavljao išli smo, eto, zajedno. E, a on je već tada imao strahovit osjećaj za ritam i melodiju. Sjećam se, u školi je uvijek lupao po klupi, ili rukama ili olovkama i bio je, šalu na stranu, negdje na liniji da postane dobar bubnjar.

• Zar vam on nije pevao u bendu?

Jeste. On je lupao bubnjeve i pjevao u isto vrijeme.

• A reci, kako si ti stajao sa opremom u to vreme? Ponekad nekoga u grupu prime samo zato što je dobro opremljen instrumentima.

Ma ne, šta ti je!? Ni slučajno! Nisam ja ništa imao. To ti je bila samo ideja da sviramo, a onda bi se od svirke skupio neki novac i kupilo bi se nešto. U to vrijeme se počinjalo od entuzijazma, a za instrumente je bilo na principu lako ćemo!

Pravili smo probe svakog četvrtka, znaš. Slušali smo ploče, razgovarali, uz tu muziku učili po malo i engleski i to je trajalo dva-tri mjeseca i onda smo se prebacili u neku osnovnu školu, gde su nam dali neku salu za probe. Tamo ti je bio jedan klavir ... stari, razvaljeni.

E taj klavir je faktički bio neki moj prvi instrument u rock ’n’ rollu, jer onaj mamin klavir kod kuće nisam mogao računati kao svoj instrument.

• I, kada ste se narazgovarali i naučili engleski, šta se dešavalo?

Utom se približilo ljeto i rodila se želja da se nađe neka gaža na moru ili bilo gdje. Čisto da se

provedemo i zaradimo nekakav džeparac. Ali, nije od toga ispalo ništa i pošao je svako na svoje ljetovanje. Dogovorili smo se da se u jesen opet nađemo, pa ćemo vidjeti za dalje.

Ali su neki bili odustali, a i ja sam izgubio volju da pokušavam ponovo sa novim ljudima i tako je to sa "Vokinsima" bilo za mene završeno.

• I?

Onda su bile neke dvije godine pauze, pa sam se upisao na fakultet ... fiziku sam počeo da studiram. To je bilo 68. godine, kada je izgrađena "Skenderija" i kada je Dom omladine počeo da radi.

Uprava tog Doma je bila stvarno predusretljiva i pružala je mogućnost svim mladim ljudima da se iskažu u nečemu, ako osjećaju potrebu za tim. E, tu smo se, sticajem okolnosti, Nedo i ja ponovo sreli. Uz nas je bio i jedan moj prijatelj sa studija i još dva momka.

Napravili smo grupu ... opet bez instrumenata (smeje se), ali sa jakom željom da radimo.

• Jel’ ste se ponovo zvali "Vokinsi"?

Ne, nego "Kost" ... malo smiješno ime.

• Kako vam je to palo na pamet?

Onako, bez veze. Isto kao što je, nekoliko godina kasnije, "Bijelo Dugme" postalo "Bijelo Dugme". Onako, iz čista mira.

E, i tu smo radili par mjeseci ... imali desetak nastupa na igrankama, subotom. Ja sam još uvijek svirao na nekim orguljama koje su bile vlasništvo "Skenderije".

To ti je trajalo do jeseni 1970. godine, kada sam bio pozvan da radim sa "Ambasadorima". Sa njima sam bio negdje do proljeća 1971. kada sam prešao u "Indekse".

• Sa "Ambasadorima" si, ako se ne varam, prvi put ušao u studio?

Da. To je bilo dok je Zdravko Čolić pjevao u "Ambasadorima". Nastupili smo na "Šlageru sezone" i to snimanje ... ma ništa specijalno to nije bilo. To ti je sve išlo na brzinu, znaš. Jer, kako to obično biva sa tim festivalskim snimcima ... sve se to radi u nekoj gužvi i praktično mi tu nije ostala nikakva uspomena.

• A koju ste stvar snimali?

"Plačem za tvojim očima". 

• To je već bilo vreme kada su devojke počele da te jure?

Ma (smeje se) taj moj početak u to doba nije bio nužno vezan za djevojke. Jednostavno, mi smo ti tada puno svirali, vježbali i strašno malo pažnje obraćali na sve ostalo. U svakom slučaju bilo je prijatno biti neko koga će prepoznati poneko. Jednostavno, nečim se ističeš, značajniji si od nekoga ili čak od većine.

Prave neke reakcije nastale su tek kad su "Ambasadori" počeli redovno da nastupaju u "Skenderiji".

• Dobro, idemo dalje?

Onda su me jednoga dana Bodo i Fadil pozvali na razgovor i pitali me hoću li u "Indekse". A Indeksi su ti tada bili bez konkurencije najbolji. Ne samo u Sarajevu. Pristao sam iz prve. To je bilo negdje u aprilu 71. Onda smo sjedili i danima vježbali, dok ja nisam naučio njihov repertoar.

• Kada si prešao u "Indekse" sigurno si se osećao dosta moćno? To je, bez sumnje, bilo vreme kada si osećao da si na samome vrhu i da, jednostavno, sve smeš i sve možeš?

Ma nije baš ... Recimo, u to doba su meni "Indeksi" još uvijek imponovali, znaš, i kao čovijeku koji je došao mnogo kasnije, nego što su se oni oformili i... meni je sve to bilo nekako u tom nekom okviru. Oni su mi imponovali i kao muzičari i kao drugari i kao saradnici, tako da mi je promaklo dosta od tih nekakvih spoljnih efekata, spoljnih stvari. 

Ali, ne nedostaje mi to. Meni je sa "Indeksima" bilo lijepo da radim. Sa Bodom sam, recimo, jako dobro sarađivao. U to doba smo jednom prilikom, kada smo bili par dana sami, radili tamo na "Skenderiji" ... razrađivali neke njegove moguće buduće pjesme i ... to je ostalo po strani, zaboravljeno.

I toga smo se sjetili nakon više od godinu dana. Bodo me je pitao: "Sjećaš se ti one pjesme što smo onda radili?" Rekoh: "Sjećam se!" "’Ajd - kaže - da probamo od toga nešto da napravimo!" ... i napravili smo od toga onu pjesmu "Budi kao more".

• To sa "Indeksima" je verovatno već bilo profesionalno bavljenje muzikom. Šta je to menjalo u nekim tvojim nazorima i pristupu svemu ovome?

Uticalo je jedino u toliko što sam se osjećao samostalnim u uzrastu kada je to jako korisno za mladog čovjeka. Uglavnom sam sav novac od muzike trošio na putovanja. Ja sam ti obišao cijelu Evropu upravo od novca zarađenog s "Indeksima".

Jer, u "Indeksima" se vrlo malo vježbalo. Samo ponekad i to uglavnom uoči snimanja, tako da sam imao puno slobodnog vremena, kad malo razmislim, nisam ti ja s "Indeksima", baš zbog toga, bio potpuno profesionalac. Više je to bila neka moja preokupacija koja je rezultirala pločama, parama i nekom slavom. Ja sam uz to i redovno studirao ... apsolvirao sam još u to doba, pa igrao košarku.

To je, jednostavno, bio jedan od mojih hobija, ali i nekakva mogućnost za naprijed ... razumiješ?

• Aha! A taj hobi s "Indeksima" pamtiš sigurno i po nekom izuzetnom koncertu?

Ujesen 1972. godine smo svirali veliki koncert... to je moj prvi veliki koncert. Svirali smo u "Skenderiji" ... 28. ili 29. oktobra, čini mi se, to je bila desetogodišnjica "Indeksa" i bilo je negde oko dvanaest hiljada ljudi ... bile su tu kamere, foto-reporteri, znaš. 

To ti je, u stvari, bio moj prvi susret sa tim masovnim medijem, sa gomilom ljudi koja te zna. To je već bilo doba, uslovno shvaćene, popularnosti. Bilo je tu dosta gostiju. Čini mi se da su to veče svirali Goran ... to je bila još grupa "Jutro" ... Goran, Zoran, pa jedan naš prijatelj, gitarista, Nuno Arnautalić ... ko je pjevao? A, Zlatko Hodnik! To ti je jedan momak iz Travnika. 

U to doba je Željko bio u vojsci. A ja sam ti kao orguljaš "Indeksa" sarađivao sa tom grupom na snimanjima. Mi smo već tada bili dobri prijatelji i, uglavnom, ja sam učestvovao na svim snimanjima "Jutra" i ti snimci su danas u arhivi Radio Sarajeva. 

Bila je tu jedna kompozicija koja je kasnije postala hit na našoj prvoj veliko ploči... mmmmm, kako se ono zvala ... E, da "Patim evo deset dana". Pa onda, "Na vrh brda vrba mrda", "U subotu mala" ...

• Kada si i kako za stalno prešao u "Jutro"?

U proljeće 73. godine, kada se Željko vratio iz vojske, već smo se počeli dogovarati o zajedničkom radu. Tada su "Indeksi" pravili onu turneju sa "Pro Artama", a meni se to nije dopalo i... Bodo i Davor su trebali u vojsku. 

Goran me je pitao da li bih ja za stalno prešao u "Jutro" i ja sam odmah pristao. Znači, bio je Goran u varijanti, Zoran, Željko i, dok nije došao Ipe, Sento, nekadašnji bubnjar "Pro arta". 

U stvari, mi smo ti ozbiljno počeli da radimo tek sjeseni. Avgusta mjeseca sam ja bio u Baškoj Vodi, poslednji put s "Indeksima". Goran je bio u Gradcu, tu blizu i dolazio je do mene. Tu smo ti mi spremili sedam-osam pjesama koje su godinu dana kasnije postali hitovi "Bjelog Dugmeta".

I tako sam ti ja, kažem, te jeseni iz "Indeksa", koji su imali i reputaciju i ime i šta još ne, pošao u avanturu sa "Jutrom". To je bilo u doba kada su meni bile već dvadeset i četiri godine ... to je doba kada, otprilike, u nekom regularnom životu jednog mladog čovijeka, po onom nekom malograđanskom modelu ... 

Znaš, negdje si pri kraju studija, imaš neku jaku sentimentalnu vezu koja će da preraste u brak, odslužićeš vojsku, zaposlićeš se, utom će djeca da dođu, guraćeš kolica, pa ćeš da imaš kredite i sve ostale glavobolje regularne ...

E, a nas petorica smo baš tada krenuli u tu nekakvu avanturu koja je lako mogla i loše da se završi.

• E, pošto se nije loše završila, sumiraj sva svoja iskustva i posavetuj nekako muzičare, početnike, koji se upravo spremaju u istu takvu avanturu.

Pa, mnogo treba slušati šta drugi rade, ali vrlo malo kopirati. Ono, što smo mi nekada nazivali "skidanje s ploča", to je vrlo korisna stvar. Jedna posebna vrsta škole. Učiš na iskustvu i na znanju onih koji od tebe više znaju. 

I tako radiš dok ne akumuliraš jedan dovoljan kvantum toga, koji će da se pretvori vremenom u neki tvoj lični kvalitet. U nešto po čemu si prepoznatljiv.

Jer, ako se uzori ne koriste samo u tu svrhu, kao putokazi ka nekoj svojoj izvornosti, ostaje se reproduktivac, bez invencije, bez nečeg vlastitog.

Razgovarao: Đorđe M. Vojnović (Džuboks, 1979.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate