Jul 1961: Osamnaest godina je prošlo od
historijskih majskih i junskih dana 1943. godine kad je sadašnji
nacionalni park Sutjeska - zona prašuma, hiljadumetarskih kanjona,
strmih padina i divljeg bespuća - u neprekidnim tridesetodnevnim
bitkama bio postao poprište najslavnije epopeje naše revolucije.
General Terzić je u vrijeme epopeje na Sutjesci vršio dužnost načelnika Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije.
Bio je čitavo vrijeme u samom središtu najtežih događaja.
25. maja
(Globus, 1961.)
O događajima što su se tih dana
zbivali na Sutjesci, na putu od međuriječja Pive i Tare preko
Vučeva, Suhe, Tjentišta i Zelengore do proboja iz trećeg obruča
na komunikaciji Kalinovik-Foča, objavljujemo sada ratne uspomene
generala Velimira Terzića.
General Terzić je u vrijeme epopeje na Sutjesci vršio dužnost načelnika Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije.
Bio je čitavo vrijeme u samom središtu najtežih događaja.
Ova priča generala Terzića, kazivana
prema sjećanju i nekim dokumentima, opisuje kako je Vrhovni štab
NOV i POJ proživljavao onih trideset dana neprestanih bitaka...
1/2
POSLIJE Prenja i Čvrsnice, poslije
Konjica, Prozora i Neretve, poslije jedne ofenzive što je trajala
oko tri mjeseca na bojištu dugom oko 400 kilometara, s bolnicom od
4000 ranjenika i tifusara na ramenima izgladnjelih i iscrpenih
boraca, sukobili smo se s najtežom neprijateljskom ofenzivom, i to
na najtežem terenu. Stiješnjeni vrletima i neprohodnim kanjonima,
suzbijeni žestokom kanonadom rafala i eksplozijama avionskih bombi
i artiljerijskih granata, ipak nismo bili poraženi.
Kada je bilo teže nego ikad prije i
poslije toga, kada smo ratovali s hiljadama teških ranjenika i
tifusara u našim redovima, sukobljeni s pedantno isplaniranim
ofenzivnim akcijama operacije "Schwartz" u čemu su
neprijateljski komandanti vidjeli očitu pobjedu - desilo se čudo!
Odnos snaga je bio 1:6, a ipak je naših 18.000 ispaćenih, gladnih, bolesnih, izranjavanih, gotovo polumrtvih boraca pobijedilo jake neprijateljske divizije - 118.000 izvrsno naoružanih neprijateljskih vojnika.
Odnos snaga je bio 1:6, a ipak je naših 18.000 ispaćenih, gladnih, bolesnih, izranjavanih, gotovo polumrtvih boraca pobijedilo jake neprijateljske divizije - 118.000 izvrsno naoružanih neprijateljskih vojnika.
15. maja, na Đurđevića Tari
Na ratnim kartama Vrhovnog štaba
crvena strelica je prelazila na širokom pojasu Lim u pravcu istoka
da bi završila negdje na Kosovu, Metohiji i Toplici, u Srbiji.
To je bila grandiozna zamisao kojom je Vrhovni Štab nakanio
glavninom svojih snaga presjeći najvažnije balkanske komunikacije s
pomoću kojih su se opskrbljivale njemačke snage u Grčkoj, Albaniji
i Bugarskoj. Spremali smo se za operacije velikih razmjera na tome
području.
Vrhovni štab se nalazio u selu Kruševu
na Drini. Divizije su se na prostranom frontu zaustavile na liniji
što je na geografskim kartama označuju rijeke Tara, Lim i Morača.
Poslije izvanrednih pobjeda što smo ih
izvojevali u dugotrajnoj IV neprijateljskoj ofenzivi a posebno
poslije blistave pobjede na Neretvi, naše su jedinice u ofenzivnim
akcijama nastavile nastupanje kroz Sandžak i Crnu Goru.
Vrhovni štab je prihvatio Titov
prijedlog da odatle preko Crne Gore i Kosmeta krenemo na istok, ali
do toga prodora nije došlo. Naše planove su omeli novi događaji. Naime, 15. maja poslale su nam sve naše jedinice izvještaje o
kretanju neprijatelja. Izvještaje smo primili na Đurđevića Tari
tri dana kasnije.
Bilo je očito: na pomolu je neprijateljska ofenziva golemih razmjera.
Bilo je očito: na pomolu je neprijateljska ofenziva golemih razmjera.
Partizani na Sutjesci (foto: znaci.net) |
19. maja, na Crnom jezeru
Kod nas je bivalo sve teže. Prilike u
jedinicama su se pogoršale. Iz jedinica stižu izvještaji sa crnim
prizvukom: sve je manje hrane, sve više ranjenih i oboljelih.
Tifusara je sve više. Izmiješali su
se s ranjenicima. Crne kolone izmorenih bolesnika jedva se kreću.
Borci na položajima umiru. Umiru, a nisu pogođeni tanetom, nisu
ranjeni gelerom. Kose ih bolesti, glad, iznurenost. U maršu umiru.
Pri predahu umiru...
Izvještaji najavljuju razdoblje
patnji.
Više nismo u sukobu s jednim
neprijateljem, s naoružanim hordama fašista. Uši su se uvriježile
u našim redovima i postale opasnije od samih fašista.
Neprijatelj je, znajući stanje u našim
jedinicama, svim silama nastojao iskoristiti povoljnu priliku: brzim,
strahovitim zahvatom opkoljava nas u međuriječju Pive i Tare. U
planu operacije "Schwartz" osuda je izrečena glavnini naših
snaga. Hoće li egzekutor uspjeti? Možemo računati s malim šansama:
protiv naših 18.000 iznurenih i veoma slabo
naoružanih boraca ispriječilo se 118.000 neprijateljskih vojnika
koji su se specijalno vježbali i pripremali za ovu ofenzivu.
Vrhovni komandant je bio veoma zabrinut. Dramatika trenutka se i te kako osjećala u štabu. Drugovi su šutljivo gledali veliku kartu bojišta: bila je iscrtana plavim i crvenim linijama, strijelama, elipsama i kružićima.
Prijetila nam je velika opasnost, veća
nego ikada dotad. Morali smo iščitati sve mogućnosti.
Trebalo je donijeti najbolju odluku kako bismo se izvukli iz gotovo
bezizlaznog položaja. Sve što smo odlučivali - morali smo odlučiti
hitno. Svaki dan je mogao biti sudbonosan i svaki sat neprocjenjivo
skup.
Drug Tito je zamišljen šetao među
nama. Onda je stao pred kartom na kojoj su bili ucrtani najnoviji
podaci o kretanju neprijatelja i o našim položajima.
- Drugovi - rekao je - postoji izlaz:
Sutjeska. Tu obruč još nije zatvoren ...
Vrhovni komandant je upro prstom na
Vučevo, Sutjesku i Zelengoru:
- Nijemci od Foče užurbano nadiru
prema Tjentištu. Prodiru i od Gackog prema Gornjim Barama i Suhoj.
Moramo ih prestići.
Prvotni plan da se probijemo u Srbiju
bio je osujećen iznenadnom akcijom jakih neprijateljskih snaga. Ali
kad je Vrhovni komandant odlučio da se izvučemo preko Zelengore,
morali smo svaku našu akciju mjeriti trenucima. Obruč s te strane,
prema Zelengori, još nije bio definitivno zatvoren, no mogao se
zatvoriti svakog sata.
- Prenesite naređenje Drugoj
proleterskoj da odmah pošalje dva bataljona prema Vučevu. Moramo
osigurati Maglić. U protivnom bit će nam odsječen i taj prostor -
odlučno je govorio Vrhovni komandant u štabu kod Crnog jezera.
21. maja, Crno jezero
Čekali smo daljnji razvoj prilika
smješteni uz romantično jezero.
Na fočanskom sektoru, gdje smo za
proboj koncentrirali prilično jake snage - pet brigada, započele su
žestoke borbe. Međutim, neprijatelj se dosjetio našoj nakani. I on
na te položaje dovlači jake, odmorene snage.
Da se nije tako desilo mogli smo 118.
lovačku diviziju, koja je tu držala položaje, dosta lako
pregaziti, ali su joj pristigle u pomoć 369. divizija, brandenburški puk i još neke jedinice što su na taj sektor bile naknadno
prebačene.
Pet dana odvažno juriša naših pet
brigada. Pet dana na oganj smrti nasrću s nesmanjenom žestinom. Sigurni smo: bez naređenja naši umorni borci neće odustati.
- Uzaludno je tamo pokušavati -
konstatirano je u Vrhovnom štabu. Prilike su nas prisilile da
povučemo jedinice s tih položaja.
Naše boračke jedinice se svakodnevno
prorjeđuju. Pored nas promiču kolone ranjenika. Iza njih i s njima,
na nosilima i pješice, prolaze kosturi tifusara. Izgledaju kao
sablasti, mnogo bliže smrti nego životu.
Koliko ćemo ovako izdržati?
Goli, gladni, bolesni, slabo naoružani,
nadasve iznureni, ipak nismo popuštali. Naši ratnici su umirali,
ali se nisu žalili. Smrti su se umnožavale, ali životi nisu
jenjali. Moral vojnika revolucije nije opadao, a s tim smo i te kako
računali. Baš je taj zanos, taj izuzetni moral naših boraca i
pobijedio.
Događalo se ono što je neprijateljima uvijek bilo najneshvatljivije: u upravnom razmjeru s nagomilavanjem nedaća moral je rastao, zbijao naše redove i učvršćivao otpornu snagu.
Tada, kada je svako zlo bilo upereno protiv nas, Vrhovni komandant je znao kazivati:
Događalo se ono što je neprijateljima uvijek bilo najneshvatljivije: u upravnom razmjeru s nagomilavanjem nedaća moral je rastao, zbijao naše redove i učvršćivao otpornu snagu.
Tada, kada je svako zlo bilo upereno protiv nas, Vrhovni komandant je znao kazivati:
- Mi ne raspolažemo snagom materijalne
prirode, ali sila našeg zanosa, moral revolucionara ni pred jednom
preprekom neće ustuknuti!
25. maja
Jučer čitav dan nije jenjavao zračni
napad na Žabljak. Čitavo su nebo - činilo se - prekrili
neprijateljski avioni. Njemačke jedinice koncentrično nadirahu
prema Durmitoru. Do kasne noći naši su odolijevali napadima.
Tito svu noć nije izlazio iz svoga
šatora. Pri slaboj svjetlosti škiljave lojanice probdjeo je nad
kartom. Umor ga tek pred jutro savlada. Onako nad kartom kraj dogorjele lojanice, Vrhovni komandant je zadrijemao na stolcu.
Netko ga od drugova zamoli da legne. Tito se bez riječi povuče, ali već pola sata nakon toga, u cik zore opet ustade. Kao da se nekamo žuri, brzo je koračao ispred svoga šatora. Nije prestajao pušiti.
Netko ga od drugova zamoli da legne. Tito se bez riječi povuče, ali već pola sata nakon toga, u cik zore opet ustade. Kao da se nekamo žuri, brzo je koračao ispred svoga šatora. Nije prestajao pušiti.
Vrhovni komandant je bio zamišljen i
veoma, veoma zabrinut. Nije ni primjećivao čar romantičnog
svanuća: jutro što je svitalo s istočnih grebena Durmitora u raskošnom purpuru.
Naš logor je bio u razrijeđenom
šumarku na rubu stogodišnjeg borovog gustiša. Miris smole i
divljine zapuhivao je Crno jezero. Ali nitko od nas u onom majskom
jutru nije osjećao bogate čari prirode. U miris šume vjetar je
unio miris smrti: kao rastrgane oblačke nosio je dim i gar od
porušenog Žabljaka.
Sjedio sam toga jutra uz telefon.
Komandanti divizija su podnosili izvještaje o frontovima. Baš kad
htjedoh srediti raporte i poći k Vrhovnom komandantu, u šator uđe
Marko s još nekoliko najbližih Titovih suradnika. U onim su me
prilikama začudili zagonetni osmijesi na njihovim licima. Prije nego
išta upitah, Marko diže prst pred usne:
- Psst!
Moj šator je, naime, bio kraj Titovog
i Vrhovni komandant je mogao čuti svaki glasniji razgovor. Marko mi
sasvim priđe pa zavjerenički prošapta:
- Starome je danas rođendan. Idemo ga
iznenaditi.
Spustih komandantske izvještaje a onda
se na brzinu opasah i zgrabih titovku. Svi su drugovi u mome šatoru
toga jutra izgledali nekako službeno, vojnički utegnuti. Nisam želio
zaostati za njima.
Vrhovni komandant zastade kad smo mu
prišli. Zamišljen, gledao nas je gotovo odsutno. Nije odmah shvatio
našu nakanu. Marko mu je prvi prišao i pružio mu ruku.
Jednostavno, prijateljski, bez mnogo riječi poželio je Titu sretan
rođendan.
Mi smo šutjeli, svi uzbuđeni. I samog
Starog obuze iznimna radost. Brižno lice Vrhovnog komandanta
bljesnu. Zagrlio je Marka, ali smo mogli čuti samo: "Kako?"
i onda još jednom: "Kako..."
Vrhovni komandant je bio zaista
potresen.
U onom prohladnom dahu tmurne
neizvjesnosti, kada su naše jedinice s više hiljada ranjenika i
tifusara bile stiješnjene nepojmljivo žestokim borbama u gudure
crnogorsko-bosanskog bespuća, kada su sve nas morile iste misli, iste
brige, kada su sve nas bodrile iste želje, iste nade, ova mala
prijateljska zavjera ljudskosti unijela je među nas predah zaborava.
To je bio trenutak u kojem je čovjek još jednom mogao osjetiti svu veličinu našeg divnog bratstva, sav onaj zanos, sve ono Što nas je držalo da Izdržimo, što nas je spajalo da istrajemo.
To je bio trenutak u kojem je čovjek još jednom mogao osjetiti svu veličinu našeg divnog bratstva, sav onaj zanos, sve ono Što nas je držalo da Izdržimo, što nas je spajalo da istrajemo.
Sjedili smo na obronku kraj jezera s
pogledima na sjenama visokog drveća u bistroj vodi. Lagano smo
srkali tanku kavu i škrto pušili ljuti duhan. Tito je bio
razgovorljiv: to jutro njegova rođendana, jutro prijateljskog
razgovora kraj Crnog jezera na obronku stogodišnjeg borja, ostalo mi
je zauvijek u sjećanju.
Mir prijateljskog razgovaranja i ona
iznimna atmosfera, što se u onom vremenu činila kao nestvarna, nisu
dugo trajali. Zaglušna huka avionske eskadrile vrati nas zbilji:
ponovo smo postali sudionici teških događaja, ratnici revolucije.
26. maja, još Crno Jezero
Tito je donio definitivnu odluku o
smjeru proboja. Na sastanku u Vrhovnom štabu sve nas je izvijestio:
- Krećemo u smjeru Vučeva, Sutjeske,
Zelengore i dalje prema Jahorini. Snage hitno treba pregrupirati radi
veće pokretljivosti. Nemamo vremena, nemamo ni trena za čekanje...
Dva bataljona Druge proleterske
brigade, što su po Titovu naređenju već prije bila krenula na
Vučevo, uspješno izvršiše zadatak. Stigli su prije neprijatelja,
a to je bilo presudno. Zauzevši Vučevo, zauzeli su u stvari vrata
našeg proboja.
Ta dva bataljona su se herojski
ponijela. U trku su osvojili greben. S nesuzdržljivom su žestinom
nasrnuli na njemačku grupu "Anker" koja je pošto-poto htjela
zauzeti Vučevo.
- Drug Tito je naredio da zadržimo
Vučevo - kao ohrabrenje se pronio glas medu odvažnim Dalmatincima. I, nošeni nepojmljivim zanosom, jurišnici su nasrnuli na neprijatelja.
Oni su onda mogli izginuti, ali ne i odustati.
Kao lavina su se svalili na mnogo bolje naoružanog i opremljenog neprijatelja. U junačkom su naletu nahrupili i čitav se bataljon specijalno izvježbanih Nijemaca survao niz strmi kanjon pred našim borcima.
Kao lavina su se svalili na mnogo bolje naoružanog i opremljenog neprijatelja. U junačkom su naletu nahrupili i čitav se bataljon specijalno izvježbanih Nijemaca survao niz strmi kanjon pred našim borcima.
- Vučevo je naše. Neka sve brigade
usiljenim maršem krenu prema Vučevu! - naredio je Vrhovni komandant
u štabu na Crnom jezeru.
Bez odlaganja je izvršeno naređenje
Vrhovnog komandanta. Boračke i bolesničke jedinice su krenule prema
sjeverozapadu. Ranjenici i tifusari su prebačeni na Pivsku planinu.
Zasad: nema zastoja! Mnogo je izgleda
da ćemo uspjeti, ali je put naših brigada, ono bespuće neizmjernih
patnji ostalo zauvijek označeno smrtima partizanskih ratnika.
Vrhovni komandant je sa svojim štabom
28. maja krenuo prema Mratinju. Nedaće svih naših
boraca bile su i nedaće Vrhovnog štaba. Ni po čemu nismo bili
izuzetak.
(Globus, 1961.)