Srpanj 1982: Serija političkih ekscesa koja je, na slovenskoj punk-sceni, kulminirala prije nekoga vremena u razglašenoj aferi kukastih križeva, polarizirala je gotovo do ekstrema javno mišljenje u Ljubljani, pa i u republici.
I dok su se neki najodgovorniji ljudi u političkom životu Slovenije radije opredijelili za dijalog s tim fenomenom, čini se da je javnost prije za rat...
Jasenko Houra, lider zagrebačkoga
Prljavog kazališta, upravo razmišlja o svojoj četvrtoj
metamorfozi.
Springsteenovac, plesač unatoč svemu i nekoć davno,
davno, daleke 1977, punker. Na neboderima zagrebačkog prekosavskog
naselja Trnskog već se teško razaznaju tragovi spreja: Sham 69...
U ljubljanskom studentskom naselju oko
osam i trideset navečer pred jednim od blokova, pred ulazom u
podrum, skupljaju se mlađi ljudi koji se zatim spuštaju u ožbukano
ali neokrečeno podzemlje. Dva metra visok i nešto širi hodnik
mora, osim noćnih posjetilaca, svom svojom dužinom nositi, obješene
o strop, dvije glomazne cijevi centralnog grijanja.
Pri kraju hodnika
u malom kiosku biljeter prodaje karte za disco FV (posjetioci to ime,
iz nepoznatih razloga, izgovaraju kao fau-ve). Gosti, doduše,
ne nose ziherice, ali svaki na sebi ima neki detalj kojem je smisao
jasan: punk nije mrtav.
Pivo je, manje-više, obavezno; gužva je u
prostoriji (deset puta četiri metra) negdje do deset sati
podnošljiva; dim ugrožava opstanak živih bića već znatno ranije.
Taj prostor, u kojem bi kućni savjet
jedva jedvice pristao da, jednom mjesečno, raspravlja o visini plaće
stubišne čistačice, jedino je mjesto gdje ljubljanski i slovenski
punk-bendovi mogu redovno nastupati.
U utorak, 22. lipnja, svirala su četiri
klinca koji su jedva napustili osnovnu školu, ali se već zovu
"Samoupravni nesporazum". Oni su naznaka četvrte generacije
ljubljanskih punkera. Takvu klasifikaciju dopušta masovnost tamošnje
punk-scene, masovnost koja danas rock-kritičarima iz drugih
jugoslavenskih centara omogućuje da govore o slovenskom kulturnom
arhaizmu, oni najmaliciozniji o atavizmu, a umjereniji o anakronizmu.
Po suvremenim punkerima, doduše, ne
možemo postati svjetska atrakcija, kao što bismo, možda, mogli po
čovječoj ribici: punkeri se, uostalom, masovno šeću i po samom
holivudskom Bulevaru sumraka, ali u nas, na razini fenomena, postoje
samo u Ljubljani. Zašto baš u Ljubljani?
Radikalno ismijavanje svega postojećeg
Počeci se nisu znatno razlikovali od
onih u Rijeci, Zagrebu, Beogradu. Sit Hessea i Pink Floyda, pametniji
dio gradske mlađarije osjetio je da je rock dobio injekciju
stimulansa, i to pozamašnu dozu. Na samom početku 1977. ljubljanski
Pankrti doimaju se, možda, čak kao najznačajniji jugoslavenski
punk-sastav.
U svakom slučaju, oni su najviše uživali u
svakidašnjoj igri zalijetanja u nedopušteno. To što je Pero
Lovšin, vokalni solist grupe, na novogodišnjem koncertu u
zagrebačkoj Galeriji SC, u jednom trenutku, umjesto mikrofona
desnicom zgrabio spravu iz gaća postalo je zaštitni znak
"radikalnog ismijavanja svega postojećeg".
Zbog nesnalaženja u
mnogim redakcijama, štampa je podgrijala atmosferu koja je od
nekoliko jugoslavenskih sastava napravila pokret. Republičke granice
kao da tada još nisu bile važne. Ali, samo prividno.
"Sigurno je da slovenske punk-scene
ne bi bilo bez engleske, ali su motivi ipak bili ovdašnji. Nastanku
grupe Pankrti pridonijelo je potpuno mrtvilo glazbene scene u nas" - objašnjava Grega Tomc, drugi lider Pankrta, koji je 1977. mjesec
dana boravio u Engleskoj i stekao "informacije iz prve ruke",
što se pokazalo kao dragocjen kapital.
"Nikakva muzika u Sloveniji nije
odražavala ono što se događalo mladoj generaciji. Već od prvog
trenutka svima nam je bilo jasno da je punk ona prijeko potrebna
revitalizacija. Naša je osnovna ideja bila da radimo sasvim suprotno
od onoga što se tada radilo na Ljubljanskoj sceni, na kojoj čak ni
Buldožeri nisu bili aktivni. Na radiju se vrtjela krajnje infantilna
muzika, a na Radio-študentu Pink Floyd, simfo-rock i puno jazza. Do
pojave punka interes za rock općenito je bio jako opao" - dodaje
Tomc.
"Privukao me, prije svega, prvi
nastup Pankrta, u listopadu 1977. Djelovao je na mene poput objave.
Poslije sam ih pratio na svim koncertima" - objašnjava Igor
Vidmar u sumornoj ljubljanskoj kavani "Union".
On je već u
počecima, kao ideolog, neumorno pokušavao istjeravati pravdu u
štampi; na prepad je osvojio i Radio-študent, gdje su, na mjesto
epskog serijala o Rolling Stonesima, uskočile pjesme s prvih ploča
Sex Pistolsa, Stranglersa; on je svojom upornošću uspijevao slomiti
i gazde dvorana u kojima je organizirao prve koncerte.
Da to neće
biti puka životna epizoda, moglo se naslutiti kad je, jednog dana,
ošišao bujnu kosu, što mu je, u obliku slapa, curila niz ramena:
kratkoj frizuri ostao je vjeran do danas.
"Kad je na koncerte
Pankrta počelo dolaziti i po 1500 ljudi, osjetio sam da bi se iz
svega moglo nešto razviti."
Getoizacija punkera
Ipak, sve do početka 1979. Pankrti su
jedini predstavnici prve generacije slovenske punk-scene. A onda se
javljaju Ljubljanski psi, Ljubljana 78, Tetrapunk, pa onda Berlinski
zid, koje Vidmar posebno izdvaja, jer su "furali radikalni
amaterizam, odnosno nepoznavanje tehnike sviranja. Klinci su svoju
rock-karijeru počinjali paralelno s učenjem elementarne tehnike muziciranja, i
često je trebalo dosta vremena dok nešto ne bi mogli artikulirati."
To je bio jedan od značajnih momenata,
jer se u drugim gradovima sve više rađala težnja k sviračkom,
produkcijskom i svakom drugom profesionalizmu, što je, na neki
način, otvaralo vrata koketiranju s raznim modernizmima kao i
probijanju čvrstih granica koje su odvajale stare rockere od
punkera, a to je Houru dovelo gotovo na isti put na kojem se nalazio
Bregović (ili obratno).
U Ljubljani se pak i dalje sve bitno
događalo u dvokanalnom studiju Radio-študenta u kojem je i
napravljen prvi singl Pankrta, "Lublana je bulana". Za
njega Vidmar tvrdi da je prvo jugoslavensko zaista nezavisno
diskografsko izdanje'("New Musical Express" obavio je
recenziju te male ploče).
Radio-študent i disco FV ostaju i do
danas jedini medijski inventar kojim raspolažu ljubljanski, odnosno
slovenski, punkeri. Ta skučenost upozorava na bitne odrednice
cijelog fenomena: getoizaciju punkera, koje danas puštaju na miru,
ali u zabranima, koji su se s vremenom spontano sami definirali.
Limitirana permisivnost pojavljuje se još jednom kao konstanta
slovenske kulture. Određivanje granica stvara, međutim, samo
prividni mir. U samom loncu i dalje raste temperatura...
Uostalom,
proces getoizacije nije bio posljedica gentleman’s agreementa
između društva i otpadnika. Bio je to dvoboj prepun ekscesa.
Punkeri su se počeli okupljati u kafiću "Medex", na
Plečnikovu trgu. Na zidu kod samoga kafića pojavio se sprejem
ispisan natpis: Johnny Rotten Square, koji je zatim premazan bijelom
bojom.
Punkeri su organizirali malu "diverzantsku" akciju sa
stražarima i ponovo ispisali natpis intenzivnom gustom bojom, no
ovaj put po cijeloj površini zida, otprilike tri metra visokog i
četiri širokog. Zatim su počele milicijske racije, pa čuveni
skandal s kukastim križevima, sastavom 4R(eich), koji je
intrigantski smješten u okrilje punk-scene.
Jugoslavenski novinski
moralizatori dobili su šansu koju nisu mogli samo tako ispustiti:
dobar dio slovenske mladeži, po njima, opasno je flertao s fašizmom.
Studenti Fakulteta za sociologiju i političke nauke organizirali su
okrugli stol o punku.
"Sve punk-sastave trebalo bi rastjerati"
"Bio je prisutan ministar
unutrašnjih poslova Slovenije, predstavnik GSUP-a i Vrhovnog suda
SRS. Trebalo je raščistiti odnos milicije prema punkerima, koja je
po njih počela dolaziti u kuće u tri-četiri ujutro, ili u školu za
vrijeme nastave" - prisjeća se Vidmar.
Za radni materijal koji je omladinska
organizacija Fakulteta za sociologiju i političke nauke u Ljubljani
priredila za okrugli stol o punku (prisustvovalo mu je više od
trista slušalaca i diskutanata) prikupljen je izbor mišljenja o
punku iz nekoliko anketa, novinskih članaka i polemika. Prenosimo
nekoliko najzanimljivijih:
"Mislim da je punk društveno štetan. Omladina, većinom, nasjeda na ideje o drukčijem društvu i pokušava promijeniti i srušiti ono što smo stekli u revoluciji (...) Takva gibanja trebalo bil zatrti." (J. G., sekretar OK SSOS, 23 godine)
"Sve punk-sastave trebalo bi rastjerati i članove prisiliti na prave, teške, poslove, pa bi ih tako prošla volja da crtaju kukaste križeve i da se tuku. Neka idu u Englesku, ovdje za njih nema mjesta." (Jasna Locič, 31. godina, službenica)
"Punk našem društvu nije potreban, jer nema ni razloga za otpore mladih; ako problema ima, neka ih rješava omladinska organizacija, punk ih tako i tako neće riješiti, jer je to samo jedan od oblika glazbenog stvaralaštva." (Anton Kovčič, 48 godina)
"Punk hoće uništiti sve postojeće, jer je protiv svega postojećeg..." (P. Z., 42 godine, elektrotehničar)
"Punk je nacizam u malom." (Dušan Erzin, 57 godina, skladištar)
"Mislim da punk nije društveno štetan, ali da je besmislen u našim društvenim okolnostima. U Engleskoj je imao neku društvenu osnovu, kod nas je nema." (Student, 22 godine)
Protiv punka, naravno, nitko ništa nema. To što ga neki iskorištavaju za druge svrhe i lijepe mu etikete, to je nešto drugo." (Ivan Vinkler, Zamjenik republičkog sekretara za unutrašnje poslove)
No, ipak ima i drukčijih mišljenja.
Tako, proces "legalizacije", otvoren uvelike dodjelom
nagrade Sedam sekretara SKOJ-a Pankrtima 1980, bio je zaokružen.
Matjaž Kmecl: Nisu bili svjesni koliko kukasti križ ima za starije generacije sadržaja i naboja
Odnos javnosti, službenih tijela i punkera ostao je, međutim, do
danas napet. Slovenski ministar za kulturu, Matjaž Kmecl, došao je
na taj položaj prije nekoliko mjeseci. Njegovim dolaskom napravljen
je, čini se, mali zaokret u službenim stavovima. Zanimljivo je da je
on bio član tvz. šund-komisije, koja nije oslobodila poreza prvi
album Pankrta "Dolgcajt".
- Odlučio sam se dosta autonomno,
unatoč Nagradi koju je grupa dobila. Mislim da je odluka o
neoslobađanju imala pedagoški učinak: tekstovi na drugoj njihovoj
ploči mnogo su bolji.
- No izrazito su provokativni.
- Pa što, neka budu. U naravi je punka
da bude provokativan.
- Kako vi, kao ministar, koegzistirate s
punkom, pravcem koji je na svjetskoj i jugoslavenskoj sceni prestao
biti glavni tokom rocka?
- Osobno mi se ta glazba ne sviđa.
Pokušavam shvatiti što je posrijedi. Imam dva sina koji su tu
glazbu slušali od jutra do večeri. Ali, oni mi nisu umjeli
objasniti svoje motive. Oni te stvari primaju emotivno. Punkeri su na
okruglom stolu o punku reagirali kao da su pod masovnom psihozom. Mislim da bismo svi mi imali velike koristi kad bismo taj fenomen
detaljnije analizirali. Za razliku od privatnog stava moj je službeni
stav da i punk spada u pojave koje svaka nacionalna kultura mora
imati ako teži cjelovitosti. Zato ja nikad a priori nisam bio ni
protiv herc-romana kao ni protiv najakademskije filozofske rasprave.
- Među mladima u Sloveniji koji se na
bilo koji način javno eksponiraju prevladava pojednostavnjeno
rečeno, lijeva orijentacija u kulturi. Je li to, uz ostalo, i
posljedica dužeg kontinuiteta?
- To je više diskontinuitet nego
kontinuitet. Generacije nakon rata više su ulazile u ono što se
nazivalo dekadentnim zapadnjačkim eksperimentalizmom. Taj se naboj
istrošio. Kad su mlađe generacije htjele artikulirati svoj odnos
prema poslijeratnima, morale su potencirati svoj generacijski
subjektivitet.
- Kao antipodi?
- Sigurno. Ultralijeva orijentacija ima
prednost što je, na neki način, opoziciona i prema oficijelnoj
kulturi, a ne samo prema prethodnicima. Mislim da je sasvim prirodno
da se mlada generacija radikalizmima opozicijski artikulira. Kod nas
su u Sloveniji, dakle, posrijedi refleksi klasičnih generacijskih
odnosa.
- Postoje li neke interakcije između
svih ovih mladih ljudi s lijevim strujanjima slovenske inteligencije, dakle prije
svega s literaturom?
- Mislim da su ove nove generacije
prilično ahistorične. Ispad s kukastim križevima u Ljubljani to
najbolje pokazuje. Oni, naprosto, nisu bili svjesni koliko kukasti
križ ima za starije generacije sadržaja i naboja. Ja prilično
sumnjam da će biti takve interakcije. Te su pojave među mladima
prilično autonomne.
(Nakon razgovora s Kmeclom saznali smo, ipak, da
Karpo Aćimović-Godina snima po scenariju Branka Šömena film o nekim
staljinističkim pojavama iz slovenske poratne povijesti, u kojem
glume i članovi Pankrta, Lačnog Franza, kao i Igor Vidmar.)
Mladi
teže k suvremenijim medijima tako da npr, u Sloveniji uopće nema
mladih pisaca romana.
- Ne znači li to da prioriteti kulturne
politike treba da se sele prema tim suvremenijim medijima?
- Možda ali je tu moguća i druga
logika. Ne bi li trebalo stimulirati ono čega nema? Npr., taj roman. Mislim da se rock može i sam tržišno izdržavati. Jasno je da mora
postojati opća stimulativna klima, ali je potrebno i balansiranje,
konkretnim mjerama, u korist tradicionalnih oblika kulture. Razne
strukture moraju biti otvorene prema rocku, ali rock treba sam da
nađe put do njih.
- U Hrvatskoj se, čak i u
najoficijelnijim dokumentima kulturne politike, npr. u tzv. "Crvenoj
knjizi", o rocku govori pod naslovom "O prolaznosti pop i
rock-kulture"...
- To su već stara nadmudrivanja između
popularne i etablirane kulture. Popularna se kultura doimlje
etabliranoj uvijek kao neki supstandard. Sjetimo se samo pojave
Alexandrea Dumasa, koji je, istodobno dok je bio jedan od
najčitanijih i najpopularnijih pisaca na svijetu, trpio prezir
tradicionalne kritike. Čini mi se da punk treba sam da izbori svoje
mjesto pod suncem, uostalom kao i neke pojave u avangardnoj ozbiljnoj
glazbi.
Mislim da takva oporba uopće nije
loša, jer ti fenomeni moraju odgovoriti na argumente koji se
pojavljuju protiv njih i tako fundirati svoja polazišta.
Nepostojanje kontinuiteta koncertnih turneja
Prepušteni sebi, slovenski punkeri
ipak ne mogu učiniti neke ključne korake, naprosto zato što rock u
Sloveniji ne može biti karijera u pravom smislu riječi.
Mjesta na kojima se, npr. u Zagrebu
može nastupati omogućuju zagrebačkim rockerima da se pojavljuju i
više puta tjedno, a u cijeloj Hrvatskoj ima dosta mjesta koja
omogućuju koncerte.
Grega Tomc jasno slika tu situaciju:
"U
Sloveniji možeš nastupiti u pet gradova osim Ljubljane: u Celju,
Mariboru, koji nema odgovarajuću halu, u Gorici, Kopru i Kranju. Sve
drugo radilo bi se s gubitkom. Kad smo bili u Murskoj Soboti, svaki
je dobio po 250 dinara."
Nepostojanje kontinuiteta koncertnih
turneja još je jedan argument u prilog tezi da u Sloveniji nema
tržišta rocka.
Tako faktor komercijalnog u slovenskom
punku, odnosno rocku, praktički ne postoji, jer i ne može
postojati. Minimalni materijalni uvjeti pridonose formiranju
minimalističke estetike, što se promatrača sa strane doima kao
besmislena vrtnja ukrug, možda i zato što nepostojanje izvornih informacija (a ne
samo interpretacija) onemogućuje pravi uvid.
Nešto se, bez sumnje,
događa. Pokreću se i zabranjuju fanzini, amaterske rock-novine, opet
bitno različite od onih koje su se pojavljivale u drugim gradovima i
imali čisto fenovski karakter.
Prvi ljubljanski punk-fanzine nije
nikad ni ugledao svjetlo dana: dijelovi će tek biti objavljeni u
časopisima. Već i naslovi tekstova ukazuju na jedan zanimljiv aspekt
cijele scene: "Krvave zastave", "Proleter" ("Gdje
si sad, proleter, gdje je tvoja puška...")
"Punk nije više samo glazba punk
je odnos prema stvarnosti. Oštar, nihilističan, ali, na neki načia
i moralističan" - tvrdi Vidmar. - "On je reakcija na
ideologiju standarda, ideologiju koja je mnogo veći kohezioni faktor
među Slovencima nego što je jezik i neko pomalo iracionalno
nacionalno biće. Istodobno, današnji slovenski punk karakterizira i
pomalo perverzno oživljavanje partizanske etike, što je posljedica
silnog nerazmjera između onoga što se proklamira u političkim
govorima i samoga života. Neki ljubljanski punkeri pišu tako čudne
partizanske novele, koje su istodobno i ironiziranje krute
revolucionarnosti i njezin kontinuitet. Čini mi se da je posrijedi
naivna želja da se upravo ta revolucionarnost 'preotme' od
oficijelnih struktura. To je, naravno, samo jedan aspekt..."
Pero
Lovšin vidi veliku razliku između prvih punkerskih dana i
suvremenih zbivanja u teškoj, paranoidnoj, situaciji, koja je
nastala kad se vidjelo da se "ništa bitno ne može
promijeniti".
"Među tim najnovijim punkerima
premalo je zabave, a puno morbidne zafrkancije", dodaje Vidmar.
Sve što u javnost u Jugoslaviji dopire
o mladim slovenskim punkerima može se svesti na površinske
groteske. Sami Pankrti znatno nadrastaju tu scenu. Hvaljeni ili
kuđeni, dva albuma te grupe po važnosti nadrastaju lokalne okvire,
i sigurno bi im važnost bila i mnogo veća da nije bilo određenih
"objektivnih okolnosti", odnosno naličja permisivnosti o
kojem je bilo riječi.
"U rock-supkulturi sad se obrađuju
sadržaji koji su već dugo očiti na filmu i u književnosti.
Književnost, možda nema pravog odjeka ali ga ni mi ne možemo
imati, kad nam je početna naklada druge ploče 5000 uz ovakvu
distribuciju. Nema je ni u jednom ljubljanskom izlogu, iako se 'Dolgcajt' prodao u 11.000 primjeraka - praktički sve što je
štampano. (Oko 7000 u Sloveniji, ostatak u Zagrebu, Rijeci i
Beogradu.) O reprintu izdavači nisu htjeli ozbiljno razgovarati, jer
se, navodno, i ovo jedva prodalo."
Žali se Grega Tomc:
"Rekli su da za 'Državne
ljubimce' (naslov drugog albuma) neće biti problema da imaju
rezervu omota koja, međutim, ni neće biti potrebna kad ploča uopće
nije u prodaji u Sarajevu, u Morskoj Soboti, u Beogradu se prodaje na
jednom mjestu; kad se u pojedinim ljubljanskim trgovinama rasproda,
ne dolazi nova pošiljka a tko zna kako je u drugim sredinama. Na
televiziji je išao reklamni telop bez naslova albuma. Izdavač je
rekao da statua koja se pojavljuje na koricama ne smije biti iz
drugoga svjetskog rata, pa smo se poslužili statuom iz prvoga...
Namjeravali smo otisnuti parsiflažu
Fructalova reklamnog slogana: 'Fructal u suradnji s prirodom' u
varijanti: 'Pankrti u suradnji s državom', ali izdavač, ZKP, nije
dopustio, kao što nije htio
ni čuti da na ploči bude snimljen
vezivni tekst između pjesama (trebalo je da to budu parodije
staljinističkih tekstova).
Na press-konferenciju u povodu promocije
predstavnik ZKP-a nije došao. Rekli su nam da su i ovako predaleko
otišli i da se ne smiju više eksponirati. Čini mi se da su se
poslije zbog toga odnosa pokajali".
Kritika koju upućuju društvu postaje sve paušalnija i maglovitija
Ocjene najeminentnijih jugoslavenskih
rock-kritičara (javne i privatne) uglavnom su nedvosmislene: upućuju
da je riječ o jednom od najznačajnijih jugoslavenskih
rock-ostvarenja uopće.
Za ljubljansku punk-scenu to je dvosjekli mač.
Ona pločom "Državni ljubimci" (koju Vidmar ocjenjuje kao
scenarij za "’84." na subalpskosocijalistički način)
pokazuje mogućnosti dometa te sredine.
Istodobno, ona je i rušenje
kanona ljubljanske punk-scene. Lovšin to prikazuje
manje drastično:
"Scena punka nije preuska, preuski su okviri u
kojima je sada."
Pankrti su ih "Državnim
ljubimcima", barem u kreativnom smislu, proširili. Veliko je
pitanje da li će se drugi slovenski punkeri u tim prostorima snaći.
Naprotiv, izolacija u kojoj djeluju potiče ih sve više da se bave
sami sobom; kritika koju upućuju društvu postaje sve paušalnija i
maglovitija, a kad pokušava biti konkretnom, pretvara se i sama u
ono protiv čega se bori: u parolu.
Umjesto stvarne prisutnosti u
javnosti, atmosfera anarhoidnog defetizma postaje najjača. Činjenica
je da punk u svijetu nije mrtav, ali svoju marginaliziranu vitalnost
zahvaljuje tome što postoji u mnogo bogatijim rock-kulturama.
Napisao: Rene Bakalović (Start, 1982.)