NK Hajduk '79: Miljenko Smoje o legendarnom Placu kod Plinare - koji ovih dana odlazi u prošlost...

Rujan 1979: Nedavni prvenstveni susret između "Hajduka" i "Dinama" bila je zadnja prava utakmica na legendarnom Placu kod Plinare. 

Split je dobio novi stadion u Poljudu, pravo arhitektonsko čudo, ali još dugo će sentimenti Splićana ostati na starom igralištu. Piše naš stalni dopisnik iz Splita...

Gledalište Hajdukovog placa, ondje iza Stare plinare koje također već nema, osim u starim razglednicama, bilo je nedavno za utakmice s "Dinamom", zadnji put puno.

I to toliko da "Hajdukov" blagajnik još trlja ruke. 

Došli su privučeni tradicionalnim suparništvom takmaca, bombastičnim najavama iz jednog i drugog kluba u kojima se pucalo na prednost domaćeg terena i lanjsko iznenađenje, ali prvenstveno činjenicom da bi to mogao biti zadnji nogometni okršaj na borilištu na kojem se već sedamdesetu godinu igra balun, ili barem zadnji od velikih susreta, ako se ipak organizira službeniji oproštaj od ovog stvarnog.

Mnogi su ostali iza visokog ogradnog zida žaleći što i za njih nije bilo mjesta, tješeći se, vjerojatno, kako će tamo, na novom stadionu, biti mjesta za sve i kako preseljenjem u Poljud prestaje trka za ulaznicama i privilegirani status onih koji su, između ostalog, u svako doba mogli iz šešira stvoriti ulaznicu.

Na tom placu, na kojem je ostao dio povijesti Splita, na tom igralištu jedinstvenom po svom smještaju u samom središtu grada i po izgledu, nastala je i slijedeća anegdota. Kad je u Split došla momčad nizozemskog prvaka PSV-a i kad su pregledali prostorije s mnogobrojnim pokalima i kad su se upoznali s tradicijom murve u dvorištu pred igralištem, na kraju su zamolili da im sad pokažu i glavni stadion.

Splićani smatraju da je povijest Placa jedan od najznačajnijih segmenata splitske povijesti, od odluke cara Dioklecijana da tu izgradi prvi vikendicu na svijetu pa do MIS-a. Splićani običavaju, naime, reći da bi Splita bilo i bez Dioklecijana i bez MIS-a, ali bez "Ajduka" i Placa ne bi!

A povijest Placa počela je prije 68 godina, 1911. godine, kad na splitskoj rivi nije bio parkiran nijedan automobil. Organ hrvatske pučke napredne stranke "Sloboda", u broju od 12. travnja, donio je prvu najavu nogometne utakmice:

"Hrvatski nogometni klub "Hajduk" priređuje u nedjelju u 16. t. mj. pos. p. nogometnu utakmicu između prve i druge klubske momčadi. Upozoravamo da je naš "Hajduk" prvo hrvatsko nogometno društvo u Dalmaciji, te nam patriotska dužnost nalaže da podupiramo ovaj klub, kojemu je zadaća da popularizira zdravi sport nogometa među našom mladošću."

To je bilo u ono doba kad je Split imao manje od desetine sadašnjeg stanovništva, kad se u njega još stizalo parobrodom preko mora i poštanskom kočijom s kopnene strane, i kad su splitski mladići studirali u Pragu, odakle su, zapravo, i donijeli tu "loptašku zarazu", taj kožnati balun za kojim su - na čuđenje konzervativnijeg stanovništva koje je sa sumnjičavošću primalo sve novotarije - "trčali kao hrtovi".

I tako je jednog dana iz te novotarije nikla prva splitska zabava i strast, od onoga trenutka kad su u kavani "Troccoli" na Gospodskom trgu, inače sastajalištu umjetničkog i boemskog svijeta - među kojima su svakodnevni gosti bili i slikar Emanuel Vidović, kipar Ivan Meštrović, pjesnik Vladimir Čerina, kipar Branko Dešković, književnik Ivo Vojnović i publicist Marko Uvodić - počeli razgovori i o foot-ballu, pa do danas kad sve počima i završava s balunom i "Hajdukom".

