MIS 79, čarobna splitska sportska bajka: U turističko-hotelske objekte uloženo je stotinjak milijardi

Listopad 1979: Ako i jest Dioklecijan bio simbol prve ere Splita, MIS 79 je sigurno nova era, nov splitski kalendar. Došljaku ili povratniku grad nalikuje na prizor iz čarobne sportske bajke...

Splićane ni u trenucima MIS-a, prije MIS-a i za vrijeme trajanja Igara, nije napuštalo karakteristično raspoloženje kojem su sastavni dio britki jezik, gunđav duh i mediteranska bezbrižnost kojima smišljaju peckalice, ne prikrivajući oduševljenje...

Terasa uz toplo more. Tiha noć.

Tišina kao u Dioklecijanova vremena. Uteći ovamo najbolji je odmor od splitske misovske vreve.

Kraj terase nečujno u zauljeno noćno modrilo klizi barka s golemim kiklopskim okom ferala. Neki ribar samotnjak svićaricom traži svoju ponoćnu sreću. Nada se i on bar nečem sličnom, kao što je njegov kaštelanski kolega - kako zabilježiše ovdašnji novinski stupci - zapasao mrežom golemo jato komarči koje je nemirni delfin tko zna odakle neočekivano dotjerao u Kaštelanski zaljev.

Nalik bajci iz tisuću i jedne noći, a na prozaični trgovački jezik prevedeno, znači donio sretnom Kaštelaninu dobitak kao dvanaestica iznenađenja na Sportskoj prognozi.

Obris ribara guta noć. Samo još treperi svjetlo. Čudan kontrast "danu M" za Split, sve tek nekoliko sati prije otvaranja MIS 79, dana jednako (barem) značajnog kao i onog kada je prije pustih stoljeća ovdje Dioklecijan počeo zidati svoje dvore.

I dok taj ribar vjerojatno jedini u golemu mravinjaku, što se stere u njegovoj pozadini, ne misli ni na šta osim na svoj ulov, ja nikako da se otresem pomisli kako je zapravo i Split imao nekog svog čarobnog delfina koji mu je dotjerao još čarobnije jato i obnovio ruho, okrenuo toliko život da će sada Splićani svoju povijest dijeliti na dvije ere.

Onu Dioklecijanovu i ovu misovsku.

A taj dupin krenuo je na put kolovoških dana 1975. iz Alžira, onog trena kad je ovom našem gradu izglasano domaćinstvo osmih Mediteranskih igara.

Moj suputnik me zove na noćnu šetnju, povratak u mravinjak, da mi pod sentimentalnim ruhom mediteranske teme dočara novu viziju grada. Meni novu, jer sam prije tridesetak godina upoznao Dioklecijanov grad, pregazio mu svaki kamen, započinjući u njemu nomadsku sudbinu novinarskog profesionalca.

Jedva dočekah poziv jer sam na muci. Pisati nešto novo o MIS-u, u suton MIS-a, a dok ovi stupci dođu u ruke čitatelja moćna elektronika već će zahuktalo sipati rezultate sudionika spektakla...

Uvijek gunđav duh

Znam tu splitsku dušu, britki jezik, do pakosti nerijetko naoštren. Uvijek gunđav duh. Mediteranski bučan. A opet nekako dječje radostan, grohotav. U ovoj vrevi i košmaru, kritički obojenom u svakoj drugoj riječi, pomiješanoj s mediteranskom bezbrižnošću, nisam se čudio mrmljanju novinara što još nisu stigli materijali o gostima, o svemu onom što oni očekuju da im bude servirano da im olakša vrtoglav tempo posla. U nas to prati pogotovu rađanje velikih djela.

Skeptički duh ili čak bolje splitska urođena rugalica rodila tipičnu legendu:

"E, u novom bazenu bit će još kako tako plivaču na sto metara i kraulom, ali teško trećem čoviku u štafeti četiri puta sto, trbujom će strugat po suhom dnu..." ili onu drugu: "Ajte vi vidit generalku na našu poljudsku ljepoticu, pa ako vi ostanete živi i mi ćemo na ... otvorenje."

Nisam se začudio ni ovoj zgodi. Zaboravim lijek i dođem u press-ambulantu po recept. Vadim knjižicu, a doktorica će mi: pogledat ćemo ima li lijek. Kopa ona po golemoj kutiji, pa onda digne svoje dobroćudne plave oči i pomiluje me njima: "Znate, kraj tolikih lijekova nema baš vašeg..." a ja prekidam, "ma ne lijek, dosta mi je recept."

Ona još mirnije nastavlja:

"Znate, sve je stiglo, jedino nisu... recepti."

I još mirnije prilazi svemoćnom polipu dvadesetog stoljeća, telefonu, okreće brojke i trenutak kasnije mi kaže:

"Navratite za koji minut, sestra će vam donijeti lijek, iz apoteke smo naručili..."

Eto kako srce nadoknađuje zaboravljeni papirić. Tako su i novinska gunđanja utihla kad su stigli prvi

materijali. I tu splitsku nervoznu košnicu, sav koktel trijumfa, straha, skepse i ljutnje razumijem bolje jer se prisjećam jedne daleke scene.

Prije podosta godina: prvi posjet Neu Campu, nogometnom kolosu u Barceloni. Sa zaprepaštenjem smo gledali dupke prazne tribine desetak minuta prije početka utakmice. A primaju 89 tisuća posjetilaca. Zar će se igrati pred praznim tribinama?

I najednom, kao nekim čudom, za pet minuta se stadion napunio. Nismo dotle vidjeli tako izvanredno razvedene prilaze kojima navijači dolaze u zadnji čas i čitava se armija smjesti u gigant dok takoreći trepneš okom.

"As ti, pa ovoga jučer nije bilo... "

Nakako je tako i u ovom splitskom pčelinjaku. Odgonetavam to za vrijeme vožnje. Vozač, domaćin, svaki čas griješi, psuje, zaluta krivim smjerom, sve mrmlja:

"As ti, pa ovoga jučer nije bilo... Tu sam jutros moga proć. Gle, ova ulica proširena a i ne znam kad. Vid vidi, ova cesta je večeras otvorena".

Gunđanje na svakom novom zavoju, križanju.

Golemi mozak, neka rekao bih nevidljiva ruka popunjava, uklapa kamičak po kamičak i najednom će sve biti ispunjeno kao na onom kolosu Barese. Normalno, ne samo po našem običaju; i u Frankfurtu, i u Buenos Airesu, i u Bruxellesu, i u Stockholmu bilo je tako. Pun oblik dobit će sve minutu prije dvanaest ili kad se podignu fanfare, jasno kad se umetnu zadnji kamenčići.

A Split sada liči na Disneyland, na sportsku bajku. Škripi "fićo" na zavojima, usporava, zastaje pred ispruganim letvama koje zatvaraju put. Grad podrhtava od posljednjih brujanja strojeva. Mrakom se vrzmaju nejasne konture radnika, polažu asfaltne plohe, dotjeruju kamičci.

Ulice opustjele, kroz noć dopire samo razgovor strojeva i onih nevidljivih figura što gasom do daske postavljaju glazuru. A vozač mrmlja:

"Da ti je bilo vidit osamnaest miseci, preskakali smo ka na krosu prepone, gacali blatom, čepili uši, grmilo je svud, sve se treslo, prašilo se, nisi ponekad vidija na par koraka grad? Ma ke, sve jedno veliko gradilište."

Izranjaju Gripe i ispred nas kočoperna gizdava ljepotica, dvorana za sve, blješti, izrasla u trinaest mjeseci. I prisjetim se da smo gotovo toliko godina gradili Koncertnu dvoranu u Zagrebu.

Obilazimo ljepoticu okamenjenu u svjetlu i tišini, o kojoj je toliko napisano da meni ne preostaje drugo nego reći da se neki nacrti kroje (i nikad ne pojavljuju) duže no što se ona gradila.

Sa Gripa širokim ulicama, kao da smo u Torinu ili Buenos Airesu, a ne u Dioklecijanovu gradu s njegovim nekad popularnim stan-pričekaj ulicama, krećemo polako do obnovljene "Jugoplastikine" dvorane koja sada sja kao novo zdanje, ali kraj svoje susjede mora ipak biti stidljiva.

Dalje. Kao da širokom talijanskom autostradom sunca prilazimo Poljudu. Tu je nikla još jedna ljepotica, nešto duža rađanja. Službeni izvori kažu - osamnaest mjeseci. Tu se otvara MIS 79, a Hajduk nastavlja legendu započetu pod murvom.

Vidio sam mnoge stadione svijeta. Minhenski su proglasili čudom dvadesetog stoljeća. Ali, ova eterična školjka bez stupova, sva satkana od mrežastih velova, u noći sa široko otvorenih tisuću očiju, izgleda kao poluotvorena bisernica ili satelit spreman da nekamo uzleti i oduzima dah promatraču. Kraj nje pastelno zelena ploha, pomoćni teren, bolji od mnogih glavnih na poznatim našim stadionima.

U pozadini čudo: ispisan simbol MIS, inicijali i morski valovi sapeti u bazen (točnije: tri), nastavak priče o čarobnoj sportskoj bajci Splita.

U dnevniku zapisivati brojke koje već svaki Splićanin zna napamet, bilo bi oduzimanje vremena i prostora. Tek da se podsjeti, objekti stoje dvjesto milijardi, za godišnje održavanje stadiona valja poseći za milijardom.

Kad smo već kod brojki, još i ova: u turističko-hotelske objekte uloženo je stotinjak milijardi (čudno, kako starim brojkama ilustriramo novo), a sve ubrzanim ritmom srednjoročnog plana razvitka grada.

Kad sam u taj grad prvi put ušao očarala me panorama iluminirane luke s tamnim obrisima dalekog

Kozjaka.

Danas je tu romantičnu slikovnicu izmijenila iluminacija širokih avenija i raskrižja i sportskih kolosa. Golemi zubi iz nebodernih blokova, koji poput Kineskog zida opasuje staro i Dioklecijanovo srce grada, u večernjim satima prkosno nagrizaju i gotovo pojedu obrise Kozjaka, vjekovne kulise dioklecijanovske romantične ere.

Ako i jest Dioklecijan bio simbol prve ere Splita, MIS 79 je sigurno nova era, nov splitski kalendar.

Telegram je poslan iz Zavidovića

U svemu tom slavlju Aspalathos, alias Mali Marinko, alias Miljenko Smoje, splitski kroničar, kritičar i narodni smijač, već brontula i pita što će biti sutra, iza MIS-a.

No, već se nazdravlja, dobrodošli na MIS 79, doviđenja na PEP 81 (prvenstvo evrope u plivanju) i nekako se nadam da će taj nemirni iskričavi splitski duh, sa svim svojim rugalicama, pecotama i bezbrižnim smijehom, naći nove revije da sportske ljepotice ne uvenu. Bit će vraški teško, ali zar se dišpet nije rodio u Splitu?

Vaš reporter ne sumnja u to. Gazio je splitskim kaletama, pamtio i osjetio tvrde zemljane terene Vukova, Nedina igrališta, gledao Pustoline turske kule, probijao se tijesnim Dioklecijanovim zdanjem koje će sada u ovom novom gradu ostati samo okvir prošlosti, kvadrat, ili bolje rečeno staro saće u golemu pčelinjaku.

Vaš reporter je uvjeren u to, a zna i čarobnog delfina koji je dogurao to osmo ili deveto svjetsko čudo u Split. Vidio sam na stolu organizatora kratak telegram:

... Mnogo hvala na rođendanskim željama i suveniru ... stop ... adriana.

Telegram je poslan iz Zavidovića, gdje živi jednogodišnja djevojčica Adriana, kćerka radnika iz tog rudarskog bazena. On je, oduševljen idejom MIS-a, dao kćeri ime maskote koju vidite na svakom koraku.

I djevojčica, rođena trećeg rujna 1978. neki dan je proslavila prvi rođendan, a iz Splita, od organizatora MIS-a stigla joj je čestitka sa suvenirima.

Živi djevojčica, tapše ručicama i raduje se. U Zavidovićima, tako dalekim od Splita a tako blizu, zar ne?

Ništa tu nije neobično. MIS živi u Zavidovićima. Svuda.

I sva naša zemlja sad živi u Splitu. Stručnjaci iz svih krajeva okupljeni su ovdje. Ugostitelji su na sva zvona udarili kako su dopremili kuhare iz Leskovca, Ljubljane, Beograda, Dubrovnika, Zagreba, Sarajeva, Skoplja.

Tu tisuće srca kuca pod jednom zastavom.

I to je objašnjenje jednog čuda.

Napisao: Roman Garber (SN revija, 1979.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate