Ako je i postojala dilema o trenutnoj
snazi i vrednosti Parnog valjka prije njihova zagrebačkog koncerta,
održanog 21. prosinca, tim trijumfalnim nastupom ona je definitivno
razrješena.
Parni valjak je na vrhuncu svoje karijere.
Prepuna velika dvorana Doma sportova najrječitija je potvrda da u ovom trenutku Valjak suvereno, bez prave konkurencije, vlada YU rock-scenom.
Ako bismo povlačili neke paralele u odnosu na njihove doskorašnje takmace u borbi za primat na domaćoj rock-sceni - Bijelo dugme, moje bi simpatije bile apsolutno na strani Valjka.
Jer, dok Bregović i društvo u posljednje doba koketiraju s problematičnim ukusom publike, dok svoje pjesme temelje na neofolklornim elementima srozavajući estetsko-umjetničke vrednote na najnižu razinu - Hus i društvo znaju zadržati originalnost i artistički dignitet i u skladbama za masovnu upotrebu.
Uspijeva im pritom realizirati prvi narodski hit, kao što je raskošna rock-balada elegičnog ugođaja Jesen u meni, koja bi zbog česte izvođenosti u radio-programima sigurno mogla ponijeti i epitet Hit '87.
Parni valjak je na vrhuncu svoje karijere.
Prepuna velika dvorana Doma sportova najrječitija je potvrda da u ovom trenutku Valjak suvereno, bez prave konkurencije, vlada YU rock-scenom.
Ako bismo povlačili neke paralele u odnosu na njihove doskorašnje takmace u borbi za primat na domaćoj rock-sceni - Bijelo dugme, moje bi simpatije bile apsolutno na strani Valjka.
Jer, dok Bregović i društvo u posljednje doba koketiraju s problematičnim ukusom publike, dok svoje pjesme temelje na neofolklornim elementima srozavajući estetsko-umjetničke vrednote na najnižu razinu - Hus i društvo znaju zadržati originalnost i artistički dignitet i u skladbama za masovnu upotrebu.
Uspijeva im pritom realizirati prvi narodski hit, kao što je raskošna rock-balada elegičnog ugođaja Jesen u meni, koja bi zbog česte izvođenosti u radio-programima sigurno mogla ponijeti i epitet Hit '87.
Uostalom, na zagrebačkom koncertu Aki
je tu pjesmu morao otpjevati dva puta, i to uz gromoglasnu
asistenciju zbora od desetak tisuća raspjevanih osoba.
Ali, publika nije sudjelovala samo u izvedbi spomenute pjesme; naime od samog početka, od skladbe Zagreb ima isti pozivni, publika i izvođači na sceni komunicirali su samo njima poznatim vibracijama.
Od prvih akorda razlegla se dvoranom pjesma iz tisuću euforičnih raspoloženih grla, bez obzira na to jesu li izvođene stare ili nove pjesme - jednako zdušno pjevao se žestoki rock'n’roll i sentimentalne balade koje su trebale donijeti predah i publici i izvođačima.
A Valjci su se i te kako znali odužiti ekstatičnoj podršci svoje publike.
Svirali su žestoko, podredivši pritom perfekciju izvedbe trenutnom nadahnuću, i kao rezultat vidljive radosti muziciranja stvorena je atmosfera rijetko viđena na koncertima domaćih rokera.
Vješto vođen dirigentskom palicom Akija Rahimovskog, koncert je doživio kulminaciju na kraju, kad je oduševljena publika jednostavno odbijala da napusti dvoranu tražeći bis za bisom.
Rijetko viđena rock-veselica završila se tako da je na kraju Aki prepustio "mikrofon" publici koja je još jednom otpjevala Jesen u meni i potom, više nego zadovoljna, krenula u te večeri toplu zagrebačku noć.
A nakon koncerta, razdragano mi je prišao Husein Hasanefendić i rekao:
"Nemoj me ništa pitati... Mislim da cu se večeras napiti od sreće! Što misliš, imam li pravo na to?"
Ali, publika nije sudjelovala samo u izvedbi spomenute pjesme; naime od samog početka, od skladbe Zagreb ima isti pozivni, publika i izvođači na sceni komunicirali su samo njima poznatim vibracijama.
Od prvih akorda razlegla se dvoranom pjesma iz tisuću euforičnih raspoloženih grla, bez obzira na to jesu li izvođene stare ili nove pjesme - jednako zdušno pjevao se žestoki rock'n’roll i sentimentalne balade koje su trebale donijeti predah i publici i izvođačima.
A Valjci su se i te kako znali odužiti ekstatičnoj podršci svoje publike.
Svirali su žestoko, podredivši pritom perfekciju izvedbe trenutnom nadahnuću, i kao rezultat vidljive radosti muziciranja stvorena je atmosfera rijetko viđena na koncertima domaćih rokera.
Vješto vođen dirigentskom palicom Akija Rahimovskog, koncert je doživio kulminaciju na kraju, kad je oduševljena publika jednostavno odbijala da napusti dvoranu tražeći bis za bisom.
Rijetko viđena rock-veselica završila se tako da je na kraju Aki prepustio "mikrofon" publici koja je još jednom otpjevala Jesen u meni i potom, više nego zadovoljna, krenula u te večeri toplu zagrebačku noć.
A nakon koncerta, razdragano mi je prišao Husein Hasanefendić i rekao:
"Nemoj me ništa pitati... Mislim da cu se večeras napiti od sreće! Što misliš, imam li pravo na to?"
Napisao: Zvonko Pongrac, snimio: Ivo Pukanić (Studio, 1987.)
