Studeni 1987: Skladba Nije nam bilo suđeno, s glazbom i u interpretaciji Krunoslava Slabinca te tekstom Maje Perfiljeve, pobjednička je pjesma Zagrebfesta 87...
Iz velike sportske Cibonine dvorane,
gdje se održavao tridesettreći zabavnoglazbeni Zagrebfest,
najradosniji je izišao Krunoslav Kićo Slabinac, te subotnje večeri
višestruko nagrađen. Kao skladatelju pjesme Nije nam bilo suđeno,
Kići je pripala Zlatna nota festivala, 500.000 dinara i naslov
pobjednika, a sve zahvaljujući publici koja mu je dodijelila 411
glasova. Kao pjevaču pobjedničke pjesme po ocjeni publike,
pripala mu je i Zlatna Ura tjednika Vikend.
Sveukupno veselje iste noći pomutila
je slavodobitniku poprilična doza gorčine, izazvane, kako sam kaže,
neumjesnim postupkom kritičara Radio Zagreba.
- Zadovoljstvo i dobrodošlica urednika
Noćnog programa Radio Zagreba, Nebojše Manojlovića, koji mi je
zahvalio što sam došao u program odmah po svršetku festivala, u gluho doba noći,
na razgovor u živo, prekinula je primjedba i ocjena muzičkog
kritičara Frana Potočnjaka:
"Da, ovdje je pobjednik festivala Zagreb s najlošijom pjesmom na zagrebačkom festivalu..."
Shvaćam da su kritičari uvijek imali svoje mišljenje i nemam ništa protiv da ga izriču, smatraju li to potrebnim, ali htio bih upitati: kako se može čovjeka dovoditi u emisiju na radio stanicu u pola dva u noći da ga vrijeđaš?
Moram priznati da je urednik Nebojša Manojlović bio vrlo ljubazan domaćin, pa je rekao na kraju poznatu latinsku da je glas naroda odlučio, te mi dao priliku da kažem nešto za kraj razgovora. Morao sam napokon reći da se najdublje ispričavam drugu kritičaru što sam pobijedio na festivalu i time njega očito povrijedio.
Uopće, ja od pojedinih kritičara ne očekujem da me maze, iako znam da publika koja voli zabavnu glazbu drukčije misli, ali ne shvaćam kako ti pojedinci uvijek "pljuju" po tom zagrebačkom festivalu.
Mi smo, čini se, stručnjaci da omalavažavamo mnogo toga do čega smo vrlo teško došli. Pljujemo sve što je tradicionalno, hoćemo uništiti sve što smo krvavo stekli...
"Da, ovdje je pobjednik festivala Zagreb s najlošijom pjesmom na zagrebačkom festivalu..."
Shvaćam da su kritičari uvijek imali svoje mišljenje i nemam ništa protiv da ga izriču, smatraju li to potrebnim, ali htio bih upitati: kako se može čovjeka dovoditi u emisiju na radio stanicu u pola dva u noći da ga vrijeđaš?
Moram priznati da je urednik Nebojša Manojlović bio vrlo ljubazan domaćin, pa je rekao na kraju poznatu latinsku da je glas naroda odlučio, te mi dao priliku da kažem nešto za kraj razgovora. Morao sam napokon reći da se najdublje ispričavam drugu kritičaru što sam pobijedio na festivalu i time njega očito povrijedio.
Uopće, ja od pojedinih kritičara ne očekujem da me maze, iako znam da publika koja voli zabavnu glazbu drukčije misli, ali ne shvaćam kako ti pojedinci uvijek "pljuju" po tom zagrebačkom festivalu.
Mi smo, čini se, stručnjaci da omalavažavamo mnogo toga do čega smo vrlo teško došli. Pljujemo sve što je tradicionalno, hoćemo uništiti sve što smo krvavo stekli...
Treću godinu zaredom na pobjedničkom postolju
Kićo Slabinac treću se godinu zaredom
našao na pobjedničkom postolju zagrebačkog festivala. Prošle
dvije kao pjevač, a sada i kao kompozitor. I nije sve baš tako crno,
primao je nakon festivala mnogobrojne čestitke i priznanja, a i to
da je dobio izrazitu većinu glasova publike u festivalskoj dvorani
mnogo govori.
O svojoj pjesmi kaže:
O svojoj pjesmi kaže:
- Smatram da sam ove godine napravio
pjesmu u koju sam vjerovao. Stojim iza svoje glazbe i iza teksta Maje
Perfiljeve, smatram da sam učinio moderan pristup pjesmi i načinom
interpretacije, a želio sam da ona ima takav karakter da zadovolji
širok ukus publike. Jer, to mi je uvijek najvažnije.
Nisam računao da bih mogao i treći put pobijediti na festivalu, a da sam uistinu bio pesimist, govori i činjenica da sam već sutradan rano ujutro, premda je bila nedjelja, nastavio svoj vrlo naporan radni tempo.
Nisam računao da bih mogao i treći put pobijediti na festivalu, a da sam uistinu bio pesimist, govori i činjenica da sam već sutradan rano ujutro, premda je bila nedjelja, nastavio svoj vrlo naporan radni tempo.
Valja istaći da publika, koja nije
sasvim ispunila veliko gledalište Cibonine dvorane, nije bila
pasivan promatrač. Vrlo je aktivno sudjelovala u ocjenjivanju
dvadeset ponuđenih joj melodija, ubacujući u glasačke kutije velik
broj kupona.
Velika podrška za mladu Tatjanu
Na drugo mjesto plasirala se pjesma
Meni je ljubav sve na svijetu, skladatelja Dalibora Paulika i
tekstopisca Drage Britvića. Tu je pjesmu izvodila Radojka Šverko koja
ove godine, putujući s festivala na festival, ubire samo lovorike.
Bez dvojbe, to je rezultat njezine izvanredne interpretacije i, po svemu sudeći, ona je u periodu svojih optimalnih pjevačkih mogućnosti.
Bez dvojbe, to je rezultat njezine izvanredne interpretacije i, po svemu sudeći, ona je u periodu svojih optimalnih pjevačkih mogućnosti.
Mlada zagrebačka učenica jezične i muzičke škole, Tatjana Matejaš, dobivši veliku podršku od svojih vršnjaka u
dvorani, uspjela se domoći treće pozicije, ostavivši iza sebe
nekoliko najpoznatijih imena.
Izvodila je pjesmu Noć od kristala,
Vladimira Delača. Istodobno, ona je odlukom žirija Estrade
proglašena i najuspjelijom debitanticom. Predstoji li joj uspješna
pjevačka karijera, pokazat će vrijeme i slijedeći festivalski
pozivi.
Vrlo lijepa mjesta kod publike osvojile
su još pjesme u izvođenju riječke grupe 777, Tereze Kesovije,
Marija Mihaljevića s pjesmom Sve manje je ljudi kao moj deda (koji
je podsjetio na najbolje dane nekad čuvene "zagrebačke škole
šansone"), Ivice Šerfezija, sarajevskih Indeksa, Đuke Čaića...
Stručni žiri organizatora Društva
skladatelja Hrvatske opredijelio se za skladbu Kako da ti kažem, Srećka Zubaka, u
izvođenju Marijana Miše. Ovaj pjevač osvaja i Kristalni mikrofon,
dar Vjesnikove press-agencije.
Među istaknute nagrade ubraja se i
nagrada za "minuli rad". Riječ je o nagradi za
"najizvođeniju pjesmu od festivala do festivala" prema
podacima SKOJ-a, kojoj pripada Zlatni vijenac revije Studio. Zlatni
vijenac osvojila je prošlogodišnja pjesma Kraljica divljine, autora
Krešimira Klemenčića, a popularna i po izvanrednoj interpretaciji
Josipe Lisac.
Vratite festival u Lisinski!
Zagrebački je festival imao ove godine
nekoliko novosti koje su proizašle iz objektivnih ali i subjektivnih
okolnosti, pred kojima se našlo Društvo skladatelja Hrvatske,
glavni organizator tradicionalne glazbene manifestacije.
Financijske su prilike, odnosno neprilike, uvjetovale da se Zagrebfest svede na samo jednu večer i nastavi li se takvom praksom, prokomentirao je jedan sarajevski kolega novinar, zagrebački će festival slijediti sudbinu Vašeg šlagera sezone koji se i zbog toga bio ugasio.
Zbog, smatramo, subjektivnih okolnosti, festival se iz Lisinskoga preselio u košarkaški centar Cibone. Selidba festivala pod krov impozantne dvorane koja može biti, i jest, idealna za košarkaške i druge sportske priredbe bio je jedan od velikih promašaja.
Publika, koja po tradiciji dolazi na festival u večernjoj toaleti, navikla na udobnost Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, na komfor s garderobom, na svijetle i prostrane foajee, udobna sjedala, vrlo dobru akustiku, pogled na "kraljicu instrumenata" iznad pozornice itd., nije se ni približno mogla zadovoljiti, a riječ je o trajanju od četiri sata, i to sa smještajem na plastičnim sjedalima, najčešće bez naslona, s garderobom na koljenima, s nogama na betonskom podu, s propuhom u dvorani, pretijesnim i poput plinskih komora zadimljenim hodnicima, jer tu o foajeu nema ni govora!
Mnogi je posjetilac te večeri zavapio: "Vratite festival u Lisinski!"
Potpuno se solidariziramo sa svakim koji je tako mislio.
Financijske su prilike, odnosno neprilike, uvjetovale da se Zagrebfest svede na samo jednu večer i nastavi li se takvom praksom, prokomentirao je jedan sarajevski kolega novinar, zagrebački će festival slijediti sudbinu Vašeg šlagera sezone koji se i zbog toga bio ugasio.
Zbog, smatramo, subjektivnih okolnosti, festival se iz Lisinskoga preselio u košarkaški centar Cibone. Selidba festivala pod krov impozantne dvorane koja može biti, i jest, idealna za košarkaške i druge sportske priredbe bio je jedan od velikih promašaja.
Publika, koja po tradiciji dolazi na festival u večernjoj toaleti, navikla na udobnost Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, na komfor s garderobom, na svijetle i prostrane foajee, udobna sjedala, vrlo dobru akustiku, pogled na "kraljicu instrumenata" iznad pozornice itd., nije se ni približno mogla zadovoljiti, a riječ je o trajanju od četiri sata, i to sa smještajem na plastičnim sjedalima, najčešće bez naslona, s garderobom na koljenima, s nogama na betonskom podu, s propuhom u dvorani, pretijesnim i poput plinskih komora zadimljenim hodnicima, jer tu o foajeu nema ni govora!
Mnogi je posjetilac te večeri zavapio: "Vratite festival u Lisinski!"
Potpuno se solidariziramo sa svakim koji je tako mislio.
S druge strane, po reakcijama publike
nije se vidjelo da je nezadovoljna predstavljenim joj pjesmama.
Naprotiv, sve je izvođače nagrađivala pljeskom, a od pojedinih
tražila da se vrate na bis.
Ako je suditi po tih, oko tri tisuće posjetilaca koji su prvi, odslušavši Zagrebfest, davali svoje ocjene - priredba je protekla sasvim solidno. A što će ostati od ovogodišnjeg festivala, odnosno nadživjeti kratku granicu trajanja potrošne zabavne pjesme, pokazat će postfestivalsko razdoblje, izvođenost na radio-valovima i prodaja ploča na disko-tržištu.
To će biti, napokon, pravi pokazatelj većeg ili manjeg interesa koji može pobuditi ta naša najstarija zabavno glazbena manifestacija.
Ako je suditi po tih, oko tri tisuće posjetilaca koji su prvi, odslušavši Zagrebfest, davali svoje ocjene - priredba je protekla sasvim solidno. A što će ostati od ovogodišnjeg festivala, odnosno nadživjeti kratku granicu trajanja potrošne zabavne pjesme, pokazat će postfestivalsko razdoblje, izvođenost na radio-valovima i prodaja ploča na disko-tržištu.
To će biti, napokon, pravi pokazatelj većeg ili manjeg interesa koji može pobuditi ta naša najstarija zabavno glazbena manifestacija.
Napisao: Zvonko Kovačić, snimio: Marko Čolić (Studio, 1987.)
Oni su stvarali festival:
U gledalištu je kamera našeg fotoreportera "uhvatila" Rajku Vali koja je, uz Ivu Robića, pjevala na prvom zagrebačkom festivalu prije trideset i tri godine. Do nje sjedi Marijan Marjanović koji je skladao pjesme pod pseudonimom Marijan Maić, a jedan je od osnivača zagrebačkog festivala. Subotnja večer bila je prilika za sjećanje na početke zabavnoglazbenih početaka u našim krajevima.
