Prosinac 1987: Beogradska grupa U škripcu vratila se
na scenu u obnovljenom sastavu i s novim albumom. Zoran Vulović,
vođa grupe, objašnjava kako je nastala ta ploča s ljubavnom
tematikom...
Nakon treće ploče Budimo zajedno koja
je, barem što se tiče naziva, trebala biti demonstracija idejnog
zajedništva, beogradska grupa U škripcu prestala je djelovati.
Na to je prilično utjecalo i to što je glavni čovjek banda, Zoran Vulović, odjenuo sivo-maslinastu uniformu.
Na to je prilično utjecalo i to što je glavni čovjek banda, Zoran Vulović, odjenuo sivo-maslinastu uniformu.
Od tog početka, 1985. godine, pa sve
do današnjih dana vrijeme je nastojalo dokazati svoju neumitnost i
izvršiti prepad na pamćenje obožavatelja grupe.
A onda, iznenada se sve promijenilo. Ovih se dana pojavila nova dugosvirajuća, vinilna potvrda da taj sastav ima srca koje je nadvladalo pritisak vremena. Nakon dvogodišnjeg traganja, Zoran Vulović pronašao je formulu i ljude koji mogu djelovati u skladu s njenim zakonitostima.
Njih šest (osim Vuleta, tu su Zdravko Jurković - gitara, Aleksandar Tabaš - vokal, Dejan Škopelja - bas, Davor Vidiš - bubnjevi i Zoran Veljković - gitara) pokušat će izići iz škripca i podariti svojim poštovaocima još koji "ljubavni ton".
• Smogli ste snage da još jednom,
ispočetka, pokušate odvrtjeti cijeli film. S obzirom da je proteklo
mnogo vremena od razlaska stare postave banda, mnogo bi toga mogao
razjasniti, najprije sebi, a zatim i momcima s kojima si sada
uspostavio suradnju.
- Došli smo u vrlo apsurdnu situaciju.
Napravili smo ploču (Budimo zajedno), koja je bila dovoljan razlog
da više ne budemo zajedno. Dogodilo nam se upravo ono protiv čega
smo se zdušno borili: postali smo jedan običan ili bolje reći
bezličan band.
Tako smo se doimali na toj posljednjoj ploči. Shvatili smo da više ne možemo raditi zajedno, a ja sam otišao u vojsku. Nije to bio neki naš, specifičan problem. To što se nama dogodilo, događa se uvijek kada umorni ljudi rade ploču. Zbog toga sam i dao sebi ovoliko vremena, da raščistim sve nedoumice.
Jedino u što sam bio siguran bila je moja velika želja da Škripac ne završi kao grupa sa zadnjom, a najlošijom pločom. Umor je bio kolektivan, nije to bio umor jednog čovjeka. Mi smo doslovce rasli zajedno s tim bandom. I svi smo, u jednom trenutku, individualno sazreli.
Prirodno je da u takvoj situaciji svatko poželi da radi ono što najbolje zna (i želi). Rekao bih da je to bio razlaz iz ljubavi. Svi smo ostali prijatelji, a to se baš ne događa često u našem poslu. Ja sam ostao jedini koji je definitivno želio da ponese teret Škripca. Želio sam završiti tu nedovršenu priču.
Tako smo se doimali na toj posljednjoj ploči. Shvatili smo da više ne možemo raditi zajedno, a ja sam otišao u vojsku. Nije to bio neki naš, specifičan problem. To što se nama dogodilo, događa se uvijek kada umorni ljudi rade ploču. Zbog toga sam i dao sebi ovoliko vremena, da raščistim sve nedoumice.
Jedino u što sam bio siguran bila je moja velika želja da Škripac ne završi kao grupa sa zadnjom, a najlošijom pločom. Umor je bio kolektivan, nije to bio umor jednog čovjeka. Mi smo doslovce rasli zajedno s tim bandom. I svi smo, u jednom trenutku, individualno sazreli.
Prirodno je da u takvoj situaciji svatko poželi da radi ono što najbolje zna (i želi). Rekao bih da je to bio razlaz iz ljubavi. Svi smo ostali prijatelji, a to se baš ne događa često u našem poslu. Ja sam ostao jedini koji je definitivno želio da ponese teret Škripca. Želio sam završiti tu nedovršenu priču.
• I tek nakon dvije godine, uslijedio
je nastavak te "nedovršene priče"...
Htio sam da taj novi band funkcionira
između Beograda i Zagreba. U toj varijanti, najlogičnije bi bilo da
pokuse održavamo negdje u Slavonskom Brodu, ali to bi vjerojatno bio
najskuplji band u Jugoslaviji.
Iz tog početnog projekta, ostao je samo jedan čovek iz Zagreba (Zdravko) koji je došao na "stalni rad u Beograd". Preostale ljude nisam tražio samo po principu "dobar muzičar", nego koristeći iskustvo starog Škripca da svi budemo dobri kolege.
I mislim kako je ta mogućnost da budemo dobri prijatelji vrlo važna pretpostavka za uspješan band.
Iz tog početnog projekta, ostao je samo jedan čovek iz Zagreba (Zdravko) koji je došao na "stalni rad u Beograd". Preostale ljude nisam tražio samo po principu "dobar muzičar", nego koristeći iskustvo starog Škripca da svi budemo dobri kolege.
I mislim kako je ta mogućnost da budemo dobri prijatelji vrlo važna pretpostavka za uspješan band.
• Kako je nastala ideja o
beogradsko-zagrebačkoj kombinaciji?
- To mi je na pameti još od vojske.
Tamo sam svirao zajedno s Dariom Kumerleom (Film) i Damirom Lipošekom
(ITD). Jednostavno, tamo, u Varaždinu, pomislili smo da ćemo uvijek
i svirati zajedno. No, kao i uvijek, te neke daljine bile su
presudne.
• Poslije prvog slušanja, vaša nova
ploča doima se kao ljubavna ploča?
Baš tako, to je ljubavna ploča! Ja
sam, inače, sve materijale radio u svojoj sobi, u Beogradu - sam. I
teme su, uglavnom, bile ljubavne. A ove se razlikuju po tome što su
sve ljubavne pjesme nastale na relaciji Varaždin - Zagreb.
Ja volim grad u tri ujutro, kad je pust i prepušten sam sebi. Atmosfera na ploči vezana je baš za to vrijeme. A, zna se, tada ne spavaju samo zaljubljeni.
Ja volim grad u tri ujutro, kad je pust i prepušten sam sebi. Atmosfera na ploči vezana je baš za to vrijeme. A, zna se, tada ne spavaju samo zaljubljeni.