Svibanj 1969: "Sve dotad je sekretar Mjesnog komiteta Valter Perić bio protiv atentata, jer je smatrao da će zbog toga stradati mnogi nedužni građani.
Međutim, u januaru 1945. legendarni Valter prihvaća takav prijedlog... "
"Glavni kurir Valtera Perića Ismet Maslić Hari o divljanjima u Sarajevu potkraj rata... "
"General Drinjanin",
posljednji "zapovjednik Ustaške obrane", "pročelnik
VI ureda"...
... "povjerenik svih sabirnih logora", Pavelićev "krilnik", jasenovački krvolok Vjekoslav Maks Luburić čovječuljak "visok jedva 160 centimetara, sivih, naoko staloženih očiju, s hipertrofiranim mišićima za žvakanje", klasičan Lombrozov tip rođenog zločinca, po ocjeni Gestapoa okrutni manijak, izdahnuo je u štampariji na svojoj peradarskoj farmi u Karkahenteu u Španjolskoj - kako je javila AFP - na za nj jedini zamisliv način: od tri uboda nožem u leđa!
... "povjerenik svih sabirnih logora", Pavelićev "krilnik", jasenovački krvolok Vjekoslav Maks Luburić čovječuljak "visok jedva 160 centimetara, sivih, naoko staloženih očiju, s hipertrofiranim mišićima za žvakanje", klasičan Lombrozov tip rođenog zločinca, po ocjeni Gestapoa okrutni manijak, izdahnuo je u štampariji na svojoj peradarskoj farmi u Karkahenteu u Španjolskoj - kako je javila AFP - na za nj jedini zamisliv način: od tri uboda nožem u leđa!
Gotovo da i nije potrebno proširivati
krvavu biografiju zločinca Luburića koju je o njemu dao Gestapo još u prvim godinama rata:
"Luburić Maks, ustaški bojnik,
Zagreb. Od 1928. do 1941. bio je u emigraciji. Osnivač i prvi šef
koncentracionih logora u Hrvatskoj. Na njegovu zapovijed likvidirano
je u Staroj Gradiški 80.000, u Jasenovcu 120.000 i u drugim
logorima 20.000 ljudi. Luburić je osobno sudjelovao kod pokolja,
veliki sadist - živčano bolestan, patološki tip.
Poslušno i na sve spremno oruđe poglavnika. Politički aktivan,
pokretačka snaga za krvava obračunavanja u Hrvatskoj."
Vampir Luburić, krvožedan i svemoguć
u iživljavanju nad iznurenim logorašima i uhapšenicima u kritičnim
trenucima - prvi je hvatao maglu. Samo, mora se
priznati, bio je u tome stručnjak.
Iz Sarajeva je odletio kurirskim
avionom samo 36 sati prije oslobođenja, iz Zagreba je nestao svega
šest sati prije ulaska prvih jedinica NOV. Za razliku od ostalih
Pavelićevih glavešina, Luburić se okružio "hrtovima"
(tjelohraniteljima) koji su ga zaista zdušno čuvali. Očigledno
potpuno svjestan svoje krvničke uloge u aparatu NDH Luburrć se rijetko kad pojavljivao na
stranicama ustaških novina.
Njegovu su surovost osjetile i njegove
ustaše. Pri povlačenju pred partizanima u maju 1942. kod sela
Draksenića pobio je vlastite ranjenike govoreći:
- Nemaš kuda! Ako te partizani uhvate,
ubit će te. Bolje je da umreš od moje ruke!
Luđačka sklonost za ubijanjem
očitovala se i u Luburićevu privatnom životu. Ponekad je znancima
opipavao vratove uz osmijeh:
- Imam izvrstan konopac za tebe! Tačno
po mjeri!
Krvnik stiže u Sarajevo
Nakon bitke kod Ivan-sedla potkraj 1944.
godine Luburić je promijenio domicil, pojavio se u Sarajevu. Bilo mu
je povjereno da "smiri" grad u kojem se sve jače osjećao
rad ilegalaca, članova Partije, Skoja i simpatizera
narodnooslobodilačkog pokreta.
Ratna sreća "Velikog rajha"
naglo se izmijenila i Pavelić je iza leđa svog saveznika već bio spreman na - separatni mirovni dogovor. Dok su "poglavnikovi"
emisari pokušavali da stupe u dodir s Angloamerikancima u Italiji,
Luburić je u Sarajevu morao pripremiti odstupnicu.
Za sebe je u ulici Skenderiji odabrao
vilu Berković. Sarajlije su svakodnevno sa zebnjom motrile njegovu
crnu "tatru" kako promiče ulicama. Dolaskom velikog
Pavelićevog rasa čitav se grad pretvorio u koncentracioni logor. Iz
vile Berković začuli su se prvi jauci. Počeo je veliki lov na
suradnike i simpatizere narodnooslobodilačkog pokreta.
Iz dana u dan
su u Skenderiju dopremani novi zatvorenici. Od više od dvije i po
tisuće uhapšenih u to vrijeme u Sarajevu samo se jedan uspio
spasiti. Bio je to Zvonko Grbac Putnik, poznat sarajevski ilegalac,
kojega su drugovi uspjeli izvući iz bolnice. Njega je saslušavao
osobno Luburićev major Dragutin Krema.
Jedini svjedok strahota u
vili Berković Zvonko Grbac priča:
- Prvo su mi noge polili petrolejem i
zapalili. Zatim su me objesili za noge i gurali mi šake soli u usta.
Kada bih se onesvijestio, zalijevali su me kablovima vode ... Onda je
počinjalo iznova. Gazili su mi po želucu ... Nisam progovorio.
Jedino što sam uporno u sebi ponavljao kada sam bio pri svijesti,
bila je želja da što prije umrem. Kada su me prebacili u bolnicu,
težio sam četrdeset sedam kilograma ...
Knjižar Safet Šarenkapa bio je uhapšen
24 dana prije oslobođenja. Zatekli su ga upravo kada je pakirao
kancelarijski materijal za Visočko-fojnički odred. Odveden je u vilu
Berković.
Njegova kćerka Veda suznih se očiju prisjeća dana kada
je otac pronađen:
- Prepoznali smo ga samo po džemperu i
madežima na tijelu ... Na njegovim prstima nije bilo nijednog
nokta, u ustima nijednog zuba ... Mučili su ga usijanim željezom
koje su mu stavljali između prstiju, preko tijela prelazili su mu
vrelim glačalom ...
"Prieki ratni sud stožera
pukovnika Luburića" nije uspio evidentirati sve svoje žrtve.
Zauvijek će ostati tajna kako je likvidiran posljednji transport
zatvorenika, njih više od četiri stotine. Sva traganja rodbine
uhapšenih bila su uzaludna.
Prema nekim informacijama, pobijeni su i
budući logoraši, i Luburićevi čarkari, i željezničko osoblje.
Potpuno u stilu prakse Pavelićeva miljenika. Što manje svjedoka, to
bolje.
Pripreme za atentat
Poslije spasavanja Zvonka Grpca iz
vojne bolnice grupa sarajevskih ilegalaca sastaje se u ulici
Sagrdžija Čikma broj 4 i donosi odluku - Luburića treba
likvidirati. Sve dotad je sekretar Mjesnog komiteta Valter Perić bio
protiv atentata, jer je smatrao da će zbog toga stradati mnogi
nedužni građani. Međutim, u januaru 1945. legendarni Valter
prihvaća takav prijedlog.
Jedan od atentatora je Ismet Maslić Hari. Primio je dva šaržera metaka i dvije bombe kragujevke.
Već otprije se znalo kamo Luburić obično zalazi. Uz Maslića za
Luburićevu likvidaciju je određen i ilegalac Enver Krzić.
Na žalost, taj zadatak nije mogao biti
izvršen. Preoprezan kao uvijek, Luburić je izbjegao svim
zasjedama. Možda je naprosto imao sreću, kako kaže Ismet Maslić
Hari.
Hariju se jednom bila pružila
izvanredna prilika da ustrijeli zločinca, ali je u posljednji čas
morao odustati.
- Izdaleka sam zamijetio Luburića - priča Ismet Maslić. - Moglo je biti oko osam i pol uvečer. Pratio je
djevojku s kojom se zabavljao. Krenuo sam prema njemu, no odmah
sam uočio da njegovi odani "hrtovi" ne ispuštaju svoga
gazdu iz vida ni onda kada je donžuanski raspoložen. Bili su
izvrsno raspoređeni, dvojica sprijeda, dvojica straga. Budući da bi
svako zaustavljanje bilo sumnjivo, produžio sam i mimoišao se s
Luburićem koji je išao zagrljen s djevojkom. Vjerujte, nikad se u
životu nisam tako osjećao. Tješio sam se: bit će kakva bolja
prilika.
55 obješenih
Svakako osvjedočen da Pavelićeva
krvava država nepovratno tone, Luburić postoje sve okrutniji.
Jednog jutra - točnije 28. marta 1945. Sarajevom je prostrujila
stravična vijest: na Marijin-dvoru je obješeno 55 rodoljuba.
Nesretni ljudi su bili dopremljeni već ubijeni i Luburićevi su ih
"crnci" mrtve objesili.
Ponekima su onako obješenima
stavljali šešire na glavu da bi nasmijali svoga krvožednoga
gazdu!
Na sve strane oko Sarajeva nicala su
nova zajednička groblja: na Kozjoj ćupriji, na kupalištu Darivi, u
šumarcima oko grada ...
Sva ta masovna klanja i ubojstva
ustaški prijeki sud je jednako opravdavao:
"Svi osuđenici biti su članovi
komunističke partije, istu organizirali, primali i širili
komunističko promičbeno tvorivo, davali i sakupljali novac za
komunističku crvenu pomoć, nabavljati i otpremali oružje i
streljivo partizanima u šumu, te organizirali jurišne udarne vodove 'PETORKE'..."
Posljednja masovna presuda
... osvanula je u Sarajevu samo tjedan dana
prije oslobođenja. Luburićevi krvnici više nemaju vremena ni da
zakapaju svoje žrtve. Njih četrdesetak zateći će oslobodioci u
podrumima vile Berković. Leševi su bili toliko izmrcvareni da su se
mogli prepoznati samo po odjeći.
Bijeg u posljednji čas
Koljačka sprega
Luburić-Krema-Franceković-Vajdička naglo gubi samopouzdanje s približavanjem prvih jedinica Narodnooslobodilačke vojske.
Dva dana prije oslobođenja Sarajeva
Luburić sjeda u svoju crnu "tatru" i odlazi u Rajlovac.
Toga istog prijepodneva jedan lagani dvokrilac diže se i leti prema
Zagrebu. U njemu su samo pilot i Luburić.
U međuvremenu vjerni "hrtovi"
ubijaju posljednje zatvorenike. Luburić je striktno naredio:
- Nitko ne smije preživjeti!
Međutim, Luburiću ne bi bilo dovoljno
ni deset puta više koljača nego što ih je imao da se njegova
zapovijed izvrši. Ni sav njegov teror nije mogao prisiliti narod da
popusti. Na mjesto jednog uhapšenog i ubijenog dolazila su dvojica
novih.
Narod, obuzet gnjevom, digao se svom silinom protiv krvavog
terora.
I na dan kad su jedinice Narodnooslobodilačke vojske počele
odlučnu bitku za oslobođenje glavnoga grada Bosne i Hercegovine,
stotine su rodoljuba s oružjem u ruci ustale protiv ustaša i
Nijemaca, sprečavale miniranje mostova, električne centrale,
tvornica, odvlačenje zatočenika.
Tek nekoliko dana kasnije mogla se
napraviti tužna bilanca Luburićeva divljanja u Sarajevu - na
zajednički pokop stotina žrtava sleglo se čitavo Sarajevo.
Krvnik
Luburić je kukavički pobjegao a njegovo je ime ostalo u Sarajevu
zauvijek sinonim bestijalnog ubojice.
Napisao: Aleksa Vojinović (Arena, 1969.)
