Prosinac 1971: Naši izvjestioci su htjeli ovim zapisima u našoj stalnoj rubrici podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u izuzetnim, dramatičnim okršajima s kriminalom i kriminalcima. Tokovi života pred njih bacaju i druge, veoma zamršene, često nezamjećive probleme. Dok vrše svoju pozorničku službu, oni nisu šetači. U svakome trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale. Ovo su reporti o tome kako se oni snalaze...
*****
Ovo nisu priče dramatičnih obrata,
nego opisi zgoda i nezgoda što se svakodnevno nižu u pozorničkoj
službi naših milicionera. Dok ih promatramo kako ulicama i trgovima
šeću, pomišljamo da i nemaju posla, da je to preventivna šetnja
što osigurava red i ništa više. Ipak, njih u svakom trenutku
vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale, krađe,
nasilje ...
Ovdje nećemo govoriti o dramama što
ih doživljavaju, o događajima opisanim krupnim slovima u
kriminalnim kronikama. Postoje i one redovite, svakodnevne nezgode,
što ih režira slučaj, a razrješava hitra dovitljivost pozornika
milicionera. U tim situacijama ima mnogo ljudskog takta i tona,
dosjetljivosti koja nije oblik sile, nego način snalažljivosti.
Milicioner zapravo u svakom trenutku
mora očekivati neki događaj u koji se po službenoj dužnosti treba
umiješati. Mi obično mislimo da se sve događa po telefonskom
pozivu, ili po prijavi. U stvari tok života je takav da je
milicionerska pozornička služba stalna napetost, neprestana
spremnost milicionera da nešto otkrije, otkloni, razriješi. A
takvih događaja uvijek ima. Druga je stvar što ih mi i ne
vidimo.
I upravo to što ih ne vidimo, znak je da milicioneri najbolje postupaju: da ne prave scene i spektakle, nego profesionalno, domišljato i rutinirano najkraćim putem i najefikasnijim načinom razrješavaju slučajeve što ih pred njih baca bujica života.
I upravo to što ih ne vidimo, znak je da milicioneri najbolje postupaju: da ne prave scene i spektakle, nego profesionalno, domišljato i rutinirano najkraćim putem i najefikasnijim načinom razrješavaju slučajeve što ih pred njih baca bujica života.
A događa se zaista svašta. U Stanici
milicije Centar u Zagrebu, milicioner Željko Ćavec ispričao nam je
jednu zgodu iz parka kod Svačićevog trga. U svojoj pozorničkoj
službi naišao je na jednu prijateljicu noći koja je vrlo napadno
nudila svoje draži i time, očito, vrijeđala javni moral. Željko
joj je mirno prišao, zatražio legitimaciju i usput joj pripomenuo
kako je već prije podnio dvije prijave protiv nje.
Prijateljica noći je bila drska, arogantna i opirala se milicioneru koji ju je s razlogom trebao privesti u stanicu milicije. Željko je, naravno, zaprijetio upotrebom sile.
Prijateljica noći je bila drska, arogantna i opirala se milicioneru koji ju je s razlogom trebao privesti u stanicu milicije. Željko je, naravno, zaprijetio upotrebom sile.
- I znate što je učinila - kaže nam
dvadesetšestogodišnji zagrebački milicioner. - Potpuno se svukla!
Zamislite sada položaj milicionera u takvoj sceni na javnom trgu,
pred očima prolaznika! Ali Željko se nije zbunio. Hladno, pribrano,
kako dolikuje njegovoj službi, naredio je da se obuče. Naredba je
zvučala strogo. Prijateljica noći to je razumjela.
*****
Zagrebačkom milicioneru Mirku
Vlajiniću, Kordunašu iz Gornjeg Sjeničaka dogodilo se nešto još
gore. I opasnije. Prolazio je preko Trga Republike odjeven u
građansko odijelo i primijetio kako jedan mladić zlostavlja nekoga
invalida. Naravno, intervenirao je. Mladić je bio ratoboran, pa je
Mirka udario. No, iskusni milicioner brzo ga je svladao.
I gle čuda! Građani koji su prolazili zaključili su da je napadač - milicioner Mirko. Ubrzo se oko njega stvorio obruč. Mirko je vidio da tu nema šale, pa je naprosto pobjegao. Ali građani su za njim potrčali. Neki su stali vikati: "Držite ga"! Poziv je upalio. Građani su milicionera zaustavili i priklještili ga uza zid. On je vikao da je milicioner. A netko je odgovorio:
I gle čuda! Građani koji su prolazili zaključili su da je napadač - milicioner Mirko. Ubrzo se oko njega stvorio obruč. Mirko je vidio da tu nema šale, pa je naprosto pobjegao. Ali građani su za njim potrčali. Neki su stali vikati: "Držite ga"! Poziv je upalio. Građani su milicionera zaustavili i priklještili ga uza zid. On je vikao da je milicioner. A netko je odgovorio:
- Znamo mi takve ptičice, koji se
izdaju za milicionere!
Srećom, nisu ga tukli. Građani su
pozvali miliciju. A kad su došla dva milicionera, nastala je zabuna.
Oni su se s "napadačom" rukovali. Građani su se začuđeno
razišli.
Mirkov i Željkov kolega iz milicijske
Stanice Centar u Zagrebu, Sabid Mujkanović, rodom iz Čelinca kod
Banjaluke, ima također jedan svoj upravo antologijski događaj. Opet
se to zbilo na Trgu Republike. Primijetio je jednog mališana,
dječaka od četiri godine, kako luta trgom i zuri od izloga do
izloga. Prišao mu je, ali mališan je to navrijeme primijetio i
panično pobjegao.
Sabid je za njim potrčao. Nastala je jurnjava Gajevom ulicom. Građani su zapazili da milicioner trči za djetetom, pa su mu pomogli i zaustavili dječaka. Dječak se nije predao: lamatao je slabašnim ručicama, plakao, kričao, nastojao se oteti.
Sabid je za njim potrčao. Nastala je jurnjava Gajevom ulicom. Građani su zapazili da milicioner trči za djetetom, pa su mu pomogli i zaustavili dječaka. Dječak se nije predao: lamatao je slabašnim ručicama, plakao, kričao, nastojao se oteti.
Kasnije se sve objasnilo: roditelji su
mališana napustiii prije mjesec dana, i čitav mjesec dana dječak
se vrzmao zagrebačkim ulicama, spavajući po podrumima, hraneći se
otpacima.
*****
U naš razgovor umiješali su se i
milicioneri Stipe Slišković i Rade Bogun. Stipe navodi jedan svoj
zaista nevjerojatan slučaj: u kasnim noćnim satima, u
Frankopanskoj ulici na tračnicama stao je čovjek i ustobočio
se poput kipa. Naišao je tramvaj. Vozač je izdaleka pozvonio.
Čovjek se nije micao. Zvonjava je postala panična. Čovjek je i
dalje ostao na svom mjestu. Tramvaj se jedva zaustavio. Čovjek se i
dalje nije micao.
Onda mu je prišao Stipe, s namjerom da mu pomogne, očito misleći da se radi o duševnom bolesniku. Do tada nepomični čovjek munjevito je pobjegao. Stipe se otisnuo za njim, sustigao ga i svladao. Pokazalo se da to nije bio nikakav duševni bolesnik nego drski kriminalac.
Onda mu je prišao Stipe, s namjerom da mu pomogne, očito misleći da se radi o duševnom bolesniku. Do tada nepomični čovjek munjevito je pobjegao. Stipe se otisnuo za njim, sustigao ga i svladao. Pokazalo se da to nije bio nikakav duševni bolesnik nego drski kriminalac.
A milicioner Rade Bogun iz Prijedora
doživio je u zagrebačkoj "Nami" jednu tešku i zaista
neočekivanu uvredu. Otkrio je kradljivca, uhapsio ga, i poveo prema
izlazu. U tom trenutku kriminalac je glasno i panično zatražio
pomoć građana, kričeći da ga pravednog napada jedan - ustaša!
Građani su se uzrujali, i približili. Međutim, milicionerska uniforma bila je dovoljna garancija i dovoljan znak raspoznavanja.
Građani su se uzrujali, i približili. Međutim, milicionerska uniforma bila je dovoljna garancija i dovoljan znak raspoznavanja.
*****
Naš dopisnik Ćamil Krehić posjetio je
Službu javne sigurnosti u Mostaru. On je također zabilježio
nekoliko primjera što inače izmiču pozornosti štampe i očima
građana. U svim tim primjerima presudna je bila trenutačna
snalažljivost, munjevita dovitljivost milicionera.
Slobodan Vukasović, među drugovima,
prijateljima i znancima poznatiji kao Vukas, u Miliciji je već 22
godine. Što on sve nije doživio? O tome bi trebalo pisati, ali ne
reportažu nego - kako nam rekoše njegovi drugovi - čitavu knjigu.
Vukas se ni sam ne sjeća koliko je kriminalaca otkrio, pa i onih
najopasnijih. A jednoga takvog otkrio je u drugom gradu, u vrijeme
odmora.
Boravio je u Dubrovniku sa svojom porodicom i već po nekoj dugogodišnjoj navici prošetao do željezničke stanice. Na stanici je zapazio lice koje mu se učinilo poznatim. Iskusno oko nije ga prevarilo. Radilo se, zaista, o kriminalcu za kojim je raspisana potjernica i čiju su sliku milicioneri nosili u službenim torbama. Popularni Vukas mirno je prišao obijaču, kradljivcu i provaljivaču. Dalje se sve zna. Jer, Vukasu nikada ni jedan prijestupnik nije umakao.
Boravio je u Dubrovniku sa svojom porodicom i već po nekoj dugogodišnjoj navici prošetao do željezničke stanice. Na stanici je zapazio lice koje mu se učinilo poznatim. Iskusno oko nije ga prevarilo. Radilo se, zaista, o kriminalcu za kojim je raspisana potjernica i čiju su sliku milicioneri nosili u službenim torbama. Popularni Vukas mirno je prišao obijaču, kradljivcu i provaljivaču. Dalje se sve zna. Jer, Vukasu nikada ni jedan prijestupnik nije umakao.
Inače Vukasovo iskustvo je toliko da
je on sada jedan od glavnih ljudi u kompliciranim istragama, u rekonstrukcijama događaja,
u rekapitulaciji situacija. Tuži se da je bolestan, govori kako bi
rado u mirovinu. Ali njegovi drugovi i njegovi pretpostavljeni o tome
ni da čuju. Bez njega kao da ne mogu. I već je postalo gotovo
pravilo da se u Stanici javne sigurnosti u Mostaru traži Vukas kad
god je nešto komplicirano, nepoznato, neotkriveno.
Vukasov kolega Anđelko Lakić, mnogo
je mlađi, i manje je iskusan. Ali smatraju ga jednim od
najperspektivnijih mladih milicionera u Mostaru. U miliciji je tek
dvije godine, a iza sebe ima čitav niz pothvata i uspjeha kojima bi
se ponosili i mnogo iskusniji radnici Službe javne sigurnosti. On
zaista radi sve s voljom, neprestano uči, pohađa tečajeve. Sve
planira, dobro promišlja, točno određuje.
Kao početniku prošle godine povjerili
su mu 40 prijava maloljetničkog kriminala. Dali su mu to za nauk i
za probu. Odredili su mu i vrijeme. Anđelko je radio na svoj način:
u vrlo kratkom roku pojavio se pred svojim komandirom s izvještajem
na kojemu je bilo kratko ispisano: svi predmeti riješeni!
*****
Naša dopisnica Ranka Čičak iz
Skoplja piše o zaista osobitom čovjeku, koji je uz to i vrlo
osebujan milicioner. Riječ je o Dimi Dimevskom, čovjeku koji je
obukao milicionersku uniformu 1952. godine i koji od prvog dana svoje
službe do sada nikada nije bio fizički napadnut, niti je sam
upotrijebio bilo kakvu silu prema bilo kojem prijestupniku. A ulazio
je u najgore gužve i najteže situacije što ih izazivaju
kriminalci.
A da se zaista Dime uvijek nalazio tamo
gdje je bilo najvruće, svjedoči i činjenica da je on proglašen za
najpožrtvovnijeg mlilicionera prošle godine u Skoplju!
Umjesto odgojne palice Dime ima prisnu,
toplu, gotovo intimnu riječ. Svoju rečenicu smatra jačom od
revolvera. Svoj pristup podešava tako da se u njemu i ne može
prepoznati nikakva odlučnost sile. Sve to na papiru izgleda
vjerojatno. Ali u zbilji? Znate li što znači zaputiti se među
opasnu bandu huligana koja je prije toga opljačkala na vrlo
drastičan način i pred očima prolaznika čak jedanaest automobila.
Svaki milicioner znade da je takva banda naoružana. I Dime je to
znao.
I jednostavno, na svoj način, prišao im je, bez straha i oklijevanja i započeo razgovor. O čemu je govorio? Naravno, o njihovu zločinu. I uspio ih je riječima dovesti u stanicu milicije, i to tako da je on išao ispred njih, a ne iza njih kako obično biva kad se radi o privođenju.
I jednostavno, na svoj način, prišao im je, bez straha i oklijevanja i započeo razgovor. O čemu je govorio? Naravno, o njihovu zločinu. I uspio ih je riječima dovesti u stanicu milicije, i to tako da je on išao ispred njih, a ne iza njih kako obično biva kad se radi o privođenju.
Mnogo takvih slučajeva može Dime
navesti.
- Psihologija me zanima više od svega
- kaže Dime, milicioner koji pretpostavlja da u svakom kriminalcu
ostaje nešto ljudskoga. A milicioner Dime je majstor upravo za to
ljudsko. On to brzo otkrije, angažira, nađe prave riječi, probudi,
potakne, i urazumi. Dime ne svladava, nego uvjerava. On će ove
godine diplomirati na Višoj socijalnoj školi, ali time se neće
zadovoljiti. Kaže, da će upisati neku školu gdje može učiti o
ljudima. Što će učiti? Upravo ono što znade svojim darom, talentom
i iskustvom. Škola će mu to i formalno potvrditi.
Dime je završio kurseve džudo-vještine,
ali, osim u vježbi, nikada to nije primijenio. Njemu se
prijestupnici pokoravaju po zakonima i prednostima druge vještine:
po sili njegove ljudskosti, po snazi njegovog pristupa, kojega čak
i okorjeli kriminalci doživljavaju kao vlastitu zaštitu.
- I sad recite - piše Ranka Čičak -
da nije točna ona narodna poslovica koja govori kako lijepa besjeda
i željezna vrata otvara.
*****
Eto, u ovom zapisu htjeli smo
podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u dramatičnim
okršajima s kriminalcima, vještaci u posebno napetim i izuzetno
opasnim situacijama. Tokovi života pred njih bacaju i druge
zamršene, nevidljive probleme. Oni, dok vrše svoju pozorničku
službu, nisu samo šetači. U svakome trenutku vreba ih zaplet što
ga režira prijestupnik.
Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti. Ili, kako rekoše milicioneri u Mostaru:
Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti. Ili, kako rekoše milicioneri u Mostaru:
- I kad se odmara, pozornik milicioner je
u službi.