Tenk je u skrovištu na obali Unca dočekao kraj rata, a podvig tročlane posade bio je dosad nepoznat. Naši reporteri Aleksa Vojinović i Alojz Boršić rekonstruiraju taj događaj iz narodnooslobodilačke borbe...
Glavnokomandujući operacije
"Rösselsprung" ("Konjićev skok") mora da su bili
prezadovoljni: zora je najavila lijep, vedar i sunčan "dan X".
Na četiri međusobno prilično udaljena njemačka aerodroma u
Jugoslaviji - u Ečkoj kod Zrenjanina, Lučkom kod Zagreba, Cerklju
kod Brežica i Zalužanima kod Banja Luke - devet stotina padobranaca
posljednji put uzima u ruke netom podijeljenu fotografiju za
identifikaciju "partizanskog vođe Tita".
Dakako, njima
nije poznato - a zašto bi i bilo - da je ozlojeđeni Führer nedavno,
ne birajući izraze, vrlo neuviđavno izgrdio svog zemljaka
Austrijanca generalpotpukovnika Lothara Rendulica - pedeset i
petogodišnjeg zapovjednika Wehrmachta na području nekadašnje
talijanske okupacione zone - predbacujući mu osobno:
"Gdje mi imamo sličnu situaciju u Evropi? Nigdje! Utuvite sebi u glavu, za mene je na Balkanu Tito broj jedan! S njim moramo završiti prije iskrcavanja saveznika na jadransku obalu, inače ću biti prisiljen oduzeti četiri armijska korpusa s Atlantskog bedema ili s Istočnog fronta!"
(Rendulic: "Gekämpft, gesiegt, geschlagen",
Heidelberg, 1952).
Uz malo prije spomenutog generala
Rendulica, još netko mnogo očekuje od ovog dana: to je komandant
500. SS-padobransko-lovačkog bataljona Hauptsturmführer Rippke
(njegovoj jedinici pridodane su dvije čete Prvog zrakoplovnog desantnog puka, grupa četnika i
specijalno odjeljenje "Zawadil"), kojemu je, pored
ostaloga, stavljen na raspolaganje lagan trosjed avion za
"prebacivanje banditskog vođe u Berlin".
Rippke bi zaista
bio bez trunke mašte da već sebe ne vidi kako uznosito stoji u
stavu mirno pred Führerom, od kojega na velikoj vojnoj svečanosti
prima čestitanja i zasluženo odlikovanje.
Uostalom, zar nešto
slično nije uspješno izveo Otto Skorzeny oslobađajući Mussolinija
iz zatočeništva na Apeninima?
A Skorzeny je kao padobranski
SS-ekspert (po nekim podacima nadlijetao je Drvar prilikom avionskih
osmatranja i snimanja između 19. i 22. V 1944. - op.) proglasio
operaciju "Rösselsprung" običnim egzercirom, dakle mačjim
kašljem.
Taj lagani aviončić - pokazat će naredni sati -
produljit će život Hauptsturmführeru Rippkeu, kad ga budu teško
ranjenog otpremali pod paklenom paljbom, skupa s nađenom novom
uniformom "partizanskog maršala", prestravljenog i
nesposobnog da odgovori na pitanje - tko je zapravo Tito?
S Trninića Brijega (na brdskoj cesti
prema Bosanskom Grahovu - op.), iznad drvarske doline i nasuprot
pećini u kojoj je te noći iznimno prespavao vrhovni komandant NOVJ Josip Broz Tito (Tito je inače noćivao u pećini u Bastasima, 6 km
od Drvara - op.), s obzirom na jučerašnju proslavu njegova
rođendana, iz baze tenkovske čete Prvog proleterskog korpusa u
voćnjaku - grad je ležao kao na dlanu.
Prve zrake sunca što su
obasjale okolne planinske visove - sunce je 25. svibnja 1944. izašlo
nekoliko trenutaka poslije 4 sata i 15 minuta - izmamile su borce iz
obližnjih seoskih kuća.
Započe protezanje, umivanje, dovikivanje,
priprema za skori doručak, kako bi to rekao komesar tenkovske čete
Dragoslav Radisavljević-Soća:
"Budilo se još jedno jutro među divnim ljudima koji bi vam, razdragani i s puno suosjećanja, skidali s trudnih nogu i cipele i čarape".
Najednom zaori s promatračkih mjesta:
- A-v-i-o-n-i!
Oglase se zvona za uzbunu.
Dvadesetogodišnji komesar Soća,
Kragujevčanin, jednako kao i njegovi borci - naoružanje: četiri
talijanska tenka tipa "Fiat-Ansaldo", jedan od njih
opremljen bacačem plamena - isprva nije pridavao neku osobitu
važnost avionima.
Tko da više trči pred avionima; svako malo
saveznički su avioni u golemim formacijama prelijetali Drvar, bilo
samo u prolazu ili da istresu pošiljke pričvršćene za padobrane
(tako je stigao u dijelovima i Titov džip s prikolicom, koji je
poslije bio sastavljen u Drvaru).
Tenkisti posjedali podno voćki i
zapiljili se prema sjeveroistoku, odakle su nailazili avioni. Netko
iznenada uzviknu:
- Štuke!
Najprije osvanu dva neprijateljska
aparata, visoko na nebu, naprave krug nad Drvarom i nestanu. Iza njih
potmuli huk motora sa sjeverozapada skrene pažnju na tri nova
zrakoplova. Učas odjekne eksplozija... Soća će pričati:
"Eho
je bio strašan, da oglušiš!"
Drvar je iščezavao u oblacima
dima i prašine. Kroničari ovog, jednog od najdužih dana u
narodnooslobodilackoj borbi naroda Jugoslavije, zabilježit će da su
se napadački avioni uglavnom stuštili na Šobića Glavicu usred
grada, uvjereni da je ondje cilj onoga što slijedi, no to je bilo
posve pogrešno.
Pedantno, točno po planu, bombardman
je potrajao do 7.00 sati. Deset minuta potom, kad se zrak donekle
raščistio od posljedica detonacija, nad Drvarom su zalepršale
bijele padobranske kupole, ali i jedrilice. Bio je to prvi val u
sklopu operacije "Konjićev skok", s ukupno 720 padobranaca
i jedriličara.
Gore na Trninića Brijegu netko od
tenkista u tom trenutku glasno primijeti:
- Pazi, dolje su se spustili nekakvi
avioni!
Nije bilo vremena za odgovor... Jedna
jedrilica pade u nedaleki gaj. Istočno, otprilike sto do dvjesta
metara. Budući da se tenkistička glavnina povukla pješke prema
Bosanskom Grahovu, njih šestoro sa Soćom na čelu - među njima
četna bolničarka Ličanka Dušanka Tadin - prihvate se "brede"
i ospu zbunjene Nijemce žestokom vatrom.
Osamljena šestorka
pretpostavljala je da će se glavnina vratiti, kad se ispostavilo da
nije riječ o pukom bombardiranju. Za svaki slučaj, Dušanka se
popela na poviše stablo i stala ih dozivati. Netko zazviždi na
prste.
Udri, Jelača!
Začudo, jedriličari se nisu upuštali
u okršaj. Soća će naknadno, uporno razmišljajući o neobičnom
ponašanju posade njemačke jedrilice, zaključiti da su se napadači
ponijeli u skladu s temeljnim desantnim instrukcijama: ne zapodijevaj
bitku ako ti se ne radi o goloj koži, kako bi se što prije mogao
dokopati sabirnog mjesta!
Tenkisti nisu skidali pogleda sa Soće.
- Spaso i Jelača u Spasin tenk, a ja
ću s Talijanom - namah odluči Kragujevčanin.
Crnogorac Spaso ne oklijevajući uvuče
se u tenk, Bosanac Jelača za njim. Talijan se nasmrt prepao. Soća
toga nije bio svjestan dok su zajedno prilazili tenku. Dotad, nikad
teškoća s Talijanom koji je dragovoljno postao "partigiano".
Sada - užas! Talijan bi, kobajagi, da upali motor tenka, ali čim ga
upali, smjesta ga gasi. I tako tko zna koliko puta zaredom.
Soći ne treba ništa objašnjavati,
izviruje iz tenka i, utvrdivši da izvanredni Spaso muku muči sa
svojom mašinom, izdere se iz sveg glasa:
- Ovamo obojica! Ovaj može, samo se
Talijan ušeprtljao!
Spaso, onako golem i snažan, gipko se
izvija iz svog tenka i izvlači Talijana sa sjedala kao djetence. U
očima Talijana pogled pun kajanja... Za Spasom ulazi u tenk i Milan Jelača, visok i naočit Krajišnik.
- Kamo? - zagrmi Spaso nadjačavajući
buku motora.
- Pravac dolje, u grad - viče Soća.
Spaso vješto izvodi tenk na cestu i
njih se trojica, u jedinom partizanskom tenku
koji je tog povijesnog dana u Drvaru spreman za borbu, kotrljaju
prema zgarištu bivše tvornice celuloze. Jelača gleda iz proreza na
kupoli, a Spaso i Soća kroz vizire nešto niže. Ukazuju se prvi
padobranci...
- Raspali, Jelača - urlaju Spaso i
Soća.
Krajišnik Jelača tako praši iz topa
i mitraljeza da se neprijateljski redovi povijaju
kao klasje.
Najednom se tenk zanese i stane kao
ukopan.
- Šta je? - poskoči Soća.
Izlišno je bilo tumačiti: gusjenice
su zapele među ostacima zidova tvornice. Odmah nakon toga, zamrače
se prorezi. Netko je izvana nešto nabacio na tenk, da li ceradu ili
ćebe, tek ništa se više ne vidi.
Trojica tenkista hitro prebiru:
da li da aktiviraju municiju pa da zajedno s tenkom i punim
rezervoarom goriva odu u zrak, da li da otvore bočne poklopce i
pokušaju pojedinačni proboj pa kako koga obdari sreća, ili da za
početak samo pokušaju ukloniti nabačeni pokrov???
Raspravljajući,
Soća miluje bombu koju stalno drži uza se, namijenjenu isključivo
takvom odsudnom trenutku.
Nijemci dotle miruju. Činjenica je da
nisu opremljeni za takav obračun, njihove starješine nisu
predvidjele tenkove u Drvaru. Spaso odmiče poklopac i bude ranjen.
Novi pokušaj: Spaso i Soća istodobno izbacuju engleske ručne
bombe, unaokolo sveopći pomor, i akcija donekle uspijeva: pokrov je
toliko odstranjen da se može dalje. Taj su tren sva trojica u tenku
ranjena, ali oni o tome nemaju pojma. Soća i Jelača bodre Spasu:
- Naprijed, pokaži im Spaso.. tako...
još jednom!
I, doista, tenk savladava stupicu. Soća
osjeća da ga po leđima nešto zalijeva: gorivo iz rezervoara!
Najprije htjede kapom zapušiti pukotinu (vjerojatno nastalu od
eksplozija njihovih vlastitih bombi), ali kako je to bilo nedovoljno,
skine bluzu. Na tu svoju novu novcatu uniformu, šivanu po mjeri, bio
je toliko ponosan, no drukčije se nije moglo.
Negdje pred današnjom drvarskom
apotekom nesta nesretni pokrov koji se držao kupole. Jelača kao
pomaman zatuli obojici u uši:
- Vidim, opet vidim!
Njih trojica nisu tada znali da je to
učinila jedna djevojka, Mika Bosnić, kurirka komande mjesta, - bilo
joj je jedva 16 godina - koja se istrgla iz grupe zarobljenika, da bi
životom platila za svoj podvig i postala najmlađi narodni heroj
Jugoslavije...
("Narodni heroji Jugoslavije", 1975.: "U toku borbe protiv padobranaca, jedan naš tenk našao se u opasnosti da ga neprijatelj uništi... Nijemci su na tenk nabacili ćebe, tako da je vozaču bio zaklonjen vidik. Svi članovi posade tenka bili su ranjeni... U tom kritičnom trenutku, pored tenka je prolazila grupa zarobljenih Drvarčana koje su Nijemci sprovodili. Među njima je bila i 16-godišnja skojevka Mika Bosnić. Uviđajući opasnost u kojoj se našla posada tenka, Mika je iskočila iz kolone zarobljenika, pritrčala tenku i zbacila ćebe. Ranjenom vozaču ponovo se otvorio vidik, pokrenuo je tenk i nastavio borbu. Razbješnjeli Nijemci, kojima je plijen tako iznenada izmakao, okomili su se na hrabru skojevku i sasjekli je bajonetama").
Oslobođeni pokrova koji im zastire
poglede, trojica tenkista jure kroz Drvar. Jelača tuče bez prekida,
kako danas kaže Soća, "valjda mu se zažarile cijevi na topu i
mitraljezu".
Nijemci pred zgradom Komande područja ne
dospijevaju se skloniti (Soća: "Veća skupina, veličine
čete"). Spaso usmjerava tenk prema toj zgradi. Nijemci se ruše,
panično bježe u hodnik kuće.
- Za njima - odzvanja unutar tenka.
Tenk se penje do praga ulaznih vrata. Jelača mlati po hodniku, i u tom hodniku više
nema živih.
- A sada? - pita Spaso.
- Ostadosmo na zadnjim kapima -
razočarano izvještava Soća.
Odlučuju da produže prema Bastasima,
selu šest kilometara od Drvara, gdje se nalazila pećina "u
kojoj je Tito spavao i odakle je svakodnevno odlazio džipom u Drvar
na - svakodnevni posao u drugu pećinu".
Tek u Bastasima, prisiljeni da napuste
svoje vjerno oklopno vozilo, Soća, Spaso i Jelača se prvi put
čestito zagledaju jedan u drugoga. Sva trojica ranjeni: Soća u oba
koljena (od krhotina), Spaso u plećku a Jelača u lijevu butinu i
iznad lijevog oka (iznad oka nedostaje mu komad mesa).
- Izlazimo - zapovjeda Soća i
pridržava sa Spasom Jelaču kome je najgore.
Prva osoba koju susreću žena je
srednjih godina u bijeloj marami. Uplašena i pomalo smetena, obraća
im se:
- Drugovi, je li živ drug Tito?
Neki dan, trideset i šest godina nakon
toga, generalpotpukovnik Dragoslav Radisavljević-Soća istaknut će u
svom kabinetu u Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu:
- To nije
naknadno izmišljena fraza, kako bi možda tkogod pomislio, njeno
pitanje je doslovce tako glasilo!
Jelaču predaju ženi u bijeloj marami,
a Spaso i Soća, iznureni i načeti bolovima, hitaju do partizanskih
položaja iznad Titove pećine u Bastasima. Načelnik artiljerije
Prvog proleterskog korpusa, Gavričenko, kojega tamo zatječu,
predlaže:
- Idemo natrag! Da osposobimo barem još
jedan tenk!
Soća i Spaso zakimaju, i sva trojica
se strmoglavljuju na cestu. Prevaljuju šest kilometara gotovo u
trku. Ali, već su Nijemci pokraj njihovih tenkova. Nema ništa od
toga što su naumili. Vraćaju se turobni natrag... Soća će se
oprostiti od okolice Drvara na konju komandanta Prve proleterske
divizije, generala Koče Popovića kao - tenkist na sedlu.
A što se dalje zbiva s tenkom?
Četrdeset i četvorogodišnji
Bastasanin Rade Pužić prvi iz sela prilazi tenku pošto ga je
kćerka Cuja skojevka, uvjerila da je to "naš tenk".
- Otkud znaš? - nećkao se Rade.
- Po petokraki na njemu - tvrdoglavna
je Cuja.
I Rade priđe napuštenom tenku: jest,
Cuja ima pravo, zaključi, to je partizanski tenk!
Malo-pomalo, cijelo
se selo okupi oko tenka. Svima je bilo jasno, "bit će belaja"
ako Nijemci ovdje, nasred Bastasa, zateknu prazan tenk, ali
svejedno, jednodušno su odlučili: spasit ćemo tenk, ma šta
nas snašlo! No, to nije bilo tako jednostavno...
Spuštala se večer,
tenk je još i tada stajao na istom mjestu usred sela, i tek tada se
otkrilo da su mu ostala upaljena svjetla. Navukli na farove vreće i
kojekakve krpe, ali izdajničko je svjetlo i dalje probijalo.
Padali
su prijedlozi sa svih strana, ali čini se
najbolji je bio Vajin, Radinog devetogodišnjeg sinčića:
- Kad ih ne možemo utrnuti, razbijmo
ih!
U nastupiloj noći pokušali Bastašani
ukloniti tenk s ceste, i jedva ga, uz pomoć
ćuskija i valjaka, odgurali malko u stranu i tu ga prekrili lisnatim
granjem i kukuruzovinom.
Iduće noći late se tenka dvojica
bravara iz Vrtoča, Kosta Grubiša (sada umirovljenik u Banjoj Luci
- op.) i Milan Adamović (umirovljenik u Drvaru). Adamović je ujedno
bio prometni oficir Komande područja i odlično se razumio u
automehaniku.
Adamović prispije u Bastase noću, po
mrklom mraku, ali otprve pronađe Ahilovu petu tenka:
- Brzo pozovite vašeg kovača! Svi
talijanski tenkovi, kao i automobili, mogu se upaliti pomoću
kurble... Ovaj vaš ostao je bez daha struje... Hajde da iskujemo
kurblu, možda će to pomoći!
Nitko od onih koji su se našli
Adamoviću pri ruci nije imao pojma zašto bravar iz Vrtoča zavlači
po tami ruke sprijeda ispod tenka: on je zapravo tražio gdje da
udjene obrtaljku.
Negdje u sitne sate, Grubiša je
okrenuo ručicu i tenk, upravljan Adamovićem, krene.
- Okupljeni su
podvriskivali od radosti - sjećat će se Adamović za našeg
nedavnog susreta u Drvaru.
Ali, ta vožnja tenkom po tmini nije bila
nimalo bezopasna. Adamović je prekasno shvatio da ne može samo tako
voziti seoskom cestom, predvođen Grubišom i još nekolicinom
bakljaša. Lecnuo se kad se tenk nagao prema strmini, i, da mu
"ugodi", skrene nizbrdo lakonski govoreći tenku kao živom
biću:
- U redu... Kad ti se ide na tu stranu,
a ti idi! Po volji ti bilo!
Ta "popustljivost" prema
tenku stajala ga je savladavanja dviju prepreka: dva zidića visine
do metra. Naposljetku, tenk je prispio na konačište u kojemu će ostati do kraja rata: ušao je u gusto grmlje na obali Unca, gdje je
u "voznom stanju" (kako to nostalgično napominje Adamović)
dočekao završetak rata i oslobođenje.
U međuvremenu, Nijemci su
nekoliko puta navraćali u Bastase i propitkivali se kod seljaka za
"partizanski tenk", ali ono što je znalo i najmanje dijete
u selu - nitko nikad nije odao, unatoč ozbiljnim prijetnjama.
Rade
Pužić i još neki dovlačili su se kriomice do tenka i s dna
rezervoara uzimali po koji decilitar goriva za svoje petrolejke. Kao
što reče ovaj danas krepki osamdesetogodišnjak, "bogami, bilo
je vajde od njega"...
Što je bilo s tenkistima?
Jelači se zameo svaki trag (po podacima
drvarskog muzeja, navodno živi negdje u okolici Gospića), Soća je
danas general-potpukovnik avijacije, a hrabri vozač Spaso Đurašković,
koji se odmah poslije rata demobilizirao u činu starijeg vodnika i
nastanio u Ulcinju, godinama je svojim sumještanima pripovijedao da
je vojevao u Drvaru, no oni to nisu ozbiljno prihvaćali.
No, jednog
dana puče glas Ulcinjem:
"Jedan đeneral piše o Spasi, nije
ono Spaso izmislio".
Sad je napokon došao red na Spasu da očita
lekciju nevjernicima:
- Taj general moj je ratni drug iz
drvarskog tenka, moj komesar s kojim sam ganjao Švabe da su bježali
kao zečevi i zaglavljivali vrata na kućama u koje su se sklanjali!
Napisao: Aleksa Vojinović, snimio: Alojz Boršić (Start, 1980.)
