Optužnica je imala dvadeset pet tisuća
riječi, a sud je zasjedao više od četiri stotine puta i na kraju
donio dvanaest smrtnih presuda na višegodišnje tamnovanje.
U sudnici je izrečena i jedna riječ koja je do tada bila nepoznata: genocid.
Tako je svijet, zaprepašten i zbunjen, pred pravnicima svjetskog glasa, saznao što su bile i kako su djelovale najveće nacističke glavešine, optužene za zločine protiv čovječnosti.
U sudnici je izrečena i jedna riječ koja je do tada bila nepoznata: genocid.
Tako je svijet, zaprepašten i zbunjen, pred pravnicima svjetskog glasa, saznao što su bile i kako su djelovale najveće nacističke glavešine, optužene za zločine protiv čovječnosti.
Suđenje je završeno 30. rujna 1946.
Tada je pročitana presuda građena na stravičnim svjedočanstvima i
još stravičnijim dokumentima. Čak je i obrana optuženih morala
priznati da je suđenje vođeno pravedno i humano.
Negdje sredinom kolovoza 1946. stigla
je u londonsku tvornicu užadi "John Edgington & Co"
jedna od najčudnijih narudžbi. Predstavnik Savezničke kontrolne
komisije za Njemačku zatražio je da ta tvornica, sa sjedištem u
Old Kent Roadu 108, izradi četrdeset specijalnih konopaca za
vješanje. Svaki je konopac morao biti dugačak tri metra i deset
centimetara, trebalo je da bude izrađen od prvorazredne talijanske
konoplje i da ima kožom obložen čvor kako bi omča mogla stegnuti
vrat osuđenima a da ne povrijedi kožu na grlu.
Počeo ih je izrađivati oniski
šezdesetogodišnji majstor Harry Moakes, koji je već tridesetak
godina u jednoj sobici u dnu tvorničkog dvorišta izrađivao užad
za engleskog krvnika. Konopci su poslani naručiocu 5. listopada
1946. godine.
Istodobno je odlučeno tko će biti
krvnik. U prvi mah Saveznička kontrolna komisija htjela je da to
bude engleski krvnik Albert Pierrepoint zvan Young Albert. No, on se
nalazio na odmoru, spremajući se na izvršenje osam smrtnih kazni u
Beču, nakon čega je namjeravao otići u mirovinu.
Tako je izbor pao na čovjeka koji je u
službi pri američkoj armiji izvršio već 364 smrtne osude
vješanjem. Zvao se John Woods, narednik američke vojske, porijeklom
Irac, ali rođen u Teksasu. Borio se u sjevernoj Africi i sudjelovao
u iskrcavanju u Normandiji 6. lipnja 1944. u brigadi generala
Pattona. Poginuo je 1968. godine u saobraćajnoj nesreći; ugušio ga
je sigurnosni pojas vlastitog automobila.
Od 1. listopada 1946. ovaj miran, jak i
hladnokrvan čovjek počeo je svojim pomoćnicima pripremati vješanje
nacističkih glavešina osuđenih na smrt. Novinarima je spremno
izjavio:
"Svima koji me pitaju gdje živim,
kažem: San Antonio, Texas! No, to nije istina. Stanujem u drugom
gradu, ali ne želim da zbog njuškala i novinara moja obitelj bude
umiješana u ovakve priče!"
Imao je pravo, jer su ga poslije
viješanja nekih rukovodilaca konc-logora u Dachau dva nacistička
fanatika pokušala otrovati, a u Parizu su nepoznati napadači pucali
na njegov džip, ali ga srećom nisu pogodili!
Woods je radio s pet pomoćnika, jednim
desetarom i četiri redova. Odabrao ih je vrlo pažljivo, ali je od
nadležnih vlasti zatražio da se identitet tih ljudi zauvijek sačuva
u tajnosti, kako ne bi došli u opasnost.
Mjesto pogubljenja odredio je pukovnik
Burton C. Andrus komandant zatvora u kojemu su osuđeni boravili za
vrijeme procesa i gdje su čekali izvršenje presude. Andrus je
odlučio da se stratište izradi u bivšoj gimnastičkoj dvorani
staroga zatvora u Nürnbergu. Do njega se dolazilo preko maloga
dvorišta s niskim drvećem. Visoki prozori dvorane bili su pokriveni
plavim neprozirnim zastorima. Sa stropa visjelo je deset vrlo jakih
svjetiljki. Njihovo je svjetlo padalo točno na "ring" od
tri jednake tribine, visoke dva metra, izrađene od grubog drveta.
Na te drvene kocke položene su, kako
traži američka tradicija, grube drvene stube s trinaest stepenica.
Iznad kocaka nalazila su se vješala. Vješala su bila izrađena tako
da se platforma mogla naglo otvoriti, što je značilo da će tijelo
pasti u unutrašnjost kocke, te da gledaoci neće vidjeti posljednje
trzaje i samrtni hropac osuđenih.
Troja vješala izrađena su zato što
je svako tijelo "trebalo da visi barem petnaest minuta",
kako je izjavio pukovnik Andrus. Predviđeno je da se upotrijebe samo
dvoja vješala, treća su bila rezervna, za slučaj da se nešto na
ostalima pokvari. U dnu dvorane opremljena je mala prostorija što je
nekad služila kao svlačionica. Sad se u toj prostoriji nalazilo
dvadesetak poljskih kreveta i dvanaest mrtvačkih sanduka, grubih i
nebojenih, bez ikakva ukrasa...
Odbijene molbe
Sve te pripreme izvršene su tajno. Čak
ni osoblje koje je čuvalo osuđene nije znalo što se događa u
"odjelu smrti". Taj su odjel dan i noć čuvale posebne
jedinice vojne policije kojima je zapovijedao Andrusov zamjenik,
pukovnik Selby Little. Dan prije izvršenja presude pukovnik Andrus
udvostručio je straže, a pred ulaze u sudsku palaču i zatvor
postavljani su tenkovi.
Večer prije izvršenja smrtnih osuda
padala je jaka kiša i bilo je vrlo hladno. Kalendar je pokazivao 15.
listopada. Na posebnoj sjednici Savezničke kontrolne komisije kojoj
je predsjedao francuski general Pierre Koening, odlučeno je da se
smrtne osude izvrše 16. listopada 1946. od ponoći nadalje, i to
redoslijedom koji je bio predložen već za vrijeme suđenja.
Londonska radio stanica BBC javila je 15. listopada u 23 sata da je
izvršenje smrtne kazne nad nacističkim glavešinama "pitanje
sata"!
Po odluci Savezničke kontrolne
komisije, na izvršenju smrtnih kazni smjelo je biti samo četrdeset
pet osoba. Među njima nalazili su se delegati te komisije, engleski
general Walsh, američki general Roy Richard, francuski general Morel
i sovjetski general Molotov. Tu je bilo i osam novinara (suđenje je
pratilo čak 472 predstavnika "sedme sile"!), zatim četiri
vojna fotografa, liječnici, saveznički oficiri i straže.
Uz njih, na izvršenje presude došla
su i dva Nijemca: predsjednik bavarske vlade Wilhelm Hoegner i
nürnberški javni tužilac Friedrich Leistner. Hoegner je s najvećim
mjerama opreza doputovao u Nürnberg pod lažnim imenom.
Nešto prije ponoći, pukovnik Andrus
pozvao je u svoj ured Hoegnera i Leistnera, te s njima pošao
objaviti osuđenicima da su njihove molbe za pomilovanje odbijene.
Prvo je otvorena ćelija u kojoj se nalazio Streicher. Kad su se
vrata otvorila, bivši gaulajter Franačke bio je budan. Odjeven u
potkošulju i hlače, zatreptao je očima. Pukovnik Andrus pročitao
je odluku Savezničke kontrolne komisije o odbijanju pomilovanja i
ponovio osudu nirnberškog suda:
"Optuženi Julius Streicher, na
osnovu optužnice, proglašen je krivim i osuđuje se na smrt vješanjem!"
Streicher je s gorčinom odgovorio:
"Ništa mi nova niste rekli, znao sam to i prije!"
Mala skupina napustila je ćeliju i
uputila se dalje. Dotle je straža lisičinama vezala Streichera.
Sauckel, von Ribbentrop, Keitel i Kaltenbrunner u pokrajnim ćelijama
čuli su što se događa. Nitko nije komentirao riječi pukovnika
Andrusa. Jedino je Sauckel rekao:
"Visoko poštujem američke
oficire, uvijek su sa mnom postupali lijepo, ali nikako ne mogu
poštovati američko sudstvo!"
Iz ćelije u ćeliju ponavljao se isti
prizor. Kad je Andrus sa dva njemačka svjedoka i stražom završio
posao, otišao je u dvoranu gdje su nazočni napeto čekali.
Trinaest stepenica do vješala
Vani je padala kiša. U dvorani su sva
svjetla bila upaljena a na pod je bačena piljevina. Dvorana je bila
puna, nitko od ljudi nije spavao. Novinari su se skupili iza osam
stolova na kojima su se nalazili bešumni pisaći strojevi. Mjesta za
štampu bila su postavljena točno ispred vješala.
Dopisnik "Pravde" Tamin
upisivao je nešto u crnom kožom uvezani notes. Kraj njega sjedio je
Afanisijev iz "Tassa". Američki novinar Kingsbery Smith
pušio je za prvim stolom. Jedan sovjetski sanitetski oficir,
kuštrave kose i velikih zalisaka, te tužnih očiju, nervozno je
hodao dvoranom. Svi su šutjeli.
Ali tkogod je ušao u dvoranu, prvo je
pogledao vješala. Na platformi na kojoj su se nalazila prva vješala
- platforma je bila pokrivena crnom tkaninom - razgovarao je krvnik
Woods s jednim od svojih pet pomoćnika. Na ogradi platforme nalazila
se crna kapuljača, a pored nje tri kožna užeta. Uže s kožnom
omčom bilo je dignuto, a kontrola izdržljivosti već izvršena.
Čim je pukovnik Andrus s njemačkim
svjedocima ušao u dvoranu, stražar je pažljivo zaključavao mala
željezna vrata. Formalnosti su potrajale kratko. Generali su
izmjenili nekoliko riječi s liječnicima, a jedan američki major
dao je znak Woodsu koji je odgovorio kimanjem glave.
Sve je bilo spremno.
Pred vješala su došla dva svećenika,
katolički i luteranski. Pukovnik Andrus otvorio je kožnu torbu i na
stol stavio dokumente Savezničke kontrolne komisije o odbijanju
pomilovanja....
Von Ribbentrop
Električni satovi pokazivali su točno
jedan sat 16. listopada, kad su se na malim vratima začula tri
udarca. Vojni policajac otključa vrata i otvori ih. Pojavio se
zamjenik komandanta zatvora pukovnik Little, a za njim jedan oficir.
Iza njih, između dva vojna policajca pod šljemovima, uđe von
Ribbentrop.
Ruke su mu bile u lisičinama, košulja
otvorena na prsima, kosa lako razbarušena od vjetra i kiše.
Pogledao je pažljivo oko sebe. Bivši ministar vanjskih poslova
nacističke Njemačke zaustavio se nespretno pred stubama za prva
vješala. Boja njegova lica bijaše potpuno žuta.
Von Ribbentrop je načas pogledao
vješala i odmah zatvorio oči, prestrašen.
Vojni policajac skine mu lisičine.
Jedan ga američki oficir upita: "Kako se zovete?"
Prevodilac prevede pitanje iako je von
Ribbentrop izvrsno govorio engleski. Joachim von Ribbentrop - glasio
je odgovor. Zatim osuđeni u pratnji policajca i prevodioca krene uza
stepenice. Pratioci ga postaviše pod vješala licem okrenutim prema
svjedocima. Pod njegovim nogama bila su nevidljiva vrata platforme.
Oficir ga upita: "Imate li što reći?"
Von Ribbentrop je šutio nekoliko
trenutaka, a onda reče: "Neka Bog spasi Njemačku. Želim da
Njemačka opet bude ujedinjena, da se Istok i Zapad slože kako bi
mir mogao zavladati svijetom".
Jedan od Woodsovih pomoćnika sagnuo se
i vezao mu kožnim uzicama noge, a drugi mu je vezao ruke na leđima.
Krvnik mu stavi crnu kapuljaču i energičnom kretnjom namakne omču
oko vrata. Luteranski pastor poče s molitvama. John Woods skloni se
dva koraka unatrag. Jedan američki major šapatom dade zapovijed i
krvnik gurnu veliku ručku.
Začu se zvuk što je stresao živce
svih prisutnih, otvore se vrata pod nogama von Ribbentropa i njegovo
tijelo nestade u dubini. Bilo je točno jedan sat i 15 minuta. Uže
na kojemu je obješen von Ribbentrop lako je zadrhtalo pod težinom
tijela...
Keitel
Poslije šest minuta opet su se začuli
udarci na željeznim vratima. Stražar ponovo otključa vrata i uđe
Keitel, blijed poput krede. Bivši šef Vrhovne komande Wehrmachta
koračao je čvrstim korakom, odjeven u generalske hlače, košulja
mu je bila otvorena oko vrata, a kaput bez ikakvih činova. Doveli su
ga pod vješala. On se okrenuo i obratio ljudima oko sebe:
"Zovem se Wilhelm Keitel."
Teškim koracima popeo se uz trinaest
stepenica. Kad je stigao, pruži ruke krvniku i mirno izjavi:
"Molim svemogućeg da se smiluje
njemačkom narodu. Više od dva milijuna ljudi umrlo je prije mene.
Sada idem za svojim sinovima. Neka Bog čuva Njemačku!"
Ove posljednje riječi viknuo je dok je
propadao - u smrt.
Američki i francuski lječnik ušli su
ispod platformi i pregledali von Ribbentropovo tijelo koje je još
visjelo na užetu. Kroz košulju osluhnuli su kuca li srce. Američki
liječnik stupi pred generala i reče: "Obješeni je mrtav"!
Jedan od Woodsovih pomoćnika oštrim nožem odrezao je uže, a
grobari su odnijeli leš i stavili ga u sanduk.
Kaltenbrunner
U 1.30 sati ponovo se začulo kucanje
na vratima. Ulazi golemi Kaltenbrunner kojega na ulazu dočekuje
katolički svećenik. Kaltenbrunner dršće, čini se da se obukao na
brzinu. Očajno je pogledao svećenika koji je čitao molitve za
pokojnike, a zatim se dugim koracima približio vješalima. Naglo se
zaustavio ispod užeta.
"Vaše ime?", upita ga
oficir.
"Zovem se Ernst Kaltenbrunner",
odgovorio je tako tiho da se jedva razumjelo.
"Imate li što reći?",
upitali su ga.
"Da, molim vas", promrmljao
je. Zatim se obratio nazočnima pokazujući im, pod jakim svjetlom
reflektora, lice puno ožiljaka.
"Volio sam svoju domovinu i svoj
narod. Nisam kriv ni za jedan zločin zbog kojih ste me osudili!"
Kaltenbrunner nevjerojatno poblijedi.
Crna kapuljača odjednom mu je prekrila lice a omča mu se našla oko
vrata. Woods povuče ručku, ali je prošlo nekoliko sekundi, a da se
ništa nije dogodilo. Među svjedocima nastala je mala panika, ali se
tada začu škripa, otvori se poklopac ispod osuđenikovih nogu i
tijelo nestade u mraku...
Jodl
Sad je na redu bio Jodl u uniformi
generalpukovnika, u hlačama sa crvenim širitima i blještavim
čizmama. Bio je pomalo blijed, ali čvrst. Ne gledajući nikoga,
zaputio se pod vješala, kao da zna kakav je red. Ispod vješala, dok
se omča njihala, rekao je kratko:
"Pozdravljam te, moja Njemačka!"
Poslije Jodla obješeni su Alfred
Rosenberg, Hans Frank, Wilhelm Frick, Julius Streicher, Fritz Sauckel
i Arthur Seyss-Inquart. Sat pokazuje dva sata i četrdeset osam
minuta, kalendar datum 16. listopada 1946. Izvršenje smrtnih presuda
bilo je završeno.
"Deset ljudi u sto tri minute, to
je dobar posao", rekao je krvnik Woods.
Mrtvačke sanduke, još otvorene,
poredali su jedan do drugog. Grobari su pokrili jednog po jednog,
fotografi načinili posljednje snimke. Čulo se samo tipkanje pisaćih
strojeva. U svijetu su se listovi užurbano pripremali da objave
vijest o vješanju Göringa i njegovih glavešina. Nitko još nije
znao da se bivši nacistički maršal Göring otrovao u ćeliji!
Göringovo samoubojstvo
Iznenada su se na vratima dvorane opet
začuli snažni udarci. Zašto? Kad je stražar otvorio vrata, u
dvoranu su ušla dva bolničara i unijela tijelo Hermanna Göringa.
Pažljivo su ga položili na poljski krevet. Američki, sovjetski,
engleski i francuski fotografi smjesta su počeli bljeskati
fleševima. Francuski general Morel obratio se nazočnima:
- Molim vas, uvjerite se da je Göring
mrtav! Sad je zaista sve gotovo!
Istraga nikada nije uspjela ustanoviti
kako je Göring došao do otrova. Američki komandant avijacije,
general Arnold, poslije nekoliko dana izjavio je:
- Dugo sam proučavao Göringa; njegov
potez mogao se predvidjeti. Volio je dramatičnost i iznenađenja.
Göringova je smrt dokaz njegove naklonosti prema teatralnim gestama!
Dva i pol sata nakon posljednjeg
vješanja, u kišnu zoru 16. listopada 1946, iz Nürnberga prema
Firtu uputio se jedan kamion, praćen brojnim tenkovima i vozilima
generala. Točno je 5.30. U blizini aerodroma u Erlangenu jedan tenk
zaustavio je novinare i poslao ih kućama. Sanduci s tijelima
nacističkih glavešina natovareni su u avion i odnijeti u Dachau.
Pepeo zločinaca
Tu, u zloglasnom konclogoru, jedan
krematorij bio je već pripremljen. U peći koja je progutala mnoge
logoraše nestala su i tijela nacističkih glavešina. Peć je upalio
logoraš njemačke narodnosti i slavnog imena - Richard Wagner!
Premda nije bio u rodu sa slavnim muzičarem, održavao je vatru dok
nisu stigli kamioni s mrtvacima.
Na trgu za prozivku logoraša još je
jednom pregledan sadržaj svakoga sanduka, načinjen je zapisnik, a
onda su tijela gurnuta u peć za spaljivanje. Prvi je u peć bačen
leš Keitela, a za njim ostali. Posljednji je bio Streicher. Poslije
nekoliko sati (još nije bilo podne), peć je ugašena. Potom su
američki vojnici sakupili pepeo i bacili ga u dvije kante za smeće.
I opet je načinjen zapisnik.
Na jednom džipu kante za smeće
odvezene su na obalu Isara, rijeke što prolazi kroz München. Pepeo
je bačen u rijeku. Gdje, to se ne zna, jer su se svi sudionici
morali zakleti da to nikad neće odati. Naime, saveznici su odlučili
da se nikad ne sazna gdje je bačen pepeo šefova Trećeg Rajha,
najvećih zločinaca svih vremena...
Priredio: Milan Devčić (RS Magazin,
1987.)