Svibanj 1978: "Ovo više
nije opasno, postalo je povijest" - napisao je nedavno jedan
francuski list nudeći svojim čitateljima seriju fotografija na temu
"Svibanj '68". "Nije ni bilo odveć opasno",
zaključuje površno neki drugi francuski građanski list: "Bila
je to tek kriza jedne generacije..."
Prema jednom francuskom piscu,
"svibanjska revolucija" bila je "više filozofska i
socijalna nego politička i institucionalna revolucija, više
zastrašujuća nego realna pobuna".
Bit će, ipak, da imaju
pravo oni koji u "burnom svibnju 1968" vide ne krizu jedne
generacije, nego krizu jednog društva, pobunu koja je ostavila
tragove, ne samo u svijesti sudionika i svjedoka. Jer, tih
svibanjskih dana Evropa se tresla:
"Mogli smo izmijeniti povijest"
(Daniel Cohn-Bendit).
Danas, deset godina poslije, i pored
tisuća knjiga o "zapadnoj kulturnoj revoluciji", još nema
potpune ocjene svibanjskih dogadaja 1968, još se ponegdje osporava
značenje pariških barikada i njihovi (mogući) dometi. Pa ipak:
"Društvo prije 1968... bilo je
društvo u kojemu su na sveučilištima, u kulturnom životu
dominirali mandarini, u kojemu je sindikalni život bio često sapet
u tvornice i urede, u kojemu su suci bili poslušni, u kojemu je
riječ ekologija bila gotovo nepoznata. Činilo se da taj svijet
pripada pretpotopnom dobu. No, je li zaista posrijedi bio potop? U
dva mjeseca potopljen je Stari svijet, pometene su crvotočne
strukture, očito je dokazano da je stup poštovanja, na kojemu je
taj svijet počivao, nagrizen" ("Le Monde").
Bili su realni i tražili nemoguće,
ali i Francuska (gdje je svibanj '68 doživio kulminaciju) i Evropa
doimale su se poslije pariških barikada drukčije.
"Reci mi to - kaldrmom!"
Što je utjecalo na rađanje borbenog
studentskog pokreta na Zapadu, "nove opozicije" koja će
svoje političke manifeste pisati po zidovima, braniti ih iza
barikada i koju će neki pokušati negirati zbog "nejasnih
političkih ideja" ("Ne znamo što hoćemo, ali hoćemo
odmah!")?
U Francuskoj, koja se tih svibanjskih
dana ’68. našla na rubu društvene krize, koju je generalni štrajk
gotovo potpuno paralizirao i gdje su pod pritiskom nezadovoljnih
(studentskih) masa dovedene u pitanje gotovo sve vrijednosti što su
u građanskom sustavu i svijesti smatrane svetima, na trenutke se
moglo činiti da je ipak moguće ostvariti "nemoguće". U
svakom slučaju, jedno ustajalo društvo bilo je do temelja uzdrmano.
Zašto je baš tamo svibanjska
studentska revolucija mogla doseći kulminaciju? Francuska je u tim
trenucima bila jedna od najcentraliziranijih zemalja svijeta, s
institucijama što su još pamtile Napoleona, s vlašću vrlo daleko
od građana, sa staromodnom nastavom na sveučilištima, sa
studentima u posvemašnjoj ovisnosti o profesorima i njihovim
pogledima. I, premda je svibanj '68. rođen iz jednog "nesporazuma
između profesora i studenata na sveučilištu u pariškom predgrađu
Nanterre" (22. ožujka 1968.), korijeni te pobune mnogo su
dublji.
Medu mnogima što su mogli utjecati na
pojavu borbenog studentskog pokreta, nekoliko je osobito značajnih
čimbenika. Prije svega - staljinistička orijentacija nekih zapadnih
komunističkih partija, zatim to što je radnička klasa i u
visokorazvijenim zemljama Zapada sve više postajala "klasa po
sebi", te da su se osjećale posljedice manipuliranja njezinom
klasnom sviješću i njezinom spoznajom sebe. Prema studentskim
tumačenjima iz svibanjskih dana 1968, nepostojanje subjektivne
potrebe za društvenom promjenom ne znači i nepostojanje objektivne
potrebe za njom.
Treći je čimbenik fenomen koji
filozof Marcuse karakterizira društvom izobilja. To je gnušanje
mladih generacija prema bogatstvu koje, obiljem ponuđenih dobara,
stvara pritisak na svijest pojedinca. (Bogatstvo kao sredstvo
manipulacije.) Sam Marcuse, koji je tih godina od studenata zazivan i
citiran kao prorok, u jednom je intervjuu "Le Mondeu"
rekao:
"Nezadovoljstvo studenata nije
usmjereno toliko protiv nevolja što ih donosi ovo društvo, nego
protiv njegovih navodnih blagostanja. To je posve novi fenomen,
svojstven samo društvu izobilja."
Rudi Dutschke, uz Daniela Cohn-Bendita
jedan od glavnih vođa i ideologa studentske revolucije, kaže:
"Ono što nas ujedinjuje nije
nikakva apstraktna teorija istine nego jedno esencijalno gnušanje
prema društvu koje se samo sebi dopada ćaskajući o slobodi, koje
na rafiniran, ali brutalan način ugnjetava interese i neposredne
potrebe kako individua tako i naroda što se bore da ostvare svoju
socijalnu i političku emancipaciju."
Iz toga je rođena teza o borbi
nasiljem protiv nasilja, teza koja će u svibnju 1968. mobilizirati
zapadni studentski pokret i izvesti studente na bulevare, iza
barikada.
"Noć barikada"
U Francuskoj se to nazivalo "idejom
stalnog osporavanja", u Zapadnoj Njemačkoj "idejom
organiziranog odricanja poslušnosti", a i jedno i drugo značilo
je da "buržujska država i sve njezine institucije moraju biti
predmetom stalnih napada i ispitivanja".
Toga je proljeća Zapadni Berlin vidio
studente kako opsjedaju Springerov toranj ("Protiv monopola
informacija!"), a u Nanterreu, na sveučilištu u predgrađu
Pariza, studenti su zauzeli upravne prostorije. Stvoren je "Pokret
22. ožujka", Daniel Cohn-Bendit jedan je od vođa. Objavljen je
letak u kojemu se osuđuju "policijska nasilja i kapitalisti
kojima te mjere služe". Dekan naređuje da se fakulteti zatvore
nekoliko dana, nemiri se nastavljaju.
Drugoga svibnja dekan u Nannterreu
obustavlja sveučilišne tečajeve, četiri su studenta zbog
demonstracija i nereda pozvana pred sveučilišno viječe. Dan
poslije neredi izbijaju i u Parizu, na Sorboni: rektor Roche poziva
policiju da prodre u prostorije sveučilišta i "uhapsi studente
koji se pripremaju da se suprotstave komandosima krajnje desnice".
Uhapšeno je 569 studenata. Studentska
reakcija: podignute barikade. Protureakcija: rektor zatvara
sveučilište. Savez studenata poziva na štrajk.
Poslije svibnja - lipanj
Šestoga svibnja studenti izlaze na
ulice, njih 20.000 podiže barikade u Latinskoj četvrti i sukobljava
se s policijom. Uhapšena su 422 studenta. Dan poslije: veliki marš
studenata od Latinske četvrti do Etoilea i natrag, uz brojne usputne
sukobe s policijom.
Desetoga svibnja (petoga dana pobune) -
glasovita "noć barikada". U borbama studenata i policije
ozlijeđeno je 367 osoba. 460 studenata je uhapšeno.
U Zapadnoj Njemačkoj demonstracije
solidarnosti s francuskim studentima. Trinaestoga svibnja u
Francuskoj: generalni štrajk u znak protesta protiv policijskih
represalija. Protestni marš u Parizu: 500.000 ljudi. Studenti
zaposjedaju Sorbonu.
24. svibnja: druga "noć barikada"
u Parizu. Zapaljena je Burza, u borbama s policijom jedan student
pogiba, bezbroj je ranjenih. 648 uhapšenih.
29. svibnja: Generalna konfederacija
rada (CGFT) organizira demonstracije u Parizu, 200.000 studenata
traži "formiranje nove narodne vlade". Bila je to
kulminacija "svibanjske pobune", trenutak u kojemu se
učinilo da je "sve moguće". Zatim pobuna jenjava: 16.
lipnja policija ponovo zauzima Sorbonu...
Nekoliko godina poslije, Daniel
Cohn-Bendit i Rudi Dutschke govorit će o "danima kad smo
posljednji put bili mladi", i: "Mogli smo izmijeniti tok
povijesti!"
Burno i kod nas
U nas su studentske demonstracije
počele 3. lipnja, jednim incidentom i tučom između studenata i
brigadira u Beogradu, tučom zbog nesporazuma koji će ubrzo biti
izglađen, ali koji će prerasti u nerede sa, u početku, nejasnim
političkim tonovima.
Naime, priredba "Karavane
prijateljstva '68" trebala se održati u Omladinskom naselju, a
uz brigadire bilo je najavljeno da će je moći vidjeti i studenti.
No, zbog kiše koja se očekivala u posljednjem je trenutku odlučeno
da se priredba održi u dvorani Radničkog univerziteta koja ima samo
400 sjedala.
U dvorani su se, dakle, imali naći
samo brigadiri, a za studente neće biti mjesta. Ozlojeđena masa
studenata što se okupila pred zgradom Radničkog univerziteta,
smatrajući da je prevarena, počela je svoje negodovanje izražavati
kamenjem. Priredba je morala biti prekinuta, a brigadiri su
poskidali letve s obližnjih izložbenih panoa i suprotstavili se
napadačima, studentima.
Jedan od studenata u tučnjavi je teže
ozlijeđen, a u Studentskom se gradu pronio glas da je ubijen. To je
još više uznemirilo studentske duhove. Milicija se nije
pojavljivala sve dok gužva nije bila potpuna i dok oko tisuću i po
studenata nije opkolilo zgradu Radničkog univerziteta. Tek su se
tada pojavila vatrogasna kola sa šmrkovima pokušavajući razdvojiti
sukobljene.
Studenti su se tada okrenuli protiv
milicije, zasuli ih kamenjem, osvojili jedna vatrogasna kola i od
šmrkova napravili pendreke. Nekoliko se studenata popelo na
vatrogasna kola i pozvalo ostale da budu "dosljedni drugovima u
Francuskoj i Njemačkoj" te da odmah, dok su još svi na okupu,
krenu prema Saveznoj skupštini i Saveznom izvršnom vijeću.
Gurajući pred sobom vatrogasna kola,
masa studenata krenula je prema Beogradu. Ta je noć završila
incidentima i sukobima studenata i milicije, koja je tek poslije
ponoći uspjela potisnuti demonstrante natrag prema Studentskom
gradu.
Sutradan je održan veliki studentski
miting u Studentskom gradu, na kojemu je postalo očito da za
studentske demonstracije postoje drugi, politički razlozi, koje je
slučajan povod samo izbacio na površinu.
Studentski zahtjevi, postavljeni tih
dana, odnosili su se, prije svega, na poboljšanje uvjeta života i
školovanja. Drugi zahtjevi, općijeg karaktera, privlačili su već
pozornost: tražilo se da se smanje velike socijalne nejednakosti u
društvu, da se hitno rješavaju problemi nezaposlenosti, da se
osigura stvarna demokracija u svim oblastima društvenog života, da
se brže i temeljnije uspostavljaju samoupravni odnosi.
Pred uzburkanu demonstrantsku masu
stigli su toga jutra Veljko Vlahović, član Predsjedništva CK SKJ,
Miloš Minić, tada predsjednik Skupštine SR Srbije, i drugi
političari, i razgovarali sa studentima, raspravljali o njihovim
zahtjevima. Poslije će Veljko Vlahović govoriti preko televizije i
reći, osim ostaloga:
"... Osjećam da u mladoj
generaciji sazrijeva i demokratičnost, želja za svježijim duhom,
svježijom misli i svježijom akcijom".
A onda je, također preko televizije,
studentima i o njima govorio i Tito. Agencija AFP javit će:
"...A onda je, dok je situacija
još bila krajnje napeta, jedan govor druga Tita preko televizije sve
umirio. Gotovo svi studenti i profesori Beogradskog univerziteta
odlučili su da poslije jednotjednog štrajka i nereda nastave rad,
jer im je šef države sasvim jednostavno rekao što namjerava
učiniti za njih i za zemlju".
Što je rekao Tito studentima? Nije ih
osudio, naglasio je da studentski nemiri u Beogradu (i drugim našim
gradovima) nisu pod utjecajem događaja u Francuskoj, Njemačkoj ili
Čehoslovačkoj, nego da su odraz aktualnih slabosti jugoslavenskog
društva. Listovi širom svijeta javili su o tom govoru naglašavajući
da je "Tito uzeo u zaštitu studente" i da je "stavio
na znanje cijeloj naciji da se slaže sa studentskim zahtjevima".
Deset godina poslije
A u Francuskoj, Njemačkoj...? Ako
danas Cohn-Bendit s malom dozom žaljenja kaže: "Mogli smo
izmijeniti tok povijesti", bit će da je ipak svjestan da su ti
svibanjski dani 1968. nešto izmijenili. Ne samo u svijesti jedne
generacije koja je razbješnjena izašla na bulevare i stala iza
barikada, i ne samo u Francuskoj ili Njemačkoj.
Jer, i bez opasnosti da se podlegne
mitologiziranju svibnja '68, bili su to dani koji su ne samo
potresali svijet nego ga i prisilili da drukčije razmišlja o sebi.
Napisao: Krešimir Fijačko (Start,
1978.)
