Lipanj 1971: Druže Ćopiću, vi ste dosad mnoge
nasmijavali, a ne znamo zapravo da li se i vi volite smijati?
- Volim, brate, kao bena na brašno, a
najčešće na svoj račun.
- Što vam je u posljednje vrijeme bilo
najsmješnije?
- Kad sam se nedavno poslije dužeg
boravka u inozemstvu vratio i na granici otvorio naše novine, pa
pročitao krupan naslov članka jednog "aktivista":
"Moramo preći
s riječi na djela!"
- Kako uopće gledate na smijeh?
- Najljepša osobina koju čovjek
posjeduje jest smijeh, a mislim da je ciničan smijeh najveća
zloupotreba smijeha, ravna psećem režanju (neka mi pseto oprosti!).
- Što mislite o ljudima koji se ne vole
smijati?
- Čim takve vidite, odmah uklanjajte
strinu u ćošak. Bojim se da vam ne misle dobro.
- Je li vam i vaš poziv ponekad
izgleda smiješnim?
- Vrlo često. Bezbroj sam puta
izgledao sam sebi kao opsjenar, mađioničar koji zida kule u oblaku.
A zar u krajnjoj liniji nismo svi takvi: čarobnjaci, mađioničari,
opsjenari, fantasti ili, kako reče, Vuk za Milovana Vidakovića:
"On
pravi magarcima i sam sebe i nas čitatelje."
- Dok promatrate ljude kako se smiju, u
kakve biste ih grupe podijelili?
- Nisam o tome nikad mislio, ali znam
ljude koji se umiju divno smijati. Takvi su dušu dali za eglen i
društvo, ali ima i onih koji urlaju, zatim onih koji ržu, pa onda takvih koji
njište, koji kilibare, i što ti ja sve znam.
Tako da čovjek često
pred sobom ima jedan solidno sortiran zoološki vrt.
- Da li je istina da se od smijeha
goji?
- Sudeći po tebi i meni, čini se da
je to istina.
Tekst i snimci: Enes Čengić (Plavi vjesnik, 1971.)