Kurt Waldheim '88: Da li je predsednik Austrije ratni zločinac koji je '42. slao Kozarčane u logore?

Srpanj 1988: Čuvena britanska Thames Television u svojem je studiju održala suđenje Kurtu Waldheimu, predsjedniku Austrije, za zločine koji mu se pripisuju u drugom svjetskom ratu kao poručniku njemačkog Wehrmachta.

Zašto je austrijska TV prenijela samo pet minuta toga TV-procesa?

... Sudski poslužitelj, odjeven u tradicionalnu odoru iz britanskih sudova, uđe u dvoranu. Duboko udahne zrak, podigne glavu i snažno uzvikne: "All rise!" (Ustanite svi!)

U pozadini se otvore vrata. Oslonjen na štake, sudac Sir Frederick Lawton uđe u doranu. Prate ga: bivša američka ministarka odgoja i školstva Shirley Hufstedler, Šveđanin Gustav Petren, umirovljeni kanadski sudac Gordon Cooper i bradati njemački odvjetnik Walter Hübner.

Predsjednik sudskog vijeća Lawton nakloni se kolegama, oni mu uzvrate, a svi u dvorani - obrana, optužba, novinari - ustanu da bi ukazali poštovanje sucima. Neobičan proces može početi.

Neobičan je po mnogo čemu. U dvorani nema publike, okrivljenik ne sjedi na klupi, a njegov se slučaj razmatra u odsutnosti i - to je najvažnije! - suđenje se ne događa u pravom sudu, nego u televizijskom studiju.

Mamutski projekt

Između 13. i 23. travnja ove godine, u studiju TV-mreže Thames Television, u Paddingtonu pokraj Londona, održano je televizijsko suđenje čovjeku kojega već dvije godine diljem svijeta prati dilema da li je kao mladi oficir njemačkog Wehrmachta bio umiješan u zločine drugog svjetskog rata - Kurtu Waldheimu, od 1986. godine predsjedniku Republike Austrije.

Svoju ocjenu suci su iznijeli poslije dugog vijećanja, u nedjelju, 5. lipnja: nijedan sud na svijetu ne bi - na osnovi podnijetih dokaza mogao optužiti poručnika Waldheima za ratne zločine.

Ta kratka ocjena bila je bit mamutskog projekta, pripremanog gotovo godinu dana u suradnji s američkom TV mrežom kablovske televizije HBO (Home Box Office). 

Na pripreme suđenja i troškove trideset i pet istražitelja novinara i povjesničara - te su dvije kompanije potrošile 2,6 milijuna dolara. Pregledano je oko deset tisuća dokumenata i razgovarano s mnogim svjedocima s obje strane ratnog sukoba: s preživjelim očevicima pokolja i sudionicima koji

su nosili uniforme njemačke vojske.

Sve je to golemi televizijski tim pretočio u tri sata efektne televizijske predstave, emitirane 5. lipnja na Četvrtom kanalu britanske televizije. Poslije pet sati - zbog vremenske razlike - vidjeli su je i gledaoci u SAD, ali i u Izraelu.

Ostalima je bilo uskraćeno zadovoljstvo, a samo je austrijska televizijska publika mogla pogledati dio koji u ovom trenutku najviše odgovara njezinu predsjedniku Republike: petominutno čitanje "oslobađajuće" presude.

No, zadaća suda nije ni bila osuda ratnih zločina, za koje je poručnika Waldheima teretio tužitelj iz SAD, Allen A. Ryan Mlađi, nego jedino odluka o tome da li je na osnovi obavljenih predistražnih radnji moguće podići optužnicu.

Posao tog televizijskog suda nije bio ni razjašnjenje zašto je Waldheim lagao svijet o svojoj ratnoj prošlosti, ni kako je bilo moguće da bivši generalni sekretar Ujedinjenih naroda s krivotvorenom biografijom napravi tako uspješnu međunarodnu karijeru.

Trebalo je samo odlučiti da li je Kurt Waldheim u ratu bio umiješan u radnje koje su u suprotnosti s međunarodnim ratnim pravom - da li ovdje imamo posla s "malim poručnikom koji nikad nije ispalio nijedan hitac niti je imao naredbodavnu moć" (kako je naveo branitelj, lord Peter Rawlinson of Ewell), ili s nekim "tko niti je kuhao kavu, niti je bio mali štapski oficir, već je služio onima koji su činili ratne zločine" (tužitelj Allen A. Ryan).

Koliko je teško bilo razriješiti tu dilemu, jasno je svakome tko se barem malo bavio Slučajem Waldheim.

U tome nisu mogli pomoći ni tzv. krunski svjedoci, poput 91-godišnjeg Wernera Plumea, koji je u ljeto 1942. bio ordonans poručnika Waldheima - na Kozari.

Istražitelji Thames Television pronašli su Plumea u Njemačkoj Demokratskoj Republici, a budući da zbog starosti nije mogao putovati u Britaniju, televizijskom je sudu pročitan njegov iskaz.

Prema Plumeu, nije točna tvrdnja da je Waldheim odgovoran za transport zatočenika s Kozare u logore u Zemunu i u Norveškoj.

Jer to nije ni bila njegova zadaća. Poslove koje je obavljao poručnik Waldheim u štabu borbene grupe Zapadna Bosna njegov je bivši ordonans označio samo kao "brigu o opskrbi trupa".

"Nametljivi fanatik"

S koliko se pravničke umješnosti postupalo u tom TV-suđenju, svjedoči slučaj bivšeg majora Joachima Lützowa, koji je s Waldheimom bio na službi u armijskoj grupi E.

Izvanredno teške optužbe, koje je protiv Waldheima iznio taj svjedok, nisu mogle biti pobijene drugim sredstvima nego - rušenjem vjerodostojnosti samog svjedoka.

Lützow je o Waldheimu izjavio da se ponašao kao "religiozni fanatik, veliki aktivist nacističke stranke i nametljivi oficir, čija je namjera bila da se dokaže i u drugi plan potisne svoje pretpostavljene".

Prema tom svjedoku, Waldheim je na sjednicama štaba čak "predlagao mjere odmazde".

Branitelj dakako, po službenoj dužnosti, jer ga Kurt Waldheim nije ni mogao angažirati, budući da je čitavo to suđenje odbacio s indignacijom kao "predstavu" - lord Rawlison, od 1970. do 1974. godine ministar pravosuđa u britanskoj vladi, poljuljao je vjerodostojnost Lutzowa nekim svojim nalazima o svjedoku.

Lützow je, naime, u veljači u jednom TV-intervjuu izjavio da je "brzojav, pronađen u Jugoslaviji i objavljen u zapadnonjemačkom tjedniku Der Spiegel, nedvojbeno istinit".

Zato taj svjedok, prema mišljenju branitelja, nastoji profitirati od te čitave "Waldheim-industrije", koja se gradi na slučaju ratne prošlosti austrijskog predsjednika.

Ni to, ni druga svjedočenja u toku TV-suđenja nisu bila dovoljna da se dokaže odgovornost poručnika Waldheima za ratne zločine na Kozari, u Solunu, za masakre po grčkim selima, za ubojstva britanskih komandosa u Grčkoj ili deportiranje talijanskih vojnika u njemačke koncentracione logore poslije kapitulacije Italije 1943. godine.

Ali, neobični televizijski proces pokazao je s koliko upornosti ljudska psiha gotovo pola stoljeća poslije rata uspijeva obraniti pojedinca od odgovornosti pred samim sobom.

Kurtu Waldheimu to je uspijevalo prešućivanjem vlastite prošlosti.

Uglađeni britanski sudac Sir Frederick Lawton odstupio je četvrtog dana procesa od tradicije: dvojici svjedoka okončao je iskaz bez tradicionalnih riječi zahvalnosti.

- Pa, mislim da je besmisleno postavljati vam daljnja pitanja. Vaš je iskaz završen - rekao je Sir Lawton Karlu Rothfucksu (77), bivšem oficiru Prve planinske divizije u Grčkoj.

Povoda za takvo ponašanje suca bilo je više nego dovoljno.

- U mjestu Komeno nije se dogodio nikakav masakr. Ondje su bili partizani, i sasvim je opravdano da se takva mjesta očiste od partizana - rekao je Rothfucks.

- Da li je, dakle, vaša izjava, gospodine, da trupe vaše divizije nisu nikad ubijale civile? - upitao je tužitelj Ryan.

- Nikada! Zašto bismo uopće ubijali civile!? - iznenadio se svjedok.

Priča koju je toga istog jutra mogao čuti od drugog svjedoka, možda bi pokolebala aroganciju s kojom je nastupao.

Pokolj u Komenu

Aleksandros Mallios, deseto dijete jednog seljaka iz Komena, u zapadnoj Grčkoj, imao je pet godina kada se 15. kolovoza 1943. udavala jedna od njegovih pet sestara. Čitavo je selo bilo na nogama. Svi su slavili, pjevali i plesali. Tradicionalne grčke seoske svadbe katkad potraju i nekoliko dana.

Svadba u Komenu prekinuta je već idućeg jutra.

- Probudio me otac. Povikao je da su u selu Nijemci, da sve ubijaju i da brzo skupimo ovce i bježimo. S mlađom sestrom uspio sam pobjeći u susjedno selo - govori Aleksandros Mallios.

Dječak se tek poslije podne usudio vratiti u Komeno. Sam je hodao pustim seoskim ulicama.

- Svi su bili mrtvi. Moj otac s bebom u naručju, moja majka, braća, sestre...

Nijemci su u Komenu ubili više od trista ljudi. To selo nikad nije moglo biti pogodno za partizane, jer ne odgovara gerilskom načinu ratovanja. Komeno se nalazi - u ravnici!

Promatrače neobičnog TV-suđenja nije iznenadila odluka sudaca da nema dovoljno dokaza za krivnju poručnika Waldheima, te da ga na osnovi postojećih dokaza nijedan sud ne bi mogao optužiti. Reagiranja na tu presudu bila su u skladu s očekivanjima.

Predstavnik austrijskog predsjednika Waldheima, Ralf Scheide, nije propustio ponoviti kako je riječ o "predstavi", ali niti naglasiti kako je ipak očito da su krivnju poručnika Waldheima isfabricirali oni kojima je stalo do kampanja protiv austrijskog predsjednika.

Generalni tajnik Svjetskog židovskog kongresa, Israel Singer, zadovoljio se konstatacijom da je i to suđenje pokazalo kako je "Waldheim dokazani lažac".

Protivnike Kurta Waldheima nikako neće obeshrabriti takav ishod TV-suđenja, pa stoga ni presuda neće biti kraj Slučaja Waldheim, koji već više od dvije godine uzbuđuje javnost u mnogim zemljama.

Najveću korist od neobičnog pothvata ima Thames television, a najčuveniji istražitelj nacističkih zločina Simon Wiesenthal ne vidi korist čak ni u razjašnjavanju Slučaja Waldheim, nego na posve drugoj strani:

- Svrha suđenja za nacističke zločine i nije da se okrivljeni proglasi krivim i osudi, nego da se zločini, najstrašniji koji su ikad počinjeni u povijesti čovječanstva, izvuku iz zaborava. Ljudska podlost nije izumrla s nacizmom!

Barem je taj cilj - koji sasvim sigurno nije bio predstava a ponajmanje zabavna - nedvojbeno uspio postići taj veliki TVproces.

Napisao: Ljubomir Pajić (Studio, 1988.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate