Dolazi li ledeno doba? Milan Sijerković i Tomislav Vučetić komentarišu sve hladnije vreme ove 1972...

Prosinac 1972: Meteorolozi kažu: točno je da ulazimo u hladnije razdoblje, ali nema mjesta panici jer smo "tek izašli iz ledenog doba", ali zato treba da posvetimo dvostruku pažnju pojavama koje pridonose snižavanju temperature, kao što su velike količine smoga u zraku, zagađenost rijeka i kemikalije koje utječu na klimu više nego sto mi to mislimo...

Protekla godina prilično je namučila meteorološke izvjestitelje naše televizije. Oni su uporno nastojali da unatoč gotovo neprestano namrštenom nebu ne pokvare naše dobro raspoloženje, da zadrže smiješak.

Ali vremenske prilike bile su naopake i sva njihova nastojanja postala uzaludna. U travnju kiša je obilno natopila neke krajeve naše zemlje i zato su se mnoga seoska naselja jednostavno davila u bujicama, a sjeme u njivama trunulo.

Nešto slično bilo je i u svibnju. Zatim su, nakon kratkotrajnog zatišja, kiše opet došle u srpnju i mnogima je presjelo ljetovanje na moru. U drugoj polovici kolovoza bilo je neshvatljivo hladno, a rujan je - prema mjerilima stručnjaka - bio za 4 stupnja hladniji od višegodišnjeg prosjeka.

Neobično je to za naš prostor. Kako su mjeseci odmicali, meteorolog zagrebačke televizije inž. Tomislav Vučetić sve više je veselim izrazom lica nastojao ublažiti neugodnost izvještaja.

- Za sutra, na žalost, ne prognoziramo nikakvo poboljšanje i stoga vam preporučamo da ne zaboravite kišobrane ...

Upravo tako govorili su i izvjestitelji drugih televizijskih centara. U listopadu preostalo im je da kažu samo ovo: snijeg je pao, dogodilo se to najmanje mjesec i pol dana prije nego što meteorološki kalendar predviđa. A što su tek mogli reći za vrijeme katastrofalnih poplava u Podravini i Slavoniji?

Ali u usporedbi s drugima u našoj je zemlji ipak bilo dobro. U lipnju su belgijski meteorolozi javili da nikada nije bilo tako malo sunčanih dana. Nepovoljnije vremenske prilike ne pamte se u toj zemlji od 1896. godine. Srpanj je u Parizu bio najkišovitiji u posljednjih sto godina. U Njujorku prvi snijeg je pao 18. listopada, dva dana prije nego u glavnom gradu Jugoslavije. Ljudi su o tome čitali u novinama u čudili se. Šta se događa, mijenja li se klima? Da se na ta pitanja sve češće traže odgovori, vidi se i po pismima koja stižu našoj redakciji.

Lednjaci prijete

Učenjaci su proučili i utvrdili: povećava se ledovitost arktičkog mora. Na Zemlji Franje Josipa, ledom pokrivenoj skupini otoka, posljednjih je godina prosječna temperatura pala za 28 stupnjeva. Već se osjećaju i posljedice zahlađenja na krajnjem sjeveru. U Engleskoj trajanje vegetacionog razdoblja skraćeno je za dva tjedna, sovjetski meteorolozi javljaju da se u ruskoj nizini opaža pad temperature. Na Islandu se ponovo pojavio led. Tlo se smrzlo, trava ne uspijeva. Nekako zloslutno djelovala je i vijest da jata bakalara napuštaju grenlandske vode i sve češće odlaze na jug.

Neki su američki i danski učenjaci iz svega toga i činjenice da se povećavaju ledenjaci u Norveškoj i na Alpama izvukli dramatičan zaključak da ulazimo u ledeno doba. Oni čak tvrde da će razdoblje jake studeni zahvatiti svijet prije svršetka ovog stoljeća.

Ljudi to prate i povezuju s neobičnim hirovima proteklih godišnjih doba. A kad se tako razmišlja, izlazi da će iduća godina biti još kišovitija i hladnija. Takva su očekivanja, međutim, potpuno neosnovana. U to su nas uvjerili upućeni ljudi, stručnjaci. Tako inž. Tomislav Vučetić, među ostalim, kaže:

- Određenom metodikom stručnjaci prate promjene klime. Mjere se, na primjer, količine leda na Arktiku. Neupućeni ljudi krivo tumače njihove podatke. Njima se čini da se klima može promijeniti brzo, u jednoj jedinoj godini. Čitav razvoj našeg planeta pokazuje da su te promjene veoma spore. Bile su to zapravo stalne smjene. Nakon hladnih razdoblja dolazila su topla. Za pouzdane zaključke o tome potrebne su stotine godina. Ovako, od godine do godine ne može se ništa zaključiti.

Nešto slično rekao nam je i dugoročni prognozer Saveznog hidrometeorološkog zavoda u Beogradu Miloš Spasić. I on ističe da češće ili rjeđe oborine, promjene temperature, vjetra i oblačnosti navode ljude na krivi zaključak da se klima odjednom promijenila.

- Te se pojave ne mogu tako promatrati - kaže on. - Potrebne su dulje vremenske analize. Evo, na primjer, u Beogradu su zime od 1888. do 1915. bile izuzetno hladne. Onda je došlo umjerenije razdoblje, a od 1933. sve do nedavno zime su u tom gradu izrazito blage.

I Spasić smatra da dolazi period oštrijih zima u našoj zemlji, ali to ne znači da treba doslovno shvatiti ono što se govori i piše o napredovanju ledenjaka. Ne smije se također naopako shvatiti ni hladno razdoblje koje dolazi. Treba, naime, imati u vidu da u tom razdoblju svaka zima ne mora biti izuzetno hladna.

Stručnjaci upozoravaju na još neka neosnovana mišljenja o promjeni klime. Neupućeni obično misle da razne pokusne eksplozije hidrogenskih bombi utječu na klimatske promjene. Učenjaci su utvrdili da u tome nema nikakve istine. Eksplozijama se ipak oslobađa premalo energije da bi se mogle izazvati značajnije promjene.

U magli prašine

Iz svega izlazi da se zbog dolaska hladnijeg razdoblja ne smijemo uzbuđivati. Od prvih početaka života na Zemlji izmjenjivala su se topla i hladna doba. Utvrđeno je, na primjer, da je do procvata grčke kulture došlo za vrijeme jednog jačeg zahlađenja. Meteorolozima je poznata hladna epoha koja je počela oko 500 godina prije nove ere. U višim geografskim širinama širila se ledena kora, ali na jugu je nastala povoljna klima bez žege.

Ostavimo, dakle, ono što je izvan naših snaga. Nauka nas upozorava da je mudrije okrenuti se onim promjenama klime koje su izravna posljedica našeg djelovanja. Sinoptičar inž. Milan Sijerković kaže:

- Posljednjih godina zapažaju se promjene klime i u našem podneblju. To je činjenica. U sjevernoj Hrvatskoj od deset najhladnijih zima koje se uopće pamte čak njih šest bilo je u posljednja tri desetljeća. Tu je i zima 1963. Ona se smatra najhladnijom i najsnježnijom u ovom stoljeću. Na klimatske promjene čovjek sve više utječe, jer svakim danom raspolaže većim količinama energije. Jedan od razloga što dolazi do sniženja temperature svako se nalazi u golemim količinama prašine u zraku. Ona priječi put zračenju Sunca. Ako se te količine prašine budu povećavale, zahlađivanje će biti sve veće, a ostale klimatske posljedice suvišno je i nabrajati.

Sijerković pri tome spominje sovjetskog stručnjaka Budikova koji je smjene vremenskih razdoblja doveo u vezu s aktivnostima vulkana. Utvrdio je da su topla razdoblja nastupala onda kad su vulkani mirovali. Zahlađenje je dolazilo s vulkanskom prašinom u zraku.

Kad se pogleda današnji život, brzo se dolazi do zaključka da ljudi sada i bez vulkana zagušuju atmosferu i time sprečavaju Sunčeve radijacije. Stanje je u zraku iznad nas veoma ozbiljno.

Sinoptičar Sijerković iznosi podatke da prvi snijeg sve češće pada u neuobičajeno vrijeme. Godine 1970. pojavio se na Sljemenu u listopadu, a lani već 17. rujna. Takve pojave nemaju veze s prirodnim ciklusima i može se s priličnom sigurnošću tvrditi da su bar dijelom posljedica našeg ponašanja. Sijerković kaže još i ovo:

- Zapaža se da se znatno mijenjaju i naše jeseni. Listopad je nekada bio pojam kišovitosti. U novije vrijeme on je upravo suh mjesec. U Zagrebu je u posljednjem desetljeću listopadu bilo za dva i pol puta manje oborina od stoljetnog prosjeka.

I još mnoge promjene postaju previše uočljive da se o njima ne bi razmišljalo i raspravljalo. Stručnjaci predlažu: prepustimo njima apstraktne kategorije i zamršene znanstvene činjenice. Zemlja je iz ledenog doba izašla prije 10.000 godina, a za njih je to kratak period i stoga kažu da je "tek izašla". Zagađivanje zraka golemim količinama prašine - to je ono što oni smatraju aktualnom temom.

Što je magla te prašine gušća, vremenske su neprilike neobičnije i češće.

Očistimo nebo

Jasno je da naše nevolje s vremenom izazivaju i zagađene rijeke, uništene zelene površine, kemikalije, svakovrsni ispušni plinovi. Sva je sreća - kažu stručnjaci - što industrija ispušta velike količine ugljičnog dioksida a on povisuje temperaturu. Njime se zapravo branimo od samouništenja. Ali potpunu obranu možemo započeti samo borbom za čistu i zdravu sredinu u kojoj živimo, za nebo bez prašine.

Novine pišu: u najljepšem parku Ankare prije nekoliko dana pojavilo se dvoje zaljubljenih s gas-maskama na licu. Nije to bila ni šala ni reklamni trik. Dvoje mladih protestiralo je u ime svih generacija i oba spola protiv zagađenog zraka iznad turskog glavnog grada. Prema statističarima, zrak je nad njim toliko zasićen prašinom da ugrožava ljudsko zdravlje.

Bilo je u toj demonstraciji i nečeg tragičnog. Odjeknula je u svim zemljama, pa i u našoj. I mi se moramo boriti za čisto nebo. Stručnjaci stoga smatraju veoma važni nedavno održan naučni skup o zagađenosti životne sredine. I još neke akcije pokrenute nedavno.

Tu nadu jasno je izrazio i popularni inž. Vučetić kad nam je rekao:

- Što je više zagađenosti, više je magle i naoblake, a manje sunačnih dana. Zagađivanjem zraka oduzimamo sebi ono što nam je najneophodnije. Kad bismo se nastavili tako ponašati, iz godine u godinu sve bismo više sprečavali sunce da prodre do nas i zahlađivanje bi se povećavalo. Neka to zahlađenje iznosi i samo jedan stupanj, donosi nam dovoljno neugodnosti i postaje pokazatelj o kojemu se mora razmišljati.

Tekst: D. Kastratović (Arena, 1972.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate