Jugoslaviji se ta nužnost nameće s posebnom oštrinom.
Stjecajem povijesnih okolnosti...
...našla se na razmeđi dvaju vojno-političkih saveza, gotovo potpuno opkoljena njima na prostoru gdje se frontalno sučeljavaju.
Takav nezavidan položaj, svakako jedinstven u vrijeme hladnog rata među vojnim savezima, neizbježno je održavao i poticao naglašenu osjetljivost naše zemlje prema mišljenjima inozemstva, možda ponekad i prenaglašenu, jer je rođena s revolucijom koja se od svoga prvog trenutka morala godinama boriti za međunarodno priznanje, čak i kod najbližih saveznika.
Kao objektivni činilac, i politika
inozemstva djeluje na jugoslavensku vanjsku politiku. Ni uz najbolju
volju ne bismo mogli održavati ni normalne, a kamoli dobre, odnose
sa zemljom koja bi pokazivala želju da ugrozi nezavisnost ili
teritorijalni integritet Jugoslavije.
To se u prošlosti, za vrijeme najžešćega hladnog rata, više puta očitovalo u odnosima sad s jednom sad s drugom stranom. No, jugoslavenska je vanjska politika, u cjelini, našla već zarana u svojoj izvanblokovskoj orijentaciji najbolji mogući odgovor, trajnu protutežu svim povremenim oscilacijama blokovskih pretenzija.
To se u prošlosti, za vrijeme najžešćega hladnog rata, više puta očitovalo u odnosima sad s jednom sad s drugom stranom. No, jugoslavenska je vanjska politika, u cjelini, našla već zarana u svojoj izvanblokovskoj orijentaciji najbolji mogući odgovor, trajnu protutežu svim povremenim oscilacijama blokovskih pretenzija.
Interes velikih sila da se sačuva Jugoslavija takva kakva jest
Nasuprot tome, za vrijeme jenjavanja
hladnoga rata, postepenoga popuštanja napetosti i dalekosežnoga
prestrojavanja na međunarodnoj pozornici, inozemstvo sve jače uviđa
i pokazuje svoju zainteresiranost za neovisnost i integritet
Jugoslavije.
A i to je opet moguće samo zbog dosljednosti jugoslavenskoga izvanblokovskog stava, štoviše, samo kao izvanblokovska, Jugoslavija je mogla postati pravi kamen kušnje za politiku popuštanja koju su blokovi proklamirali.
A i to je opet moguće samo zbog dosljednosti jugoslavenskoga izvanblokovskog stava, štoviše, samo kao izvanblokovska, Jugoslavija je mogla postati pravi kamen kušnje za politiku popuštanja koju su blokovi proklamirali.
Interes velikih sila da se sačuva
Jugoslavija takva kakva jest u sadašnjim uvjetima nije neizbježivo
tek taktički ili propagandni.
Zbog opasnosti da bilo kakav poremećaj sadašnjega stanja, pogotovo u srcu Evrope, naruši teško uspostavljenu i još i sada krhku ravnotežu s potpuno nepredvidljivim posljedicama, na objema je stranama postojanje takve Jugoslavije shvaćeno kao stvarni i trajni interes.
Prirodno, takav interes raste i pada s unutrašnjom čvrstinom i razvojnom linijom Jugoslavije.
Zbog opasnosti da bilo kakav poremećaj sadašnjega stanja, pogotovo u srcu Evrope, naruši teško uspostavljenu i još i sada krhku ravnotežu s potpuno nepredvidljivim posljedicama, na objema je stranama postojanje takve Jugoslavije shvaćeno kao stvarni i trajni interes.
Prirodno, takav interes raste i pada s unutrašnjom čvrstinom i razvojnom linijom Jugoslavije.
Što je Jugoslavija snažnija i
naprednija, to je zanimljivija drugima, to se više nameće kao
nezaobilaziv sugovornik i sudionik u miroljubivim međunarodnim
nastojanjima.
A odatle opet proizlazi poznata činjenica da Jugoslavija uživa to više ugleda na jednoj strani što bolje stoji na drugoj.
Kad bi se Jugoslavija oslonila na koju god stranu, što bi bilo jednako njezinu dobrovoljnom odustajanju od vlastite nezavisnosti, prouzročilo bi to, neizbježivo, i gubitak interesa za Jugoslaviju na drugoj strani.
Ni od koga se ne može očekivati da bude više zainteresiran za jugoslavensku nezavisnost od same Jugoslavije.
A odatle opet proizlazi poznata činjenica da Jugoslavija uživa to više ugleda na jednoj strani što bolje stoji na drugoj.
Kad bi se Jugoslavija oslonila na koju god stranu, što bi bilo jednako njezinu dobrovoljnom odustajanju od vlastite nezavisnosti, prouzročilo bi to, neizbježivo, i gubitak interesa za Jugoslaviju na drugoj strani.
Ni od koga se ne može očekivati da bude više zainteresiran za jugoslavensku nezavisnost od same Jugoslavije.
Neutoljiva mržnja na neovisnost Jugoslavije
Dakako, dok se velike zemlje budu
ponašale kao velike sile, dok se nadmetanje među njima bude
nastavljalo i dok ostaci hladnoga rata ne budu prevladani i
uklonjeni, one će uvijek i za svaku priliku čuvati i neke svoje
dodatne, druge "opcije".
Uostalom, velike se sile neprekidno bore za utjecaj, pa i u onim sredinama kojih su neovisnost spremne jamčiti. Njihova propaganda vlastitoga puta ili načina života, oslonjena na golema sredstva, sveobuhvatna i agresivna, djeluje posvuda i trajno, reklo bi se po inerciji i bez obzira na trenutnu usmjerenost same državne politike.
Uostalom, velike se sile neprekidno bore za utjecaj, pa i u onim sredinama kojih su neovisnost spremne jamčiti. Njihova propaganda vlastitoga puta ili načina života, oslonjena na golema sredstva, sveobuhvatna i agresivna, djeluje posvuda i trajno, reklo bi se po inerciji i bez obzira na trenutnu usmjerenost same državne politike.
U slučaju Jugoslavije postojanje
različitih "opcija" dokazuju stanoviti krugovi na objema
stranama i na poseban način: podrškom ekstremnoj jugoslavenskoj
političkoj emigraciji.
Ona, doduše, nije jednako raspoređena, ali je činjenica da postoji na obje strane i da je potpuno jednaka barem u jednome: u neutoljivoj mržnji na neovisnost Jugoslavije.
Kad god ustreba, oni koji je drže uskrsnu je i podbodu kako bi podsjetila da u "velikome svijetu" postoje i drukčija shvaćanja, kako su moguća i drukčija rješenja jugoslavenskoga "pitanja".
Ona, doduše, nije jednako raspoređena, ali je činjenica da postoji na obje strane i da je potpuno jednaka barem u jednome: u neutoljivoj mržnji na neovisnost Jugoslavije.
Kad god ustreba, oni koji je drže uskrsnu je i podbodu kako bi podsjetila da u "velikome svijetu" postoje i drukčija shvaćanja, kako su moguća i drukčija rješenja jugoslavenskoga "pitanja".
U tome se, doduše, značenje
ekstremističke emigracije dokraja i iscrpljuje. Bez tuđih tenkova i
bajuneta ona ne može ugroziti jugoslavenski opstanak. Upravo zato
one koji tu emigraciju hrane i udomljuju, danas nije teško uvijek
iznova tjerati u defenzivu, ukazivanjem na njihove vlastite interese,
u položaj neprirodan i nelagodan svakoj velikoj sili.
No, usporedo sa svim nastojanjima da se
Jugoslavija pretvori u predmet tuđe politike, kao tobožnji odgovor
na takve pokušaje (a zapravo je njihova neposredna posljedica) mogu
se javiti i tendencije instrumentaliziranja inozemnih politika, što
je, u najboljem slučaju, samo prividno u interesu zemlje.
Načelno govoreći, manji ili veći
strah od pritiska ili napada izvana, bio izazvan stvarnim vanjskim
zaoštravanjem ili nerealnim subjektivnim procjenama, može voditi
unutrašnjim rješenjima kakva u drukčijim uvjetima ne bi bila
moguća.
Strah je uvijek rđav savjetnik, i rješenja, postignuta pod pritiskom izmišljene opasnosti, po pravilu se neće razlikovati od onih koja bi proizašla iz popuštanja stvarnom vanjskom diktatu. Upravo su zato takvi pokušaji opasni: oni neizbježivo, htjelo se to ili ne, šire manevarski prostor onoj politici protiv koje zovu na uzbunu.
Najbolji i jedini trajni lijek protiv takvih tendencija jest dugoročna politika suradnje na obostranu korist sa svima, pa i s velikim silama, koju tako uporno i uspješno provodi predsjednik Tito.
Strah je uvijek rđav savjetnik, i rješenja, postignuta pod pritiskom izmišljene opasnosti, po pravilu se neće razlikovati od onih koja bi proizašla iz popuštanja stvarnom vanjskom diktatu. Upravo su zato takvi pokušaji opasni: oni neizbježivo, htjelo se to ili ne, šire manevarski prostor onoj politici protiv koje zovu na uzbunu.
Politika suradnje koju tako uspješno provodi predsjednik Tito
Najbolji i jedini trajni lijek protiv takvih tendencija jest dugoročna politika suradnje na obostranu korist sa svima, pa i s velikim silama, koju tako uporno i uspješno provodi predsjednik Tito.
No, želja za manipuliranjem s pomoću
straha može ipak biti samo granični slučaj, tek u izuzetnim
prilikama jedva naslućena mogućnost, pokušaj koji, po prirodi
stvari, ne bi mogao biti čest, pa ni uspješan na dulji rok.
Mnogo su manje uočljiva, ali su neusporedivo češća, pa time stvarno i štetnija, nastojanja da se pri ukazivanju na nesumnjivo pozitivni ukupni odnos inozemstva prema Jugoslaviji, na neporecivo zanimanje drugih za čvrstu i postojanu Jugoslaviju, podmetnu vlastita shvaćanja o tome kako bi Jugoslavija trebala biti uređena.
Mnogo su manje uočljiva, ali su neusporedivo češća, pa time stvarno i štetnija, nastojanja da se pri ukazivanju na nesumnjivo pozitivni ukupni odnos inozemstva prema Jugoslaviji, na neporecivo zanimanje drugih za čvrstu i postojanu Jugoslaviju, podmetnu vlastita shvaćanja o tome kako bi Jugoslavija trebala biti uređena.
Ponekad toj svrsi, i bez svoje namjere,
služi neznanje, nepoznavanje stvari i odnosa, što dolazi do
izražaja i u inače bezazlenim člancima ili knjigama stranih
autora. No, danas to često i nije samo slučaj, često se zabludama
pomaže izravno odgovarajućim obavještavanjem inozemstva iz zemlje.
Pri tom strani dopisnici postaju omiljelo sredstvo. A nerijetko se čak u raznim službenim materijalima i analizama nailazi na jedva prikriveno ili čak otvoreno dokazivanje kako inozemstvo smatra postojanom i čvrstom samo strogo centraliziranu, gotovo nedemokratsku, a u svakom slučaju nesamoupravnu Jugoslaviju.
Pri tom strani dopisnici postaju omiljelo sredstvo. A nerijetko se čak u raznim službenim materijalima i analizama nailazi na jedva prikriveno ili čak otvoreno dokazivanje kako inozemstvo smatra postojanom i čvrstom samo strogo centraliziranu, gotovo nedemokratsku, a u svakom slučaju nesamoupravnu Jugoslaviju.
Kako stvari sada stoje, čini se da je
borba protiv takvih pojava najmanje djelotvorna i uspješna, premda
bi zapravo morala biti najlakša: ta do sada je barem i dovoljno
opširno raspravljano i dovoljno jasno utvrđeno što, po mišljenju
Jugoslavena, čini Jugoslaviju snažnom, čvršćom i postojanijom.
Napisao: Zvonimir Kristl (VUS, 1971.)
Napisao: Zvonimir Kristl (VUS, 1971.)