Sovjetski novinar o "pankovcima" i punk pokretu '78: Pljusak energije u nesebičnom urlanju na svijet

Travanj 1978: Nedavno je u "Literaturnoj gazeti" objavljen napis E. Čeporova, specijalnoga izvjestitelja iz Londona, o pankovcima i punk-pokretu. Prenosimo taj iscrpni komentar i ujedno objavljujemo što o tom glazbenom i društvenom fenomenu misli suradnik i glazbeni kritičar Darko Glavan...

Pankovci na sceni i van nje uvijek su zahvalna mela fotoreportera, kako to pokazuju i slike na ovim stranicama, ali, osim njihova izgleda, mnogo je bitniji utjecaj na pop glazbu i kretanja u disko-industriji.

Otkako je tridesetogodišnji biznismen Malcolm McLaren osnovao već razglašeni ansambl "Sex pistols", pojam "punk" postao je široko poznat. Ipak, što je to, zapravo, punk? Što žele propovijedati pankovci? Pošto je posjetio njihov londonski klub "Vortex" i razgovarao s vođom "Sex pistolsa" Johnom Rottenom zvanim Truli, o tome piše E. Čeporov za moskovsku "Literaturnu gazetu", iz koje prenosimo najzanimljivije dijelove njegove reportaže.

*****

Stepenice vode u podrum. Kako se silazi, tutnjava biva sve zaglušnija. Otvaraš vrata, i zvučni udar, snažan kao na aerodromu, pritisne ti bubnjiće. Na maloj sceni, pretrpanoj pojačalima, dva gitarista, bubnjar i solist. On u poludugu ogrtaču s velikom "zihericom" umjesto dugmadi. Bos. Gusta, masna kosa nakostriješena kao četka. Na čelu mu crvena vrpca, na bradi crna crta. Jedan gitarist gol do pasa, a drugi u prsluku i kupaćim gaćicama. Bubnjar u crnom smokingu i s leptir-kravatom.

Solist zamalo da proguta mikrofon, vrti ga kao praćku, izvodi s njim nepristojne pokrete. On pretjerano urla i kroz zavijanje gitara i bubnjeva možeš razaznati samo: "Gadovi... ljubav... fućka mi se..."

I proste riječi, koje on izvikuje jasnije nego ostale...

Solist baca ogrtač u publiku. Ostaje u majici, s natpisom "Dosadno mi je", i hlačama zavezanim grubim užetom oko pojasa. Završio je tako da je triput, s prekidima od jedne minute da udahne zrak, urliknuo nezamislivo visokim tonom.

Pao je. Netko iz publike polako je izlio bocu piva na njega.

Stolica nema. Sluša se stojećki. Negdje u sredini ljudi se pokreću na mjestu, dodiruju jedan drugoga, kao da su u šoku. Ples se naziva "pogo". Te riječi nema u rječniku. Pankovci tumače da "pogo" simbolizira prenaseljenost društva, gužvu velikih gradova.

Do mene je mladić posve crvena lica. Od čela prema tjemenu ide mu vojnički pravilno išišana pruga. Primjećujem uniformiranost u odijevanju; crne vjetrovke i crne hlače. Na vjetrovkama blješti dvadesetak kopči patentnih zatvarača, a na hlačama broj im se udvostručuje. Široka remenica spaja ispod koljena jednu nogavicu s drugom. Hodati se može, trčati ne.

Pokraj mene prošao je netko s kukastim križem oko ruke i s mnoštvom željeznih križeva. Poslije, u baru, sudario sam se s muškarcem kojem je prilično težak lanac rastegao uho. Na drugom mu je uhu visio ključ. Uzeo je pivo i otišao prijateljici, kojoj je oko vrata stajao lanac sasvim sličan onome za potezanje vode u zahodu. Drvena ručka koketno joj je padala niz grudi.

Taj je ukras, kako su mi rekli, sada hit. Pasje ogrlice već su otprije u modi. Te sam večeri vidio tri djevojke s takvim ogrlicama.

Londonski klub "Vortex" ispunjava grozan podrum. Betonski stupovi pridržavaju nizak strop. Tu se nalaze pankovci, slušaju svoju glazbu i plešu pogo.

A što je punk? U Shakespearovo doba tako su nazivali prostitutke. U engleskom i američkom slengu danas znači "trulo drvo, pišljiv bob, ništavilo, ološ, bijeda". U tisku su se pojavili i izrazi "punk-društvo, punk-politika, punk-moral".

Anthony Burges, u svojem razvikanom romanu "Mehanička naranča", predviđa psihološki obrazac današnjega pankovca. Sve se svodi na to: "Ja sam bezvijedan, odvratan i odbačen iz društva, no, vrag ga odnio, time se ponosim."

"Historijsko" dugme

Buka ono pankovaca počela je s pojavom grupe "Sex Pistols". Njen je vođa John Rotten. Rotten se prevodi sa Truli. Tako je sebe nazvao John Lydon. I nije bilo časopisa, od poslovnog "Financial Timesa" do "Suna", koji nije pisao o njemu.

Bilo je dovoljno da se John jednom pojavi na sceni u ogrtaču sa "zihericom" i da to postane hit. I nije bila dovoljna ziherica na odjeći, počela se provlačiti kroz nos i uši. Poslije su zihericama, naravno zlatnim, počeli trgovati zlatari, a u jednoj je umjetničkoj galeriji izložen golem primjerak te "igle sigurnice" kao primjer pop-umjetnosti.

Zašto je simbol punka baš "ziherica"? - pitao sam Rottena.

- Zato što mi je tog jutra otpalo jedno dugme. Sve je jednostavno...

Izraz Johnova lica ravnodušan je, zapravo ciničan. Obučen je u nešto između šinjela i mantije. Kosa mu je nakostrušena.

- Volim šokirati izgledom. Htio bih dići u zrak sav taj svijet. Prljavi, odvratni svijet... Mi želimo govoriti samo ono što nam se govori...

Što to?

- Sve. Hoćemo potpunu otvorenost i slobodu.

A što možete reći o svojim idejama?

- Svašta.

John svoj odgovor, pošto se ja nisam trudio, nije proširio. Otpivši malo piva dodao je:

- Danas "Sex Pistols" nešto predstavljaju. Kad ne bi toga bilo, ostalo bi samo da pođemo u tvornicu. A to je ćorsokak. Ja sam radnik. Bio sam čistač u javnom zahodu. Ja sam protiv sistema.

Jedna od njegovih pjesama počinje ovako.

Ja sam protiv Krista,

Ja sam anarhist,

Ne znam što hoću.

Ali znam kako ću do toga doći.

Ja hoću uništiti prolaznika.

Jer hoću anarhiju.

A zašto baš prolaznika?

- Da mi se ne mota pod nogama.

John me oštro pogledao i lupio po stolu limenkom. Nije se moglo zaključiti šali li se ili govori ozbiljno.

"Sex Pistols" stvorio je tridesetogodišnji biznismen Malcolm McLaren, vlasnik trgovine "Huškanje". Trgovao je odjećom sa "zipom", majicama na kojima je pisalo "Nema budućnosti", "Obiteljski skandal" i sl.

U njegovu se dućanu skupljala izgubljena, prazna razdražljiva mladež. Buduće zvijezde "Sex pistolsa", kako je poslije postalo općepoznato, potječu odande. Malcolm mi je rekao da je nastojao naći način da propale mladiće s ulice pretopi u dobre karaktere, glazbu.

Glazba je, naravno, morala biti specifična, jednostavna kao krikovi. Pljusak energije u nesebičnom urlanju na svijet. Njena je svrha bila da zaprepasti svijet kako bi bila zapažena i da zamijeni ostarjele idole rocka i pop-muzike. Samo bi tako zamisao bila ostvarena.

Šokirati englesko društvo, to baš nije lako. Ono je svašta vidjelo, na svašta se naviklo, na mnogo toga više ne trza. No, "Sex Pistols" u tome su ipak uspjeli. Možda zato što su se u punku, tom čudnom socijalnom problemu, ispreplela velika pitanja ovdašnjega života: izgubljene moralne norme, otuđenost, samoća, strah.

Društvo je rodilo punk kao vlastitu karikaturu...

I to uvjerljivo točnu: grotesknu izgubljenost i praznoću. U časopisu "Nineteen" rečeno je točno: "To je gnoj bolesnoga društva".

Sukob s budućnošću

"Sex Pistols", kako je i računao Malcolm, išli su iz skandala u skandal. Jedni su raskidali s njima ugovore a drugi ih sklapali za još veću lovu. Potkraj godine pretekli su u tome mnoge priznate glazbene idole.

Vi ste muzičari? - upitao sam Malcolma.

- Nikako. Pet godina studirao sam grafiku. Prestao sam. Ne vjerujem u diplome. I ne treba da smo muzičari. Treba biti na nivou slušalaca. Oni, također, ponekad uzimaju gitare. Ponavljam, jednak njima, ne iznad njih. Samo tada postoji kontakt s njima. Glavna je manira agresivnost, drskost, energičnost. Ja sam anarhist...

Tko je, po vašem mišljenju, anarhist?

- Onaj koji budi društvo. Radnička klasa nikad ne može sama sagledati svoje probleme.

Uzmimo, probudili ste. Što dalje?

- Napravit ćemo nešto svježe. Reorganizirat ćemo - rekao je Malcolm i počeo razvezivati uzicu koje je vezala nogavice njegovih hlača.

Nasmijao sam se. Malcolm je shvatio.

- U ovakvoj odjeći lakše je biti u neprijateljstvu sa svijetom. Takva odjeća mora uznemiriti mladež.

Koje osjećaje mlade generacije izražavaju "Sex Pistols"?

"Sex Pistols", to je pokušaj da se odbaci dvadeseto stoljeće, da se mladež oslobodi stereotipnog postojanja i mišljenja. Treba prekinuti s dosadnom uobičajenošću.

Što je to dosadno?

Dosadno je svaki dan ići na posao, dosadno je kad nema pustolovina, događaja. Pankovci, razumije se, pravi pankovci, odbacuju takav oblik postojanja. Završivši školu, mladi se suočavaju s grubom stvarnošću. Ništa ih privlačno ne čeka u budućnosti. "Sex Pistols" razbijaju takvu shemu. Mladi čovjek uzima gitaru i postaje centar pažnje u društvu. Iza njega to čini idući, naš jučerašnji slušalac. Kupuje jeftinu gitaru i počinje svirati, oslobađajući se svoga socijalnog nezadovoljstva. To nije muzika. To je nešto više, odbacivanje dosade života. To je, također, i razdvajanje s kulturom koju kontrolira veliki biznis, to je protest protiv sistema.

Intervju nije ispovijest. Rotten i njegov menedžer McLaren su razgovarajući sa mnom, igrali jednu od svojih brojnih uloga. Prije svega, upravo onu o kojoj su diskutirali. Ali, na raspolaganju im je bilo nekoliko "rola". Upustili su se i u malo filozofije:

"Ja sam protiv svega što je vrijedno za srednji sloj" - rekao je Rotten reporteru "Daily Mirrora". "Protiv televizora, automobila... No, to ne znači da ja ne mogu biti zatrovan tim vrednotama."

Malcolm je, pak, nedavno izjavio da manipulira sa četiri crna netalentirana mladića. Oni ne samo da ništa ne komponiraju nego i čitaju i pišu uz veliki napor. "Zašto manipuliram? Radi novaca, osobne vlasti."

Uvečer se na King's Roadu u Chelseaju, jednoj od najbogatijih londonskih četvrti, mogu sresti isti ljudi iz kluba "Vortex". King's Road je njihovo mjesto za šetnju i susrete, za pokazivanja modnih noviteta. Vidio sam ondje ženu u košulji sa tri rukava, ali se češće vide pseće ogrlice i remenice. Sve su to pajaci, sudionici žalosnoga krabuljnog plesa.

Kakav mora da bude slijed dogadaja da bi čovjek stavio na se zahodski lanac? Valja se zamisliti nad tim pitanjem, i neće nam biti do smijeha. Po povijesti odjeće prati se povijest društva. Pečat poniženja i odbačenosti, koji nosi buržoasko društvo, mladež sedamdesetih godina materijalizira u svojoj superunakaženoj odjeći, u imenima Truli, Kurviš, u nazivima grupa Prokletstvo, Mikrobi, Smrdljive igračke.

Nedavno je "Daily Mail" objavio pismo jednog petnaestogodišnjaka, u kojem on piše:

"Pankovci govore da su protiv eksploatacije mladih. Shvaćaju li oni da su i sami postali žrtve masovne eksploatacije, jer biznismeni zarađuju novac na punku?"

Kratka povijest punka još je jedan pokazatelj kako ih je progutao sistem na koji su se okomili. Idoli poput Rottena počeli su prosječnom pankovcu naturati skuplje ploče i skuplju odjeću.

Osnivači punka tvrdili su da se zvijezde punka, za razliku od prijašnjih idola ničim ne razlikuju od publike. Tada je profesor eksperimentalne psihologije iz Oxforda, Peter March, ironično kazao:

"Razlike nema. Vi se čak možete naći s Rottenom zajedno u pisoaru."

Od protesta do biznisa

Joe Strummer, vođa ansambla "Clash", koji je po popularnosti odmah iza Rottena, sad s tugom viče:

- Sva je vlast u rukama ljudi koji imaju novac. A mi, pilići, možemo samo puhati na to.

Pilići koji slušaju Strummera znaju (pisalo je i u novinama) da se on vozi skupim automobilom, da je prodao više od sto tisuća ploča. Dakle, nisu ostale čak ni iluzije o jednakosti, iako Strammer tuli o nezaštićenim "pilićima". Savršen nesklad. Muzičari pljuju na publiku, publika pljuje na njih. Nerijetko čak i doslovno.

Vidio sam kako su na Strummera letjele prazne pivske limenke, plastične čaše, kiša pljuvačke. Poslije koncerta on je samo rekao: "Što da kažem tom skupu idiota koji pljuju?"

- Meni je potpuno svejedno što ljudi misle o nama; meni je čak svejedno da li nas slušaju ili ne - kaže Strummer. - Meni se fućka hoće li netko izmijeniti svijet čuvši našu pjesmu. No, ja nikome ne dopuštam da me prekida kad govorim o svojim osjećajima. Zato što znam da društvo smrdi. Mi nikoga ni na šta ne pozivamo. Ja se ne spremam preokrenuti svijet. Treba misliti o samom sebi. Mi smo dio biznisa.

Za stihove pankovaca karakteristične su riječi poput ovih iz pjesme ansambla "Adverts":

"Mi smo samo tinejdžeri koji se dosađuju. Tragamo za ljubavlju i nečim što bi se moglo nazvati emocionalnim stresom. Mi gledamo na sebe kao na strance."

"Tinejdžeri koji se dosađuju... Emocionalni stres..."

Koga to može uplašiti? Uplašiti ne može, ali može ponijeti. Pankovska muzika i odjeća postali su unosan biznis. Naklade ploča neprestano rastu. Jedna od najvećih diskografskih kuća objavila je da se komercijalne mogućnosti punk-rocka neprekidno šire, a sama punk-glazba postala je cjenjenija i prihvatljivija.

Naravno, oni i ne teže da toj muzici pribave neko poštovanje, jer bez skandala i ne mogu. Štampa pak, brinući se za nakladu, te skandale objavljuje i njima se koristi. Zvijezde se ne ljute ne samo zbog preuveličavanja štampe, nego čak ni zbog laži.

Burnel (verovatno nije prenet deo teksta gde se predstavlja član Stranglersa - op. Y.) kaže:

- O meni su pisali da su me sasjeckale boce koje su letjele na scenu, da je krv kapala s mojih ruku. Prošlo je, naravno, bez krvi. No, nisam se uvrijedio zbog te dezinformacije. Ta neistina pomogla je prođi našeg albuma.

Uspjeh se plaća. Rottenova majka gospođa E. Lidon, uzdiše:

- John više ne nalikuje na sebe. Rekao mi je da mora nositi tu masku. Ljudi traže da on bude onakav kakvim ga opisuje štampa.

Ne čini li vam se da vas štampa iskorištava? - upitao sam Rottena.

- Ne - odgovorio je. - Ta mi iskorištavamo nju.

Kako?

- Za reklamu.

Naš je razgovor prekinula Sofi, McLarenova tajnica. Prišla je stolu za kojim sam sjedio s Rottenom i dala mu snop novčanica.

John ih je duboko gurnuo u džep od šinjela - mantije i čvršće zakopčao "zihericom".

Napisao: E. Čeporov (Literaturna gazeta / Start, 1978.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate