Studeni 1989: Kako Balkan vidi Amerikanac rođen u
Münchenu, stanovnik mnogih zemalja, uključujući dvaput i
Jugoslaviju, onu zemlju u kojoj danas u Stonu vidi djecu kako se
igraju "Srba i Hrvata", a na Gazimestanu vodećeg
političara kako optužuje davno propalu carevinu? ...
Moj prijatelj Tadej voli američku
kulturu.
Razrogačenih očiju zuri u najnoviju ponudu holivudske
kič-mašinerije: obožava je bez ograda.
Dok se oko njega raspada
Jugoslavija, on uživa u svemu što je američko i čezne za danom
kad će se u Ljubljani otvoriti prvi McDonalds.
Ja također volim kič: istočnoevropski
kič. Socijalistički kič. Divim se najnovijim modelima automobila
sa Škodine tekuće vrpce u Čehoslovačkoj. Kad bih bio bogat, moja
bi garaža bila puna škoda, trabanata, wartburga, zastava i
zhigulia. Naručio bih poljske fiate, moskviče, volge i poloneze.
Za
razliku od npr. BMW-a, ovi automobili izgledaju kao da ih je netko
proizveo, kao da su ih stvorile ljudske ruke. Tresak što nastaje pri
zatvaranju škodinih vrata zvuči onako kako bi zvuk pri zatvaranju
automobilskih vrata trebao zvučati. Motor škode zvuči kao
automobilski motor, a ne kao frižider. Dok gledam škodu, jasno mi
je tko je dobio rat. Dok slušam škodu, vidim Henrya Forda kako se
smiješi.
Pretpostavljam da svatko povremeno mrzi
vlastitu kulturu. Tadej nije nikakva iznimka.
"Svaka nacija ima
svoju dušu", objašnjava mi on, "a slovenska je duša
uistinu vrlo mala i primitivna."
Eto, ja, naprimjer, često ne
mogu podnijeti kolosalnu halabuku što je proizvodi moja domovina i
što je drugi pogrešno shvaćaju kao kulturu. Živeći unutar te
buke, ja je ne mogu sagledati na njihov način. Sjedinjene Države,
piše Martin Amis, jesu zemlja "multimilijunaša koji su
matematički analfabeti, zemlja u kojoj je partija scrabblea
literarni događaj, a prevladavaju vrijednosti džepnog kalkulatora"
ovo citiram iz njegove izvrsne knjige vrlo rječitog naslova
"Slaboumni inferno", (The Moronic Inferno).
Istočna Evropa - odbrambeni jarak oko SSSR-a
Istok i Zapad.
Nezadovoljni svojim
mjestom u poretku stvari, jedni i drugi skloni su preispitivati one
druge strane ne bi li tamo pronašli zadovoljstvo, ili barem utažili
znatiželju. Slabo povezani kao dvije hemisfere mozga koji je
zatajio, Istok gleda prema Zapadu, Zapad prema Istoku. Povezuje ih
krhki splet prepoznatljivih spona: diplomacija, trgovina, kultura,
špijunaža.
Tek kada otputujem iz svoje zemlje da bih vidio Tadeja
kako u Sjedinjene Države gleda kao u TV-ekran, tek tada mi to postaje
shvatljivo. Napominjem mu kako mislim da su Dušan Makavejev i Emir
Kusturica majstorski redatelji, jednako dobri kao i Godard ili
Fellini.
On diže pogled s knjige o Spielbergu koju upravo čita: "Ha?
A, oni. Da, da."
On moju tvrdnju ne poriče. Naprosto je
nezainteresiran.
Nedavno sam čuo za novi hobi multimilijunaša, "matematičkih analfabeta"
sa Zapadne obale: skupljaju višak kineskih lovačkih aviona tipa
Mig. Na njima naslikaju crvenu zvijezdu, napune ih kerozinom u
vrijednosti od 500 dolara i lansiraju u kalifornijsko nebo bez ozona.
Usprkos svoj toj afektaciji, Američki
Duh (ako nešto tako uopće postoji, jer Američki Duh jest balkanski
proizvod) Istočnu Evropu i dalje vidi kao ujednačenu sivu masu, kao
vrstu obrambenog jarka oko Sovjetskog Saveza.
Istočna Evropa za
njega je i dalje puna dugačkih repova, električna energija ondje je
racionalizirana, a stanovništvo zaplašeno. U seriji snova,
pokušavam Američkom Duhu objasniti Jugoslaviju, no od toga nema
koristi: zemlja i dalje ostaje zaglibljena u Istočnoj Evropi kakvu u
svom djelu "Zarobljeni um" opisuje Czeslaw Milosz -
čaušeskovski privatni klub kojim upravlja Veliko Bratstvo
privilegiranih fašista.
Kad ja objašnjavam da je Jugoslavija
nesvrstana, Američki Duh kaže: "Ali ja sam mislio da je to
komunistička zemlja."
Kad ja kažem da je to prije
multinacionalna no multietnička država, američko se čelo ozbiljno
mršti u dubokoj koncentraciji, jer od njega se traži da razmotri
jednu neuobičajenu misao.
Balkan nema kraja
Prošlog ljeta, šetajući jednom
sunčanom zagrebačkom ulicom naišao sam na sljedeći prizor: dva
američka turista, s ruksacima na leđima i namrštenim izrazom
duboke koncentracije na licu, slušali su riječi mlade žene
naslonjene na dovratak. Žena je objašnjavala:
"Pa, Srbi čine
većinu stanovništva, no oni nisu najproduktivniji dio zemlje.
Najproduktivnija je Slovenija, koja je ovdje u blizini, na sjeveru. A
prije mnogo godina došlo je do bitke na Kosovom polju protiv Turaka..."
Iznenada sam shvatio da Balkan nema
kraja - on je slijed prostorija koje se beskonačno protežu hodnicima
povijesti.
Kao u nekoj priči Jorgea Luisa Borgesa, zamišljao sam
kako istom ulicom šećem nakon dva dana, nakon četiri tjedna, nakon
deset godina, da bih naišao na ista dva turista - muškarac bi imao
sijedu kosu i bradu, a žena bi bila zgrbljena od iscrpljenosti a
pred njima njihov neumorni turistički vodič, žena koja i dalje
monotonim glasom govori:
"A tada, u 4. stoljeću, došlo je do
raspada Bizanta i Rimskog Carstva; linija koja ih je dijelila išla
je sredinom današnje Jugoslavije."
U mom snu preuzeo sam njenu ulogu i
pokušavao objasniti kako ta granica između Istoka i Zapada postoji
i danas, kako je Jugoslavija i dalje njihova jedinstvena mješavina,
kako je ona bila prva komunistička zemlja koja je na mjesto propagandnih panoa stavila reklame za
Schweppes - što je bio golemi korak naprijed, iako se neki ne bi s
tim složili.
Npr. Miran Mohar, član ljubljanske umjetničke grupe
Irwin misli drukčije.
"Velika je pogreška povezivati ideju
totalitarizma s tridesetim godinama", kaže on. "Totalitarizam
je isto tako povezan s reklamnim simbolima - iako je to teže
vidjeti, jer je prikriveno maskom slobode i demokracije."
Ovo je
stajalište sporno - nisu li sloboda i demokracija antiteze
totalitarizma? No s Miranom o tome barem mogu diskutirati. Govorim mu
o mojim frustrirajućim noćnim pokušajima da razriješim
jugoslavenski čvor, njemu koji se u svom djelu vrlo spretno koristi
kulturnom shizofrenijom. On izražava svoje suosjećanje. Kaže kako
je na putovanjima u Sjedinjene Države primijetio kod Amerikanaca
neobični "nedostatak iskustva, lijenost percepcije".
No to ne znači da Balkan, u svojoj
kompleksnosti, koja neodoljivo podsjeća na Rubikovu kocku, išta
manje porazno djeluje na svoje vlastite ljude. Mnogo sam puta čuo:
"Vi pokušavate razumjeti što se događa? Ali čak ni mi ne
razumijemo što se događa!"
Milošević poput plastičnog Isusa
Kako se uopće može razumjeti
područje koje samo sebe prikazuje kao državu i istovremeno vodi
vlastiti interni hladni rat?
Kako objasniti mogućnost svojevrsne
jugoslavenske fisije?
Kako izraziti osjećaje dok se raspadaju
federalističke veze koje zemlju drže na okupu, dok slovenski
političari daju intervjue uime Slovenije, srpski uime šire Srbije,
a vojska izjavljuje kako je ona doduše strpljiva, no ne može to
dovijeka biti?
Dokle god seže pamćenje, u uskim
uličicama Stona, malenog obalnog gradića nedaleko od Dubrovnika,
djeca su se igrala jedne te iste igre: kauboja i Indijanaca. No ove
su se godine prvi put igrali i nečeg drugog.
Nova igra zove se "Srbi
i Hrvati".
Kritičari američkoga kulturnog
imperijalizma zapažaju: ako ništa drugo, ovo je barem domaća igra.
Na otoku Mljetu ljetos je netko isjekao
gume na jednom srpskom automobilu: počiniocu je očito smetala
fotografija Slobodana Miloševića naslonjena na komandnu ploču -
poput plastičnog Isusa.
Prošlog su proljeća u Beogradu, kasno
jedne noći, razbijeni svi prozori na kombiju što je pripadao nekoj
zagrebačkoj tvornici.
U Ljubljani, potkraj srpnja, neki je pješak,
prolazeći pokraj grupe tamnopute djece koja su besposličarila na
ulici, primijetio:
"Mrzim tu kopilad s juga."
U Zagrebu se
neka kultivirana žena žalila kako su Bosanci sirovi, kako su
nekulturni. Na zagrebačkom Radiju 101 jedan mi je urednik objašnjavao
kako se stanica itekako trudi ne bi li zadržala profesionalnu
objektivnost.
Da, pomislio sam, ali kako?
Svaki put kad se vratim u Jugoslaviju -
a izgleda da me nešto često vuče natrag - ponovo sam uvučen u
najzapleteniji suvremeni primjer kompleksa Rašomon.
Tko je koga kada
silovao? I čime?
Je li pripojenje Kosova opravdano ili je to bio
samo prijeteći potez kojim je proširen srpski Lebensraum? Sprema li
vojska puč u Sloveniji? Jesu li dokumenti bili podmetnuti u
prostorijama Mladine? Je li lažna cesta uz obalu bila strategija
kojom je trebalo navabiti više deviza u hrvatske ruke ili je to bio
samo način da se godišnja kvota Nijemaca svakog ljeta pošalje u
smrt?
Je li "Slobo" Milošević samo bezopasni srpski
malik, s pregršti relativno razboritih zahtjeva, ili je on najveća
prijetnja pluralizmu i ljudskim pravima od svrgnuća Marcosa,
Duvaliera i iranskog šaha s vlasti?
Idilična Jugoslavija 1987...
Wartburg. Trabant. Mercedes. Škoda.
Škoda BMW. Zastava. BMW Porsche Wartburg VW Škoda Škoda. Škoda
fijuu.
Tekuće vrpce s obje strane podijeljene
Evrope ubrizgavaju vozila u ljetni promet zapadne Jugoslavije,
mješavinu jednostavnosti i luksuza, brzine i pragmatizma, tvrde i
meke valute, Istoka i Zapada.
Kad sam u ranu jesen 1987. stigao iz
Moskve u Beograd, ponovo me zapanjila roba široke potrošnje u
izlozima trgovina, činjenica da su svi dobro odjeveni, te otvorene
granice, energične novine, ljudi koji mnogo drže do svoje
nezavisnosti, dobra hrana.
Stigavši u Zagreb iz Londona, ovog srpnja
bio sam zaprepašten naglim padom dinara, visokim najamninama,
malenim automobilima, otvorenim svađama, političkim suđenjima,
zatvorima punim Albanaca. Zaprepastili su me Srbi, koji u "Politici"
tim ljudima samovoljno poriču čak i status političkih zatvorenika.
Istok i Zapad. Jugoslavenska
zemljopisna karta toliko je izrovana kopitima i tenkovskim tragovima
suparničkih vojski da domaći fenomeni katkad poprimaju kvalitetu
nekih dobrih mješavina, poput osobito kvalitetnog viskija.
Kad sam u
srpnju stigao u Ljubljanu, listao sam jedan stari primjerak "Starta"
i vidio teme koje se samo u Jugoslaviji mogu poredati jedna uz drugu:
kolor reportaža o najnovijem tipu sovjetskog vojnog aviona i gola
žena kako ljenčari na nekoj jadranskoj plaži; ozbiljni intervju s
jednim istočnoevropskim intelektualcem-disidentom o slabljenju
socijalizma u cijelom svijetu pored sofisticiranih i trendy tekstova
o umjetnosti.
Kasnije, u Zagrebu, spomenuo sam svoje iskustvo jednoj
"Startovoj" urednici.
"O, da", rekla je ona
nježno, "Start je pravi balkanski bastard. I to je ono što
mi se kod njega sviđa."
Zašto pisati za neki balkanski
bastard, upitat će me netko. Zato što sam i sam mješanac. Rodio
sam se u Münchenu, gradu koji američka pjesnikinja Sylvia Plath
naziva "ta mrtvačnica između Pariza i Rima" - no moji su
roditelji u to vrijeme zapravo živjeli u Beogradu; prvi mi je jezik
bio srpski (tada su ga nazivali srpskohrvatski).
Ubrzo sam ga
izgubio u slijedu selidbi u Tursku, Sovjetski Savez, Zapadnu Njemačku
i, napokon, ponovo natrag u Jugoslaviju početkom osamdesetih. Moj
konačni cilj bio je New York - mala iskrižana balkanizirana skupina
u blizini obale Sjedinjenih Država.
Dakle, kao Balkanac osjećam tu
raspuklinu nastalu u 4. stoljeću, koja moju dušu dijeli između
Istoka i Zapada. A kako sam i križanac, naslućujem
inherentni paradoks u sjajnim novim Mig-lovačkim avionima koji štite
Cinzanove simbole i Mladinine urednike u centru Ljubljane.
Godine 1980. krstario sam cijelom
Jugoslavijom u američkom autu s beogradskom registarskom tablicom.
Auto je imao "sve pogodnosti": air-condition, diplomatske
oznake. U to je vrijeme još uvijek bilo moguće zamisliti da je
Jugoslavija ono što njeno ime kaže: zemlja Južnih Slavena.
Naravno, zemlja je nalikovala zagonetnom mozaiku, imala je raznovrsne
probleme, no bila je netaknuta i složna i mirno je počivala na
hladnom mramornom stolu zapadnih kredita. To nije bio "misterij
uvijen u enigmu", kako je Churchill opisao Sovjetski Savez. Bila
je to Titova zajednica, i predstavljala je dovoljno jasnu sliku.
Na Kosovu, albanska su se djeca
okupljala oko našeg auta i slovkajući izgovarala ime koje je neki
doseljenik zaposlen u tvornici automobila u Detroitu utisnuo sa
strane na karoseriju: "Old Smobile".
Na Ohridskom su nam
jezeru objasnili da su albanski graničari manje-više odustali od
svoje asocijalne navike da nehotice pucaju na ljude s druge strane
granice. Tito je bio živ; stari je čovjek, očito, svojom težinom
podupirao valutu i s tisuću dinara još se moglo kupiti jedan obrok,
nekoliko piva, kavu. U svaki kutak zemlje stizao je iz nekog
nevidljivog izvora zagonetni prosperitet i očitovao se u bezbroj
građevina od crvene cigle u izgradnji.
Odakle stiže taj novac,
pitao sam svog oca, američkog diplomata.
"Jugoslavija ima mnogo
radnika na privremenom radu u Zapadnoj Evropi", objasnio mi je.
"To je novac iz inozemstva."
Novac iz inozemstva. Bio je više u
pravu no što je to itko tada mogao znati. Naravno, to ne znači da
su Titova trgovačka putovanja u banke na Zapadu bila ikakva državna
tajna.
U jesen 1987. jedan se moj beogradski prijatelj sjetio posljednjeg televizijskog intervjua vođenog u to vrijeme sa starim Partizanom. Nakon ritualnog niza pohvalnih uvodnih pitanja, novinar je zastao i diskretno zapitao:
Tito o zaduživanju
U jesen 1987. jedan se moj beogradski prijatelj sjetio posljednjeg televizijskog intervjua vođenog u to vrijeme sa starim Partizanom. Nakon ritualnog niza pohvalnih uvodnih pitanja, novinar je zastao i diskretno zapitao:
"Nije li zadnjih godina posuđena alarmantna svota
novca?"
Tito se, prema pričanju mog prijatelja, nasmiješio i
odgovorio:
"O, da, posudili smo previše novaca. Sljedeća će
generacija to morati otplatiti."
Iduće pitanje.
Godine 1980. prastaro je drveće u
dvorištu Pećke patrijaršije zatrebalo potpornje koji bi
pridržavali njegove umorne udove. Džamije ispred patrijaršijskih
zidova, a i one dolje u dolini, izgledale su dovoljno mlado.
Razmišljajući o ovom paradoksu jedno desetljeće poslije, promatram
fotografije Slobodana Miloševića, koje su, u svrhu obrane,
ortodoksni svećenici postavili u blizini nesigurnih temelja
srednjovjekovne crkve u Gračanici, i prisjećam se stiha američkog
židovskog kantautora Roberta Zimmermana:
"Tada sam bio tako
star, danas sam mnogo mlađi."
Tito je tada bio mnogo mlađi; tako
mlad neće više nikada biti. No još je uvijek bio dovoljno snažan
da godinu dana prije, na konferenciji nesvrstanih, Castru otčita
lekciju što je bio sovjetski lakaj.
Sjećanja se namataju na kalem:
1980. Fidel je još uvijek pušio cigare, bile su to posljednje
godine Brežnjevljeve moći na sjeveru, Reagan je pobijedio na prvim
izborima u povijesti Sjedinjenih Država koje je odlučila jedna
druga nacija (tj. Iran), Branko Mamula još nije bio otišao u
Etiopiju prodavati jugoslavensko oružje, a Adem Demaqi trunuo je u
zatvoru - gdje još uvijek trune. U zatvoru je proveo zbog svojih
političkih uvjerenja više vremena no Nelson Mandela.
Negdje u
pozadini "Slobo" Milošević gajio je velike ambicije.
Jugoslavija je 1980. još uvijek bila "drukčija" -
relativno ujedinjena zemlja s otvorenim granicama i smislom za
moguće. Religija je bila opijum, radnici su sami sobom upravljali, a
u Peći se drveće nakrivilo i sve je bilo mirno dok smo se odvozili
u našem "Old Smobileu". Muškarci su unaokolo sjedili
pijući kavu i prepuštali ženama da se znoje u poljima.
Gotovo jedno desetljeće poslije, ranog
studenog 1987, stigao sam u Beograd iz Moskve, da bih u sovjetskoj
ambasadi zatražio novu ulaznu vizu. Dani su prolazili u sporom ritmu prašnjavih zubaca ruske
birokracije. Potrajalo je to dva tjedna i imao sam vremena promatrati
kako prvi uistinu ozbiljni valovi inflacije - valovi od one vrste koji
mogu razbiti državni brod - udaraju o Jugoslaviju.
Kult ličnosti i engleski kultni band
Svakog se dana za
jedan dolar mogla dobiti alarmantno veća svota dinara. Nad Beogradom
nadvijala se atmosfera panike kakvu nikada prije nisam doživio - panika pred nečim neuhvatljivim, pred nečim što nitko nije
dovoljno dobro razumio da bi mogao kontrolirati.
Pred trgovinama
stvarali su se repovi zbog očekivanja da će cijene naglo skočiti,
što je gradu davalo pečat sovjetske kvalitete. Pitao sam jednog
srpskog prijatelja: Što će se dogoditi ako zemlja propadne?
"Što
će se dogoditi ako zemlja potone?" pitao je on. "To je
jednostavno. Svi ćemo naučiti letjeti."
Na izblijedjelom grafitu ispod mosta u
blizini Banjaluke piše "Tito" i "Joy Division".
Ponovo Istok i Zapad; kult ličnosti i engleski kultni band.
Joy
Division, utjecajna rock-grupa, čije ime dolazi od naziva za barake u
kojima su živjele prostitutke u nacističkim koncentracionim
logorima, raspala se iste godine kad je umro Tito, pošto je Ian
Curtis, vođa grupe, počinio samoubojstvo.
Kult ličnosti? Potražite u povijesti
20. stoljeća populističke političare koji su se vlasti dokopali u
vrijeme nemira i ekonomskog kaosa. Hitler? Peron? Lenjin? Mao? Tko
vam još pada na pamet?
Nije samo stranac taj koji osjeća zlokobnost
i blijedu komiku situacije u kojoj helikopteri čuvaju polje
ispunjeno milijunima ljudi, skupljenih da proslave spomen na presudni
vojni poraz koji se dogodio prije 600 godina, zlokobnost i komiku
ceremonije na kojoj trenutačno vodeći političar viče protiv već
odavno uništenog Turskog Carstva.
Nije li i Charlie Chaplin izvrgnuo
ruglu tu vrstu oholosti u svom "Velikom diktatoru"?
"Oni koji zaboravljaju povijest
prisiljeni su na njeno ponavljanje", kaže se u prijetećem
aforizmu, a koristi se kao upozorenje onima koji bi mogli zaboraviti
Vijetnam, ili uništavanje Židova u Evropi, ili pomirbenu politiku
vođenu prema Hitleru.
No što je s onima koji ne mogu zaboraviti
povijest? Što se događa s njima? Ponekad mi se čini da bi
Jugoslaviji mogla koristiti izvjesna doza "smijeha i zaborava"
Milana Kundere.
Naravno, Jugoslavija se oduvijek
raspada.
Bilo kad u posljednjem desetljeću bilo je moguće čuti
plimu uzdignutih glasova koji upozoravaju da se zemlja nalazi na rubu
građanskog rata. No čitajući svoje zabilješke nastale u kolovozu,
u vrijeme mog odlaska iz zemlje, zaprepašten sam novim tonom beznađa.
"Milošević zasad još nije
osvojio armijski vrh", kaže Hido Biščević, zagrebački
novinar koji stanje u zemlji uspoređuje s Libanonom sredinom
sedamdesetih.
"Zasad ga još nije osvojio, kažem vam, zasad. U
posljednje dvije godine nije izgubio ni jednu bitku."
On
upozorava da je Narodna armija sada suočena s dva različita oblika
opsadnog stanja: Trg Tiananmen nasuprot modelu Jaruzelskog iz 1981.
Jaruzelski je, zaključuje Biščević, uspio spriječiti sovjetske
tenkove da uđu u Varšavu 1981; njegovi su postupci bili nužan
preduvjet za aktualnu demokraciju u povojima. Nije potrebno
objašnjavati događaje na Trgu Tiananmen. Nemoguće je ne uvidjeti
značenje skriveno u sumornom Biščevićevom izboru između dva zla.
Stvaranje političke kulture u Jugoslaviji
No jedan od urednika s Radija 101 u
Zagrebu pokušao je cijelu situaciju sagledati sa svjetlije strane.
"Ovo je stvaranje političke kulture u Jugoslaviji; sada
političari u najmanju ruku moraju reagirati na ono što se oko njih
događa."
On pokazuje prema praznom, balkanskom nebu bez ozona:
"Ranije su bili na nekoj vrsti Olimpa."
Stanete li na određeno mjesto na
zagrebačkom Trgu Republike i pogledate gore u velike reflektirajuće
prozore Hotela "Dubrovnik", vidjet ćete iskrivljenu sliku
jedne od dviju statua postavljenih na krov zgrade preko puta, u kojoj
se nalazi "Mala kavana".
Noću su obje statue sjajno
osvijetljene. Pomaknete li se ulijevo, žena u sjedećem položaju
pred vašim očima postaje debela i zadovoljna. Koraknite udesno i
ona će se istopiti, kao Černobil iz Zločeste vještice sa Zapada,
i pretvoriti se u odraz neke skeletne prikaze.
Na drugim uglovima trga postoje drugi
oblici zabave. Gomila gleda Montya Pythona na televiziji u izboru
knjižare "Znanje". Nedaleko od "Male kavane"
skuplja se mnoštvo oko petorice bezizražajnih pripadnika Hari
Krishne, čije, za ovo podneblje netipično, mumljajuće pjevanje na
gitari prati neki Cigančić.
Na istočnoj strani trga, podno
Bakačeve ulice, ljudi u krugu sjede oko mračne fontane. Zure u vodu
koja je već odavno izvela veliku transformaciju: tovar sjajnih
dinarskih kovanica pretvorila je u hrpe raspadajućih papirnih
novčanica sličnih algama. Pitam se, što to oni žele s tim
pokojnim novčanicama, s kojima se nekoć mogao kupiti obrok i noćni
provod u gradu?
Dotle, poput bolom satrvenog turskog
prodavača vode ili čovjeka koji tuguje nad smrću svoje voljene,
kolporter bez prestanka izvikuje jednu te istu nerazgovijetnu riječ.
Taj zvuk, nalik na psa što očajnički laje zbog puste ružnoće
svog vlastitog laveža, pobudio je moju znatiželju, pa sam krenuo
prema mjestu na kojem je kolporter stajao između kioska i tramvajske
stanice.
Kad sam mu se približio, vidio sam da prodaje časopis na
čijoj se naslovnoj stranici nalazio crtež s prikazom slovenskih
vodećih političara kako poput plutenih čepova poskakuju na
površini Jadranskog mora.
Golemi morski pas sprema ih se žive
proždrijeti.
Kolporter bez prestanka, očajničkim glasom, izvikuje:
Mladina!
Napisao: Michael Benson (Start, 1989.)