Iz obilja naših
audiovizuelnih predstava na temu NOB, jedva da se koja sudbina
ugradila u naša sjećanja.
Saznavali smo samo za anonimnog
borca, ne i za njegova osjećanja, za njegovu povezanost s
prošlošću, za gorčinu nepriznavanja, za nezasluženu slavu.
Poslije tri decenije izvjesno
svjedočimo plodove NOB i vrijeme je odavna zrelo da saznamo sve o ljudskim slabostima, kako se mladim generacijama ne bi činilo da
su rat dobili nadljudi ili ne-ljudi, već bića jednaka onima
koji su uzrasli poslije, bića nevoljka umiranju, slaba prema iskušenjima, zanesena radošću življenja tako snažno da su
prihvaćale i rizik smrti, ako drugog izlaza nije bilo.
Malo je
ništica, a i ništice mogu pod stanovitim okolnostima, naročito u
ratu, postati dostojni poštovanja, kao što i dostojni poštovanja u
miru mogu pod tim istim okolnostima postati - ništice.
Podigli smo borcu mnoge spomenike, posvetili mu pjesme, skulpture i kronike; vrijeme je da se osvrnemo
na njega kao na čovjeka od krvi i mesa.
Slušao sam
pripovijedanja prijatelja, znanaca i slučajno susretanih.
Ukoliko nisu bili hvalisavci koji su zaboravljali sebe i prisvajali
položaj kamenčića u mozaiku strategije, njihova pripovijedanja o
NOB čudesno su zanimljive drame u kojima su se smjenjivali strahovi i odahnuća, posluh sankcioniran kaznom i neposluh što
donosi ukradeno olakšanje, pucanj koji je bio spas i pucanj koji je
bio zločin, smijeh koji nije štedio slabiće i plač nad sudbinom
bezvrijednih, jer NOB je bila pozornica (nije mogla ne biti pozornica) svih drama svijeta napisanih - od velikana Grka do velikana
današnjice.
Naša NOB - jer je naša i jer se vodila protiv pakla, u
uvjetima što se otimlju logici rasuđivanja, na način kojem su
nestalne ishode određivali nepredvidljivi trenuci.
Gdje su naši babelji, šolohovi,
pasternaci i koji će podjednakom stvaralačkom strašću i istinitošću govoriti o dobru i zlu, o snazi i slabosti, o porazima i pobjedama
ne-anonimnog borca u kojem ćemo prepoznati sebe ili našeg susjeda?
Fikcija, posebno audiovizuelni estetski medij komuniciranja,
otkrit će nam ga mnogo uspješnije negoli to čine spomenari s
kojima odajemo poštu žrtvama, i mnogo uspješnije negoli to može
suhoparna povijest koja zna jedino za brojke, grafičke znakove i
zastavice zabodene na geografske karte.
Egzistencijalno smo nastavak NOB i zato je neoprostivo da borce tretiramo kao filatelisti stare poštanske
marke, još manje oprostivo da ih skupljamo kao olovne vojnike da
bi ih rasporedili po uzorcima vesterna.
Napisao: Branko Belan (TV novosti, rubrika "Na javnom kanalu", 1978.)