Američki novinar u Jugoslaviji '89: Deca se više ne igraju "kauboja i Indijanaca", već "Srba i Hrvata"

Studeni 1989: Kako Balkan vidi Amerikanac rođen u Münchenu, stanovnik mnogih zemalja, uključujući dvaput i Jugoslaviju, onu zemlju u kojoj danas u Stonu vidi djecu kako se igraju "Srba i Hrvata", a na Gazimestanu vodećeg političara kako optužuje davno propalu carevinu? ...

Moj prijatelj Tadej voli američku kulturu.

Razrogačenih očiju zuri u najnoviju ponudu holivudske kič-mašinerije: obožava je bez ograda. 

Dok se oko njega raspada Jugoslavija, on uživa u svemu što je američko i čezne za danom kad će se u Ljubljani otvoriti prvi McDonalds.

Ja također volim kič: istočnoevropski kič. Socijalistički kič. Divim se najnovijim modelima automobila sa Škodine tekuće vrpce u Čehoslovačkoj. Kad bih bio bogat, moja bi garaža bila puna škoda, trabanata, wartburga, zastava i zhigulia. Naručio bih poljske fiate, moskviče, volge i poloneze. 

Za razliku od npr. BMW-a, ovi automobili izgledaju kao da ih je netko proizveo, kao da su ih stvorile ljudske ruke. Tresak što nastaje pri zatvaranju škodinih vrata zvuči onako kako bi zvuk pri zatvaranju automobilskih vrata trebao zvučati. Motor škode zvuči kao automobilski motor, a ne kao frižider. Dok gledam škodu, jasno mi je tko je dobio rat. Dok slušam škodu, vidim Henrya Forda kako se smiješi.

Pretpostavljam da svatko povremeno mrzi vlastitu kulturu. Tadej nije nikakva iznimka. 

"Svaka nacija ima svoju dušu", objašnjava mi on, "a slovenska je duša uistinu vrlo mala i primitivna." 

Eto, ja, naprimjer, često ne mogu podnijeti kolosalnu halabuku što je proizvodi moja domovina i što je drugi pogrešno shvaćaju kao kulturu. Živeći unutar te buke, ja je ne mogu sagledati na njihov način. Sjedinjene Države, piše Martin Amis, jesu zemlja "multimilijunaša koji su matematički analfabeti, zemlja u kojoj je partija scrabblea literarni događaj, a prevladavaju vrijednosti džepnog kalkulatora" ovo citiram iz njegove izvrsne knjige vrlo rječitog naslova "Slaboumni inferno", (The Moronic Inferno).

Istočna Evropa - odbrambeni jarak oko SSSR-a

Istok i Zapad. 

Nezadovoljni svojim mjestom u poretku stvari, jedni i drugi skloni su preispitivati one druge strane ne bi li tamo pronašli zadovoljstvo, ili barem utažili znatiželju. Slabo povezani kao dvije hemisfere mozga koji je zatajio, Istok gleda prema Zapadu, Zapad prema Istoku. Povezuje ih krhki splet prepoznatljivih spona: diplomacija, trgovina, kultura, špijunaža. 

Tek kada otputujem iz svoje zemlje da bih vidio Tadeja kako u Sjedinjene Države gleda kao u TV-ekran, tek tada mi to postaje shvatljivo. Napominjem mu kako mislim da su Dušan Makavejev i Emir Kusturica majstorski redatelji, jednako dobri kao i Godard ili Fellini.

On diže pogled s knjige o Spielbergu koju upravo čita: "Ha? A, oni. Da, da."

On moju tvrdnju ne poriče. Naprosto je nezainteresiran. 

Nedavno sam čuo za novi hobi multimilijunaša, "matematičkih analfabeta" sa Zapadne obale: skupljaju višak kineskih lovačkih aviona tipa Mig. Na njima naslikaju crvenu zvijezdu, napune ih kerozinom u vrijednosti od 500 dolara i lansiraju u kalifornijsko nebo bez ozona.

Usprkos svoj toj afektaciji, Američki Duh (ako nešto tako uopće postoji, jer Američki Duh jest balkanski proizvod) Istočnu Evropu i dalje vidi kao ujednačenu sivu masu, kao vrstu obrambenog jarka oko Sovjetskog Saveza. 

Istočna Evropa za njega je i dalje puna dugačkih repova, električna energija ondje je racionalizirana, a stanovništvo zaplašeno. U seriji snova, pokušavam Američkom Duhu objasniti Jugoslaviju, no od toga nema koristi: zemlja i dalje ostaje zaglibljena u Istočnoj Evropi kakvu u svom djelu "Zarobljeni um" opisuje Czeslaw Milosz - čaušeskovski privatni klub kojim upravlja Veliko Bratstvo privilegiranih fašista. 

Kad ja objašnjavam da je Jugoslavija nesvrstana, Američki Duh kaže: "Ali ja sam mislio da je to komunistička zemlja." 

Kad ja kažem da je to prije multinacionalna no multietnička država, američko se čelo ozbiljno mršti u dubokoj koncentraciji, jer od njega se traži da razmotri jednu neuobičajenu misao.

Balkan nema kraja

Prošlog ljeta, šetajući jednom sunčanom zagrebačkom ulicom naišao sam na sljedeći prizor: dva američka turista, s ruksacima na leđima i namrštenim izrazom duboke koncentracije na licu, slušali su riječi mlade žene naslonjene na dovratak. Žena je objašnjavala: 

"Pa, Srbi čine većinu stanovništva, no oni nisu najproduktivniji dio zemlje. Najproduktivnija je Slovenija, koja je ovdje u blizini, na sjeveru. A prije mnogo godina došlo je do bitke na Kosovom polju protiv Turaka..."

Iznenada sam shvatio da Balkan nema kraja - on je slijed prostorija koje se beskonačno protežu hodnicima povijesti. 

Kao u nekoj priči Jorgea Luisa Borgesa, zamišljao sam kako istom ulicom šećem nakon dva dana, nakon četiri tjedna, nakon deset godina, da bih naišao na ista dva turista - muškarac bi imao sijedu kosu i bradu, a žena bi bila zgrbljena od iscrpljenosti a pred njima njihov neumorni turistički vodič, žena koja i dalje monotonim glasom govori: 

"A tada, u 4. stoljeću, došlo je do raspada Bizanta i Rimskog Carstva; linija koja ih je dijelila išla je sredinom današnje Jugoslavije."

U mom snu preuzeo sam njenu ulogu i pokušavao objasniti kako ta granica između Istoka i Zapada postoji i danas, kako je Jugoslavija i dalje njihova jedinstvena mješavina, kako je ona bila prva komunistička zemlja koja je na mjesto propagandnih panoa stavila reklame za Schweppes - što je bio golemi korak naprijed, iako se neki ne bi s tim složili. 

Npr. Miran Mohar, član ljubljanske umjetničke grupe Irwin misli drukčije. 

"Velika je pogreška povezivati ideju totalitarizma s tridesetim godinama", kaže on. "Totalitarizam je isto tako povezan s reklamnim simbolima - iako je to teže vidjeti, jer je prikriveno maskom slobode i demokracije."

Ovo je stajalište sporno - nisu li sloboda i demokracija antiteze totalitarizma? No s Miranom o tome barem mogu diskutirati. Govorim mu o mojim frustrirajućim noćnim pokušajima da razriješim jugoslavenski čvor, njemu koji se u svom djelu vrlo spretno koristi kulturnom shizofrenijom. On izražava svoje suosjećanje. Kaže kako je na putovanjima u Sjedinjene Države primijetio kod Amerikanaca neobični "nedostatak iskustva, lijenost percepcije".

No to ne znači da Balkan, u svojoj kompleksnosti, koja neodoljivo podsjeća na Rubikovu kocku, išta manje porazno djeluje na svoje vlastite ljude. Mnogo sam puta čuo: 

"Vi pokušavate razumjeti što se događa? Ali čak ni mi ne razumijemo što se događa!" 

Milošević poput plastičnog Isusa

Kako se uopće može razumjeti područje koje samo sebe prikazuje kao državu i istovremeno vodi vlastiti interni hladni rat? 

Kako objasniti mogućnost svojevrsne jugoslavenske fisije? 

Kako izraziti osjećaje dok se raspadaju federalističke veze koje zemlju drže na okupu, dok slovenski političari daju intervjue uime Slovenije, srpski uime šire Srbije, a vojska izjavljuje kako je ona doduše strpljiva, no ne može to dovijeka biti?

Dokle god seže pamćenje, u uskim uličicama Stona, malenog obalnog gradića nedaleko od Dubrovnika, djeca su se igrala jedne te iste igre: kauboja i Indijanaca. No ove su se godine prvi put igrali i nečeg drugog. 

Nova igra zove se "Srbi i Hrvati".

Kritičari američkoga kulturnog imperijalizma zapažaju: ako ništa drugo, ovo je barem domaća igra.

Na otoku Mljetu ljetos je netko isjekao gume na jednom srpskom automobilu: počiniocu je očito smetala fotografija Slobodana Miloševića naslonjena na komandnu ploču - poput plastičnog Isusa. 

Prošlog su proljeća u Beogradu, kasno jedne noći, razbijeni svi prozori na kombiju što je pripadao nekoj zagrebačkoj tvornici.

U Ljubljani, potkraj srpnja, neki je pješak, prolazeći pokraj grupe tamnopute djece koja su besposličarila na ulici, primijetio: 

"Mrzim tu kopilad s juga." 

U Zagrebu se neka kultivirana žena žalila kako su Bosanci sirovi, kako su nekulturni. Na zagrebačkom Radiju 101 jedan mi je urednik objašnjavao kako se stanica itekako trudi ne bi li zadržala profesionalnu objektivnost.

Da, pomislio sam, ali kako?

Svaki put kad se vratim u Jugoslaviju - a izgleda da me nešto često vuče natrag - ponovo sam uvučen u najzapleteniji suvremeni primjer kompleksa Rašomon. 

Tko je koga kada silovao? I čime?

Je li pripojenje Kosova opravdano ili je to bio samo prijeteći potez kojim je proširen srpski Lebensraum? Sprema li vojska puč u Sloveniji? Jesu li dokumenti bili podmetnuti u prostorijama Mladine? Je li lažna cesta uz obalu bila strategija kojom je trebalo navabiti više deviza u hrvatske ruke ili je to bio samo način da se godišnja kvota Nijemaca svakog ljeta pošalje u smrt? 

Je li "Slobo" Milošević samo bezopasni srpski malik, s pregršti relativno razboritih zahtjeva, ili je on najveća prijetnja pluralizmu i ljudskim pravima od svrgnuća Marcosa, Duvaliera i iranskog šaha s vlasti?

Idilična Jugoslavija 1987...

Wartburg. Trabant. Mercedes. Škoda. Škoda BMW. Zastava. BMW Porsche Wartburg VW Škoda Škoda. Škoda fijuu.

Tekuće vrpce s obje strane podijeljene Evrope ubrizgavaju vozila u ljetni promet zapadne Jugoslavije, mješavinu jednostavnosti i luksuza, brzine i pragmatizma, tvrde i meke valute, Istoka i Zapada. 

Kad sam u ranu jesen 1987. stigao iz Moskve u Beograd, ponovo me zapanjila roba široke potrošnje u izlozima trgovina, činjenica da su svi dobro odjeveni, te otvorene granice, energične novine, ljudi koji mnogo drže do svoje nezavisnosti, dobra hrana. 

Stigavši u Zagreb iz Londona, ovog srpnja bio sam zaprepašten naglim padom dinara, visokim najamninama, malenim automobilima, otvorenim svađama, političkim suđenjima, zatvorima punim Albanaca. Zaprepastili su me Srbi, koji u "Politici" tim ljudima samovoljno poriču čak i status političkih zatvorenika.

Istok i Zapad. Jugoslavenska zemljopisna karta toliko je izrovana kopitima i tenkovskim tragovima suparničkih vojski da domaći fenomeni katkad poprimaju kvalitetu nekih dobrih mješavina, poput osobito kvalitetnog viskija. 

Kad sam u srpnju stigao u Ljubljanu, listao sam jedan stari primjerak "Starta" i vidio teme koje se samo u Jugoslaviji mogu poredati jedna uz drugu: kolor reportaža o najnovijem tipu sovjetskog vojnog aviona i gola žena kako ljenčari na nekoj jadranskoj plaži; ozbiljni intervju s jednim istočnoevropskim intelektualcem-disidentom o slabljenju socijalizma u cijelom svijetu pored sofisticiranih i trendy tekstova o umjetnosti. 

Kasnije, u Zagrebu, spomenuo sam svoje iskustvo jednoj "Startovoj" urednici. 

"O, da", rekla je ona nježno, "Start je pravi balkanski bastard. I to je ono što mi se kod njega sviđa."

Zašto pisati za neki balkanski bastard, upitat će me netko. Zato što sam i sam mješanac. Rodio sam se u Münchenu, gradu koji američka pjesnikinja Sylvia Plath naziva "ta mrtvačnica između Pariza i Rima" - no moji su roditelji u to vrijeme zapravo živjeli u Beogradu; prvi mi je jezik bio srpski (tada su ga nazivali srpskohrvatski). 

Ubrzo sam ga izgubio u slijedu selidbi u Tursku, Sovjetski Savez, Zapadnu Njemačku i, napokon, ponovo natrag u Jugoslaviju početkom osamdesetih. Moj konačni cilj bio je New York - mala iskrižana balkanizirana skupina u blizini obale Sjedinjenih Država.

Dakle, kao Balkanac osjećam tu raspuklinu nastalu u 4. stoljeću, koja moju dušu dijeli između Istoka i Zapada. A kako sam i križanac, naslućujem inherentni paradoks u sjajnim novim Mig-lovačkim avionima koji štite Cinzanove simbole i Mladinine urednike u centru Ljubljane.

Godine 1980. krstario sam cijelom Jugoslavijom u američkom autu s beogradskom registarskom tablicom. Auto je imao "sve pogodnosti": air-condition, diplomatske oznake. U to je vrijeme još uvijek bilo moguće zamisliti da je Jugoslavija ono što njeno ime kaže: zemlja Južnih Slavena. 

Naravno, zemlja je nalikovala zagonetnom mozaiku, imala je raznovrsne probleme, no bila je netaknuta i složna i mirno je počivala na hladnom mramornom stolu zapadnih kredita. To nije bio "misterij uvijen u enigmu", kako je Churchill opisao Sovjetski Savez. Bila je to Titova zajednica, i predstavljala je dovoljno jasnu sliku.

Na Kosovu, albanska su se djeca okupljala oko našeg auta i slovkajući izgovarala ime koje je neki doseljenik zaposlen u tvornici automobila u Detroitu utisnuo sa strane na karoseriju: "Old Smobile". 

Na Ohridskom su nam jezeru objasnili da su albanski graničari manje-više odustali od svoje asocijalne navike da nehotice pucaju na ljude s druge strane granice. Tito je bio živ; stari je čovjek, očito, svojom težinom podupirao valutu i s tisuću dinara još se moglo kupiti jedan obrok, nekoliko piva, kavu. U svaki kutak zemlje stizao je iz nekog nevidljivog izvora zagonetni prosperitet i očitovao se u bezbroj građevina od crvene cigle u izgradnji. 

Odakle stiže taj novac, pitao sam svog oca, američkog diplomata. 

"Jugoslavija ima mnogo radnika na privremenom radu u Zapadnoj Evropi", objasnio mi je. "To je novac iz inozemstva."

Novac iz inozemstva. Bio je više u pravu no što je to itko tada mogao znati. Naravno, to ne znači da su Titova trgovačka putovanja u banke na Zapadu bila ikakva državna tajna.

Tito o zaduživanju

U jesen 1987. jedan se moj beogradski prijatelj sjetio posljednjeg televizijskog intervjua vođenog u to vrijeme sa starim Partizanom. Nakon ritualnog niza pohvalnih uvodnih pitanja, novinar je zastao i diskretno zapitao: 

"Nije li zadnjih godina posuđena alarmantna svota novca?"

Tito se, prema pričanju mog prijatelja, nasmiješio i odgovorio: 

"O, da, posudili smo previše novaca. Sljedeća će generacija to morati otplatiti."

Iduće pitanje.

Godine 1980. prastaro je drveće u dvorištu Pećke patrijaršije zatrebalo potpornje koji bi pridržavali njegove umorne udove. Džamije ispred patrijaršijskih zidova, a i one dolje u dolini, izgledale su dovoljno mlado. 

Razmišljajući o ovom paradoksu jedno desetljeće poslije, promatram fotografije Slobodana Miloševića, koje su, u svrhu obrane, ortodoksni svećenici postavili u blizini nesigurnih temelja srednjovjekovne crkve u Gračanici, i prisjećam se stiha američkog židovskog kantautora Roberta Zimmermana: 

"Tada sam bio tako star, danas sam mnogo mlađi."

Tito je tada bio mnogo mlađi; tako mlad neće više nikada biti. No još je uvijek bio dovoljno snažan da godinu dana prije, na konferenciji nesvrstanih, Castru otčita lekciju što je bio sovjetski lakaj. 

Sjećanja se namataju na kalem: 1980. Fidel je još uvijek pušio cigare, bile su to posljednje godine Brežnjevljeve moći na sjeveru, Reagan je pobijedio na prvim izborima u povijesti Sjedinjenih Država koje je odlučila jedna druga nacija (tj. Iran), Branko Mamula još nije bio otišao u Etiopiju prodavati jugoslavensko oružje, a Adem Demaqi trunuo je u zatvoru - gdje još uvijek trune. U zatvoru je proveo zbog svojih političkih uvjerenja više vremena no Nelson Mandela. 

Negdje u pozadini "Slobo" Milošević gajio je velike ambicije. Jugoslavija je 1980. još uvijek bila "drukčija" - relativno ujedinjena zemlja s otvorenim granicama i smislom za moguće. Religija je bila opijum, radnici su sami sobom upravljali, a u Peći se drveće nakrivilo i sve je bilo mirno dok smo se odvozili u našem "Old Smobileu". Muškarci su unaokolo sjedili pijući kavu i prepuštali ženama da se znoje u poljima.

Gotovo jedno desetljeće poslije, ranog studenog 1987, stigao sam u Beograd iz Moskve, da bih u sovjetskoj ambasadi zatražio novu ulaznu vizu. Dani su prolazili u sporom ritmu prašnjavih zubaca ruske birokracije. Potrajalo je to dva tjedna i imao sam vremena promatrati kako prvi uistinu ozbiljni valovi inflacije - valovi od one vrste koji mogu razbiti državni brod - udaraju o Jugoslaviju. 

Kult ličnosti i engleski kultni band

Svakog se dana za jedan dolar mogla dobiti alarmantno veća svota dinara. Nad Beogradom nadvijala se atmosfera panike kakvu nikada prije nisam doživio - panika pred nečim neuhvatljivim, pred nečim što nitko nije dovoljno dobro razumio da bi mogao kontrolirati. 

Pred trgovinama stvarali su se repovi zbog očekivanja da će cijene naglo skočiti, što je gradu davalo pečat sovjetske kvalitete. Pitao sam jednog srpskog prijatelja: Što će se dogoditi ako zemlja propadne? 

"Što će se dogoditi ako zemlja potone?" pitao je on. "To je jednostavno. Svi ćemo naučiti letjeti."

Na izblijedjelom grafitu ispod mosta u blizini Banjaluke piše "Tito" i "Joy Division". 

Ponovo Istok i Zapad; kult ličnosti i engleski kultni band. 

Joy Division, utjecajna rock-grupa, čije ime dolazi od naziva za barake u kojima su živjele prostitutke u nacističkim koncentracionim logorima, raspala se iste godine kad je umro Tito, pošto je Ian Curtis, vođa grupe, počinio samoubojstvo.

Kult ličnosti? Potražite u povijesti 20. stoljeća populističke političare koji su se vlasti dokopali u vrijeme nemira i ekonomskog kaosa. Hitler? Peron? Lenjin? Mao? Tko vam još pada na pamet? 

Nije samo stranac taj koji osjeća zlokobnost i blijedu komiku situacije u kojoj helikopteri čuvaju polje ispunjeno milijunima ljudi, skupljenih da proslave spomen na presudni vojni poraz koji se dogodio prije 600 godina, zlokobnost i komiku ceremonije na kojoj trenutačno vodeći političar viče protiv već odavno uništenog Turskog Carstva.

Nije li i Charlie Chaplin izvrgnuo ruglu tu vrstu oholosti u svom "Velikom diktatoru"?

"Oni koji zaboravljaju povijest prisiljeni su na njeno ponavljanje", kaže se u prijetećem aforizmu, a koristi se kao upozorenje onima koji bi mogli zaboraviti Vijetnam, ili uništavanje Židova u Evropi, ili pomirbenu politiku vođenu prema Hitleru. 

