Vukovar, novembar 1991: Grad na Dunavu,
kažu, više ne postoji. Ostali su sablast ruševina i ljudi za koje
se ne zna da li su uopšte živi. Kakva je sudbina Marije Vučetić,
radnice "Vuteksa", iz Ulice Sonje Marinković 35, čiji smo
potresni dnevnik nedavno dobili...
"Mi u Vukovaru smo najradije
pjevali: "Divni Vukovaru moj". A sada su ostale ruševine,
izrešetane kuće, umorni, ratom napaćeni ljudi. Nalazimo se u
obruču, nigdje ne možemo, nitko nam ne pomaže.
Da li su sretniji otišli u izbjeglice
o kojima neki drugi ljudi brinu. Novaca nemamo, a i što će nam,
radnje su zatvorene.
Mijesimo domaći kruh, i to samo oni koji su
obezbijedili brašno u neko tamo sretnije vrijeme.
Slušamo
eksplozije, pucnjave. Ginu tamo neki ljudi, znani i neznani.
Tragedije su naš svakodnevni život.
A onda dolaze borbe u naš dio grada.
To više nije tamo daleko, to je tu.
Čini ti se da svaki onaj metak,
da svaka granata pogađa upravo tebe. Želim da opišem sve što sam
proživjela tokom osam dana, a borbe se još vode.
NEDJELJA: Ustala sam, počela
pripremati sve za nedjeljni ručak. Oko pola deset začuo se zvuk
sirene za uzbunu. Uhvatila nas je panika, istrčale smo van ja i moje
kćerke. Pošto nemamo podruma, nismo znale na koju ćemo stranu.
Otišle smo kod komšija koji imaju podrum. Oko jedan napad se
stišao. Sirena je dala znak da je opasnost prošla.
Uveče smo sjedili vani. Moje komšije
i ja najednom smo našli se u kiši metaka. Legli smo na zemlju.
Jedna mlada žena u blizini je poginula. Kad se napad stišao,
puzajući sam ušla u stan. Čim sam ušla, počela je zavijati
sirena za uzbunu. Bila je ponoć. Ima li te, Bože! Kuda da krenemo?
Trčale smo kroz noć, u susjednu ulicu
kod ljudi koji imaju podrum. Oko dva sata poslije ponoći opasnost je
prošla i mi smo se vratili kući. Kako sam mogla leći spavati kada
su srce i duša bili uplašeni!
PONEDJELJAK: Radni dan. Ustala sam da
skuham kafu i da idem na radno mjesto. Ljudi su
se usput nijemo gledali. Svi smo
preživjeli isto. Stigla sam do "Vuteksa" kad se nanovo
oglasila sirena. Nisam stigla otići nazad kući, ostala sam u
skloništu. Mislila sam na djecu. Sve smo mi ostavile nekog kod kuće.
Naokolo su se čuli jecaji. Kad se sve smirilo, otišli smo kući.
Djeca su bila kod komšija u podrumu.
UTORAK: Čitav dan čula se pucnjava.
Po kući ništa ne radimo, stalno očekujemo znak sirene.
SRIJEDA: Pošto smo čitavu noć
probdjeli u podrumu, pošli smo svako u svoj dom. Molimo boga za malo
mira! Oko devet opet se oglasila sirena. Trčimo u sklonište. Usput
nosimo najnužnije stvari i jelo. Sjedili smo stisnuti jedan do
drugog. Moji komšije Srbi i ja, Hrvatica, pitajući se otkud se
nakupi tolika mržnja da sad jedan narod puca na drugi.
Predveče smo krenuli kući. Samo što
smo stigli - ponovo sirena, ponovo sklonište. Bio je to jak vazdušni
napad. Poslije devet uveče žestoko se pucalo u tri navrata.
Bilo je strašno! Meci su svjetlucali
kroz mrak, a kroz mali podrumski prozor vidio se komadić neba.
Sjetila sam se Ane Frank! Da li mi preživljavamo isto.
ČETVRTAK: Miran dan uz povremeno
pucanje. To nas toliko ne uznemirava. Spavali smo u podrumu iako je
noć bila relativno mirna.
PETAK: Odmah da kažem - crni petak!
Koji sam samo strah preživjela toga dana. Rekla sam već - noć je
bila mirna. Djeca su bila sklonjena. Htjela sam upravo da malo
pospremim stan kad sam začula pucnjavu. Misleći da to "nije
ništa", nisam se ni uznemirivala. Pucanje je bilo sve jače i
jače, a ja sam bila zarobljena u svom stanu.
Legla sam u kuhinju. Plakala sam. Kraj
mene je bio telefon. Htjela sam nekog zvati, ali nisam imala koga.
Nitko nije bio u svojim stanovima. Vani je bio izrešetan neki crveni
kombi. Nitko nije smio doći na taj teren.
Sve je to bilo "pjesma", oko
sedam uveče počeo je jaki napad, praštale su granate, topovi,
mitraljezi, kalašnjikovi, mine. Osjetila sam kako se nešto ruši.
Ujutro sam vidjela da je to bila komšijina kuća. Kako sam
proživjela tu noć, nije mi jasno.
SUBOTA: Ujutro sam izašla van. Mislila
sam - sve je svršeno. Gledala sam izrešetane domove, razbijene
prozore i bila sretna što sam živa. Ta noć je noć za pamćenje.
Osim ponekog pucnja, ništa se više
nije čulo. Poslije podne mi je pozlilo, pa sam morala otići u
bolnicu. Prolazila sam kroz grad. Kakva je to jeziva slika! Od mog
preljepog grada nije ostalo, tako reći, ništa. Osim po kojeg
redarstvenika, nigdje žive duše.
Prazni izlozi, razbijene i popaljene
kuće. Roletne vise kao aveti iz stanova, zjape sobe. Ne vidiš
asfalt. Hodam po staklu i spotičem se. Upozorenje: PAZI, NAGAZNA
MINA! Da li je čovjek toliki monstrum da može rušiti ono što je
godinama gradio?
NEDJELJA: Donekle miran dan, uz
povremeno pucanje. Otišla sam, oprezno, da vidim što je ostalo od
kuće mojih roditelja. A tamo užas: kuća do kuće izbušene mecima!
Ruševine! Dvije granate su pogodile i kuću moga oca.
Počele su u daljini da gruvaju
granate. Začuo se i zvuk sirene za uzbunu. Trčala sam u sklonište.
Pred nama je besana noć.
Da li će doći do dogovora?
Da li oni koji traže rat sjede sa
svojom djecom gladni i žedni u svojim podrumima?
Da li ćemo poslije svega biti
normalni?
Da li ću ikad više šetati onako
bezbrižno i sretno mojim nekad prelijepim Vukovarom.
Evo, opet sirena!"
Napisala: Marija Vučetić (SOS, 1991.)