Dva mlada splitska inženjera, praški studenti, Fabjan Kaliterna i Lucijan Stella, ispisali su u toj istoj kavani "Troccoli" pravila igre (možda iz takve tradicionalnosti naši nogometni forumi i danas rješavaju sporove za kavanskim stolovima ili na kavanski način), profesor Josip Barač odabrao je ime "Hajduk", i jedino je zapelo odobrenje od austrijskih vlasti kojima se, eto, nije svidjelo da se tamo, u nekom Splitu, osniva nekakav klub sa, za njih, neprihvatljivim klupskim grbom i zastavom sa simbolima tradicionalnog hrvatskog grba i trobojnice. Oni su to tumačili kao izazov.

Da se osnivači nisu poslužili trikom u kojem su objasnili, u predstavci ministarstvu rata Austro-Ugarske, da nogometaši u marševima na 50 kilometara i s punom ratnom spremom uvijek pobjeđuju - pa su oni odmah izdali odobrenje - možda bi "izvod iz matice knjige rođenih" splitskog baluna bio znatno kasniji.

Osnivanje "Hajduka", osim početka loptanja u gradu pod Marjanom, imalo je i političkog odjeka jer je klub postao centar okupljanja rodoljubnih i naprednih građana.

Ugled kluba još je više porastao nakon pobjede nad "Calciom", klubom autonomaša, koji su odmah nakon osnivanja "Hajduka" - formirali i svoj klub kao svojevrsni politički pandan. U toj utakmici, u kojoj je "Hajduk" sa 2:0 savladao svog mjesnog rivala, pao je prvi službeni zgoditak u povijesti starog Placa i prvi put se na jednom mjestu, prvenstveno radi sporta, "našlo više od tri tisuće duša".

Igralište na "Krajevoj livadi", koja ubuduće postaje isključivo Plac i pod tim imenom stasa i razvija se, postaje centar grada, "Hajdukov" bombardman nad "Calciom" nije samo raznio obranu ove momčadi već i ostatke autonomaskih utvrda u gradu. I tako je počela ona splitska povijest u kojoj se uvijek počimalo i završavalo s uzrečicom "... svi putovi vode na Plac!"

Kroničar Splita i njegova života, Miljenko Smoje ili Mali Marinko, posvetio je stotine i stotine stranica upravo "Ajduku" i Placu: po njegovom mišljenju balun je od Splita napravio velegrad, a moto njegove najnovije televizijske serije "Velo misto", makar je u njoj iznesen život cijeloga grada u rasponu od nekih četrdesetak godina, prvenstveno je "Hajduk" oko kojega se godinama mnogo toga okreće.

- Od početka ovog stoljeća onaj Plac iza Plinare, Krajeva njiva, prestaje biti njiva, a postaje sportsko borilište, na njega slijeću prvi reoplani, gospoda se utrkuju na konjima, na njemu se održavaju prve cirkuske predstave - priča Smoje - i, naravno, igra se balun koji je malo-pomalo sve potisnija u drugi plan. Plac je dil našega stana, on je naš dnevni boravak, više od bilo čega u ovom gradu, on je naša najlipša uspomena, dil naše mladosti, na njemu smo proveli najviše naših popodneva i najviše jutara kad bi se picala škola. Svi smo vezani za njega krvnom vezom, za one koji su ga gradili on je ka kuća, dio familije... I ta veza se sada prekida, a ipak smo za nju vezani i živima i mrtvima.


Izum barba Luke Kaliterne



Nostalgija je primjetna i kod Smoje, iako za njega uvijek kažu da sve zna okrenuti na šalu, svemu dati optimistički rezon. Ima u tome splitskom napretku - koji je donio i novi plac "Poljudsku ljepoticu" i sve te nove objekte i sadržaje - i radosti i tuge.

Radosti zbog progresa i svega novog i boljeg, ali ipak i žalosti za tradicijom s kojom se rodila i odgojila, koju se volilo i za koju se borilo. A Plac iza Plinare bio je to više od svega drugog.

- Došli su novi ljudi, moderni, donijeli su gradu novosti, progres, i sad ostaje samo murva ka nika veza sa svim tim. Ona je nijemi svjedok svega što se događalo na Placu i oko njega. Ima još Splićana koji se sićaju prvog gola pokojnog Šime Rauniga, ovi se plac kao rijetko što drugo nije maka sa svoga mista. Do sto godin govorit će se o novom placu, kao što se sada još govori o Krajevoj njivi. Mi smo na njemu osvajali šampionate, a da smo kojim slučajem u Njemačku, zabranili bi nam na njemu igrati! On je više od Marjana je o Marjanu se piva, al se malo gre na njega. A na Placu je uvik puno svita, čak i na treninzima, da ovi Ivić oće da ih pusti, bilo bi ji po nekoliko ijada.

Murva na igralištu, jedna od brojnih koliko ih je bilo, starija je od igrališta i ozbiljno se razmišlja o tome da se njena tradicija ne prekine, da se nekakvim stručnim botaničkim zahvatom ona ili dio nje prenese, ili, u krajnjem slučaju, dio stabla kao posljednja uspomena sa starog Placa uokviri u spomen dvorani.

Murva je odigrala ulogu prvog pomoćnog sredstva u odgoju mladih nogometaša, na njoj je visio prvi špag s obješenim balunom, izum barba Luke Kaliterne, legendarnog nogometnog učitelja, na kojemu se učilo udarati glavom i "livom i desnom, vanjskom i unutarnjom stranom".

Iza nje su se sakrivala dica da ih ne bi u "nezgodno misto" pogodio netko od onih sa "smrtnim šucem", kao što ga je imao pokojni Vlado Kragić.

Za one kojima nikako u glavu nije ušao nauk barba Luke, uvijek se govorilo da bi "dosad i murva naučila". Splićanima je najteže bilo onda kad je zbog prvog svjetskog rata Plac bio pretvoren u vojnički logor i kad je za vrijeme drugoga, u znak protesta protiv okupatora, na njemu prestao svaki rad dok "Hajduk" nije obnovljen na Visu prije 35 godina.

- Nije to samo sedamdeset godina pucanja na branku, već i pritvorba ovog gradića u pravi veliki grad za kojeg se priko baluna čulo na svim kontinentima. Plac je prvi splitski aerodrom, jer se s njega Split otisnija u svit! Tu su se stvorili novi građani, tu se ponekad i formirali. I ja tvrdin da je ovi naš stari Plac, kojemu ovih dana pripremamo nekrolog, velika komponenta grada - kaže Miljenko Smoje. - Upravo s tin placem Split je posta sportska metropola, jer do pritvaranja Krajeve livade u nogometno igralište bila su samo dva sportska središta, Beograd i Zagreb, a sada je Split ravnopravan s njima. More biti i isprid. Sve se tu događalo, sve se tu igralo, i hazena, i nogomet i tuka boks, a i "bilo dugme" kad je prvi put došlo u Split zapivalo je na - Placu!

I zbog svega toga što balun znači za Split i ovi Plac, za mene je Luka Kaliterna, koji je puno toga učinija za "Ajduka" i grad, prvi čovik Splita u dvadesetom stoljeću. Učinija je više nego da je napisa pet najbolji libri, da je izgradija ne znam šta, jer nas je, između ostaloga, naučija i uspravno odat!

Stari je Plac pred mirovinom, za koji dan će nogometa i "Hajduka" nestati s njega, uselit će se za određeno vrijeme ragbijaši, dok se tome prostoru ne nađe trajna namjena.

No, ostat će neponovljiva legenda u povijesti ovog carskog grada i njegovih starih zidina, legenda koja je Splitu donijela slavu u sportskom svijetu.

Generacijama koje će prve nogometne korake učiniti u Poljudu, na modernom natkritom objektu, nostalgija onih starijih bit će možda i čudna, ali oni je se sigurno nikad neće odreći.

Plac će živjeti u uspomenama, a brojne knjige što su o njemu napisane i oda koju upravo dovršava pjesnik Momčilo Popadić samo su djelomična svjedočenja jednog običnim zidom omeđenog prostora koje je po svom značenju za Split i Splićane davno, davno, preskočilo te zidine što ga okružuju.

Napisao: Nikica Vukašin (Start, 1979.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate