Rujan 1979: Nedavni prvenstveni
susret između "Hajduka" i "Dinama" bila je
zadnja prava utakmica na legendarnom Placu kod Plinare.
Split je
dobio novi stadion u Poljudu, pravo arhitektonsko čudo, ali još
dugo će sentimenti Splićana ostati na starom igralištu. Piše naš
stalni dopisnik iz Splita...
Gledalište Hajdukovog placa, ondje iza
Stare plinare koje također već nema, osim u starim razglednicama,
bilo je nedavno za utakmice s "Dinamom", zadnji put puno.
I
to toliko da "Hajdukov" blagajnik još trlja ruke.
Došli
su privučeni tradicionalnim suparništvom takmaca, bombastičnim
najavama iz jednog i drugog kluba u kojima se pucalo na prednost
domaćeg terena i lanjsko iznenađenje, ali prvenstveno činjenicom
da bi to mogao biti zadnji nogometni okršaj na borilištu na kojem
se već sedamdesetu godinu igra balun, ili barem zadnji od velikih
susreta, ako se ipak organizira službeniji oproštaj od ovog
stvarnog.
Na tom placu, na kojem je ostao dio
povijesti Splita, na tom igralištu jedinstvenom po svom smještaju u
samom središtu grada i po izgledu, nastala je i slijedeća anegdota.
Kad je u Split došla momčad nizozemskog prvaka PSV-a i kad su
pregledali prostorije s mnogobrojnim pokalima i kad su se upoznali s
tradicijom murve u dvorištu pred igralištem, na kraju su zamolili
da im sad pokažu i glavni stadion.
Splićani smatraju da je povijest Placa
jedan od najznačajnijih segmenata splitske povijesti, od odluke cara
Dioklecijana da tu izgradi prvi vikendicu na svijetu pa do MIS-a.
Splićani običavaju, naime, reći da bi Splita bilo i bez
Dioklecijana i bez MIS-a, ali bez "Ajduka" i Placa ne bi!
A povijest Placa počela je prije 68
godina, 1911. godine, kad na splitskoj rivi nije bio parkiran nijedan
automobil. Organ hrvatske pučke napredne stranke "Sloboda",
u broju od 12. travnja, donio je prvu najavu nogometne utakmice:
"Hrvatski nogometni klub "Hajduk"
priređuje u nedjelju u 16. t. mj. pos. p. nogometnu utakmicu između
prve i druge klubske momčadi. Upozoravamo da je naš "Hajduk"
prvo hrvatsko nogometno društvo u Dalmaciji, te nam patriotska
dužnost nalaže da podupiramo ovaj klub, kojemu je zadaća da
popularizira zdravi sport nogometa među našom mladošću."
To je bilo u ono doba kad je Split imao
manje od desetine sadašnjeg stanovništva, kad se u njega još
stizalo parobrodom preko mora i poštanskom kočijom s kopnene
strane, i kad su splitski mladići studirali u Pragu, odakle su,
zapravo, i donijeli tu "loptašku zarazu", taj kožnati
balun za kojim su - na čuđenje konzervativnijeg
stanovništva koje je sa sumnjičavošću primalo sve novotarije -
"trčali kao hrtovi".
I tako je jednog dana iz te novotarije
nikla prva splitska zabava i strast, od onoga trenutka kad su u
kavani "Troccoli" na Gospodskom trgu, inače sastajalištu
umjetničkog i boemskog svijeta - među kojima su svakodnevni gosti
bili i slikar Emanuel Vidović, kipar Ivan Meštrović, pjesnik
Vladimir Čerina, kipar Branko Dešković, književnik Ivo Vojnović
i publicist Marko Uvodić - počeli razgovori i o foot-ballu, pa do
danas kad sve počima i završava s balunom i "Hajdukom".
Dva mlada splitska inženjera, praški
studenti, Fabjan Kaliterna i Lucijan Stella, ispisali su u toj istoj
kavani "Troccoli" pravila igre (možda iz takve
tradicionalnosti naši nogometni forumi i danas rješavaju sporove za
kavanskim stolovima ili na kavanski način), profesor Josip Barač
odabrao je ime "Hajduk", i jedino je zapelo odobrenje od
austrijskih vlasti kojima se, eto, nije svidjelo da se tamo, u nekom
Splitu, osniva nekakav klub sa, za njih, neprihvatljivim klupskim
grbom i zastavom sa simbolima tradicionalnog hrvatskog grba i
trobojnice. Oni su to tumačili kao izazov.
Da se osnivači nisu poslužili trikom
u kojem su objasnili, u predstavci ministarstvu rata Austro-Ugarske,
da nogometaši u marševima na 50 kilometara i s punom ratnom spremom
uvijek pobjeđuju - pa su oni odmah izdali odobrenje - možda bi
"izvod iz matice knjige rođenih" splitskog baluna bio
znatno kasniji.
Osnivanje "Hajduka", osim
početka loptanja u gradu pod Marjanom, imalo je i političkog odjeka
jer je klub postao centar okupljanja rodoljubnih i naprednih građana.
Ugled kluba još je više porastao
nakon pobjede nad "Calciom", klubom autonomaša, koji su
odmah nakon osnivanja "Hajduka" - formirali i svoj klub kao
svojevrsni politički pandan. U toj utakmici, u kojoj je "Hajduk"
sa 2:0 savladao svog mjesnog rivala, pao je prvi službeni zgoditak u
povijesti starog Placa i prvi put se na jednom mjestu, prvenstveno
radi sporta, "našlo više od tri tisuće duša".
Igralište na "Krajevoj livadi",
koja ubuduće postaje isključivo Plac i pod tim imenom stasa i
razvija se, postaje centar grada, "Hajdukov" bombardman nad
"Calciom" nije samo raznio obranu ove momčadi već i
ostatke autonomaskih utvrda u gradu. I tako je počela ona splitska
povijest u kojoj se uvijek počimalo i završavalo s uzrečicom "...
svi putovi vode na Plac!"
Kroničar Splita i njegova života,
Miljenko Smoje ili Mali Marinko, posvetio je stotine i stotine
stranica upravo "Ajduku" i Placu: po njegovom mišljenju
balun je od Splita napravio velegrad, a moto njegove najnovije
televizijske serije "Velo misto", makar je u njoj iznesen
život cijeloga grada u rasponu od nekih četrdesetak godina,
prvenstveno je "Hajduk" oko kojega se godinama mnogo toga
okreće.
- Od početka ovog stoljeća onaj Plac
iza Plinare, Krajeva njiva, prestaje biti njiva, a postaje sportsko
borilište, na njega slijeću prvi reoplani, gospoda se utrkuju na
konjima, na njemu se održavaju prve cirkuske predstave - priča
Smoje - i, naravno, igra se balun koji je malo-pomalo sve potisnija u
drugi plan. Plac je dil našega stana, on je naš dnevni boravak,
više od bilo čega u ovom gradu, on je naša najlipša uspomena, dil
naše mladosti, na njemu smo proveli najviše naših popodneva i
najviše jutara kad bi se picala škola. Svi smo vezani za njega
krvnom vezom, za one koji su ga gradili on je ka kuća, dio
familije... I ta veza se sada prekida, a ipak smo za nju vezani i
živima i mrtvima.
Izum barba Luke Kaliterne
Nostalgija je primjetna i kod Smoje,
iako za njega uvijek kažu da sve zna okrenuti na šalu, svemu dati
optimistički rezon. Ima u tome splitskom napretku - koji je donio i
novi plac "Poljudsku ljepoticu" i sve te nove objekte i
sadržaje - i radosti i tuge.
Radosti zbog progresa i svega novog i
boljeg, ali ipak i žalosti za tradicijom s kojom se rodila i
odgojila, koju se volilo i za koju se borilo. A Plac iza Plinare bio
je to više od svega drugog.
- Došli su novi ljudi, moderni,
donijeli su gradu novosti, progres, i sad ostaje samo murva ka nika
veza sa svim tim. Ona je nijemi svjedok svega što se događalo na
Placu i oko njega. Ima još Splićana koji se sićaju prvog gola
pokojnog Šime Rauniga, ovi se plac kao rijetko što drugo nije maka
sa svoga mista. Do sto godin govorit će se o novom placu, kao što
se sada još govori o Krajevoj njivi. Mi smo na njemu osvajali
šampionate, a da smo kojim slučajem u Njemačku, zabranili bi nam
na njemu igrati! On je više od Marjana je o Marjanu se piva, al se
malo gre na njega. A na Placu je uvik puno svita, čak i na
treninzima, da ovi Ivić oće da ih pusti, bilo bi ji po nekoliko
ijada.
Murva na igralištu, jedna od brojnih
koliko ih je bilo, starija je od igrališta i ozbiljno se razmišlja
o tome da se njena tradicija ne prekine, da se nekakvim stručnim
botaničkim zahvatom ona ili dio nje prenese, ili, u krajnjem
slučaju, dio stabla kao posljednja uspomena sa starog Placa uokviri
u spomen dvorani.
Murva je odigrala ulogu prvog pomoćnog
sredstva u odgoju mladih nogometaša, na njoj je visio prvi špag s
obješenim balunom, izum barba Luke Kaliterne, legendarnog nogometnog
učitelja, na kojemu se učilo udarati glavom i "livom i desnom,
vanjskom i unutarnjom stranom".
Iza nje su se sakrivala dica da ih ne
bi u "nezgodno misto" pogodio netko od onih sa "smrtnim
šucem", kao što ga je imao pokojni Vlado Kragić.
Za one kojima nikako u glavu nije ušao
nauk barba Luke, uvijek se govorilo da bi "dosad i murva
naučila". Splićanima je najteže bilo onda kad je zbog prvog
svjetskog rata Plac bio pretvoren u vojnički logor i kad je za
vrijeme drugoga, u znak protesta protiv okupatora, na njemu prestao
svaki rad dok "Hajduk" nije obnovljen na Visu prije 35
godina.
- Nije to samo sedamdeset godina
pucanja na branku, već i pritvorba ovog gradića u pravi veliki grad
za kojeg se priko baluna čulo na svim kontinentima. Plac je prvi
splitski aerodrom, jer se s njega Split otisnija u svit! Tu su se
stvorili novi građani, tu se ponekad i formirali. I ja tvrdin da je
ovi naš stari Plac, kojemu ovih dana pripremamo nekrolog, velika
komponenta grada - kaže Miljenko Smoje. - Upravo s tin placem Split
je posta sportska metropola, jer do pritvaranja Krajeve livade u
nogometno igralište bila su samo dva sportska središta, Beograd i
Zagreb, a sada je Split ravnopravan s njima. More biti i isprid. Sve
se tu događalo, sve se tu igralo, i hazena, i nogomet i tuka boks, a
i "bilo dugme" kad je prvi put došlo u Split zapivalo je
na - Placu!
I zbog svega toga što balun znači za
Split i ovi Plac, za mene je Luka Kaliterna, koji je puno toga
učinija za "Ajduka" i grad, prvi čovik Splita u
dvadesetom stoljeću. Učinija je više nego da je napisa pet
najbolji libri, da je izgradija ne znam šta, jer nas je, između
ostaloga, naučija i uspravno odat!
Stari je Plac pred mirovinom, za koji
dan će nogometa i "Hajduka" nestati s njega, uselit će se
za određeno vrijeme ragbijaši, dok se tome prostoru ne nađe trajna
namjena.
No, ostat će neponovljiva legenda u
povijesti ovog carskog grada i njegovih starih zidina, legenda koja
je Splitu donijela slavu u sportskom svijetu.
Generacijama koje će prve nogometne
korake učiniti u Poljudu, na modernom natkritom objektu, nostalgija
onih starijih bit će možda i čudna, ali oni je se sigurno nikad
neće odreći.
Plac će živjeti u uspomenama, a
brojne knjige što su o njemu napisane i oda koju upravo dovršava
pjesnik Momčilo Popadić samo su djelomična svjedočenja jednog
običnim zidom omeđenog prostora koje je po svom značenju za Split
i Splićane davno, davno, preskočilo te zidine što ga okružuju.
