Jeste li predviđali da će doći do
drugog svetskog rata?
"Da. Čim je Hitler došao na
vlast mi smo znali da je situacija kritična i da će vjerovatno doći
do sukoba.
Mi smo, zato, čitavo vrijeme pripremali, za slučaj rata, naše partijske kadrove, i politički i moralno, pa u izvjesnom smislu i vojnički.
Mi smo, zato, čitavo vrijeme pripremali, za slučaj rata, naše partijske kadrove, i politički i moralno, pa u izvjesnom smislu i vojnički.
Šta ste mislili, kako će se rat
završiti? I kakav ste očekivali da će biti efekat napada na
Jugoslaviju?
"Mi nismo sumnjali u pobjedu.
Nismo sumnjali zbog toga što su savezničke snage bile dovoljno jake
da pobijede. Naročito smo imali u vidu da je Sovjetski Savez velika
sila, iako je Staljin prije toga, po našem mišljenju, nanio dosta
štete sovjetskoj armiji. Ali mi smo ipak vjerovali u pobjedu."
Za vrijeme rata izgradili ste veliku
vojnu snagu i postali veliki vojskovođa. Kako ste to postigli?
"U prvom redu, mi smo imali
dovoljno argumenata o potrebi borbe protiv okupatora. Imali smo
parole, smjernice, koje su bile veoma prihvatljive za mase, kao što
su bratstvo i jedinstvo, oslobođenje zemlje od okupatora, i druge.
Pored toga, okupator se i sam pobrinuo, svojim terorom, da u
organizaciji borbe postignemo još više uspjeha.
A što se tiče same te organizacije,
imali smo dosta veliko iskustvo odranije, dok smo Partiju
organizaciono i kadrovski osposobljavali za takve akcije. Pa i sa
vojničkog stanovišta imali smo nešto kadrova, nešto malo oficira
koji su već bili u vojsci, tako da smo od malih i manjih odreda
postepeno mogli stvarati sve veće."
Kakvi su bili Vaši principi i Vaša
strategija?
"Naša strategija je bila
strategija rata u čitavoj zemlji. To je značilo: nigdje ne dati
mira okupatoru. Okupator je takođe imao strategiju totalnog rata. Mi
smo njemu suprotstavili totalni partizanski rat, oslabljujući, na
taj način, njegove snage i mogućnosti manevrisanja."
Kako su Vaša ratna iskustva
djelovala na Vas kao ljudsko biće?
"Na mene rat nije imao neki
naročit uticaj jer sam čitavog života, a osobito za vrijeme
ilegalnog rada, bio spreman na sve moguće teškoće. Rat me je samo
učvrstio u ubjeđenjima koja sam već ranije imao."
Kakav efekat je rat imao na
Jugoslaviju?
"Za Jugoslaviju je, naravno, rat
bio od ogromnog značaja. Prvo, Jugoslavija je u tome ratu ujedinjena
na jednoj novoj osnovi, na federativnom principu, što je značilo
davanje prava svim narodima. Drugo, bratstvo i jedinstvo je učvršćeno
u toj borbi. I, treće, izvršena je promjena društvenog sistema, za
koju su se u toku rata borili naši ljudi."
Smatrate li da će efekat
postignutog jedinstva ostati trajan?
"Rat je trajno učvrstio to
jedinstvo."
O kakvom se problemu radilo između
Vas i Staljina 1948. godine?
"Problem je bio u tome što smo mi
drukčije zamišljali odnose između socijalističkih zemalja nego
što je to htio Staljin. To jest, mi smo htjeli ravnopravnost, a
Staljin je - ja ovdje konkretno govorim o Jugoslaviji - išao za tim
da mi svoju nezavisnost potčinimo interesima one politike koju je on
vodio."
Sada imate bolje odnose sa
Sovjetskim Savezom?
"Da, sada imamo bolje odnose."
Jeste li žrtvovali neke principe da
biste to postigli?
"Ne. Nijedan princip mi nismo
napustili."
Kako tumačite termin "miroljubiva
koegzistencija"?
"Mislim, prije svega, da
miroljubiva i aktivna koegzistencija predstavlja jedinu soluciju da
se izbjegne novi svjetski rat. To konkretno znači da sva pitanja
treba da se rješavaju na miroljubiv način, putem sporazumijevanja."
A da li je tumačite kao saradnju?
"Kao aktivnu saradnju, i to na
svim poljima. I na ekonomskom polju, razumije se bez diskriminacije."
Ne kao borbu između kapitalističkog
i komunističkog sveta?
"Tako je. Ne borba putem sile, već
takmičenje."
Maršale, Vi kao marksista verovatno
verujete u istorijski determinizam? Mislite li da pojedinci mogu da
utiču na tok istorije? Smatrate li da su ljudi kao Lenjin, Winston
Churchill, Hitler, Staljin i Vi imali uticaja na istoriju?
"Mislim da imaju. Samo, ne treba
zaboraviti da jedna ličnost ne može crpiti sama iz sebe svu snagu i
vidovitost, ako nema narod uza se. Jer, jedna ličnost može postati
historijska samo ako je narod podržava i omogućava joj taj uticaj.
Sama po sebi, ličnost tu ulogu ne dobija. Jednostavno rečeno: ona
najprije dobija, pa zatim daje."
Kad biste ponovo započinjali život,
da li biste želeli da on u nečemu bude drukčiji?
"Mislim da bih išao istim putem.
Možda bih, usput, još nešto i popravio. Mogu samo da kažem da mi
je žao što nisam još više mogao da učinim."
Kad bih bio odvojen od naroda, ne
bih mogao da živim
Da li je teže upravljati zemljom nego
što ste mislili? - upitao je predsednika Tita, 18. septembra 1962.
godine u Beogradu, John Ferrilla, urednik britanskog časopisa
"Queen".
"Razumije se da je teže",
iskreno odgovori Tito. "Nisam samo ja mislio da će to biti
lakše, nego su tako mislili i drugi. No sada vidim da je lakše
voditi rat nego organizovati vlast i usmjeravati društveni razvitak,
jer je to vrlo komplikovano."
Novinar zatim primeti kako su mnogi
ljudi s kojima je razgovarao o njemu govorili "da Tito
instinktivno oseća i razume šta ljudi žele i hoće", pa ga
upita:
Kako to postižete?
"Ja sam sam mnogo prošao i mnogo
šta osjetio. Iz vlastitog iskustva znam šta znači težak,
siromašan život, i zato mi nije teško da to osjetim. Mislim da tu
nije riječ o nekom instinktu, nego o iskustvu."
Kako uspevate da se ne udaljite od
naroda - s iskrenom znatiželjom pita Ferrilla.
"Ja volim ići među narod. Kad
bih bio odvojen od naroda, ne bih mogao da živim. Za mene bi to
naprosto bilo nemoguće. Smatram da ljudi koji treba da rješavaju
pitanja unutrašnjeg razvitka zemlje i probleme svoga naroda moraju
biti bliski narodu. U protivnom oni se otuđuju od naroda, a samim
tim i narod od njih."
Ceneći Titovo veliko iskustvo u
državničkim poslovima i rukovođenju, novinar Ferrilla ga upita
može li mu reći šta je to rukovođenje i šta u suštini znači
pojam rukovođenja.
"Cilj rukovođenja je da usmjerava
ono što je najpozitivnije u razvoju jednog društva. Rukovođenje
je, dakle, usmjeravanje, jedna aktivnost odozgo do dolje."
I Tito ispriča kroz kakve je sve faze
prolazilo društvo u svom razvoju i kakvo je bilo rukovođenje od
prvobitne zajednice do današnjih dana. Posebno mu objasni suštinu
rukovođenja u Jugoslaviji, u samoupravnom društvu u kojem radni
ljudi sami rukovode društvenim poslovima:
"Ne određuje im sudbinu jedan
čovjek ili nekoliko ljudi, već oni direktno učestvuju u
upravljanju ... Ranije je svako rukovođenje polazilo od individue i
bilo je, prema tome, uskog karaktera, ponekad sa više a ponekad sa
manje elemenata direktive i prinude.
Samoupravljanje je, međutim, vlast
samih radnih ljudi koji djeluju u društvenom razvoju, u prvom redu u
procesu proizvodnje. Zato naš novi Ustav i polazi od radnog čovjeka,
od čovjeka proizvođača."
Tito zatim objasni da je i uloga
rukovodilaca danas drukčija - dobija karakter koordiniranja i
objedinjavanja akcija, a ne dirigovanja.
Ali ličnosti ipak imaju svoju ulogu
- primeti Ferrilla.
"Ličnosti imaju svoj značaj",
složi se i Tito, "ali se on ne može dobiti odozgo nego odozdo,
od naroda."
Ima nešto posebno u ličnostima kao
što je Vaša, ili kao što su Winston Churchill, De Gaulle i drugi.
"Narod vidi i osjeća koliko ko
vrijedi. Da Churchill, na primjer, nije bio to što jeste, ne bi ga
britanski narod tako dugo držao i ne bi njegova ličnost bila tako
velika u engleskoj historiji."
Socijalizam je svetski proces
Direktor egipatskog lista "Akhbar
el-Jom" Khaleda Mohidin primetio je u razgovoru s Titom, 29.
aprila 1965. u Kairu, da se savremene socijalističke revolucije
razvijaju u uslovima drukčijim od prethodnih socijalističkih
revolucija, te da postavljaju nove probleme. Pa upita Tita:
Koje su specifičnosti tih novih
revolucija i u čemu se one razlikuju od prethodnih?
"Marksistička nauka nikada nije
šablonizirala revolucije ili njihove procese. Ona to ne čini ni
danas kada je socijalizam postao svjetski proces društvenog
preobražaja, što daje osnovno obilježje našoj epohi. Jačanje
socijalizma u svjetskim razmjerama, kao sistema pravednijih
društvenih odnosa, historijski je neminovno zbog toga što su
njegove ideje duboko prodrle u narodne mase u većini zemalja i što
sam razvitak potvrđuje da je kretanje ka socijalizmu potreba i
jedini put za rješavanje najkrupnijih pitanja društvenog razvoja.
Jer, u socijalističkom razvitku
čovjek, kao subjekt, postaje svjesni stvaralac i nosilac daljeg
društvenog kretanja i razvoja..."
"... Danas je jedno od najvažnijih
obilježja savremenih socijalističkih revolucija što se one
odvijaju u uslovima postojanja niza socijalističkih zemalja, od
kojih su neke dostigle visok stepen ekonomskog razvoja. U tome je
jedna od osnovnih garancija da su pokušaji vraćanja historije
natrag sve manje mogući i sve teže ostvarljivi.
Pored toga, sve je veći broj
novooslobođenih zemalja, čiji narodi hoće da idu socijalističkim
putem zato što u njemu vide najbolju mogućnost za očuvanje
stečenih tekovina, slobode i nezavisnosti, za potpunu emancipaciju i
ubrzani ekonomski i društveni razvoj.
Razumije se, na to utiče i činjenica
da su narodi tih zemalja osjetili na svojim leđima najteže vidove i
posljedice izrabljivanja kapitalističkog sistema..."
"... Povećanjem broja zemalja
koje idu putem socijalističkog razvoja povećava se i bogatstvo
formi, jer će svaka zemlja, zavisno od specifičnih uslova i
potreba, dati i svoj doprinos. Ta raznovrsnost može samo da jača
stvar socijalizma, jer dokazuje vitalnost socijalističkih ideja i
mogućnost njihovog ostvarivanja u raznim zemljama i u različitim
uslovima.
Veliki se ne mogu dogovarati na
račun malih
U Nacionalnom klubu novinara u
Washingtonu, na konferenciji za štampu 29. oktobra 1971. godine,
ugledni američki žurnalisti su, pored ostalog, upitali Tita:
Od svih opasnih tačaka danas u
svetu, koja je najveća opasnost za svetski mir?
"Imamo nekoliko žarišta koja su
opasna. Prvo žarište je neriješen konflikt, to jest kriza na
Bliskom istoku. Drugo žarište je na Dalekom istoku, u Vijetnamu..."
Sreli ste u poslednje vreme
predsednika Nixona i Brežnjeva. Kako mislite da se oni mogu
međusobno slagati?
"Prije nego što sam ovamo došao
ja sam razgovarao i sa Brežnjevom, koji je nedavno posjetio
Jugoslaviju. Na osnovu tih razgovora moram da kažem da oni vrlo lako
mogu naći zajednički jezik u rješavanju krupnih pitanja. Brežnjev
mi je govorio da Sovjetski Savez želi da ima najbolje odnose sa
Sjedinjenim Američkim Državama. To mi je kazao nekoliko puta."
Da li i kakve posledice može imati
predstojeća poseta predsednika Nixona Pekingu na odnose između
sovjetskog bloka, socijalističkih zemalja i Sjedinjenih Država?
"Ja smatram historijskom odluku
gospodina predsjednika Nixona da posjeti jednu veliku zemlju koja je
više od 25 godina bila izvan Ujedinjenih nacija - u koje je sada
primljena - da ode tamo i razgovara s njenim rukovodećim ljudima.
Ja, razumije se, ne mogu ovdje ocjenjivati koliko će to imati
pozitivne rezultate. Ali je pozitivno već i samo to što ide, što
je donio tako veliku odluku.
Isto tako smatram da je od krupnog
značaja i odluka gospodina Nixona da poslije toga ide u Moskvu..."
"... Razumije se da mi ne
pristajemo da se velike sile dogovaraju na račun malih zemalja. Mi
samo smatramo da one snose veliku odgovornost za mir u svijetu i da,
prema tome, treba da se dogovaraju o onim problemima koji se u prvom
redu tiču mira u svijetu, koji se tiču i njih samih, tih velikih
sila."
Bratstvo-jedinstvo najveće
dostignuće
U dužem razgovoru s Titom 24. oktobra
1971. godine u Beogradu, komentator američke televizijske mreže CBS
Walter Cronkite postavio je, pored ostalih, i sledeće pitanje:
Gospodine Predsedniče, šta
smatrate svojim najvećim dostignućem u toku Vaših trideset godina
delovanja kao najistaknutijeg rukovodioca?
"Šta da Vam kažem... Mislim da
je to stvaranje nove Jugoslavije, rješavanje nacionalnog pitanja
odgovorio je Tito. Vi znate kakva je bila predratna Jugoslavija, i
koliko su njeni narodi bili zavađeni. To je za vrijeme rata dovelo
gotovo do kataklizme, pa su naši neprijatelji imali mnogo mogućnosti
da rade na daljem razdvajanju naših naroda.
I jedinstvo koje smo postigli je naše
najveće dostignuće. Ima, razumije se, i još mnogo drugih stvari.
To su cjelokupni razvitak zemlje, bolji standard, itd.
Vi znate da je Jugoslavija bila
nerazvijena, siromašna zemlja. Danas je ona već razvijena, vrlo
mnogo je izgrađeno.
Ona danas u svijetu ima svoj renome. To
je također uspjeh. Sve smo to postigli zbog toga što je narod bio
za to. To nije stvoreno iz jedne glave, to je rezultat težnji
naroda."
