Bitka na Sutjesci, ratne uspomene generala Velimira Terzića (1/2): Starome je danas rođendan...

Jul 1961: Osamnaest godina je prošlo od historijskih majskih i junskih dana 1943. godine kad je sadašnji nacionalni park Sutjeska - zona prašuma, hiljadumetarskih kanjona, strmih padina i divljeg bespuća - u neprekidnim tridesetodnevnim bitkama bio postao poprište najslavnije epopeje naše revolucije.

O događajima što su se tih dana zbivali na Sutjesci, na putu od međuriječja Pive i Tare preko Vučeva, Suhe, Tjentišta i Zelengore do proboja iz trećeg obruča na komunikaciji Kalinovik-Foča, objavljujemo sada ratne uspomene generala Velimira Terzića.

General Terzić je u vrijeme epopeje na Sutjesci vršio dužnost načelnika Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije.

Bio je čitavo vrijeme u samom središtu najtežih događaja.

Ova priča generala Terzića, kazivana prema sjećanju i nekim dokumentima, opisuje kako je Vrhovni štab NOV i POJ proživljavao onih trideset dana neprestanih bitaka...



1/2



POSLIJE Prenja i Čvrsnice, poslije Konjica, Prozora i Neretve, poslije jedne ofenzive što je trajala oko tri mjeseca na bojištu dugom oko 400 kilometara, s bolnicom od 4000 ranjenika i tifusara na ramenima izgladnjelih i iscrpenih boraca, sukobili smo se s najtežom neprijateljskom ofenzivom, i to na najtežem terenu. Stiješnjeni vrletima i neprohodnim kanjonima, suzbijeni žestokom kanonadom rafala i eksplozijama avionskih bombi i artiljerijskih granata, ipak nismo bili poraženi. 

Kada je bilo teže nego ikad prije i poslije toga, kada smo ratovali s hiljadama teških ranjenika i tifusara u našim redovima, sukobljeni s pedantno isplaniranim ofenzivnim akcijama operacije "Schwartz" u čemu su neprijateljski komandanti vidjeli očitu pobjedu - desilo se čudo!

Odnos snaga je bio 1:6, a ipak je naših 18.000 ispaćenih, gladnih, bolesnih, izranjavanih, gotovo polumrtvih boraca pobijedilo jake neprijateljske divizije - 118.000 izvrsno naoružanih neprijateljskih vojnika.


15. maja, na Đurđevića Tari



Na ratnim kartama Vrhovnog štaba crvena strelica je prelazila na širokom pojasu Lim u pravcu istoka da bi završila negdje na Kosovu, Metohiji i Toplici, u Srbiji. To je bila grandiozna zamisao kojom je Vrhovni Štab nakanio glavninom svojih snaga presjeći najvažnije balkanske komunikacije s pomoću kojih su se opskrbljivale njemačke snage u Grčkoj, Albaniji i Bugarskoj. Spremali smo se za operacije velikih razmjera na tome području.

Vrhovni štab se nalazio u selu Kruševu na Drini. Divizije su se na prostranom frontu zaustavile na liniji što je na geografskim kartama označuju rijeke Tara, Lim i Morača.

Poslije izvanrednih pobjeda što smo ih izvojevali u dugotrajnoj IV neprijateljskoj ofenzivi a posebno poslije blistave pobjede na Neretvi, naše su jedinice u ofenzivnim akcijama nastavile nastupanje kroz Sandžak i Crnu Goru.

Vrhovni štab je prihvatio Titov prijedlog da odatle preko Crne Gore i Kosmeta krenemo na istok, ali do toga prodora nije došlo. Naše planove su omeli novi događaji. Naime, 15. maja poslale su nam sve naše jedinice izvještaje o kretanju neprijatelja. Izvještaje smo primili na Đurđevića Tari tri dana kasnije.

Bilo je očito: na pomolu je neprijateljska ofenziva golemih razmjera.

Partizani na Sutjesci (foto: znaci.net)

19. maja, na Crnom jezeru



Kod nas je bivalo sve teže. Prilike u jedinicama su se pogoršale. Iz jedinica stižu izvještaji sa crnim prizvukom: sve je manje hrane, sve više ranjenih i oboljelih.

Tifusara je sve više. Izmiješali su se s ranjenicima. Crne kolone izmorenih bolesnika jedva se kreću. Borci na položajima umiru. Umiru, a nisu pogođeni tanetom, nisu ranjeni gelerom. Kose ih bolesti, glad, iznurenost. U maršu umiru. Pri predahu umiru...

Izvještaji najavljuju razdoblje patnji.

Više nismo u sukobu s jednim neprijateljem, s naoružanim hordama fašista. Uši su se uvriježile u našim redovima i postale opasnije od samih fašista.

Neprijatelj je, znajući stanje u našim jedinicama, svim silama nastojao iskoristiti povoljnu priliku: brzim, strahovitim zahvatom opkoljava nas u međuriječju Pive i Tare. U planu operacije "Schwartz" osuda je izrečena glavnini naših snaga. Hoće li egzekutor uspjeti? Možemo računati s malim šansama: protiv naših 18.000 iznurenih i veoma slabo naoružanih boraca ispriječilo se 118.000 neprijateljskih vojnika koji su se specijalno vježbali i pripremali za ovu ofenzivu.

Vrhovni komandant je bio veoma zabrinut. Dramatika trenutka se i te kako osjećala u štabu. Drugovi su šutljivo gledali veliku kartu bojišta: bila je iscrtana plavim i crvenim linijama, strijelama, elipsama i kružićima.

Prijetila nam je velika opasnost, veća nego ikada dotad. Morali smo iščitati sve mogućnosti. Trebalo je donijeti najbolju odluku kako bismo se izvukli iz gotovo bezizlaznog položaja. Sve što smo odlučivali - morali smo odlučiti hitno. Svaki dan je mogao biti sudbonosan i svaki sat neprocjenjivo skup.

Drug Tito je zamišljen šetao među nama. Onda je stao pred kartom na kojoj su bili ucrtani najnoviji podaci o kretanju neprijatelja i o našim položajima.

- Drugovi - rekao je - postoji izlaz: Sutjeska. Tu obruč još nije zatvoren ...

Vrhovni komandant je upro prstom na Vučevo, Sutjesku i Zelengoru:

- Nijemci od Foče užurbano nadiru prema Tjentištu. Prodiru i od Gackog prema Gornjim Barama i Suhoj. Moramo ih prestići.

Prvotni plan da se probijemo u Srbiju bio je osujećen iznenadnom akcijom jakih neprijateljskih snaga. Ali kad je Vrhovni komandant odlučio da se izvučemo preko Zelengore, morali smo svaku našu akciju mjeriti trenucima. Obruč s te strane, prema Zelengori, još nije bio definitivno zatvoren, no mogao se zatvoriti svakog sata.

- Prenesite naređenje Drugoj proleterskoj da odmah pošalje dva bataljona prema Vučevu. Moramo osigurati Maglić. U protivnom bit će nam odsječen i taj prostor - odlučno je govorio Vrhovni komandant u štabu kod Crnog jezera.




21. maja, Crno jezero



Čekali smo daljnji razvoj prilika smješteni uz romantično jezero.

Na fočanskom sektoru, gdje smo za proboj koncentrirali prilično jake snage - pet brigada, započele su žestoke borbe. Međutim, neprijatelj se dosjetio našoj nakani. I on na te položaje dovlači jake, odmorene snage.

Da se nije tako desilo mogli smo 118. lovačku diviziju, koja je tu držala položaje, dosta lako pregaziti, ali su joj pristigle u pomoć 369. divizija, brandenburški puk i još neke jedinice što su na taj sektor bile naknadno prebačene.

Pet dana odvažno juriša naših pet brigada. Pet dana na oganj smrti nasrću s nesmanjenom žestinom. Sigurni smo: bez naređenja naši umorni borci neće odustati.

- Uzaludno je tamo pokušavati - konstatirano je u Vrhovnom štabu. Prilike su nas prisilile da povučemo jedinice s tih položaja.

Naše boračke jedinice se svakodnevno prorjeđuju. Pored nas promiču kolone ranjenika. Iza njih i s njima, na nosilima i pješice, prolaze kosturi tifusara. Izgledaju kao sablasti, mnogo bliže smrti nego životu.

Koliko ćemo ovako izdržati?

Goli, gladni, bolesni, slabo naoružani, nadasve iznureni, ipak nismo popuštali. Naši ratnici su umirali, ali se nisu žalili. Smrti su se umnožavale, ali životi nisu jenjali. Moral vojnika revolucije nije opadao, a s tim smo i te kako računali. Baš je taj zanos, taj izuzetni moral naših boraca i pobijedio.

Događalo se ono što je neprijateljima uvijek bilo najneshvatljivije: u upravnom razmjeru s nagomilavanjem nedaća moral je rastao, zbijao naše redove i učvršćivao otpornu snagu.

Tada, kada je svako zlo bilo upereno protiv nas, Vrhovni komandant je znao kazivati:

- Mi ne raspolažemo snagom materijalne prirode, ali sila našeg zanosa, moral revolucionara ni pred jednom preprekom neće ustuknuti!




25. maja


Jučer čitav dan nije jenjavao zračni napad na Žabljak. Čitavo su nebo - činilo se - prekrili neprijateljski avioni. Njemačke jedinice koncentrično nadirahu prema Durmitoru. Do kasne noći naši su odolijevali napadima.

Tito svu noć nije izlazio iz svoga šatora. Pri slaboj svjetlosti škiljave lojanice probdjeo je nad kartom. Umor ga tek pred jutro savlada. Onako nad kartom kraj dogorjele lojanice, Vrhovni komandant je zadrijemao na stolcu.

Netko ga od drugova zamoli da legne. Tito se bez riječi povuče, ali već pola sata nakon toga, u cik zore opet ustade. Kao da se nekamo žuri, brzo je koračao ispred svoga šatora. Nije prestajao pušiti.

Vrhovni komandant je bio zamišljen i veoma, veoma zabrinut. Nije ni primjećivao čar romantičnog svanuća: jutro što je svitalo s istočnih grebena Durmitora u raskošnom purpuru.

Naš logor je bio u razrijeđenom šumarku na rubu stogodišnjeg borovog gustiša. Miris smole i divljine zapuhivao je Crno jezero. Ali nitko od nas u onom majskom jutru nije osjećao bogate čari prirode. U miris šume vjetar je unio miris smrti: kao rastrgane oblačke nosio je dim i gar od porušenog Žabljaka.

Sjedio sam toga jutra uz telefon. Komandanti divizija su podnosili izvještaje o frontovima. Baš kad htjedoh srediti raporte i poći k Vrhovnom komandantu, u šator uđe Marko s još nekoliko najbližih Titovih suradnika. U onim su me prilikama začudili zagonetni osmijesi na njihovim licima. Prije nego išta upitah, Marko diže prst pred usne:

- Psst!

Moj šator je, naime, bio kraj Titovog i Vrhovni komandant je mogao čuti svaki glasniji razgovor. Marko mi sasvim priđe pa zavjerenički prošapta:

- Starome je danas rođendan. Idemo ga iznenaditi.

Spustih komandantske izvještaje a onda se na brzinu opasah i zgrabih titovku. Svi su drugovi u mome šatoru toga jutra izgledali nekako službeno, vojnički utegnuti. Nisam želio zaostati za njima.

Vrhovni komandant zastade kad smo mu prišli. Zamišljen, gledao nas je gotovo odsutno. Nije odmah shvatio našu nakanu. Marko mu je prvi prišao i pružio mu ruku. Jednostavno, prijateljski, bez mnogo riječi poželio je Titu sretan rođendan.

Mi smo šutjeli, svi uzbuđeni. I samog Starog obuze iznimna radost. Brižno lice Vrhovnog komandanta bljesnu. Zagrlio je Marka, ali smo mogli čuti samo: "Kako?" i onda još jednom: "Kako..."

Vrhovni komandant je bio zaista potresen.

U onom prohladnom dahu tmurne neizvjesnosti, kada su naše jedinice s više hiljada ranjenika i tifusara bile stiješnjene nepojmljivo žestokim borbama u gudure crnogorsko-bosanskog bespuća, kada su sve nas morile iste misli, iste brige, kada su sve nas bodrile iste želje, iste nade, ova mala prijateljska zavjera ljudskosti unijela je među nas predah zaborava.

To je bio trenutak u kojem je čovjek još jednom mogao osjetiti svu veličinu našeg divnog bratstva, sav onaj zanos, sve ono Što nas je držalo da Izdržimo, što nas je spajalo da istrajemo.

Sjedili smo na obronku kraj jezera s pogledima na sjenama visokog drveća u bistroj vodi. Lagano smo srkali tanku kavu i škrto pušili ljuti duhan. Tito je bio razgovorljiv: to jutro njegova rođendana, jutro prijateljskog razgovora kraj Crnog jezera na obronku stogodišnjeg borja, ostalo mi je zauvijek u sjećanju.

Mir prijateljskog razgovaranja i ona iznimna atmosfera, što se u onom vremenu činila kao nestvarna, nisu dugo trajali. Zaglušna huka avionske eskadrile vrati nas zbilji: ponovo smo postali sudionici teških događaja, ratnici revolucije.


26. maja, još Crno Jezero



Tito je donio definitivnu odluku o smjeru proboja. Na sastanku u Vrhovnom štabu sve nas je izvijestio:

- Krećemo u smjeru Vučeva, Sutjeske, Zelengore i dalje prema Jahorini. Snage hitno treba pregrupirati radi veće pokretljivosti. Nemamo vremena, nemamo ni trena za čekanje...

Dva bataljona Druge proleterske brigade, što su po Titovu naređenju već prije bila krenula na Vučevo, uspješno izvršiše zadatak. Stigli su prije neprijatelja, a to je bilo presudno. Zauzevši Vučevo, zauzeli su u stvari vrata našeg proboja.

Ta dva bataljona su se herojski ponijela. U trku su osvojili greben. S nesuzdržljivom su žestinom nasrnuli na njemačku grupu "Anker" koja je pošto-poto htjela zauzeti Vučevo.

- Drug Tito je naredio da zadržimo Vučevo - kao ohrabrenje se pronio glas medu odvažnim Dalmatincima. I, nošeni nepojmljivim zanosom, jurišnici su nasrnuli na neprijatelja. Oni su onda mogli izginuti, ali ne i odustati.

Kao lavina su se svalili na mnogo bolje naoružanog i opremljenog neprijatelja. U junačkom su naletu nahrupili i čitav se bataljon specijalno izvježbanih Nijemaca survao niz strmi kanjon pred našim borcima.

- Vučevo je naše. Neka sve brigade usiljenim maršem krenu prema Vučevu! - naredio je Vrhovni komandant u štabu na Crnom jezeru.

Bez odlaganja je izvršeno naređenje Vrhovnog komandanta. Boračke i bolesničke jedinice su krenule prema sjeverozapadu. Ranjenici i tifusari su prebačeni na Pivsku planinu.

Zasad: nema zastoja! Mnogo je izgleda da ćemo uspjeti, ali je put naših brigada, ono bespuće neizmjernih patnji ostalo zauvijek označeno smrtima partizanskih ratnika.

Vrhovni komandant je sa svojim štabom 28. maja krenuo prema Mratinju. Nedaće svih naših boraca bile su i nedaće Vrhovnog štaba. Ni po čemu nismo bili izuzetak.

(Globus, 1961.)


Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate