Novembar 1991: Kada me prije
nekoliko dana telefonom iz Njemačke nazvao moj radni kolega, prve
riječi bile su mu:
"Konačno si se izvukao iz Dubrovnika.
Tvoju dugogodišnju ljubav prema tom divnom gradu dobro si platio..."
"Konačno si se izvukao iz Dubrovnika.
Tvoju dugogodišnju ljubav prema tom divnom gradu dobro si platio..."
Da, odista, bilo je tako... Trideset dana bez struje, vode,
komunikacija...
Trideset dana košmara, kada više
nisam znao ni šta nose dan i noć, da li spas iz tog pakla ili
produženje zatočeništva. Dnevnik stoga nisam ni vodio po danima,
nego po događanjima i trenucima koje nam je podarila sudbina. Svaki
dan gotovo da je proticao isto, a, opet, svaki je bio različit u tom
sumornom iščekivanju trenutka kada će doći spas ili, možda,
stradanje...
Tek u takvim trenucima okruženja i
nedostatka mnogo čega čovjek najbolje može da shvati koliko su
dragocjeni i najobičnija baterija ili svijeća, kap vode ili bilo
čega drugog. Zahvaljujući crkvama imali smo, doduše, dovoljno
svijeća, koje su nam donosile svjetlo u tmini.
Kada je Dubrovnik blokiran, mnogi su,
vjerovatno, mislili da mi gladujemo, ali prvih deset dana mi smo jeli
meso dan i noć i pričalo se po Stradunu da nam već izlazi na nos i
uši! Tako je bukvalno bilo u cijelom pučanstvu, jer se meso iz
zamrzivača moralo odmah pojesti, pa je davano i poklanjano, samo da
se ne baci...
Užasno je i bez vode, ali Dubrovniku
je u ovom ratu ogromna olakšica - more. Banja-plaža na Pločama,
kod hotela "Ekscelzior", postala je javno gradsko kupatilo,
jer smo se svi u trenucima relativnog primirja, našamponirani od
glave do pete, kupali i skidali prljavštinu sa sebe, a mnogi
govorili: "Hvala dragom Bogu što je ove godine more dosta toplo
i u oktobru".
Ali, ne bih sada o svemu tome: o
redovima za hranu i vodu, o tome kako je teško ostati bez električne
energije i plina, kada ne možete skuvati ništa, ni pojesti ni
popiti toplo, i kada je i kavopijama najmanje bolno bilo ostati
upravo bez dragog napitka...
Ne, napisao bih nešto o razaranjima
naših duša, o tome kako smo u nedostatku veza, komunikacija i
informacija (ili istinitih informacija) bili gotovo izgubljeni kao na
kakvom pustom ostrvu, što je mnoge dovodilo do očaja, ali i o
bliskosti ljudi u takvom zatočeništvu, kojima je sudbina podarila
istovjetni nespokoj i da čekaju milost drugih.
Sloga i mržnja
Meni su najteže padali zvukovi
pucanja, eksplozija, bombardovanja, te tutnjave, pištenja i... mržnja. Bilo je strašno i nikada
se ne proširilo, posebno u našu Bosnu i Hercegovinu, ali i nigdje
na zemaljskoj kugli. Jer, u tim trenucima strašno je i kada vas niko
direktno ne gađa.
Dubrovnik je opkoljavan sa sve četiri
strane i slušali smo i preživljavali djejstva topova, minobacača
i svih vrsta artiljerijskih oružja i oruđa, i sa kopna, i sa mora,
i iz vazduha... Tuklo je dan i noć iz Konavala, od Zvekovice, Župe
dubrovačke i Slanoga. Teško je zaboraviti i Mokošicu i Komolac te
famozno "golubinje gnijezdo" teškog mitraljeza, koji
nikome nije dao da priđe kako bi se osposobili uređaji za struju...
Kada, recimo, počne paljba u pet
ujutro i traje sve do 22 sata uveče, ima da vam "puknu" i
mozak i glava. Dovoljna je samo na jednom frontu. A ako se udruže
sadejstva topovnjača sa mora, aviona iz vazduha, i ako počne paljba
sa više strana, iz gotovo svih pravaca, tada, bogami, ne možete ni
misliti, ni spavati, ni jesti, ni sjediti, ni pričati, a uz sve to
ne vrijedi ni kukati.
U takvim prilikama teško je padala
posebno - mržnja!
Sjetio sam se predavanja iz
predvojničke obuke i davnih riječi da vodimo računa o ratnoj propagandi i psihološkom ratu koji
mogu bolje da ubiju od puščanog metka. Tada mi je to bilo smiješno,
a sada sam se uvjerio u svu istinitost tih riječi, tim prije što je
ratna propaganda sada dovedena gotovo do savršenstva.
Dubrovnik je ostao bez novina prije
prvog oktobra - kada je počeo napad na grad. Ali, u Dubrovniku se
dobro čuju mnoge radio stanice: od Hrvatskog radija, Studija Zagreb
i Radio Dubrovnika do beogradskog, titogradskog, novosadskog i niškog
radija. Namjerno preskačem objektivni Radio Sarajevo.
Slušajući i jednu i drugu stranu, vi
nikada niste znali šta se odista zbilo: da li su Crnogorci prešli
Debeli brijeg ili nisu; isto tako, prema tim radio vijestima vojska
je nekoliko puta zauzimala Plat i Kupare i to u razne dane; nismo
tačno znali ni Čije jedinice se nalaze u Slanom, a prema vijestima
jedne radio stanice JNA je već odavno ušla i u sam Dubrovnik!
Tek kasnije, od predstavnika
posmatračke misije iz Evropske zajednice saznali smo i kako su
jedinice JNA stvarno ušle u Cavtat.
Da je i u tom krugu neistina bilo
objektivnih ispovijesti neka, kao primjer, posluži razgovor sa predsjednikom Kriznog štaba Cavtata, u
redovnoj emisiji Radio Dubrovnika.
Prethodnog dana jedinice JNA gotovo
cijeli dan tukle su po Zvekovici, Cavtatu i okolini. Odjekivale su
strahovite detonacije... Novinar je pitao predsjednika Štaba da li
je ostalo bilo šta od Cavtata, a ovaj je odgovorio: "Mi smo na
brzinu pregledali grad i iznenađeni smo: nije bilo nikakvih
razaranja, samo je nekoliko granata palo na plažu".
Novinar nastavlja: "Pa zar nisu
srušeni Račićev mauzeloj i crkveni toranj?"
Uslijedio je odgovor da su samo
okrznuti.
Novinar nastavlja: "Sigurno ima
mrtvih i ranjenih", a predsjednik odgovara da nema mrtvih već
nekoliko povrijeđenih. Istina, ima jedan poginuli u Zvekovici, ali
do njega ne mogu da dođu i da ga sahrane. Slijedi novo pitanje:
"Mora da je materijalna šteta ogromna?", te odgovor:
"Koliko smo ocijenili u prvi momenat, nije velika. Nešto vozila
je pogođeno u gradskoj luci..."
Tu je nastao prekid razgovora, ali
zadivio me svojom objektivnošću predsjednik cavtatskog štaba.
Mala Ivana
Da je ofanziva JNA na Dubrovnik
iznenadila i same Dubrovčane, kao i nas goste, najbolje ilustruje
ponašanje moje gazdarice Anke. Tog jutra, oko 6,30, pošla je na
pjacu, na Gundulićevu poljanu, po smokve i ribu. Probudio sam se i
čuo pucnjavu i praskanje - dobro je "lupalo". Istrčao sam
na stepenište i pitao Anku: "Kakva je ovo pucnjava", a ona
mi je gotovo spokojno odgovorila:
"Ma kakva pucnjava. To radnici na
Peskariji (koja se renovira) bacaju daske!"
Anka se, međutim, brže vratila nego
što je otišla, bez smokava i bez ribe, jer su se svi sa pjace
razbježali. Nisu, na žalost, u pitanju bile daske, već odjeci
pucnjave sa topovnjače...
Ubrzo se kod Anke okupilo dosta rodbine
- izbjeglica - tako da nas je povremeno u njenom stanu bilo po
desetoro i više na hrani i spavanju. Bilo je i djece i jedna slatka
osamnaestomjesečna Ivana, naša jedina razonoda, kojoj u prvo
vrijeme rat nije smetao, ali kasnije su počele teškoće kada više
nije mogla da za doručak dobije "svoje jaje" ni po cijeni
od 50 dinara.
Dogovorili smo se i oko podjele posla:
ko će kuvati i prati, ko običnu i morsku vodu donositi, ko vršiti
nabavku, ko čuvati slatku Ivanu, a ko pratiti vijesti na jedinom
tranzistoru...
Nismo se jedino mogli sporazumjeti kako
je došlo do ovog ludog rata... ali smo u slozi živjeli trideset
dana svi - i Hrvati, i Srbi, i Jugosloveni, i Crnogorci, kao i jedan
Srbijanac iz Arilja, koji se izjasnio kao Evropejac!
Dani izbavljenja
Iz Dubrovnika je prije nego što je
došlo do potpunog okruženja grada i blokade luke Gruž, otišlo,
evakuisalo se ili pobjeglo dosta Dubrovčana. Ko je otišao, kako i
zašto, da li je tu bilo i dezerterstva - razgovaralo se i na jednoj
redovnoj konferenciji za novinstvo dubrovačkog Kriznog štaba u
Press-centru.
Postavljeno je bilo pitanje kako se
dozvolilo da iz grada ode toliko mladih ljudi, zar oni nisu imali
obaveza prema svom gradu i Hrvatskoj. Između ostalih, za mene je bio
značajan jedan odgovor i objašnjenje: odlukom Sabora od 8.
listopada raskinute su sve državno-pravne sveze na temelju kojih je
Hrvatska s ostalim republikama i pokrajinama tvorila bivšu SFRJ,
građani iz drugih republika mogli su sada da odu kao državljani
drugih država!
Bez ijednog svog poteza postao sam tako
strani državljanin.
Ali, nije išlo baš tako.
Vodilo se računa da muškarci od 18 do
60 godina ne mogu ni iz, ni u Dubrovnik. Nije pomoglo ni moje strano
državljanstvo! Doduše, dobio sam dozvole da sa suprugom pređem
granicu Slovenije (!), ali htio sam i da pređem granicu Crne Gore,
pa za Sarajevo.
Na kraju, pomogli su nam iz Crvenog
križa (gospođa Stanka Kodelli), iz Općine Dubrovnik (gospodin Đuro
Kolić) i pratilac posmatračke misije Evropske zajednice, gospodin
Mišo Mihočević.
Brodom "Argos" (sa
pregovaračima i posmatračima) stigli smo u Cavtat. Tu nas je, u ime
Vojno-pomorskog sektora Boka, dočekao kapetan Sofronije Jeremić i
predao Komandi mjesta Cavtat.
Kako, najzad, ne spomenuti i dobre
momke na služenju vojnog roka iz Doboja, Herceg-Novog, Bitolja i iz
Istre - koji su nam, dok smo čekali dalji prevoz, davali sendviče,
pravili limunadu, kuvali kafu.
Tu su nam šest sati poklonili pažnju
i komandant mjesta Cavtat kapetan T. Krajnović i svi drugi, čija
imena nismo zapamtili. A posebno smo zahvalni vodniku vojne policije
koji nas je noću, sa novinarom "Narodne armije", vojnim
autom, uz posebne dozvole, prebacio do Herceg-Novog.
Usput smo imali četiri vojne kontrole.
Čuli smo i jedan rafal od Zvekovice. Vidjeli smo stoku koja luta i
mnoga zgarišta... Najzad, preko Graba, došli smo taksijem u
Trebinje, a potom autobusom preko Tjentišta, Goražda i Romanije u
Sarajevo.
Kada sam stigao kući, u prvi mah
pomislio sam da je sve to bio samo san. Ipak, sve je bila stvarnost.
Svoju ljubav prema Dubrovniku "dobro sam platio". Pamtiću
ga, kao i sve one plemenite ljude s kojima sam dijelio dane
zatočeništva...
Napisao: Boro Bajić (SOS, 1991.)
