Glavni junaci postali su "Idoli" i Johnny Štulić iz "Azre", a o Goranu Bregoviću i "Ribljoj čorbi" nema ni spomena...
Najugledniji engleski glazbeni tjednik
specijaliziran za rock-glazbu, "New Musical Express",
posvetio je u brojevima od 16. i 23. siječnja velik prostor putopisu
novinarke Vivien Goldman koja je oko tjedan dana provela u
Jugoslaviji.
U prvom nastavku Vivien je dobila četiri stranice. Naslov glasi "Politika i polke", a u drugome su tri stranice pod još zvučnijim naslovom "Misterije Balkana" (tekst je, osim toga, najavljen i na naslovnoj stranici), tako da s pravom možemo tvrditi kako je to, uz napis Chrisa Bohna u "Melody Makeru" (usput, Bohn je u međuvremenu prešao u "NME"), najtemeljitiji prikaz naše rock-scene koji se pojavio u stranom tisku.
U prvom nastavku Vivien je dobila četiri stranice. Naslov glasi "Politika i polke", a u drugome su tri stranice pod još zvučnijim naslovom "Misterije Balkana" (tekst je, osim toga, najavljen i na naslovnoj stranici), tako da s pravom možemo tvrditi kako je to, uz napis Chrisa Bohna u "Melody Makeru" (usput, Bohn je u međuvremenu prešao u "NME"), najtemeljitiji prikaz naše rock-scene koji se pojavio u stranom tisku.
Ova reportaža dobiva na težini i zbog
ugleda autorice Vivien Goldman - višestruko je nadarena osoba, a
poseban renome stekla je kao jedan od vodećih bjelačkih stručnjaka
i tumača reggae-kulture.
Tu reputaciju potvrdila je i nedavno izašlom biografijom Boba Marleyja koja je automatski stekla status najpouzdanijeg izvora o najznačajnijem reggae-glazbeniku. Vivien Goldman iskušala se i kao glazbenik, preciznije kao vokalni solist, a po glasanju njenih kolega iz "NME" osvojila je 36. mjesto u godišnjem izboru singlova sa skladbom "Launderette".
Tu reputaciju potvrdila je i nedavno izašlom biografijom Boba Marleyja koja je automatski stekla status najpouzdanijeg izvora o najznačajnijem reggae-glazbeniku. Vivien Goldman iskušala se i kao glazbenik, preciznije kao vokalni solist, a po glasanju njenih kolega iz "NME" osvojila je 36. mjesto u godišnjem izboru singlova sa skladbom "Launderette".
Na žalost, kao i u slučaju Bohnova
prikaza, i ovaj je put propuštena prilika da se jugoslavenska
rock-scena predstavi u pravom svjetlu, mada se ne može poreći
autoričina oštrina percepcije i poneki zanimljivi zaključci.
Za razliku od Bohna koji je pisao o jugoslavenskoj odnosno, ispravnije, ljubljanskoj rock-sceni, na temelju jednog koncerta i razgovora s nekolicinom sugovornika (ljubljanskih rock-kritičara Igora Vidmara i Stane Sušnika), Vivien Goldman uložila je više truda, pa je u toku boravka u Zagrebu i Beogradu kontaktirala s mnogim izvođačima i "popratnim" profesionalcima, predstavnicima diskografskih kompanija, menedžerima, producentima, snimateljima, novinarima, kritičarima...
Za razliku od Bohna koji je pisao o jugoslavenskoj odnosno, ispravnije, ljubljanskoj rock-sceni, na temelju jednog koncerta i razgovora s nekolicinom sugovornika (ljubljanskih rock-kritičara Igora Vidmara i Stane Sušnika), Vivien Goldman uložila je više truda, pa je u toku boravka u Zagrebu i Beogradu kontaktirala s mnogim izvođačima i "popratnim" profesionalcima, predstavnicima diskografskih kompanija, menedžerima, producentima, snimateljima, novinarima, kritičarima...
No, prije svega, da pružimo osnovne informacije o tekstu koji je svojom mozaičnom strukturom prvenstveno težio da pruži što je moguće više raznovrsnih i namjerno kontradiktornih informacija, umjesto nekog određenog, suhoparnog stava. To je, bez sumnje, i najpozitivniji aspekt teksta koji bi inače zapao u vrlo sumnjive procjene.
Na primjer, Vivien Goldman u uvodu tvrdi da je "Azra" popularna isto kao i "Idoli", pa Johnnyjevu družinu uspoređuje s grupom "Clash" a "Idole" s grupom "Jam".
Smatram da nije ni potrebno trošiti mnogo riječi o proizvoljnosti takvih tvrdnji, pa ih više upisujem na dušu informatora nego autorice.
Usporedba "Idola" i "Jam" upravo je skaredna
"Azra" je sastav s daleko utemeljenijom karijerom nego "Idoli", čak i s većim krugom poklonika, što dokazuju godišnja glasanja i kritičara i publike.
"Idoli", osnovno uporište razmatranja Vivien Goldman, još uvijek moraju dokazati da zenit njihove karijere nije bio napis u "Startu", kad su tu benevolentno pretpostavljeni "Bijelom dugmetu". No, pustimo to jer, u krajnjoj liniji, riječ je o ukusima, pa su dopuštena i nekakva razmimoilaženja - no usporedba "Idola" i "Jam" upravo je skaredna.
Teškom mukom mogu se progutati usporedbe "Azre" i "Clash", no "Jam" i "Idoli" imaju dodirnih točaka samo u blistavim imaginacijama. "Jam" je sjajan svirački bend, sa strasnim, i jasno iskazanim opredjeljenjima, a "Idoli" su zasad iskazali jedino zavidnu dozu medijsko-manipulatorske prepredenosti koja ih ipak nije uspjela spasiti od katastrofalnog debi-albuma.
No vratimo se sadržaju teksta koji
počinje i svršava s "Idolima", uz poimenično nabrajanje
svih njihovih medijskih suradnika - fotografa i menedžera Papića te
tandema televizijskih režisera Miljkovića i Dimitrijevića.
Pored "Idola", najviše je prostora posvećeno novoj nadi beogradske alternativne scene Dragani Šarić, inače djevojci suradnika "Idola", Gorana Vejvode.
Nešto manje prostora posvećeno je i "Električnom orgazmu", kojega je Goldmanova promatrala u zagrebačkom klubu "Kulušić" (hvali ga na sva usta, a njezin fotograf uspoređuje ga čak s njujorškim prostorima takve namjene).
Razgovarala je i s nekim anonimnim beogradskim pankerima Ćirilom i Rosom, grupom "VIA Talas", koju predvodi Mira Mijatović, producentom i snimateljem Enzom Lesićem i telefonski s Johnnyjem Štulićem koji je tih dana strategijski bio smješten u Londonu (Johnny, odnosno Ludi Johnny, kako ga intuitivno zove Goldmanova "skriveni" je junak cijele priče i, uz "Idole" i Šarićku, predstavlja najpohvaljenije aktere naše rock-scene).
Jedna stvar upada u oči - nigdje ni spomena o "Bijelom dugmetu", "Ribljoj čorbi", "Lebu i soli", "Parnom valjku", čak ni o "Pankerima" ili "Šarlu akrobati".
"Buldožer" se spominje tek u jednom odgovoru člana "VIA Talas", i to u prilično čudnom kontekstu - kao primjer grupe kojoj je onemogućeno da djeluje (što, naravno, nije točno).
"Buldožer" su često bili grubo osporavani i doista su imali mukotrpnu karijeru, no oni su ipak uspjeli ostvariti nekoliko sjajnih albuma, a njihove koncertne turneje još će dugo predstavljati barem u našim krajevima nenadmašan blijesak kreativnog rock'n'roll ludila.
Koliko krivice snosi sama autorica a koliko oni koji su joj stilizirali prema vlastitim sklonostima situaciju na domaćoj rock-sceni, teško je procijeniti, no u konačnoj verziji pankerski pristrani Vidmar i Sušnik (Bohnovi informatori) ispadaju primjerno korektni i uravnoteženi - oni barem priznaju postojanje fenomena "Bijelog dugmeta".
Od sugovornika Vivien Goldman, jedino Štulić, Miljković, Dimitrijević i Lesić zaslužuju uvrštenje u lapidarni presjek jugoslavenske rock-scene - eventualno i "Idoli", kao zanimljiva marginalna pojava.
U krajnjoj liniji, ako je Goldmanovu interesirala jugoslavenska rock-ezoterija bio je red da tako naslovi svoj članak i da naglasi postojanje paralelnog svijeta "regularnog" rocka. To je, po mom osobnom sudu, najveći promašaj ovog atraktivnog teksta.
Uloga marginalaca i krupnih riba na jugoslavenskoj rock-sceni nije ista kao i na engleskoj, koja se više-manje uredno dijeli na okoštale dinosaure profila "Queen" i kreativce koji se uporno bore za mogućnost afirmacije.
Jugoslavenski alternativni bandovi ne posjeduju autore kalibra Bregovića ili Đorđevića - osim ako u tu kategoriju ne uvrstimo i "Buldožer" ili "Lačni Franz". U svojoj vrlo poticajnoj knjizi "Sociologija rocka", znanac Vivien Goldman, Simon Frith, u odjeljku o engleskom glazbenom tisku, tvrdi da su spisateljski prevrati koji su se događali u "underground" glasilima profila časopisa "Crawdaddy" ili (rani) "Rolling Stone", preneseni na stranice oficijelnih listova - na primjer u "NME".
Smatram da sličan odnos vlada između situacije na engleskoj i domaćoj rock-sceni, no priznajem da je teško shvatiti to već nakon tjedan dana.
Pored "Idola", najviše je prostora posvećeno novoj nadi beogradske alternativne scene Dragani Šarić, inače djevojci suradnika "Idola", Gorana Vejvode.
Nešto manje prostora posvećeno je i "Električnom orgazmu", kojega je Goldmanova promatrala u zagrebačkom klubu "Kulušić" (hvali ga na sva usta, a njezin fotograf uspoređuje ga čak s njujorškim prostorima takve namjene).
Razgovarala je i s nekim anonimnim beogradskim pankerima Ćirilom i Rosom, grupom "VIA Talas", koju predvodi Mira Mijatović, producentom i snimateljem Enzom Lesićem i telefonski s Johnnyjem Štulićem koji je tih dana strategijski bio smješten u Londonu (Johnny, odnosno Ludi Johnny, kako ga intuitivno zove Goldmanova "skriveni" je junak cijele priče i, uz "Idole" i Šarićku, predstavlja najpohvaljenije aktere naše rock-scene).
Buldožer - nenadmašan blijesak kreativnog rock'n'roll ludila
Jedna stvar upada u oči - nigdje ni spomena o "Bijelom dugmetu", "Ribljoj čorbi", "Lebu i soli", "Parnom valjku", čak ni o "Pankerima" ili "Šarlu akrobati".
"Buldožer" se spominje tek u jednom odgovoru člana "VIA Talas", i to u prilično čudnom kontekstu - kao primjer grupe kojoj je onemogućeno da djeluje (što, naravno, nije točno).
"Buldožer" su često bili grubo osporavani i doista su imali mukotrpnu karijeru, no oni su ipak uspjeli ostvariti nekoliko sjajnih albuma, a njihove koncertne turneje još će dugo predstavljati barem u našim krajevima nenadmašan blijesak kreativnog rock'n'roll ludila.
Koliko krivice snosi sama autorica a koliko oni koji su joj stilizirali prema vlastitim sklonostima situaciju na domaćoj rock-sceni, teško je procijeniti, no u konačnoj verziji pankerski pristrani Vidmar i Sušnik (Bohnovi informatori) ispadaju primjerno korektni i uravnoteženi - oni barem priznaju postojanje fenomena "Bijelog dugmeta".
Od sugovornika Vivien Goldman, jedino Štulić, Miljković, Dimitrijević i Lesić zaslužuju uvrštenje u lapidarni presjek jugoslavenske rock-scene - eventualno i "Idoli", kao zanimljiva marginalna pojava.
U krajnjoj liniji, ako je Goldmanovu interesirala jugoslavenska rock-ezoterija bio je red da tako naslovi svoj članak i da naglasi postojanje paralelnog svijeta "regularnog" rocka. To je, po mom osobnom sudu, najveći promašaj ovog atraktivnog teksta.
Uloga marginalaca i krupnih riba na jugoslavenskoj rock-sceni nije ista kao i na engleskoj, koja se više-manje uredno dijeli na okoštale dinosaure profila "Queen" i kreativce koji se uporno bore za mogućnost afirmacije.
Jugoslavenski alternativni bandovi ne posjeduju autore kalibra Bregovića ili Đorđevića - osim ako u tu kategoriju ne uvrstimo i "Buldožer" ili "Lačni Franz". U svojoj vrlo poticajnoj knjizi "Sociologija rocka", znanac Vivien Goldman, Simon Frith, u odjeljku o engleskom glazbenom tisku, tvrdi da su spisateljski prevrati koji su se događali u "underground" glasilima profila časopisa "Crawdaddy" ili (rani) "Rolling Stone", preneseni na stranice oficijelnih listova - na primjer u "NME".
Smatram da sličan odnos vlada između situacije na engleskoj i domaćoj rock-sceni, no priznajem da je teško shvatiti to već nakon tjedan dana.
Ne bih želio autorici imputirati neke
neprijateljske namjere, dapače, ostavila je dojam vrlo prijazne i
simpatične osobe, no čini mi se da su njene predodžbe o Balkanu
više plod čitanja Karla Maya nego Karla Marxa.
Napisao: Darko Glavan (Start, 1982.)
Napisao: Darko Glavan (Start, 1982.)