Decembar 1948: U ratu smo od početka osjetili sve
radosti pobjede i svu težinu neravne borbe sa nadmoćnijim
neprijateljem.
U danonoćnim okršajima, marševima, iz ofanzive u
ofanzivu, iz borbe protiv okupatora u borbu protiv onih koji su mu
služili psećom vjernošću, kovao se, pod zastavom Partije,
nesalomljiv duh masovnog heroizma naših prvih brigada.
U našem ratu bilo je događaja koji se
ne zaboravljaju...
...u kojima su se borci i njihove jedinice ponovo
rađali još veći i snažniji u vjernosti i ljubavi prema stvari
naroda i Partije.
U životu našeg bataljona takav je događaj bio
susret sa drugom Titom, u šumi između sela Stekerovaca i Jasenovih
Potoka, pri kraju ljeta 1942 godine.
Tih dana naša brigada se spremala za
nove borbe. Njen kadar je uopštavao svoja prva borbena iskustva.
Brigada nije zaboravila svoj poraz pod Kupresom: iz tog prvog
neuspjeha ona je izašla još prekaljenija, njen borbeni moral,
zahvaljujući radu Partije i vjeri u druga Tita, očvrsnuo je. U
brigadi je živjela priča, koju je u kratkim ljetnim noćima
prenosio drug drugu, o tome kako su Titove oči zasuzile onog jutra
kada je čuo za gubitke IV crnogorske pod Kupresom.
Sutradan poslije našeg drugog napada
na Kupres došao je drug Veso Masleša, da porazgovara sa nama o
mjerama koje treba preduzeti. Toga dana u bataljonu smo imali preko
70 drugova manje. Od njih je pola ležalo na bojnom polju, na vratima
ustaške jazbine Kupresa, a pola u bolnici. Sa sastanka partiske
organizacije drug Veso je odnio naš plameni pozdrav Partiji i
Centralnom komitetu. Mi smo se zakleli: brigada će živjeti i još
žešće se boriti. Obaveze date pred rukovodiocem politodjela
brigade uvek smo nosili u svojim srcima.
Od borbi za Kupres do borbi za Jajce
brigada je, kroz oganj bitaka, sve više dizala svoje zastave, noseći
ih iz pobjede u pobjedu. Kraj ljeta nas je zatekao u selima Mednoj,
Pećskoj i Jasenovim Potocima, na lijevoj strani od puta
Glamoč-Mrkonjić Grad. Rana jesen osjećala se po nešto dužim
noćima. Napolju se više nije moglo spavati bez šatorskih krila.
Jedna lopovska i razbojnička družina
Bio je topao jesenji dan, kada na
zelenom lišću ogromnih bukova najiskusnije oko jedva zapaža
promjenu boja. Bataljon je tragao po šumama između Mliništa,
Jasenovih Potoka i Stekerovaca za četničkom bandom, koja je sebe
krstila zelenim kadrom.
U stvari zelenokadrovci su bili lopovska i
razbojnička družina, sastavljena od kriminalaca i najgoreg ološa
iz okolnih sela.
Pored drskosti u napadima na naše patrole i kurire
banditi su se služili podmuklom taktikom: noću pravili zasjede, a
danju radili kod kuća, vrzmajući se oko našeg logora.
Jednom je traganje za zelenokadrovcima
počelo od samog razdanjivanja, a završilo se oko podne. Nejrijatelja nismo našli, i
pored toga što smo sumnjivi dio šume nekoliko puta pretražili,
uzduž i poprijeko. Poslije napornog traganja odmarali smo se u hladu
džinovskih bukava sjedeći na polutrulim deblima, koja su nekada
oluje i vjetrovi oborili.
Straža, koja je obezbjeđivala logor,
javljala je da se od Mliništa u pravcu bataljona kreće manja kolona
naoružanih ljudi. Uskoro je dotrčao drug, koji je od uzbuđenja
jedva uspio da javi kako će kroz koji trenutak drug Tito doći u naš
bataljon.
Tito je stigao sa drugom Markom, Lolom Ribarom i grupom
boraca iz pratećeg bataljona Vrhovnog štaba. Bataljon ih je dočekao
na nogama. Mnogi drugovi nisu mogli da dođu sebi od uzbuđenja.
Ima trenutaka kada legenda postaje
stvarnost. Drug Tito prije ovog susreta, a još više poslije njega,
bio je za nas legendarna ličnost, organizator i rukovodilac naše
Partije. Pod njegovim rukovodstvom, pod zastavom Partije krenuli smo
u borbu, napuštajući svoje domove, da bi jednom zauvijek donijeli
slobodu svim domovima širom čitave naše zemlje.
Prve Titove riječi
Danas je među nas došao vođ čije
smo ime izgovarali jurišajući na neprijatelja, čije su ime šaputali na smrt ranjeni naši
najbolji drugovi. Došao je kod nas najvoljeniji drug i učitelj čije
su riječi u toku dosadašnje borbe dopirale u najskrivenije kuteve
naše duše, budeći u nama najplemenitiju ljubav prema narodu koji
nas je rodio.
U roditeljskim kućama, na golom crnogorskom kršu,
gdje su ljudi iznad svega gajili ljubav prema rođenoj grudi, od
najranijeg djetinjstva sanjali smo o čovjeku kakav je danas u našim
očima drug Tito.
Mi smo zamišljali Tita kao Partiju, a Partiju kao
Tita, i danas smo pred njim, kao rođenim ocem, bliskim drugom,
otvarali svoje duše i tražili odgovore na sve što nas je od ranog
djetinjstva tištalo.
Prve Titove riječi bile su toplo i
neposredno pitanje:
"Kako ste, drugovi Crnogorci, je li vam žao
što smo vas doveli u ove krajeve?"
U tim riječima osjetili
smo veliku ljubav druga, njegovu očinsku brigu. Tako je protekao
razgovor slobodan i od srca, u kome je uzeo učešća čitav
bataljon.
Ljudi su htjeli da još jednom čuju iz
usta najmilijeg učitelja riječi, koje su prije toga nebrojeno puta
slušali. Tito je te riječi primao iz njihovog srca, zaogrtao ih
žarkom istinom, iznosio ih osvijetljene kroz duboki smisao
revolucionarne borbe.
Toga dana čuli smo najljepše riječi o Komunističkoj partiji iz usta čovjeka koji je našu Partiju u
nepomirljivoj borbi protiv klasnog neprijatelja i svih idejnih
skretanja kovao i iskovao.
Priča druga Tita o Partiji, u šumi
između Stekerovaca i Jasenovih Potoka, na skupu proleterskog
bataljona, bila je u stvari dirljivo odavanje priznanja najboljim
ljudima naših naroda i njihovom krajnjem samoprijegoru, u službi
djelu narodnog oslobođenja.
Razgovor je obuhvatio borbu u svim
krajevima zemlje, počev od Makedonije pa do partizanskih akcija na
Fruškoj Gori. Tada smo prvi put čuli za skretanje pojedinih
"komunista" u Makedoniji, koji su okupaciju pozdravili kao
oslobođenje makedonskog naroda.
Drug Tito je o ovom skretanju
govorio sa prizvukom gorčine u glasu, da bi na kraju, kroz kraću
analizu, izvukao zaključak: ni za trenutak ne treba posumnjati u
vjernost Partiji najboljih sinova makedonskog naroda.
Zatim je priča
prešla na stanje partiske organizacije na Kosovu i Metohiji. Drug
Tito je s istinskim priznanjem govorio o ulozi Bore
Vukmirovića-Crnog, koji se snašao i radi u najtežoj situaciji.
Šta je oduševilo Vasojeviće
Drugove iz Vasojevića naročito je oduševila priča, da u srcu
njihovog plemena, uprkos četničko-italijanskom teroru, nije prestala
da puca osvetnička partizanska puška.
Drug Tito je rekao da se
partizani u Crnoj Gori drže još u gornjim selima kod Berana i da iz
Srbije imaju vijesti o Bradonji i njegovim drugovima.
Drugovi su tražili odgovore po čitavom
nizu partiskih pitanja. Svaki je izbjegavao da govori o sebi i svom životu, o teškoćama kroz koje smo prolazili i koje su nas čekale na daljem
putu, o koncentraciji neprijatelja i novoj ofanzivi. Ljudi su znali
da je neminovno u svemu tome, borba i jedino borba.
Na kraju smo obećali drugu Titu da
ćemo visoko nositi zastavu Partije u svim borbama, i da ćemo
izvršavati svoje obaveze date pred njim i Centralnim komitetom.
Prva naša velika bitka poslije ovog
razgovora bila je osvajanje na juriš utvrđenog ustaškog uporišta
Livno. Drugovi u bataljonu su se zakleli na partiskim sastancima
svojih četa da će ostvariti u život riječi druga Tita: "Livno
mora pasti".
U borbi 15. decembra 1942. godine, naš bataljon je u
Livnu napravio besmrtan podvig, na kome se kasnije vaspitavala čitava brigada. On je probio spoljnu odbranu grada, upao u centar,
zabarikadirao se u tri kuće i otpočeo sa čitavim livanjskim
garnizonom borbu na život i smrt.
Kuće u kojima smo se nalazili bile su
izložene sistematskom uništavanju. Tukli su ih neprijateljevi
topovi sa 80 metara otstojanja; na njihove pragove nalijetala su
neprijateljeva borna kola i stotine automatičara sa grupama bombaša.
Svaki smo napad odbijali poklicima za Tita, za Partiju. Bataljon je
izdržao ono što neprijatelj nije mogao. On je do kraja istrajao u
borbi sa smrću, za koji njegov protivnik nije bio dorastao.
Bataljon
je imao u svojim redovima takve sinove Partije kao što su bili Dušan
Strugar, Luka Ivanišević, Milovan Čobelić, Simo Barović, Vojo
Čepić, Dragica Đurašević, Vladimir Sladoljev i još desetine
naših omladinaca. Oni su se učili na Titovom djelu kako se treba
boriti za Partiju. Mesto poraza, bitka za Livno pretvorila se u našu
veliku pobjedu, i jednu od najslavnijih stranica u istoriji II
proleterske divizije.
Šesnaest krvavih juriša i kontrajuriša
Druga naša velika bitka bila je borba
za ranjenike na kosama iznad Prozora, marta mjeseca 1943. Naš
bataljon izvršio je drugi veliki podvig na Vilića Guvnu 2 marta.
Uoči toga dana u selu Ravnici, kod Rame, održani su partiski
sastanci.
Odlučeno je da se pred neprijateljem ne otstupi ni za
stopu.
"Ako neprijatelj pređe preko našeg položaja, znajte da
na njemu više nema ni jednog našeg živog borca" - poručili su
komunisti bataljona partiskom rukovodiocu brigade.
Pod zastavom
Partije bataljon je zaposeo 2. marta 1943. položaje na Vilića Guvnu.
Započela je bitka kakvih je malo bilo u istoriji naše brigade.
Neprijateljska kolona, sastavljena od elitnih
jedinica, naoružana automatima, kamama i ručnim granatama išla je
pravo na naše bolnice. Na Vilića Guvnu dočekali smo ih zajedno sa
jednim bataljonom III krajiške divizije.
Borba je trajala čitav
dan. Šesnaest krvavih juriša i kontrajuriša izmenjali su se za
osam sati na Vilića Guvnu.
Bataljon je u borbi izgubio sve svoje
puškomitraljesce i većinu bombaša, ali nije otstupio ni za stopu.
Neprijatelj je morao da se povuče pred našim snagama koje su hladno
i s prezrenjem gledale smrti u oči.
Bitka za ranjenike druga je svijetla
stranica u istoriji borbe II proleterske divizije. U njoj su pali
herojskom smrću nezaboravni sinovi naše
Partije: Dušan Strugar, Komlen Janković, Sima Barović, Mata
Živković, Dunja Đokić, Obren Vujović, Miloš Nikolić, drugovi
koji su se zakleli drugu Titu, u poslednjem razgovoru s njim, da
nikada neće saviti zastavu Partije pred neprijateljem.
Oslobođenje i odbrana Kolašina
Treća naša velika bitka bila je
oslobođenje i odbrana Kolašina, septembra 1943. Na kratkom odmoru
brigade u uskočkom mjestu Boanu, partiska organizacija bataljona
pripremila je juriš na Kolašin, koji su branile brojne četničke
jedinice i nerazoružana italijanska divizija "Venezia".
Između Kolašina i Boana leži planina
Sinjajevina i pedesetak kilometara najtežeg planinskog puta. Brigada
ga je prešla pod borbom, u jednom pokretu. Sa Boana krenuli smo u
tri sata izjutra, a u Kolašin smo upali u osam sati uveče.
Borba je
bila oštra, puna dramatičnih momenata. Te duge, jesenje noći,
bataljon se borio za svaku kuću, za pojedine spratove, za svako
stepenište.
Besmrtan je podvig Marka Martinovića, na glavnom
kolašinskom utvrđenju, Barutani.
On je s imenom Partije i Tita na
usnama, golim grudima zatvorio zažarenu cev neprijateljskog teškog
mitraljeza, omogućivši drugovima da bez velikih gubitaka osvoje
neprijateljevo utvrđenje.
Herojska smrt Marka Martinovića
inspirisala je naše drugove da poslije nekoliko dana, još hrabrije
i požrtvovanije brane Kolašin.
Desetostruko jači neprijatelj, uz
razvijene barjake s mrtvačkim glavama, jurišao je na desetkovanu
brigadu, koja nije znala za uzmak.
IV proleterska nije savila stijeg
Partije pred divljim naletima ostrvljenog neprijatelja. Omladinac
Drago Vujišić pao je, s malim minobacačem u rukama, pokošen
rafalom automata na samom neprijateljevom grudobranu, uz povike
"Naprijed drugovi komunisti!"
U borbi za Kolašin odnijeli smo veliku
pobjedu, zahvaljujući bratskoj pomoći II proleterske i II
dalmatinske brigade, koje su žurile u pomoć sa kraja Sandžaka i
granica Srbije. Ovu bitku, za koju je drug Tito pohvalio brigadu,
izvojevali su njeni borci koji su se, od prvog do poslednjeg,
osjećali komunistima.
Od našeg susreta sa drugom Titom u
šumi između sela Stekerovaca i Jasenovih Potoka, pa do bitke za
Kolašin, prošla je samo godina dana.
U toj godini naš bataljon je
izvršio brojne junačke podvige. Na tom slavnom putu pamtili smo
svaku riječ druga Tita o Partiji i njenoj velikoj ulozi u borbi za
oslobođenje. One su živjele u našoj svijesti, a još dublje u
našim srcima.
Riječi o borbenim zastavama naše
Partije pretvorile su se u naše juriše i naše pobjede. One su nas
vodile i davale snage da iskidamo gvozdene neprijateljeve obruče u
IV i V ofanzivi i da na kraju pobjedimo u nejednakoj borbi.
Napisao: Ljubo Anđelić (Front, 1948.)
