Veljača 1977: "Seljačka pobuna bila je neminovna, ali
ne zato što su imali pred očima Gramscija - on je za njih bio samo
nejasna sjenka - nego zato što su shvatili da ne mogu i ne žele
biti dalje izrabljivani. Njihova borba protiv fašizma,
crnokošuljaša, nije bila borba protiv fašističke ideologije nego
borba protiv određene klase koja je iza sebe ostavljala samo smrt."
U dvadeset i prvoj godini Bernardo
Bertolucci snimio je svoj prvi dugometražni igrani film: "La commare secca"
("Strogost")...
... a u dvadeset i trećoj (1964) režirao je
"Prije revolucije", film koji mu je donio veliki ugled u
stručnoj filmskoj štampi.
Većina istaknutijih evropskih kritičara
smatrala je, već tada, da je Bertolucci najtalentiraniji talijanski
režiser nakon Antonionija, Fellinija, Viscontija i Rossellinija. Na
žalost, ni taj, a ni slijedeći Bertoluccijevi filmovi, do "Tanga",
nisu imali mnogo publike ("Agonija" - 1967, "Partner"
- 1968, "Strategija pauka" - 1969, "Konformist" - 1970).
Tek je "Tango" (1972) imao nevjerojatan financijski
i umjetnički uspjeh, a to će se, čini se, dogoditi i s "Dvadesetim
stoljećem" prikazanim ove godine na FEST-u.
U nas je, osim "Posljednjeg tanga
u Parizu", prikazivan samo još jedan Bertoluccijev film
"Strategija pauka", i to posredovanjem beogradske Kinoteke
u vrlo ograničenoj distribuciji. To je odličan film, najljepši i
najosobeniji koji je Bertolucci ikad napravio.
"Dvadeseto stoljeće" je film
koji govori manje o ličnostima a više o događajima; obuhvaća
razdoblje od 1900. pa do otprilike 1955, dakle pola stoljeća ne samo
života njegovih junaka nego i cijelog naroda Emilije, na sjeveru
Italije. No, kao i svi veliki filmaši, pričajući o revoluciji,
socijalizmu, prijateljstvu, ljubavi i smrti, Bertolucci nam je,
zapravo, u tom filmu pričao o sebi...
Ovaj intervju napravljen je za
posljednjeg FEST-a, u Bertoluccijevu apartmanu u hotelu "Metropol",
zahvaljujući ljubaznosti FEST-ova predstavnika u Italiji, Čedomira
Kolara.
• START: U katalogu FEST-a pročitao
sam da ste "Dvadeseto stoljeće" snimili zbog kobasica.
BERNARDO BERTOLUCCI: Rekao sam da je
film bio počast kobasicama. Kobasica je bila poput kolačića
"madeleine" kod Prousta "U potrazi za izgubljenim
vremenom". Jeo sam kobasicu i to me je, poput "madeleine",
podsjetilo na neke uspomene... Klanje svinja i pravljenje kobasica
veliko je slavlje u seljačkoj kući, veliko uzbuđenje, djeca se
boje, dobro se jede, pije, izvana dolazi čovjek koji kolje svinje...
"Dvadeseto stoljeće"
pokazuje da sam se suprotstavio Pasolinijevu stavu da je seljačka
kultura mrtva i da su samo proleteri nosioci ideologije oslobođenja.
Pokazao sam pravu seljačku sredinu, odnos između seljaka i gazda.
Seljačka pobuna bila je neminovna, ali ne zato što su imali pred
očima Gramscija - on je za njih bio samo nejasna sjenka - nego zato
što su shvatili da ne mogu i ne žele biti dalje izrabljivani.
Njihova borba protiv fašizma, crnokošuljaša, nije bila borba
protiv fašističke ideologije nego borba protiv određene klase koja
je iza sebe ostavljala samo smrt.
"Dvadeseto stoljeće", a to sam otkrio nedavno za jedne psihoanalitičke seanse, nije ništa drugo do nastavak poezije mojega oca. Teško je izbjeći identifikaciji s vlastitim ocem...
• START: Vi ste, prije no što ste
počeli snimati filmove, pisali poeziju, kao i vaš otac...
BERTOLUCCI: Moj otac je pjesnik, dobro
poznat u Italiji, i, kao što sva djeca imitiraju svoje očeve, tako
mislim da sam i ja pisao te pjesme da ga imitiram... Onoga dana kad
sam počeo raditi na filmu, prestao sam pisati pjesme. I nikad više
nisam napisao ni jedan jedini redak poezije.
U dvadeset i prvoj
godini prestao sam pisati pjesme i počeo raditi filmove, možda kao
suprotstavljanje tom procesu imitacije i identifikacije s ocem.
Poeziju nisam shvaćao naročito ozbiljno jer sam u stvarnosti želio
raditi filmove. Ali, čekajući na to, zašto ne pisati pjesme?
I, kad
sam počeo raditi svoj prvi film, vjerovao sam da se filmovi mogu
isto tako stvarati kao što se pišu pjesme...
• START: Je li u tome na vas utjecao
Pasolini, kojemu ste asistirali prije no što ste počeli sami
snimati?
BERTOLUCCI: S Pasolinijem me upoznao
moj otac. Asistirao sam mu pri njegovom prvom filmu "Accatone".
To je bilo fantastično iskustvo. On nije poznavao film, ali je
odlično poznavao književnost. Služio se najjednostavnijom filmskom
tehnikom. Bilo je uzbudljivo promatrati ga kako snima kamerom u
vožnji ili kako snima neki krupni plan, jer to je djelovalo kao da
je to prva vožnja kamere ili prvi krupni plan uopće snimljen u
povijesti filma.
Za mene je to bilo kao da gledam rađanje
kinematografije. Ne znam zašto su ubili Pasolinija, ali to je
sigurno bio politički čin. Mislim da to nije mogao učiniti samo
jedan čovjek nego grupa ljudi. Oni, možda, i nisu imali nikakve
političke ciljeve, ali već samim tim što su znali koga
ubijaju učinili su politički zločin.
Nisam se slagao s mnogim
Pasolinijevim stavovima, ali vrlo sam volio njegove filmove. Njegov
prvi film "Accatone" i ovaj zadnji, "Salo",
najbolji su mu. Ima nečeg strašno uzbuđujućeg u "Salou".
Nakon tog filma bio sam nekoliko dana bolestan. Taj film me naveo da
razmislim o mnogim stvarima.
Radeći s Pasolinijem, uvidio sam da je
film pravi poetski jezik, bliži poeziji nego kazalištu. Tada sam
snimio svoj prvi film, "La commare secca", i on se vrlo
dopao Pasoliniju. No, kako sam poslije sve više potpadao pod utjecaj
Godarda i drugih Francuza, Pasolini je postao ljubomoran i smatrao da
ga zapostavljam.
• START: Volite li još Jean-Luc
Godarda, kao i onda kad ste radili svoje prve filmove?
BERTOLUCCI: Mislim da je Godard svoje
filmsko kazivanje otjerao do delirija. "Broj dva", njegov
zadnji film, dosta je blizak "Salou". To je, također,
tragičan film. U tom filmu dolazi do preoblikovanja smrti u
san. To je Godard koji spava pokraj magnetofona koji se sam vrti.
Taj
me film vrlo dirnuo, iako se uopće ne slažem s Godardovom
političkom vizijom jer se ne slažem s ljevičarskim ekstremistima.
Ali, možda ću za pet-deset godina shvatiti da je on imao pravo.
• START: Jedan vas je kritičar
opisao istodobno i kao marksista i kao romantika.
BERTOLUCCI: Zašto da ne. Ali, ne
vjerujem da sam romantičar. Moji su filmovi romantični, možda sam
i sam romantičar, ali ne zanima me biti romantičar. Oblast u kojoj
ja radim traženje je sklada između Marxa i Freuda. To me vrlo
zanima.
• START: U Jugoslaviji nisu
prikazivani vaši prvi filmovi. Kako se danas odnosite prema njima?
BERTOLUCCI: Ove noći pročitao sam
jednu rečenicu od Cocteaua. Imam jednu njegovu knjigu koja se zove
"Opijum". U njoj je jedna divna rečenica koja glasi:
"Svaka moja nova knjiga giljotinira sve moje prijašnje knjige".
Isto je tako teško
pričati o starim filmovima. "La commare secca" bio je
lažno naivan film. Taj je film napravljen potpuno teorijski. Bio je
to film jednog filmofila. I pravo zadovoljstvo bilo je snimati ga.
Nastao je iz pasolinijevske teme, njegove kratke priče.
"Prije
revolucije" prvi je film koji sam snimio prema vlastitoj priči.
Vrlo je autobiografski: poteškoće političkog i sentimentalnog
odgoja mladića iz provincije.
A onda su došle tri godine da nisam
ništa snimao. Bilo je to vrlo teško razdoblje jer nisam mogao naći
producenta, nisam mogao naći pare. Postajao sam sve luđi i luđi za
filmom.
Tako je "Partner" potpuno lud film, film nekoga tko
je previše razmišljao o filmu. Previše sam robovao vlastitim
teorijama. Odbacio sam montažu, pokušao sam snimati dugotrajne
kadrove itd. Radio sam ga u ožujku i travnju 1968, kad se očekivala
"imaginacija na vlasti" i slične stvari.
• START: Od čega ste živjeli kad
niste snimali filmove?
BERTOLUCCI: Radio sam za Sergija Leonea
("Bilo jednom na Divljem zapadu"), pisao jedan scenarij i
napravio dokumentarac za televiziju koji je trajao tri sata
"Petrolejski put".
• START: Kako ste upoznali Leonea?
BERTOLUCCI: Leone me zamolio da pišem
za njega. Otišao sam pogledati "Dobar, ružan, loš",
njegov vestern koji je prethodio filmu "Bilo jednom na Divljem
zapadu". Otišao sam ga vidjeti prvi dan u tri sata popodne jer
sam bio vrlo znatiželjan. To me najviše zanimalo od svega što se
snimalo u Italiji.
Bila je to zatvorena projekcija i Leone je bio
vrlo sretan da me vidi, sutradan me nazvao i predložio mi da radim
za njega. Napisao sam sinopsis, ali mi ništa nisu platili za nj i to
me još i danas čudi. A bio je to vrlo skup film, tri ili četiri
milijuna dolara. Za taj sinopsis, na kojemu sam radio dva mjeseca,
dobio sam samo 400 dolara.
Poslije sam vidio da je snimio neke stvari
točno onako kako su bile napisane. Ali, usprkos svemu, bio je to
vrlo dobar film, kao i neki drugi koje je radio.
S Leoneom sam, vjerujem, prvi put
uronio u filmski biznis, ali, eto, on me nije platio... (smijeh).
Ali, vrlo ga volim. Njegovi su filmovi dobri jer on u njih jako
vjeruje. On vjeruje u jačinu muškog pogleda, u muževnost toga
pogleda, tako da kod njega ima pogleda koji traju i petnaest
minuta...
On vjeruje u filmove kao što su "Jahači" Johna
Forda, ali on nije kao Ford, kod kojega su konjske stražnjice
nevjerojatno velike.
Leone, Antonioni i Bellocchio -
nekolicina su dobrih talijanskih režisera koje volim.
• START: A drugi?
BERTOLUCCI: Nadam se i želim da vidim
pravi talijanski film; smatram da nema ničeg drugog. Novih imena
nema, a stari su potpuno otpali.
• START: A u svijetu?
BERTOLUCCI: Vrlo malo je filmova koji
mi se doista sviđaju. Mislim da je film u jednom jezivom trenutku
zato što se i život nalazi u tako jezivom trenutku. Film bi mogao biti san, mogao bi biti "bolji od
života", a ne "veći od života"...
Filmu, u ovome
trenutku, nedostaje stila; životu također nedostaje stila. Svi
filmovi koje gledam filmovi su u kojima ne nalazim ništa jer nemaju
stila. Čak i oni režiseri koji su prije desetak godina imali
osobni stil, sad su potpuno anonimni.
Ima nekih koje volim upravo
sada, ali njih je vrlo, vrlo malo. Volim Fassbindera i Angelopoulosa,
i, samo se po sebi razumije, volim Bunuela i Antonionija jer oni rade
prave filmove.
Ali, što se tiče novog, "mladog" filma,
više volim prvu dvojicu. Kad vidim jedan film od Fassbindera ili
Angelopoulosa, onda vidim pravi film. A ako nisu oni, onda vidim
fantome, sjene. Film je postao sjena. Više se ništa ne vidi,
općenito je u filmu došlo do gubitka stilskog identiteta.