No što je s onima koji ne mogu zaboraviti povijest? Što se događa s njima? Ponekad mi se čini da bi Jugoslaviji mogla koristiti izvjesna doza "smijeha i zaborava" Milana Kundere.

Naravno, Jugoslavija se oduvijek raspada. 

Bilo kad u posljednjem desetljeću bilo je moguće čuti plimu uzdignutih glasova koji upozoravaju da se zemlja nalazi na rubu građanskog rata. No čitajući svoje zabilješke nastale u kolovozu, u vrijeme mog odlaska iz zemlje, zaprepašten sam novim tonom beznađa.

"Milošević zasad još nije osvojio armijski vrh", kaže Hido Biščević, zagrebački novinar koji stanje u zemlji uspoređuje s Libanonom sredinom sedamdesetih. 

"Zasad ga još nije osvojio, kažem vam, zasad. U posljednje dvije godine nije izgubio ni jednu bitku." 

On upozorava da je Narodna armija sada suočena s dva različita oblika opsadnog stanja: Trg Tiananmen nasuprot modelu Jaruzelskog iz 1981. 

Jaruzelski je, zaključuje Biščević, uspio spriječiti sovjetske tenkove da uđu u Varšavu 1981; njegovi su postupci bili nužan preduvjet za aktualnu demokraciju u povojima. Nije potrebno objašnjavati događaje na Trgu Tiananmen. Nemoguće je ne uvidjeti značenje skriveno u sumornom Biščevićevom izboru između dva zla.

Stvaranje političke kulture u Jugoslaviji

No jedan od urednika s Radija 101 u Zagrebu pokušao je cijelu situaciju sagledati sa svjetlije strane. 

"Ovo je stvaranje političke kulture u Jugoslaviji; sada političari u najmanju ruku moraju reagirati na ono što se oko njih događa." 

On pokazuje prema praznom, balkanskom nebu bez ozona: "Ranije su bili na nekoj vrsti Olimpa."

Stanete li na određeno mjesto na zagrebačkom Trgu Republike i pogledate gore u velike reflektirajuće prozore Hotela "Dubrovnik", vidjet ćete iskrivljenu sliku jedne od dviju statua postavljenih na krov zgrade preko puta, u kojoj se nalazi "Mala kavana". 

Noću su obje statue sjajno osvijetljene. Pomaknete li se ulijevo, žena u sjedećem položaju pred vašim očima postaje debela i zadovoljna. Koraknite udesno i ona će se istopiti, kao Černobil iz Zločeste vještice sa Zapada, i pretvoriti se u odraz neke skeletne prikaze.

Na drugim uglovima trga postoje drugi oblici zabave. Gomila gleda Montya Pythona na televiziji u izboru knjižare "Znanje". Nedaleko od "Male kavane" skuplja se mnoštvo oko petorice bezizražajnih pripadnika Hari Krishne, čije, za ovo podneblje netipično, mumljajuće pjevanje na gitari prati neki Cigančić. 

Na istočnoj strani trga, podno Bakačeve ulice, ljudi u krugu sjede oko mračne fontane. Zure u vodu koja je već odavno izvela veliku transformaciju: tovar sjajnih dinarskih kovanica pretvorila je u hrpe raspadajućih papirnih novčanica sličnih algama. Pitam se, što to oni žele s tim pokojnim novčanicama, s kojima se nekoć mogao kupiti obrok i noćni provod u gradu?

Dotle, poput bolom satrvenog turskog prodavača vode ili čovjeka koji tuguje nad smrću svoje voljene, kolporter bez prestanka izvikuje jednu te istu nerazgovijetnu riječ. 

Taj zvuk, nalik na psa što očajnički laje zbog puste ružnoće svog vlastitog laveža, pobudio je moju znatiželju, pa sam krenuo prema mjestu na kojem je kolporter stajao između kioska i tramvajske stanice. 

Kad sam mu se približio, vidio sam da prodaje časopis na čijoj se naslovnoj stranici nalazio crtež s prikazom slovenskih vodećih političara kako poput plutenih čepova poskakuju na površini Jadranskog mora. 

Golemi morski pas sprema ih se žive proždrijeti. 

Kolporter bez prestanka, očajničkim glasom, izvikuje: Mladina! 

Napisao: Michael Benson (Start, 1989.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate