Bela Krleža, jedna od najznačajnijih jugoslovenskih glumica: "Miroslave, odoh i ne vraćam se više"

Maj 1981: "Miroslav Krleža i ja znali smo se iz djetinjstva. Rasli smo u istoj ulici, zajedno podijelili jedan cijeli život, proživljavali sve prilike i neprilike oko teatra i literature. 

Bio je lojalni pratilac svih mojih kazališnih problema" - izjavila je pre pet godina Bela Krleža, čiji se život završio aprila ove godine...

Sa životne pozornice tiho je sišla Bela Krleža, velika umetnica i jedna od najznačajnijih jugoslovenskih glumica novijeg datuma. 

Nakon kraće bolesti umrla je u Zagrebu 23. aprila u 85. godini života. Za sobom je, u jugoslovenskoj pozorišnoj umetnosti ostavila duboke tragove.

Bila je veran pratilac Miroslava Krleže kroz ceo život i sledila ga je na sceni, na kojoj je debitovala kao njegova barunica Kasteli u "Gospodi Glembajevima" davne 1929. godine.

Zatim su se ređale Melita i Klara u "Ledi", Madlen Petrovna i Laura u "Agoniji", Klara Anita u "Areteju"... 

Kao legenda ušla je u pozorišnu istoriju i ostala pojam kako treba igrati Krležine žene. Prisećajući se jednom, svog prvog nastupa na daskama dok je bila Bela Kangrga, učenica Više pedagoške škole i student klavira na zagrebačkom konzervatoriju, rekla je:

- Praizvedba "Gospode Glembajevih" bila je u februaru 1929. godine. Dan koji nikad neću zaboraviti. Noć hladna, zvjezdana i snježna. I prvi put u garderobi: gospođa Krleža neka izvoli na scenu! Prvi puta u životu. 

A kako se zapravo i može opisati ta luda, velika noć prvog izlaska na pozornicu ?! Sjećam se suzdržanog nemira redatelja Verlija, stalno nešto užurbanog Ljube Babića kao scenografa, otmjenog Ive Badalića kao Ignjata, neodoljivog Dujšina kao Leona, nekako eterične i prozračne Božene Kraljeve kao Angelike, dramatski naglašenog Mate Grkovića kao Titusa Andronikusa, bravuroznog Strahinje Petrovića kao Pube, izvrsnog Viktora Beka, Hinka Nučića i Rudolfa Kukića. 

Imala sam sreću biti barunica Kasteli u zaista elitnom glumačkom društvu.


Prihvaćam, dolazim sutra u Beograd



Negde u gledalištu sedeo je Krleža. Gde, Bela to nije znala. Kasnije je pričala u svojim, retkim intervjuima:

- U gledalištu mrak. I u svim uglovima tog mraka postoje neke oči koje sjaju i za njih se igra... Krleža je mogao biti svuda. I kasnije, na predstavama, nisam znala u kojem je dijelu gledališta i da li je uopće u gledalištu. Ali uvijek sam ga osjećala... Tako to mora biti!

Iste 1929. godine, ali u maju, Gavela je dramatičnim glasom pozvao Belu da hitno doputuje u Beograd i zameni obolelu Zlatu Markovac i tako spase premijeru u Narodnom pozorištu.

- Krleža nije reagirao. Znao je da je to trenutak samo moje odluke. Grozničavo sam odgovorila: prihvaćam, dolazim sutra u Beograd. Bila sam prisno i prijateljski primljena, kao i kasnije, u cijelom nizu beogradskih repriza "Gospode Glembajevih" u također izvrsnom glumačkom sastavu. 

Nenadmašni Raša Plaović, "stari gospodin" Gavrilović, Dara Milošević sa zaista Holbajnskim rukama prozračne ljepote, otmjeni Gosić, briljantni Zlatković... i najzad, Đura Marinković kao sluga sa zadnjom replikom: "Gospon doktor, zaklali su barunicu!" 

Većina tih dragih ljudi iz mog zagrebačkog i beogradskog debija, koji su igrali mnogo i mnogo puta "Glembajeve" više ne žive, kao ni oni koji su ih gledali i pisali o njima. Spustimo za njih zastavu na pola koplja, položimo cvijet na njihove humke uz zadnji aplauz - rekla je Bela Krleža prije nekoliko godina velikom poštovaocu svoje umetnosti, novinaru Jozi Puljizeviću.

Život Bele s bardom literature Miroslavom Krležom uvek je pobuđivao znatiželju. Kad je pre pet godina dala jedan od svojih poslednjih velikih intervjua, rekla je:

- Krleža i ja znamo se od djetinjstva. Rasli smo u istoj ulici. Zajedno smo podijelili jedan cijeli život. Zajednički proživljavamo sve prilike i neprilike oko teatra i literature. On je godinama bilo lojalni pratilac svih mojih kazalištnih problema. Igrala sam u svim njegovim dramama, sve njegove figure od "Glembajevih" do "Areteja".



Iskoristila je priliku i povukla se iz Talijina hrama 



I u komediografskom repertoaru Bela je postigla vrhunske domete. 

Diskretno je karikirala Nušićeve malograđanke, Natu u "Gospođi ministarki", Spasićku u "Uježu", Spirinicu u "Narodnom poslaniku", Dragu u "Dr", a napose Sarku u "Pokojniku". 

Kao karakterna komičarka potvrdila se u Molijerovim klasičnim komedijama. Na pozornici, bila je i velika žena-patnica kao što su uloge Kristine u Ibzenovoj "Nori", Anisje u Tolstojevoj "Moći tmine" i Ane u "Na dnu" Gorkoga. 

Za Belu su govorili da je "glumica izuzetnog rafinmana, superiorna, bogate ženstvenosti, autentična, velika u ulozi fatalnih žena". 

Kad se 1966. godine renoviralo Hrvatsko narodno kazalište, iskoristila je priliku i povukla se iz Talijina hrama tiho i nečujno. 

Rekla je suprugu: 

"Miroslave, odoh i ne vraćam se više". 

Svojom ljudskom i glumačkom merom zaključila je da je trideset sedam godina rada sasvim dovoljno za jednog glumca.

Nije se povukla iz javnosti. Dolazila je na predstave HNK i u druge teatre, na izložbe... 

Pisala je ponekad o glumcima, znala ih pohvaliti, stimulisati i dati im savet. Jednom je, povodom jedne predstave napisala: 

"Bili su glumci..."

- Da, a to je ono najljepše i najtužnije, jer kako da se zaborave najljepši i najtužniji trenuci jednog života?

Pripremio: Željko Slunjski (Nada, 1981.)


Rekli su o Beli Krleža



Cata Dujšin-Ribar, slikar:

Prijateljevale smo iz vremena dok još nije bila Krležina supruga. Slagale smo se i voljele. Kasnije, kad je debitirala, igrala je s mojim prvim suprugom Dubravkom Dujšinom. Hvalio ju je. Bila je vrsna karakterna glumica i tu je bila skrivena njena glumačka snaga.


Ervina Dragman, glumačka prvakinja HNK u penziji:


S Belom sam igrala u mnogo predstava i dakako, Krležinom repertoaru. Imale smo isto društvo i svake se srijede sastajale u hotelu "Palas". Bila je uvijek vedra; vesela, nasmijana i puna života. Ako smo na drugarski susret i kavu došle s kakvim problemom, Bela nas je uvijek znala utješiti i oraspoložiti. Neizmjerno smo je voljeli i cijenili kao izuzetnu ženu i ličnost.


Mira Župan, prvakinja Drame HNK:


S Belom imam samo dobra iskustva i kao s čovjekom i kao s glumicom. Upoznala sam je početkom rata. Kasnije, kad sam ja glumački stasala, zajedno smo igrale u "Zanatu gospođe Vorn" i u "Gospodi Glembajevima". Ja Angeliku, Bela barunicu Kasteli. Bila je izuzetna glumica, najbolja naša "glembajevka".

Kad sam nedavno slavila jubilej, poklonila mi je veliki buket cvijeća i zlatnik s likom druga Tita. Uz to i jedno pismo s tekstom: 

"Draga naša Mira, velika ti hvala za sve tvoje nezaboravne, divne kreacije. U starom prijateljstvu, zagrljaju, stisak ruke, Bela i Miroslav Krleža". 

Veliko srce glumačko i ljudsko!


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate