Srpanj 1988: "Novinarski je život oduvjek u sebi
nosio onu čudesnu romantiku prolaznosti i umiranja... " Davno je još Miroslav
Radojčić u ovih nekoliko riječi sažeo čitavu malu filozofiju
jedne profesije. A minulog utorka, dok smo sjedili u hladovini
njegove "Madere" dodao je sjetno:
- Novinarski se tekst ujutro rađa, a
uvečer umire. Poput cvijeta. I kad danas pomislim na tekstove koje
sam pisao kroz sve ove godine, čine mi se kao neka davno izgubljena
djeca, daleka i razasuta tko zna gdje.
Gotovo pet desetljeća proveo je
Radojčić u žrvnju profesije čija se prolaznost, kako kaže, doima
poput neke ukletosti, dok stalna prisutnost stvara tek iluziju
besmrtnosti. Pet desetljeća neprekidno razapet između bjeline čistog
papira, rokova i telefona.
- Katkada mi se činilo da je to bolnije
od Kristova razapeća! Izgleda mi ponekad da mi je pola života
proteklo u rvanju s praznim papirom, na telefonu i u avionu.
Iluzorno je i pokušavati u nekoliko
redaka sažeti njegov život i sve ono o čemu je pisao i izvještavao
s lica mjesta. Uspomene naviru, žive u njemu. Neizbrisivo. Sjećanja
na ona paklena 72 sata nakon što je ubijen John F. Kennedy, a potom i
Lee Oswald, tri dana što proletješe u neprekidnoj jurnjavi između
televizora i telefona u danonoćnom slanju izvještaja za pet
jugoslavenskih redakcija.
Nezaboravni su i dani strepnje Sueske
krize, pa ona stravična 24 sata Kubanske krize kad se čitav New
York pretvorio u gotovo mrtav grad iščekujući kataklizmu.
Kako
zaboraviti 1953. i stravične trenutke ustanka u Istočnom Berlinu kada te u sekundi mogao
bespovratno progutati mrak...?
Od sportskih događaja spominje onu
famoznu utakmicu Engleska - Jugoslavija 1951. kad je naš tim
rezultatom 2:2 priredio senzaciju kao prva momčad koja je neporažena
napustila englesku travu (junak utakmice bio je Beara!).
Za
jugoslavenske je slušaoce, putem radio Londona, prenosio onu krvavu
utakmicu olimpijskog vaterpolo turnira u Melbourneu 1956, Mađarska - SSSR, neposredno po sovjetskom ulasku u Mađarsku, dok je predsjednik
Mađarske vlade vapio "Pomozite nam, pomozite!", a krv
doslovce plivala i u crveno bojila zapjenjenu vodu.
Pratio je i onaj
prvi meč Claya i Listona, gledao uživo kako "brbljivac iz
Louisvillea" plazi jezik gorostasnom "tatici" i sa 20
godina uzlijeće među zvijezde.
Impresivna je i šarolika galerija
likova koje je upoznao i sretao na svim meridijanima Globusa. Kad
govori o političarima običava reći kako ga se Churchill dojmio kao
najvještiji, Nehru najumniji, De Gaulle najdostojanstveniji, Hruščov
najdomišljatiji, a Kennedy najšarmantniji.
Prisjećajući se
susreta s estradnim zvijezdama pripomenut će kako ga je legendarni
Louis Armstrong dočekao potpuno gol i počastio kajganom, pamti
Shirley McLaine kao damu izuzetne inteligencije, susretao je Nata King Colea i Raya Sugar Leonarda ("tog nenadmašnog plesača
ringa"), a u kući naše košarkašice Ljubice Otašević
ljepotice iz slavne generacije Cipruševe, Barage, Kalaševićeve...
susreo je Caryja Granta i zamalo se potukao s Marlonom Brandom. Zbog
čega? Svog oštrog jezika, jedne izjave i Brandove nadmenosti
ponajviše.
Prateći godinama vrhunski sport i
njegove zvijezde izbliza, stvorio je o njihovom životu posebno
mišljenje.
- Pitam se, vrijedi li zbog svih onih
para toliko trenirati i praktički se odreći svih životnih užitaka
tokom deset najljepših godina života? Kako mi je simpatična bila
mala Gabriela Sabatini kad je poslije poraza u Wimbledonu odahnula:
"Sad konačno mogu kući..."
Što uopće vrijedi sva ta
jurnjava, to neprekidno pakovanje kofera i mijenjanje hotela? A o
nekim drugim nakaradnostima da i ne govorim. O privatnom životu koji
ne postoji, o intimnostima u koje svatko tura svoj nos, o
primitivizmu sredine i novinara koji sve to prate željni uvijek
novih i novih senzacija i pikanterija.
Pa i to što se događa oko
Bobe i Brene, što je to nego primitivizam?! Najednom je naciji
važnije da li je Brena u drugom stanju nego da li će Bobo osvojiti
Wimbledon! Zašto uvijek zabadamo nos u tuđe živote?
Pogledajte što se događa Mikeu
Tysonu? Ženu mu maltretiraju, telefonski nazivaju, izluđuju
optužbama kako je bivša kurva, novine o tome pišu, a ljudi se
naslađuju. Da je Tyson neki običan mali čovjek nikoga ne bi bilo briga je
li mu žena kurva ili nije, ali javni život okrutno traži svoje
žrtve...
Inače, uvjerava me da o boksu nikad
nije volio pisati, jer ne podnosi brutalnost ringa. Žao mu je, kaže,
kad čovjek čovjeka udara, užasna su mu bila ona dva surova meča
Ingemara Johanssona i Floyda Pattersona. Mnogo više su ga privlačile
sudbine ljudi, boksača, njihove životne priče.
 |
| Gene Kelly, na odmoru u Beogradu i slavni bokser Ingemar Johansson (1961) |
Koliko je samo ljudskosti i tuge
istovremeno u storiji o legendarnom Joe Louisu, strahovitom "crnom
bombarderu" i Maxu Schmelingu, "arijevskom nadčovjeku".
Kada je već davno minulo vrijeme njihovih sudara, kada je Schmeling
već bio uspješan i bogat poslovni čovjek, a Louis se gušio u bijedi, bolesti i siromaštvu,
Nijemac ga je posjetio i ostavio njegovoj ženi desetak tisuća
dolara.
Pričajući o tome, na trenutak je
zašutio, a u očima mu se pojaviše suze. I reče sasvim tiho, kao
da se ispričava:
- Vidite, mene ova priča uvijek iznova
dirne... Eto, i to je sport. Kako jadne katkada mogu biti sudbine
zvijezda. Pogledajte što je Parkinsonova bolest učinila od Alija.
Ne, nije mu to od boksa, taj čovjek u čitavnoj karijeri nije primio
poštenog udarca. Na žalost, sport je kao i život. Ako imate sreću
odletite uvis, ako nemate padate u ponor...
Ipak, najtužnija priča koju će
Miroslav Radojčić ispričati, tragična je epizoda nogometaša
Manchester Uniteda nakon one, njihove posljednje utakmice, u Beogradu
protiv Crvene zvezde.
- Rastanak je bio divan. Pamtim banket u
"Mažestiku", još mi je u sjećanju "Marš toreadora"
i sladoled u plamenu, pa nezaboravna noć u Skadarliji. I ujutro
oproštaj, stisak ruke i spontani poziv da pođem s njima na Otok.
Međutim, zaboravljam pasoš, jurim kući po njega, ali kasnim. Avion
je već poletio... prema katastrofi i smrti. Neizrecivo je tužno
bilo toga popodneva pisati nekrolog onim istim mladićima, Colmanu,
Tayloru, Greggu, Edwardsu... s kojima sam tek nekoliko sati ranije
sjedio, pjevao i veselio se.
Sa najmanje dva tuceta Wimbledona,
Miroslav Radojčić je jedan od rekordera velike predstave All England
Cluba. Svoj je prvi Wimbledon doživio još davne 1951, neposredno
nakon što je (ne svojom voljom!) bez znanja engleskog jezika poslan za dopisnika u
zemlju u kojoj, rekoše mu, kiša pada svaki dan, a magla svaki treći
dan, u kojoj su žene hladne, a ono što se piše Šopenhauer, čita
se Šekspir (!)
Danas na "Centre Courtu" ima
svoje počasno mjesto (H 26) s kojeg podjednako dobro može
promatrati sva zbivanja na terenu i usput zavirivati što rade
vojvoda i vojvotkinja od Kenta u kraljevskoj loži, a to je izuzetna
čast, ako se zna da je u Wimbledon teže ući nego u britanski
parlament.
A što se svog prvog Wimbledona tiče, sjeća se dobro tih
romantičnih vremena kad je lob smatran nepristojnim udarcem, kad su
Mađar Joszef Ashboth i Nijemac Gotfried von Kram nastupali u dugim
bijelim hlačama, a novinari zadivljeno pisali o zlatom obrubljenim gaćicama zamamne Gassi
Moran ili o vampu poput Carroll Fageros s Floride.
- Možda griješim, ali čini mi se da
danas više nema takvih ljepotica. Eto, Sabatini i ... više nijedna.
Kad sam ga zapitao za najupečatljiviju
izjavu koju pamti iz Wimbledona, odlučio se za one dvije riječi
kojima je stari wimbledonski pobjednik Jan Kodeš, komentatoru Čehoslovačke televizije (neslužbeno) stručno objasnio suštinu
Mečirovog poraza protiv Edberga u polufinalu:
- Usr'o se!
Miroslav Radojčić u mirovini je dvije
godine i poput mnogih umirovljenih novinara piše više nego što je
pisao dok je - radio. Jos uvijek ustaje oko osam, čita novine do
pola jedanaest, a zatim seli u "Posljednju šansu", onu
poznatu kafanu u kojoj je noću urnebes, a danju blaženi mir.
Poslije će preseliti u "Maderu" i pod gustim krošnjama
njezine bašte pripomenuti da bi "svaki čovjek trebao da ima
svoju kafanu i svoj stol..."
Kaže osim toga kako nikada nije imao
smisla za onu novčanu stranu života, stanuje u stanu kojeg nije
kupio, nema ni automobil ni vikendicu na moru, a najljepše što ima
u životu su brojni prijatelji. Uz ponekog neprijatelja, najčešće
iz vlastite profesije. ("Novinarska se zavist po svom beskraju
može mjeriti samo s onom - glumačkom!")
Zdravlje mu je, kaže, sasvim dobro. Za
onako lud život kakav je proživio, zapravo sjajno.
- Pijem umjereno. Mislim, umjereno
prema našim novinarskim kriterijima.
U Americi mu još davno izvadiše pola
stomaka. Srušio se jednog dana nasred ulice i tek tada shvatio da
ima čir.
Srce ga toliko ne brine, infarkta se ne
boji, mada podsjeća kako svaka Skupština novinara Srbije počinje
čitanjem imena onih što su u međuvremenu umrli ili bili pogođeni
infarktom.
Nikada neće zaboraviti onu crnu sezonu kad su u trouglu
"Politika" - Radio - Televizija, radijusu od jedva 500
metara, zabilježena 82 infarkta.
- To je cijena novinarstva...
Cijena koja se prije ili kasnije plaća za duge godine neprekidnog
stvaralačkog napora, u onom vječnom raspeću između bijelog papira
i telefona što čeka.
- Koliko sam puta kilometre prohodao u
svojoj sobi prije nego li sam sjeo da pišem. A i tada, kad se čini
da sve ide lako, najbolje se i najljepše misli rađaju u naporu,
rađaju se poput djeteta, u nekoj boli što izvire iz stomaka.
Još
je i Hemingway spominjao onog čuvenog američkog sportskog novinara
Ala Smitha, kojemu jednom prilikom rekoše: "Čovječe, kako vi
s lakoćom pišete...!" A ovaj im odgovori: "Da, da, pišem
s lakoćom... treba samo otvoriti venu da krv poteče..."
Tekst i snimak: Vlatko Mišković, članak sačuvao i donirao: Zoran Golušin (Sprint, 1988.)
Na svjetskom košarkaškom prvenstvu u Manili, na kome su trijumfirati naši košarkaši priđe mi jedan mali Filipinac i pita: "Kolika je Jugoslavija, da li je velika kao SAD ili SSSR?" Kad sam mu objasnio da je to mala zemlja, da nije veća ni od jednog medu 7.000 filipinskih otoka, njegovo se lice ozarilo: "Znači, mi mali također možemo biti - veliki!"
