Decembar 1974: Evo nas pred prvim albumom grupe koje uspjeh čini presedan u okvirima domaće pop glazbe, a raste vrlo sigurno, takoreći u maniri inozemnih sastava.
Radi se o tome da u slučaju "Dugmadi" prvi put postajemo svjedocima sasvim prirodnog fenomena afirmacije:
Ne treba uvijek provesti pet godina u anonimnosti da bi tek šesta označila bljesak.
Ako si u pravome trenutku izašao s formulom dopadljivosti, onda tri singl ploče i LP u rasponu od 12 mjeseci ne predstavljaju nikakvo čudo.
Zaobišavši udicu s mamcem progresivnosti "Dugmadi" je bilo dovoljno da u samrtnički ozbiljnu i pretencioznu jugoslavensku pop glazbu unesu tračak duhovitosti, izričaja i primjetljivo folklorom inspiriran zvuk.
Model kojega su, istina, prednosti shvatili mnogi domaći glazbenici, ali opterećeni predrasudom da njihova rabota pošto-poto mora odskakati serioznošću, isuviše paralizirani, ni nisu ga mogli uspješno realizirati.
Radi se o tome da u slučaju "Dugmadi" prvi put postajemo svjedocima sasvim prirodnog fenomena afirmacije:
Ne treba uvijek provesti pet godina u anonimnosti da bi tek šesta označila bljesak.
Ako si u pravome trenutku izašao s formulom dopadljivosti, onda tri singl ploče i LP u rasponu od 12 mjeseci ne predstavljaju nikakvo čudo.
Zaobišavši udicu s mamcem progresivnosti "Dugmadi" je bilo dovoljno da u samrtnički ozbiljnu i pretencioznu jugoslavensku pop glazbu unesu tračak duhovitosti, izričaja i primjetljivo folklorom inspiriran zvuk.
Model kojega su, istina, prednosti shvatili mnogi domaći glazbenici, ali opterećeni predrasudom da njihova rabota pošto-poto mora odskakati serioznošću, isuviše paralizirani, ni nisu ga mogli uspješno realizirati.
I tako, dok naše grupe zamišljaju da su sastavljene od malih Claptona, Emersona ili Jaggera, pucajući ćorcima na visoke mete rocka, Bijelo dugme ne srami se, kao na uvodnoj i naslovnoj snimci, bosanske pastorale, žuborenje potoka i meketanje ovaca.
Ne prave se da ne mogu živjeti bez viskija kad velikom većinom pijemo šljivovicu!
"Kad bi' bio bijelo dugme", sa svojim pastirskim početkom i tekstom pokupljenim od naroda, stoji kao zaštitni znak grupe, a jedino bih mu zamjerio na dužini koja razrjeđuje atmosferu "folklornosti".
Ne prave se da ne mogu živjeti bez viskija kad velikom većinom pijemo šljivovicu!
"Kad bi' bio bijelo dugme", sa svojim pastirskim početkom i tekstom pokupljenim od naroda, stoji kao zaštitni znak grupe, a jedino bih mu zamjerio na dužini koja razrjeđuje atmosferu "folklornosti".
U instrumentalnom pogledu, naime, (a početna je snimka uglavnom instrumentalna) Bijelo dugme, makar korektni, nemaju mnogo reći, osim što njime potenciraju atmosferu javnih nastupa. Njihov šarm valja potražiti u pjesmama, a ne u maratonskim instrumentalnim izljetima.
"Blues za moju bivšu dragu" nema nikakve veze s "Dugmadi" na kakvu smo navikli; to je, kao što naslov kaže, blues kojim sastav, vjerojatno, pokušava ovu ploču pomalo odmaknuti od svojevrsnog ruralnog rok izraza u konvencionalniju "hard" maniru: nepotreban ustupak, iako je snimka dobra, a Bebek pjeva sve prije negoli slinavo!
Chuck Berry ozbiljno bi se naljutio da čuje "Ne spavaj mala moja muzika dok svira". To je gotovo karbonska kopija njegove glasovite teme "Rock and Roll Music" i ne vidim nikakva objašnjenja na ovaj previd Gorana Bregovića.
Još jedan poziv na ples "Sve ću da ti dam, samo da zaigram" uključuje standardne "hej-haj" rekvizite Bijeloga dugmeta, ali "Selma", treća na B strani, sasvim je druga priča.
Duhovita i ironična (tekst: Vlado Dijak), ova otprije poznata skladba, inteligentnim obratom ("ne naginji se kroz prozor"), izgbjegava patetiku ljubavnih priča i rastanaka pretvarajući je u fini humor. Osvježenje na razini koju standardna naša pop glazba još nije dosegla.
I onda, još malo "hej-haj" raspojasanosti, karakteristične za njihove hitove, "Bijelo dugme" završavaju ovaj album temom "Patim evo deset dana".
"Kad bi' bio bijelo dugme" - to je ploča na kojoj su Sarajlije mogle još primjetljivije demonstrirati formulu originalnosti, ali se već i ovako distanciraju od mnogih nemuštih pokušaja.
Oni, dakako, nisu savršeni, ne pucaju na rafiniranost i sofisticiranost, već pjevaju i sviraju rok za svakodnevnu upotrebu, a upravo nam to nedostaje.
U svojim mutnim težnjama za tko-zna-kakvim obilježjima "umjetničkoga", lišenoga ikakve spontanosti, mnogi će svirači i slušatelji svrstati ovu glazbu u podkategoriju "tra-la-la" neozbiljne robe. Međutim, kamo sreće kad bi u nas bilo više sastava poput "Dugmadi" da ispune prazninu što vlada između nejasne i neprijemljive "progresivnosti" s jedne, te puke banalnosti s druge strane.
Upravo u tome vidim korist što je "Bijelo dugme" donosi svojom pojavom.
Napisao: Dražen Vrdoljak (Studio, 1974.)
"Blues za moju bivšu dragu" nema nikakve veze s "Dugmadi" na kakvu smo navikli; to je, kao što naslov kaže, blues kojim sastav, vjerojatno, pokušava ovu ploču pomalo odmaknuti od svojevrsnog ruralnog rok izraza u konvencionalniju "hard" maniru: nepotreban ustupak, iako je snimka dobra, a Bebek pjeva sve prije negoli slinavo!
Chuck Berry ozbiljno bi se naljutio da čuje "Ne spavaj mala moja muzika dok svira". To je gotovo karbonska kopija njegove glasovite teme "Rock and Roll Music" i ne vidim nikakva objašnjenja na ovaj previd Gorana Bregovića.
Još jedan poziv na ples "Sve ću da ti dam, samo da zaigram" uključuje standardne "hej-haj" rekvizite Bijeloga dugmeta, ali "Selma", treća na B strani, sasvim je druga priča.
Duhovita i ironična (tekst: Vlado Dijak), ova otprije poznata skladba, inteligentnim obratom ("ne naginji se kroz prozor"), izgbjegava patetiku ljubavnih priča i rastanaka pretvarajući je u fini humor. Osvježenje na razini koju standardna naša pop glazba još nije dosegla.
I onda, još malo "hej-haj" raspojasanosti, karakteristične za njihove hitove, "Bijelo dugme" završavaju ovaj album temom "Patim evo deset dana".
"Kad bi' bio bijelo dugme" - to je ploča na kojoj su Sarajlije mogle još primjetljivije demonstrirati formulu originalnosti, ali se već i ovako distanciraju od mnogih nemuštih pokušaja.
Oni, dakako, nisu savršeni, ne pucaju na rafiniranost i sofisticiranost, već pjevaju i sviraju rok za svakodnevnu upotrebu, a upravo nam to nedostaje.
U svojim mutnim težnjama za tko-zna-kakvim obilježjima "umjetničkoga", lišenoga ikakve spontanosti, mnogi će svirači i slušatelji svrstati ovu glazbu u podkategoriju "tra-la-la" neozbiljne robe. Međutim, kamo sreće kad bi u nas bilo više sastava poput "Dugmadi" da ispune prazninu što vlada između nejasne i neprijemljive "progresivnosti" s jedne, te puke banalnosti s druge strane.
Upravo u tome vidim korist što je "Bijelo dugme" donosi svojom pojavom.
Napisao: Dražen Vrdoljak (Studio, 1974.)