Kolovoz 1977: Iznenada, svi
govore o Oliveru Dragojeviću. "Odličan pjevač" - tvrde
šlageromani, rokeri i intelektualci, otkrivajući ono što se u
Splitu zna već desetak godina. S obzirom da (samo) dobar glas još
nikoga automatski ne kvalificira za pjevača od povjerenja, naš
stalni suradnik pop-kritik Dražen Vrdoljak, otkriva što je u
pozadini njegovih nesumnjivih kvaliteta...
Oliver Dragojević trenutno je
neosporiv vladar jugoslavenskih džuboksova (makar onih u koje sam
osobno zavirio).
Istina, o njegovoj bi sveopćoj omiljenosti mogli
posvjedočiti i neki konkretniji a manje kompromitantni podaci,
primjerice o nakladama gramofonskih ploča, o zastupljenosti u
radio-programima, o dominaciji top-listama.
Kao što svi dobro znamo, svjetlucave
muzičke kutije iz kutova naših buffeta, kafića, krčmi i inih
svratišta, koje nas najizravnije podsjećaju da je zabavna glazba
obična roba - jer pjesmu krčme za dinar ili dva ne bismo baš mogli
nazvati rasadištima dobra ukusa. Mislim, čak, gledajući u
prosjeku, da je kultura programiranja domaćih džuboksova daleko
ispod kulture ponašanja na mjestima u kojima su se udomaćili, tj.
da prva osiromašuje drugu, stimulirajući pri tom i konzumiranje
žestokih pića očajne kvalitete (od kojih me uvijek boli glava).
Analizirajući sastojke koktela kojim
se puni tipičan jugo-džuboks, primijetit ćemo redovito visok
postotak "narodnjaka", zatim niz hitova s posljednjeg
festivala, pa karakterističnu skupinu šlagera za čije postojanje
prije niste znali, jer ih sviraju samo lokalne radio-stanice, i
eventualno nešto stranog popa (neizbježni "Abba" i Demis
Roussos).
U relacijama zvuka i ritma, to su oni
pijanički napjevi folklornog i kvazifolklornog ugođaja, s trubljama
i tamburama u prvom planu, te primjerci iz "humpa-cumpa vala"
koji danas, u različitim varijantama, predvodi komercijalnu domaću
glazbenu produkciju.
Ako iz džuboksova možemo steći
predodžbu o tome kakvu glazbu naš narod, zapravo, najradije sluša,
onda se Oliveru Dragojeviću ne da osporiti status pučkog
pjevača-miljenika.
No, evo odmah prvog fenomena koji nam
signalizira da je Dragojevićeva pripadnost džuboks-kulturi više
iznimka nego pravilo što ga ona potvrđuje: profil njegove publike
širok je kao u malo kojeg pjevača na domaćoj estradi.
Voli ga "srednja struja", ali
pripada krugu rijetkih interpreta koje istodobno simpatiziraju još i
mlađi, pop-glazbi skloni slušatelji, i intelektualci; već je u
više navrata pouzdano utvrđeno da mala djeca, koja tek progovaraju,
najsigurnije raspoznaju zvuk "Skalinade" i "Malankonije",
uz "Milovana", dakako; Arsen Dedić nazvao je Olivera
"pjevačem emancipiranih Dalmatinaca", pa, iako mu je
mediteranska melodičnost i osjećajnost do sada bila
najraspoznatljivijim zaštitnim znakom, zanimljivo koliko ga
favoriziraju u ostalim krajevima zemlje; karakteristično je i to da
Dragojeviću izražavaju naklonost i kolege iz ceha, kojima
vjerojatno imponira njegova glazbena sprema (vrlo je dobar klavirist,
a služi se s još nekoliko instrumenata).
Riječju, Dragojevićev glas i pojava
očito raspolažu nekim kohezijskim svojstvima, koja ujedinjuju inače
prilično razdvojene strukture njegovih poklonika.
Za razliku od imena s kojima, dijeli
prostor u staklenom izlogu džuboksa, on - dopadajući se jednima -
ne izaziva odbojnost drugih, ali još bismo više pogriješili
zaključivši da su mu interpretacije impersonalne, pa da zbog toga
penetrira masama, ne ostavljajući za sobom primjetljivijeg traga.
Oliverova tiha atipičnost
Pogledajmo njegovu facu: to zacijelo
nije primjerno lice šou-biznisa. Nedavno sam se napokon sjetio da me
izraz Dragojevićeva lica podsjeća na unezvjerenost i zvjerkavost
Dustina Hoffmanova, odajući čovjeka kojemu su zbunjenost, odsutnost
dara za prenaglašenim isticanjem i sklonost privatnosti, mnogo
prirodniji od inicijative, iritantnog samopouzdanja i sposobnosti da
se nametne.
S obzirom da nije ni visok ni kršan,
djelovao bi pretežno smiješno u konvencionalnoj pozi festivalskih
prvaka koji razdrljanom košuljom pokušavaju izazvati asocijacije na
ortodoksnu muškost.
Povrh svega još nosi i naočale, dakle
je "ćoro", kako bi rekli u Splitu, ali on ih ne želi
promijeniti za kontaktne leće nego ih, naprotiv, ističe kao jedan
od svojih vizualnih simbola - kako nam sugerira dizajn ovitka njegove
nove LP-ploče.
Fizička atipičnost jednog pjevača
već je znak da mu se može pokloniti povjerenje: ako se ona i ne
oglasuje jednako atipičnim vokalnim stilom, uvijek može djelovati
poput kiseline u inače slatkom poju, i na taj način donekle
izbalansirati cjelovit efekt svojega vlasnika.
Što je zanimljivo, Dragojević se
prema takvoj fizionomiji odnosi posve ravnodušno. Ne manipulira
njome, pa čak ni u situaciji koju bi svatko drugi odmah iskoristio.
Kad se ljetos pojavio na naslovnoj
stranici sarajevskog "Svijeta", bilo je to s fotografijom
koja bi se mnogo prije mogla opisati kao slučajna snimka, izvučena
iz rijetke dokumentacije, nego kao rezultat propagandnog "photo
sessiona".
Da Dragojević, Zdravko Čolić, Mišo
Kovač i Željko Bebek istog trenutka, recimo, nahrupe u dvoranu punu
svijeta, ali svaki sa svojega ulaza, nema sumnje koji bi od njih
izazvao najmanju senzaciju.
Stanovita nebriga koju Dragojević
pokazuje s obzirom na svoju estradnu personu, a po kojoj bismo mogli
zaključiti da svi drugi mnogo bolje znaju od njega samog koliko je
on uspješan, javlja se možda naprosto stoga što Dragojević još
nije apsolvirao neka pravila igre miljea kojemu pripada.
Osobno bih ponudio drukčije
objašnjenje: današnjem Dragojevićevu statusu na estradnoj sceni
prethodi desetak godina muzikantske prakse. Još početkom druge
polovice šezdesetih godina, dok je u splitskim Podrumima zabavljao
mladež kao pjevač i orguljaš "Batala", govorili su mu da
je "mali genijalac".
Godine 1967. pojavio se na tamošnjoj
festivalskoj pozornici s "Picaferajom", glazbenim
predznakom svojeg kasnijeg mediteranskog i dalmatinskog
opredjeljenja, ali očito prerano.
Zatim je nekoliko godina proveo
svirajući po svijetu, od Njemačke do Meksika, a kad se vratio,
trebalo mu je još nekoliko sezona dok ne pronađe odgovarajuću
formulu. Imao je, dakle, dovoljno vremena da glazbu shvati kao posao
i profesiju, a ne kao histerično natjecanje za prestiž.
Poznavanje zanata, ukusi i afiniteti,
pomogli su mu da superiorno kontrolira materijal što ga danas pjeva,
umjesto da se njime muči napetih žila i "probija" ga
fizičkim naporom. Napokon, Dragojević je dovoljno duhovit i
razborit da se nesvjesno distancira od slike koju zabavna pjesma
stvara o svojemu pjevaču, za razliku od većine kolega koji ispadaju
autentično smiješni, nastojeći "proživljavati"
interpretaciju.
Njemu se ne može dogoditi da, poput
Mikija Jevremovića koji pjeva "mjeseče, ti stari druže moj"
kao da s tim Zemljinim satelitom zaista svakodnevno dijeli dobro i
zlo, predstavi, recimo "Galeba" kao člana porodice ili
prvog susjeda; čuo sam ga, naprotiv, kako na jednom nastupu
najavljuje pjesmu "Galeb i ja" - "Moj tetrijebe",
davši tako do znanja da nijedna od pjesama koje izvodi nije sveta,
čak ni ona najbolja.
Zadržavši između sebe i svojih
pjesama nešto slobodna prostora, Dragojević će onima koji to
shvaćaju uvijek objasniti da glasom samo posreduje, oslobađajući
ga tako pretjerana pritiska i nervoze.
Aduti muzikalne naravi
Razumljivo da su, u ovakvom svjetlu,
Dragojevićevi aduti mogli biti ponajviše muzikalne naravi. Ako se
njegovi hitovi već eksploatiraju do te mjere da bi nas Dragojevićeva
frekventiranost navela na pomisao kako ih je lansirao barem dvaput
više, onda se čini da njegov glas, razmjerno vladajućim
standardima u nas, proizvodi znatno niži stupanj zasićenja.
Riječ je o čudnoj kombinaciji
talijanskih utjecaja, od "urlatora" do dobrih interpreta
balada poput di Barija, no Dragojevićev "melodico moderno"
često se zatamnjuje vokalnim raspuklinama koje reflektiraju
inspiriranost crnačkim pjevačkim stilovima Raya Charlesa, Jamesa
Browna i Stevieja Wondera - Dragojeviću, čini se, najomiljenije
suvremene soul-pop ličnosti.
No, problem je u tome što se,
pretpostavljam, više od šezdeset posto Dragojevićevih javnih
istupa svodi na samo dvije pjesme, "Skalinadu" i
"Malinkoniju", i nisam siguran da bi ijedan glas uspio
izdržati toliko svakodnevnog izrabljivanja a da se svejedno doima
svježe.
S obzirom na mogućnosti koje pjevački
talent poput Dragojevićeva može ponuditi, njegov ljetni hit,
"Malinkonija", vjerojatno je posljednje tolerantno
protegnuće jednog mediteranskog šlagerskog opredjeljenja na liniji
"Picaferaj" - "Galeb i ja" - "Skalinada".
Kao što sam imao priliku zabilježiti
u komentaru na ovitku albuma "Malinkonija", u najvišem
dometu suradnje skladatelja Zdenka Runjića i pjevača Olivera
Dragojevića, a to je, dakako, "Galeb i ja", "autentičan
dalmatinski ugođaj transcendentira lokalističku samodopadljivost,
propagandu, osobenjaštvo i ine uobičajene sastojke u receptu za
uglazbijivanje Dalmacije; umjesto pustopašnog optimizma, navijačkog
prizivanja radosti življenja ili pak sentimentalnosti i patosa u
nevještim krokijima pojedinačnih sudbina i iskustava, dobili smo
primjer dalmatinske kontemplativnosti kakva se ne povezuje tako često
s inspiracijom za melodije Jadrana."
Po upečatljivosti kojom "Galeb"
zrači raspoloženje ljetne opijenosti, opuštenosti i
refleksivnosti, proglasio bih ga dalmatinskim ekvivalentom sjajnih
osunčanih pop-pjesama kao što su "Daydream", "Groovin'
" ili "Sunny Afternoon".
"Galeb" je mogao biti osobni
Dragojevićev hit, no posrijedi je bila isuviše fina pjesma a da bi
postala hitom na nacionalnoj razini.
Prizemljivši u biti istu vrstu
emocionalnosti, Dragojević i Runjić učinili su od "Skalinade"
- dalmatinsku himnu! Ta mi je pomisao sinula kada sam počeo uočavati
reakcije Dalmatinaca na "Skalinadu" nekoliko mjeseci nakon
slabljenja onog najsnažnijeg udara koji se u početku koncentrično
širi oko epicentra eksplozije svakog, a napose ljetnog festivalskog
uspjeha.
Čestice velikih hitova kontaminiraju
slušateljev okoliš do te mjere da je on prisiljen potražiti
zaštitu od nekontrolirane zvučne polucije; zato oseka jednog hita
ostavlja za sobom turobne krhotine zasićenja i zatrovanosti.
Iako je u percepciji dijela
slušateljstva i "Skalinada", vjerojatno, doživjela takvu
sudbinu, primijetio sam da je s prolaskom prvotnog oduševljenja
Dalmatinci nisu bili spremni odbaciti. Dapače, stali su joj
ukazivati neku osobitu vrstu poštovanja, kao prema neotuđivo
njihovom vlasništvu koje neće ostati poniženo ma koliko je često
frekventirali.
Kojim je to svojstvima "Skalinada"
zaslužila povlašteni položaj ne bih znao točno objasniti. Siguran
sam, ipak, da ona neodoljivo navodi Dalmatince na osjećaj njihove
etničke pripadnosti i odatle (mi) ideja o "Skalinadi" kao
pjesmi koja odzvanja Dalmacijom poput svojevrsne himne.
U ovom slučaju, dakle, popularnost i
obljubljenost ne izazivaju konotacije negativna predznaka, već
mislim da se vežu uz pjesmu u najpozitivnijem smislu.
Glas koji se snalazi
Ovako shvaćena, "Skalinada"
može biti samo kompliment svojim autorima (među koje, jasno,
ubrajam i pjevača). Da, ali takvu je izbalansiranost u danim
okolnostima moguće postići samo jednom.
"Malinkonija" se teže
odupire pritiscima superučestalih izvedbi, a nastavi li jednakim
tempom narušavati delikatne omjere autorskih udjela, Runjićeva i
Dragojevićeva produkcija dalmatinske pjesme mogla bi uskoro u
cijelosti promijeniti smisao i zbrisati razmak od rutine
"uglazbljenog ljeta".
Kad već raspolaže dovoljnim brojem
prednosti da zainteresira neobično velik raspon slušatelja,
Dragojević bi se trebao pozabaviti disciplinom u odabiru repertoara.
Njegov glas sve će naglašenije nametati imperativ adekvatne pjesme,
kako se ne bi dogodilo da u pozadini ugodnog i dobrog zvuka, na koji
smo se, očito, sasvim spontano i bez prisile navikli, počnemo
otkrivati pustoš umjesto smisla.
Tim više što je riječ o glasu koji
je kao stvoren da kamuflira trivijalnost i eksponira
autorsko-skladateljsko nadahnuće.
Ovo ističem zbog toga što mi se čini
da pojedini rijetki pjevači, koji su se prije Dragojevića našli u
sličnoj dilemi, nisu uspjeli održati ravnotežu. Na
zabavno-glazbenoj sceni, kojom vladaju takvi odnosi da pjevač nije
ništa doli muppet u rukama skladatelja-profitera, glas koji je sam u
stanju modelirati sudbinu svojega vlasnika prisiljen je, na žalost
da se sam snalazi kako zna i umije.
