Novembar 1991: Kada jednog dana bude podignuta
optužnica protiv onih koji su nam servirali građanski rat, u njoj
će najbolnije biti činjenice o tome da su najmlađa pokoljenja ove
zemlje zbog bezumlja odraslih ginula, umirala od gladi i bolesti,
ostajala bez roditelja.
Vicu Pendžera (14) u Šibeniku
raznijela granata; Josipa Kozić (15) poginula u Petrinji; Ivana
Vujić (13) stradala u Osijeku; Marija Pokrovac (12) žrtva u Drnišu;
Ivan (četiri mjeseca), Josipa (7) i Dubravka Špoljarić (9)
poginuli od minobacačke vatre u Plitvicama; Mirela Ljutak (11) ubijena u Daruvaru, Danijela
Rokvić (15) zaklana u Karlovcu...
Lista je, na žalost, mnogo duža. Otvarajući stravični dosje SOS upire
prstom na sve užase YU rata. Najmanje pola miliona Jugoslovena je u
izbjeglištvu ili prinudnom zatočeništvu, čak 300.000 djece putuje
od nemila do nedraga. Očevi su na ratištu, a mališani na stratištu
bijede i očaja. Prepune su šume Banije i Korduna, Papuka i Psunja.
Čamci preplavljeni očajnicima odvoze u nespokoj preko Dunava i Drave, Une i Save.
Čamci preplavljeni očajnicima odvoze u nespokoj preko Dunava i Drave, Une i Save.
Poginuli, nestali, gladni, bolesni.
Slike strave obilaze svijet.
Djeca su na nišanu našeg bezumlja.
Umiru u mukama od granata, skapavaju od gladi, kopne od bolesti bez
nade da im ljekari daju neophodni lijek.
Događa se zločin nad zločinima.
Hoće li neko jednog dana odgovarati?
Bolna optužnica
Sabahudin Saša Vugdalić, ugledni član
Svjetske organizacije humanih, neki dan je u Njujorku Perezu De
Kueljaru, generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda, uručio kasetu o
strahotama rata. Kažu da je dostojanstvenom Peruancu potekla suza od činjenice da ovdje, na
poludjelom dijelu Balkana, djecu kose granate i mine, noževi i kame.
Jednog dana, kada bude podignuta
optužnica protiv onih koji su nam servirali bezumni rat, ta
činjenica će biti i najveća optužba.
Šutnja o tome bila bi najveći zločin.
Istina o svemu posljednja je nada.
Prva dječija ambasada u svijetu, sa
sjedištem u Međašima, baš zato je i ustanovila Odbor za
utvrđivanje ratnih stradanja djece u Jugoslaviji. Poginule, nestale
i ostale bez roditelja. Na čelu tog tijela tužnog zadatka je Stefan
Milenković, violinista svjetskog glasa koji podiže glas protiv
stradanja svojih vršnjaka.
Prvi tragični podaci su već stigli.
Vice Pendžer (14) poginuo je 23.
avgusta u Šibeniku raznesen granatom ispaljenom iz jedne od
tamošnjih kasarni. Njegova godinu starija vršnjakinja Josipa Kozić
usmrćena je u okršajima u Petrinji 7. avgusta. Granata izletjela iz jedne od osječkih kasarni
ubila je 3. septembra 13-godišnju Ivanu Vujić, a 25. dana istog
mjeseca nervno rastrojeni Milomir Tanasijević je samo što se vratio
sa vojne vježbe preklao Tamaru Bulić (16) koja se sa svojom sestrom
drumom vraćala u svoje selo Lopaš kod Požege.
- Osvetio sam kapetana Dragana! - vikao
je rastrojeni ubica.
Dva dana kasnije minobacačka granata
je ubila četvoromjesečnu bebu Ivanu Špoljarić, rođenu u selu
Korana kod Plitvica. Smrtno su istog dana i na istom mjestu pogođene
njene sestre sedmogodišnja Josipa i devetogodišnja Dubravka.
Mirela Ljutak (11) poginula je sa
svojim tatom 29. avgusta od mine pale u dvorište njihove kuće u
Daruvaru. Djetinjstvo 12-godišnjaka Marka Samardžije prekratila je
kažu kasetna bomba pala u selo Krasno kod Rijeke. Tada je teško
ranjena i njegova sestrica Ana (6).
Prvog oktobra u Drnišu je poginula
Marija Pokrovac (12), a dan kasnije u okolini Karlovca dogodio se
užasan zločin: zaklana je 15-godišnja Danijela Rokvić. Jedni to
pripisuju "ustašama", drugi "četnicima".
Pakao bezumlja
Stravična je priča Ljubomira
Jankovića, teritorijalca iz Negoslavaca kod Vukovara:
Iz jedne vukovarske kuće začuo se
dečji plač. Sedmorica vojnika ušli su unutra. Dete je bilo u
kolevci. Jedan vojnik je prišao da ga uzme u naručje.
Odjeknula je eksplozija. Za dete je bila vezana mina. Svi su
izginuli.
Strašno!
Ovo su tek pristigle činjenice. Daj
bože da ih ne bude više. Pakao je već dostigao svoj deveti krug.
Hvata nas jeza od novih imena nevinih žrtava.
Koliko je već djece bezumlje otpremilo
u smrt?
Poetesa Vesna Krmpotić vodi najtužniji
dnevnik u svom životu: svakog dana prelistava štampu, sluša radio,
gleda televiziju i prikuplja dokumentaciju o ratom prekraćenim
djetinjstvima. Jednog dana, kad-tad, i to će biti dio optužnice
protiv bezumnika koji su nas gurnuli u zlo kojem se ne vidi kraj.
Stefan Milenković je naučio i ove
riječi:
"Jugoslavija je ratifikovala sve
međunarodne ugovore i konvencije koje se odnose na ratno pravo, kao i
Dopunski protokol na Ženevsku konvenciju o zaštiti žrtava
međunarodnih oružanih sukoba i njihove odredbe unela u svoje
zakonodavstvo. Sva ta pravila su detaljno razrađena i u uputstvu o
primeni ratnog prava u jugoslovenskim oružanim snagama. Njihovo
kršenje se kažnjava po Krivičnom zakonu SFRJ (Glava XVI
Krivična dela protiv čovečnosti i međunarodnog prava član 141
do 156) i ona ne zastarevaju!"
Da, zločin nikad ne zastarijeva!
Ali, danas i ovdje on se rasplamsava.
Duško Tomić, osnivač Dječije
ambasade, pokazuje zubiće i dječije kosice. Stiglo mu je to poštom
od mališana. Kao vapaj za mir, igru, djetinjstvo.
Daleko je sunce
Duge kolone očaja putuju ovom zemljom.
Bosonoga djeca vjerovatno i ne znaju da jedan ubitačni metak na
pijaci zločina košta koliko par cipela. Koliko je to hljeba za
gladne, lijekova za bolesne, krovova za obeskućene.
Plotuni su natkrili naše nebo. Daleko
je sunce ove zemlje!
Djevojčica Ljiljana Umičević,
izbjeglica iz Zagreba, žuri drumom u Gudovcu. Zaustavlja automobil,
pa kaže:
- Čiko, ja sam izbjeglica. Hladno je,
čiko!
Djetinjstvo je ostalo daleko iza nje.
Zločin korača dalje.
Napisao: Dinko Omeragić (SOS, 1991.)