Sedamdesete su godine manje zanimljive u svjetskoj kinematografiji
jer je cijela kinematografija izumljena šezdesetih godina
• START: A, ipak, početkom
sedamdesetih godina snimili ste "Tango". Jeste li očekivali
da će taj film imati takav uspjeh?
BERTOLUCCI: Ne. Nije se znalo sve dok
se film nije počeo prikazivati. A onda sam se uplašio.
• START: Kako je na vas djelovao taj
uspjeh?
BERTOLUCCI: Moravia, koji je već star
i dobro poznaje uspjeh, rekao mi je: "Uspjeh treba pojesti,
probaviti i posrati!"
• START: Kako je nastao "Posljednji
tango u Parizu"?
BERTOLUCCI: Mislim da je "Tango" nastao iz jedne moje erotičke fantazije, dakle erotičke fantazije
muškarca. Erotičke fantazije o seksualnom odnosu između dviju
osoba koje odbijaju socijalni identitet, "legitimaciju".
Tako je bilo u početku, ali poslije bilo je tu i mnogo drugih
stvari...
• START: Iako je to bila muška
erotička fantazija, ipak mi se čini da se film više svidio ženama
nego muškarcima.
BERTOLUCCI: Muškarci se pomalo boje
ovog filma jer Brando se previše oslanja na djevojku, a muškarci se
toga boje. To je jedno priviđenje, oni bi to jako željeli ali se
toga i jako boje. Mislim da je to jedan razlog.
Drugo, djevojka, koja
je naizgled povrijeđena brutalnošću muškarca, zapravo pobjeđuje
na kraju. Bilo je feministkinja u Italiji koje su me osudile jer su
smatrale da je to film protiv žena. Uopće ne mislim tako... Nikad
nisam mislio da radim film ni za ni protiv žena
• START: Ličnost mladog
režisera-filmofila, koju igra Jean-Pierre Leaud, djelovala mi je
pomalo karikirano. Činilo mi se da je to vaš osobni obračun s
filmofilmskom prošlošću.
BERTOLUCCI: Bilo je u tome dosta
autobiografskog, i to upravo zato da se zatvori poglavlje filmofila.
Kad se film počeo prikazivati, ljudi su mi govorili da Jean-Pierreova
uloga nije dobra. Film sam ponovo gledao prije godinu dana i sad, kad
postoji vremenski uzmak, mislim da je to mnogo bolje i da Leaud uopće
nije slabić. Zato što su Brando i Maria Schneider tako jake
ličnosti on ispada slab.
• START: Je li vam bilo teško raditi
s Mariom Schneider?
BERTOLUCCI: Uvijek imam različit odnos
prema različitim glumcima. S njom se događalo to da sam u toku ta
dva mjeseca snimanja svaki dan iznova u njoj pokušavao pronaći ono
što sam osjetio kad sam je prvi put sreo.
Ona je imala zaista
velikih problema s uspjehom koji joj je donio taj film. Nije,
jednostavno, mogla podnijeti uspjeh. Ona se zaista razboljela i sad
me mrzi jer sam s njom snimio film, a zatim sam je napustio i radio
drugi film...
• START: Taj "drugi film",
"Dvadeseto stoljeće", radili ste tri godine. Na kojem
projektu sad radite?
BERTOLUCCI: Ja sam još u "Dvadesetom
stoljeću". Sada završavam englesku verziju. Moji su planovi
samo da se odvojim od "Dvadesetog stoljeća" jer sam već
četvrtu godinu u njemu. To je odvajanje vrlo teško jer ga osjećam
kao ostavljanje, napuštanje, a to je vrlo teško.
• START: Da morate opisati samoga
sebe u jednoj rečenici, što biste rekli?
BERTOLUCCI: Ne bih rekao ništa... jer
pokušavam što je moguće manje misliti na sebe. Više volim misliti
na druge... Za sebe bih rekao da sam hipohondar. Posljednje dvije
godine, nakon snimanja "Dvadesetog stoljeća", prebolio sam
sve bolesti svijeta.
Razgovarao: Darko Zubčević, snimio: Matija Koković (Start, 1977.)