Pages

Bernardo Bertolucci u Jugoslaviji '77: Oblast u kojoj radim traženje je sklada između Marxa i Freuda

Veljača 1977: "Seljačka pobuna bila je neminovna, ali ne zato što su imali pred očima Gramscija - on je za njih bio samo nejasna sjenka - nego zato što su shvatili da ne mogu i ne žele biti dalje izrabljivani. Njihova borba protiv fašizma, crnokošuljaša, nije bila borba protiv fašističke ideologije nego borba protiv određene klase koja je iza sebe ostavljala samo smrt."

U dvadeset i prvoj godini Bernardo Bertolucci snimio je svoj prvi dugometražni igrani film: "La commare secca" ("Strogost")...

... a u dvadeset i trećoj (1964) režirao je "Prije revolucije", film koji mu je donio veliki ugled u stručnoj filmskoj štampi. 

Većina istaknutijih evropskih kritičara smatrala je, već tada, da je Bertolucci najtalentiraniji talijanski režiser nakon Antonionija, Fellinija, Viscontija i Rossellinija. Na žalost, ni taj, a ni slijedeći Bertoluccijevi filmovi, do "Tanga", nisu imali mnogo publike ("Agonija" - 1967, "Partner" - 1968, "Strategija pauka" - 1969, "Konformist" - 1970). 

Tek je "Tango" (1972) imao nevjerojatan financijski i umjetnički uspjeh, a to će se, čini se, dogoditi i s "Dvadesetim stoljećem" prikazanim ove godine na FEST-u.

U nas je, osim "Posljednjeg tanga u Parizu", prikazivan samo još jedan Bertoluccijev film "Strategija pauka", i to posredovanjem beogradske Kinoteke u vrlo ograničenoj distribuciji. To je odličan film, najljepši i najosobeniji koji je Bertolucci ikad napravio.




"Dvadeseto stoljeće" je film koji govori manje o ličnostima a više o događajima; obuhvaća razdoblje od 1900. pa do otprilike 1955, dakle pola stoljeća ne samo života njegovih junaka nego i cijelog naroda Emilije, na sjeveru Italije. No, kao i svi veliki filmaši, pričajući o revoluciji, socijalizmu, prijateljstvu, ljubavi i smrti, Bertolucci nam je, zapravo, u tom filmu pričao o sebi...

Ovaj intervju napravljen je za posljednjeg FEST-a, u Bertoluccijevu apartmanu u hotelu "Metropol", zahvaljujući ljubaznosti FEST-ova predstavnika u Italiji, Čedomira Kolara.

• START: U katalogu FEST-a pročitao sam da ste "Dvadeseto stoljeće" snimili zbog kobasica.

BERNARDO BERTOLUCCI: Rekao sam da je film bio počast kobasicama. Kobasica je bila poput kolačića "madeleine" kod Prousta "U potrazi za izgubljenim vremenom". Jeo sam kobasicu i to me je, poput "madeleine", podsjetilo na neke uspomene... Klanje svinja i pravljenje kobasica veliko je slavlje u seljačkoj kući, veliko uzbuđenje, djeca se boje, dobro se jede, pije, izvana dolazi čovjek koji kolje svinje...

"Dvadeseto stoljeće" pokazuje da sam se suprotstavio Pasolinijevu stavu da je seljačka kultura mrtva i da su samo proleteri nosioci ideologije oslobođenja. Pokazao sam pravu seljačku sredinu, odnos između seljaka i gazda. 

Seljačka pobuna bila je neminovna, ali ne zato što su imali pred očima Gramscija - on je za njih bio samo nejasna sjenka - nego zato što su shvatili da ne mogu i ne žele biti dalje izrabljivani. Njihova borba protiv fašizma, crnokošuljaša, nije bila borba protiv fašističke ideologije nego borba protiv određene klase koja je iza sebe ostavljala samo smrt.




"Dvadeseto stoljeće", a to sam otkrio nedavno za jedne psihoanalitičke seanse, nije ništa drugo do nastavak poezije mojega oca. Teško je izbjeći identifikaciji s vlastitim ocem...

• START: Vi ste, prije no što ste počeli snimati filmove, pisali poeziju, kao i vaš otac...

BERTOLUCCI: Moj otac je pjesnik, dobro poznat u Italiji, i, kao što sva djeca imitiraju svoje očeve, tako mislim da sam i ja pisao te pjesme da ga imitiram... Onoga dana kad sam počeo raditi na filmu, prestao sam pisati pjesme. I nikad više nisam napisao ni jedan jedini redak poezije. 

U dvadeset i prvoj godini prestao sam pisati pjesme i počeo raditi filmove, možda kao suprotstavljanje tom procesu imitacije i identifikacije s ocem. Poeziju nisam shvaćao naročito ozbiljno jer sam u stvarnosti želio raditi filmove. Ali, čekajući na to, zašto ne pisati pjesme?

I, kad sam počeo raditi svoj prvi film, vjerovao sam da se filmovi mogu isto tako stvarati kao što se pišu pjesme...

• START: Je li u tome na vas utjecao Pasolini, kojemu ste asistirali prije no što ste počeli sami snimati?

BERTOLUCCI: S Pasolinijem me upoznao moj otac. Asistirao sam mu pri njegovom prvom filmu "Accatone". To je bilo fantastično iskustvo. On nije poznavao film, ali je odlično poznavao književnost. Služio se najjednostavnijom filmskom tehnikom. Bilo je uzbudljivo promatrati ga kako snima kamerom u vožnji ili kako snima neki krupni plan, jer to je djelovalo kao da je to prva vožnja kamere ili prvi krupni plan uopće snimljen u povijesti filma. 

Za mene je to bilo kao da gledam rađanje kinematografije. Ne znam zašto su ubili Pasolinija, ali to je sigurno bio politički čin. Mislim da to nije mogao učiniti samo jedan čovjek nego grupa ljudi. Oni, možda, i nisu imali nikakve političke ciljeve, ali već samim tim što su znali koga ubijaju učinili su politički zločin. 

Nisam se slagao s mnogim Pasolinijevim stavovima, ali vrlo sam volio njegove filmove. Njegov prvi film "Accatone" i ovaj zadnji, "Salo", najbolji su mu. Ima nečeg strašno uzbuđujućeg u "Salou". Nakon tog filma bio sam nekoliko dana bolestan. Taj film me naveo da razmislim o mnogim stvarima.

Radeći s Pasolinijem, uvidio sam da je film pravi poetski jezik, bliži poeziji nego kazalištu. Tada sam snimio svoj prvi film, "La commare secca", i on se vrlo dopao Pasoliniju. No, kako sam poslije sve više potpadao pod utjecaj Godarda i drugih Francuza, Pasolini je postao ljubomoran i smatrao da ga zapostavljam.




• START: Volite li još Jean-Luc Godarda, kao i onda kad ste radili svoje prve filmove?

BERTOLUCCI: Mislim da je Godard svoje filmsko kazivanje otjerao do delirija. "Broj dva", njegov zadnji film, dosta je blizak "Salou". To je, također, tragičan film. U tom filmu dolazi do preoblikovanja smrti u san. To je Godard koji spava pokraj magnetofona koji se sam vrti.

Taj me film vrlo dirnuo, iako se uopće ne slažem s Godardovom političkom vizijom jer se ne slažem s ljevičarskim ekstremistima. Ali, možda ću za pet-deset godina shvatiti da je on imao pravo.

• START: Jedan vas je kritičar opisao istodobno i kao marksista i kao romantika.

BERTOLUCCI: Zašto da ne. Ali, ne vjerujem da sam romantičar. Moji su filmovi romantični, možda sam i sam romantičar, ali ne zanima me biti romantičar. Oblast u kojoj ja radim traženje je sklada između Marxa i Freuda. To me vrlo zanima.

• START: U Jugoslaviji nisu prikazivani vaši prvi filmovi. Kako se danas odnosite prema njima?

BERTOLUCCI: Ove noći pročitao sam jednu rečenicu od Cocteaua. Imam jednu njegovu knjigu koja se zove "Opijum". U njoj je jedna divna rečenica koja glasi: "Svaka moja nova knjiga giljotinira sve moje prijašnje knjige". 

Isto je tako teško pričati o starim filmovima. "La commare secca" bio je lažno naivan film. Taj je film napravljen potpuno teorijski. Bio je to film jednog filmofila. I pravo zadovoljstvo bilo je snimati ga. Nastao je iz pasolinijevske teme, njegove kratke priče. 

"Prije revolucije" prvi je film koji sam snimio prema vlastitoj priči. Vrlo je autobiografski: poteškoće političkog i sentimentalnog odgoja mladića iz provincije. 

A onda su došle tri godine da nisam ništa snimao. Bilo je to vrlo teško razdoblje jer nisam mogao naći producenta, nisam mogao naći pare. Postajao sam sve luđi i luđi za filmom. 

Tako je "Partner" potpuno lud film, film nekoga tko je previše razmišljao o filmu. Previše sam robovao vlastitim teorijama. Odbacio sam montažu, pokušao sam snimati dugotrajne kadrove itd. Radio sam ga u ožujku i travnju 1968, kad se očekivala "imaginacija na vlasti" i slične stvari.




• START: Od čega ste živjeli kad niste snimali filmove?

BERTOLUCCI: Radio sam za Sergija Leonea ("Bilo jednom na Divljem zapadu"), pisao jedan scenarij i napravio dokumentarac za televiziju koji je trajao tri sata "Petrolejski put".

• START: Kako ste upoznali Leonea?

BERTOLUCCI: Leone me zamolio da pišem za njega. Otišao sam pogledati "Dobar, ružan, loš", njegov vestern koji je prethodio filmu "Bilo jednom na Divljem zapadu". Otišao sam ga vidjeti prvi dan u tri sata popodne jer sam bio vrlo znatiželjan. To me najviše zanimalo od svega što se snimalo u Italiji. 

Bila je to zatvorena projekcija i Leone je bio vrlo sretan da me vidi, sutradan me nazvao i predložio mi da radim za njega. Napisao sam sinopsis, ali mi ništa nisu platili za nj i to me još i danas čudi. A bio je to vrlo skup film, tri ili četiri milijuna dolara. Za taj sinopsis, na kojemu sam radio dva mjeseca, dobio sam samo 400 dolara.

Poslije sam vidio da je snimio neke stvari točno onako kako su bile napisane. Ali, usprkos svemu, bio je to vrlo dobar film, kao i neki drugi koje je radio.

S Leoneom sam, vjerujem, prvi put uronio u filmski biznis, ali, eto, on me nije platio... (smijeh). Ali, vrlo ga volim. Njegovi su filmovi dobri jer on u njih jako vjeruje. On vjeruje u jačinu muškog pogleda, u muževnost toga pogleda, tako da kod njega ima pogleda koji traju i petnaest minuta... 

On vjeruje u filmove kao što su "Jahači" Johna Forda, ali on nije kao Ford, kod kojega su konjske stražnjice nevjerojatno velike.

Leone, Antonioni i Bellocchio - nekolicina su dobrih talijanskih režisera koje volim.

• START: A drugi?

BERTOLUCCI: Nadam se i želim da vidim pravi talijanski film; smatram da nema ničeg drugog. Novih imena nema, a stari su potpuno otpali.

• START: A u svijetu?

BERTOLUCCI: Vrlo malo je filmova koji mi se doista sviđaju. Mislim da je film u jednom jezivom trenutku zato što se i život nalazi u tako jezivom trenutku. Film bi mogao biti san, mogao bi biti "bolji od života", a ne "veći od života"... 

Filmu, u ovome trenutku, nedostaje stila; životu također nedostaje stila. Svi filmovi koje gledam filmovi su u kojima ne nalazim ništa jer nemaju stila. Čak i oni režiseri koji su prije desetak godina imali osobni stil, sad su potpuno anonimni.

Ima nekih koje volim upravo sada, ali njih je vrlo, vrlo malo. Volim Fassbindera i Angelopoulosa, i, samo se po sebi razumije, volim Bunuela i Antonionija jer oni rade prave filmove. 

Ali, što se tiče novog, "mladog" filma, više volim prvu dvojicu. Kad vidim jedan film od Fassbindera ili Angelopoulosa, onda vidim pravi film. A ako nisu oni, onda vidim fantome, sjene. Film je postao sjena. Više se ništa ne vidi, općenito je u filmu došlo do gubitka stilskog identiteta. 

Sedamdesete su godine manje zanimljive u svjetskoj kinematografiji jer je cijela kinematografija izumljena šezdesetih godina

• START: A, ipak, početkom sedamdesetih godina snimili ste "Tango". Jeste li očekivali da će taj film imati takav uspjeh?

BERTOLUCCI: Ne. Nije se znalo sve dok se film nije počeo prikazivati. A onda sam se uplašio.




• START: Kako je na vas djelovao taj uspjeh?

BERTOLUCCI: Moravia, koji je već star i dobro poznaje uspjeh, rekao mi je: "Uspjeh treba pojesti, probaviti i posrati!"

• START: Kako je nastao "Posljednji tango u Parizu"? 

BERTOLUCCI: Mislim da je "Tango" nastao iz jedne moje erotičke fantazije, dakle erotičke fantazije muškarca. Erotičke fantazije o seksualnom odnosu između dviju osoba koje odbijaju socijalni identitet, "legitimaciju". Tako je bilo u početku, ali poslije bilo je tu i mnogo drugih stvari...

• START: Iako je to bila muška erotička fantazija, ipak mi se čini da se film više svidio ženama nego muškarcima.

BERTOLUCCI: Muškarci se pomalo boje ovog filma jer Brando se previše oslanja na djevojku, a muškarci se toga boje. To je jedno priviđenje, oni bi to jako željeli ali se toga i jako boje. Mislim da je to jedan razlog. 

Drugo, djevojka, koja je naizgled povrijeđena brutalnošću muškarca, zapravo pobjeđuje na kraju. Bilo je feministkinja u Italiji koje su me osudile jer su smatrale da je to film protiv žena. Uopće ne mislim tako... Nikad nisam mislio da radim film ni za ni protiv žena

• START: Ličnost mladog režisera-filmofila, koju igra Jean-Pierre Leaud, djelovala mi je pomalo karikirano. Činilo mi se da je to vaš osobni obračun s filmofilmskom prošlošću.

BERTOLUCCI: Bilo je u tome dosta autobiografskog, i to upravo zato da se zatvori poglavlje filmofila. Kad se film počeo prikazivati, ljudi su mi govorili da Jean-Pierreova uloga nije dobra. Film sam ponovo gledao prije godinu dana i sad, kad postoji vremenski uzmak, mislim da je to mnogo bolje i da Leaud uopće nije slabić. Zato što su Brando i Maria Schneider tako jake ličnosti on ispada slab.

• START: Je li vam bilo teško raditi s Mariom Schneider?

BERTOLUCCI: Uvijek imam različit odnos prema različitim glumcima. S njom se događalo to da sam u toku ta dva mjeseca snimanja svaki dan iznova u njoj pokušavao pronaći ono što sam osjetio kad sam je prvi put sreo. 

Ona je imala zaista velikih problema s uspjehom koji joj je donio taj film. Nije, jednostavno, mogla podnijeti uspjeh. Ona se zaista razboljela i sad me mrzi jer sam s njom snimio film, a zatim sam je napustio i radio drugi film...

• START: Taj "drugi film", "Dvadeseto stoljeće", radili ste tri godine. Na kojem projektu sad radite?

BERTOLUCCI: Ja sam još u "Dvadesetom stoljeću". Sada završavam englesku verziju. Moji su planovi samo da se odvojim od "Dvadesetog stoljeća" jer sam već četvrtu godinu u njemu. To je odvajanje vrlo teško jer ga osjećam kao ostavljanje, napuštanje, a to je vrlo teško.




• START: Da morate opisati samoga sebe u jednoj rečenici, što biste rekli?

BERTOLUCCI: Ne bih rekao ništa... jer pokušavam što je moguće manje misliti na sebe. Više volim misliti na druge... Za sebe bih rekao da sam hipohondar. Posljednje dvije godine, nakon snimanja "Dvadesetog stoljeća", prebolio sam sve bolesti svijeta.

Razgovarao: Darko Zubčević, snimio: Matija Koković (Start, 1977.)





Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate