Srpanj 1998: Nakon komedije "Mi nismo anđeli"
i spoja američkoga ratnog spektakla i balkanskog vesterna "Lepa
sela, lepo gore", Srđan Dragojević je snimio "Rane"
film koji na specifičan način govori o jugoslavenskim ratnim
traumama.
Službena vlast "Rane" tretira kao antidržavno
djelo, pa mu je zabranjeno svako reklamiranje na televiziji i
radio-postajama.
Ali, publika je opet počela stvarati redove pred
blagajnama.
"Kada sam 1992 godine, kao mladi
redatelj, u šali izjavio novinarima da je moj prvi film "Mi nismo anđeli" početak ružičastog vala u Srbiji, a bilo je
takvo vrijeme da je bio moguć početak svakoga drugog, a ne
ružičastog vala, svi novinari i kritičari u Srbiji su to zdušno
prihvatili.
Danas, kada sam mnogo ozbiljniji nego 1992. i kada kažem
da je moj film "Rane" početak ne crnog, nego najcrnjeg
vala, nitko od istih novinara i kritičara nije spreman da prihvati
zdravo za gotovo to moje predviđanje, potpuno normalno, kada danas
kod nas postoje dvije generacije ljudi koji pišu o filmu: generacija
novinara koji rade za režimske listove i mlada generacija novinara,
koji su u ovo nesretno vrijeme sankcija, svoje znanje o filmu
formirali na osnovi nekoliko prošvercanih američkih žanr
filmova".
Ovo je konstatirao Srđan Dragojević nakon premijere
svoga posljednjeg filma "Rane" kojem su, kao antidržavnom
elementu, samo nakon nekoliko dana prikazivanja sve državne TV i
radio postaje zabranile bilo kakav način reklamiranja.
Ali, usprkos
tome, za sada, obara mnoge rekorde gledanosti u Srbiji. Za samo tri
tjedna prikazivanja samo u Beogradu gledalo ga je više od 50 tisuća
gledatelja.
Budžet od 2,5 milijuna DM
Da bi popunio prazni prostor, čekajući
početak rada na svom prvom američkom projektu (rad s Harveyjem
Keitelom u naslovnoj ulozi u filmu "Ja, Edička" po romanu
E. Limonova) Srđan Dragojević, nakon samo nekoliko mjeseci stanke
od velikog uspjeha s filmom "Lepa sela lepo gore", ponovno
u suradnji s producentskom kućom "Cobra" vlasništvo braće
Bjelogrlić, koji su producenti ovoga filma, počeo je pripremati, po
svom scenariju, mali projekt od 500 tisuća DM koji je trebalo
snimiti i montirati za par mjeseci i pustiti da se "vrti", da bi se zaradilo
nešto novca za preživljavanje.
Vrlo brzo završilo je na projektu od
2,5 milijuna DM, čija je prava za svjetsku distribuciju unaprijed
otkupila jedna od najvećih europskih kuća Canal+ iz Pariza i čija
se europska premijera predviđa na ovogodišnjem filmskom festivalu u
Veneciji.
Ispalo je tako da je to najambiciozniji i najprovokativniji
Dragojevićev projekt.
Scenarij za film "Rane"
nastao je na osnovi istinite priče iz crne kronike. Nakon jedne
svađe dvojice najboljih prijatelja, jedan drugog ranjava na četiri
mjesta iz pištolja i ovaj drugi, nakon što je preživio, izlazi iz
bolnice i kaže da će mu oprostiti samo ako i on njemu na istim
mjestima na tijelu, na isti način, napravi iste rane.
U glavnim ulogama, prvi put na filmu,
našla su se trojica naturščika, Milan Marić, Dušan Pekić i
Andrija Jovanović. Svoj posao su odradili kao vrhunski
profesionalci, na zavidnom nivou.
Dragojeviću nije bilo teško ni
režirati film kada su se pored njih našli Dragan Bjelogrlić, Vesna
Trivalić, Miki Manojlović, Branka Katić, Nikola Kojo, Bata
Stojković, Gorica Popović i odigrali mu, većina od njih, svoje
najbolje uloge u svojoj dosadašnjoj glumačkoj karijeri.
Sarkastična komedija
Film govori o odrastanju trojice
prijatelja u Beogradu u razdoblju od 1991. do 1996. godine. Na
početku kao četrnaestogodišnjaci, odrastajući u vrijeme
sankcija, vrijeme neimaštine, moralnog i ljudskog rasula, prepušteni sami sebi
na odgoj i "vaspitanje", glavni junaci ne vide nikakvu
drugu perspektivu nego da krenu na najlakši, a na kraju vidjet će
se, po njih i najskuplji životni put.
Put kriminala, droge, zlata,
oružja postaje njihova srednja škola i upis na fakultet, na kojem,
kao "jako bistri đaci", nakon nekoliko
položenih, onih prvih laganih, ispita, padaju na prvom teškom. Za
taj treba sjesti i dobrano "zagrijati stolicu", a oni sa
svojim tek navršenim punoljetstvom, nisu, a i ne mogu biti spremni.
Ne daju im profesori, koji su u toj školi već odavno napravili
svoje doktorate i koji su napisali pravila življenja po kojima samo
oni na kraju pobjeđuju.
Za razliku od svoja dva prethodna filma, "Mi nismo anđeli", koji je napravljen kao prava
hollywoodska komedija smještena u balkanske okvire i koja s publikom
komunicira na jedan lagan i lepršav način, i filma "Lepa sela,
lepo gore" koji je smišljen kao spoj američkoga ratnog filma i
balkanskog vesterna, koji također komunicira s publikom
progovarajući o ratnim traumama na jedan drukčiji način, film
"Rane" pomalo šokira publiku.
Počinjući kao crna sarkastična
komedija, završava s knedlom u grlu kod publike, koja očito ne voli
da joj netko servira njezinu stvarnost, onakvu kakva u zbilji jest.
Maloljetnički kriminal, koji je uzeo prevelikog maha (u ovom slučaju
na području Beograda) i postao problem s kojim se netko mora prije
ili kasnije suočiti, nije baš najljepša tema koja bi se trebala
pokazivati na filmu, naročito ne mladima, koji usput rečeno izvrsno
primaju film i imaju prema njemu baš onakav odmak kakav je autor i
htio dobiti.
Pognute glave i kisela lica
Problem nastaje kod njihovih roditelja.
Oni koji se i u životu i na filmu pale na lažni patriotizam, nakon
gledanja filma su u svojevrsnom šoku. Ne vole da vide svoje stvarno
lice. Zbog toga se kod njih i stvara svojevrstan otpor prema filmu.
Nakon premijere u Sava Centru gdje je pred četiri tisuće gledatelja prikazan, izostao je
onaj frenetičan pljesak koji je bio nakon filma "Lepa sela,
lepo gore".
Mladi su pleskali i vikali "Bravo!",
a "starci" su uglavnom pognutih glava i kiselih lica otišli
s premijere nehtijući baš komentirati, a i vjerovati da ovo s
platna može biti i istina. Svojim hladnim odnosom i svojevrsnim
ignoriranjem željeli bi negirati kvalitetu filma, ali im, čini se,
baš i ne uspijeva.
Gledanost filma raste iz dana u dan.
Dragojević je dobio ono što je i htio. Vrlo brzo se i javnost
očitovala. Na svim državnim TV i radio postajama zabranjena je ne
samo reklama filma, nego i bilo kakav razgovor na tu temu.
Najbolje bi ga bilo što prije skinuti
s repertoara i zaboraviti. "Rane" su postale prvi
jugoslavenski film kojemu je zabranjena reklama.
Napisao: Dejan Aćimović (Hollywood, 1998.)
