Decembar 1978: Zaslugom televizije muzički su
festivali istovremeno monstr-priredbe za dva milijuna pozornica.
Prisustvujemo im euforično, ravnodušno ili gnjevno, ovisno o
afinitetu.
Ja, osobno, otvaram pozornicu, pogledam i prisluhnem da
bih se uvijek iznova uvjerio kako ne uspijevamo izaći iz odavna
znanih mi plićaka diletantizma.
Ali, IV festival revolucionarne i rodoljubne pjesme pratio sam od uvodne, patetične poeme "Zemljo
moja; do završne "Računajte na nas" koja je tužni lelek
omladine željne sudjelovanja u svemu što joj određuje život.
Htio sam spoznati do koje mjere možemo računati na pjesmu kao
poticaj za naša društvena kretanja.
Pod naslovom "Muzika i revolucija"
televizija je za okruglim stolom, na početku ove jeseni, pokušala
razriješiti što bi danas mogla biti revolucionarna pjesma, ali tada
nisam dobio odgovor. Od mišljenja da je to pjesma "koju će
otpjevati revolucionar kad ga vode na strijeljanje" pa do
mišljenja da je to muzika koja će se "revolucionirati svojom
formom", raspon je bio i odviše rasplinut a da bi pružio šansu
neke prihvatljive sinteze.
Tako se činilo.
Međutim, sustezljivost
sudjelovatelja, nelagodnosti, pa i šutnje, ukazivale su da je
sudjelovateljima odgovor bio donekle znan, ali da je većina njih
bila inhibirana sintagmom "revolucija" sa njenom povijesnom
određenošću. Da je revolucija proces oživotvorenja viših oblika
društvena života, to se kroz višečasovne razgovore tek
sramežljivo provlačilo.
IV festival revolucionarnih i
rodoljubivih pjesama održan je u povodu kongresa SSOJ. Izvještaji s
kongresa ukazivali su na težnju mladih da budu pokretači promjena
svih pojava koje svjedoči lijena svakidašnjica u kojoj se mjnogo
toga opire ciljevima napretka.
Festival je trebalo da dade svoj obol
tim težnjama. To je najavio i uvodničar. Spomenuo je da se danas
revolucionarna pjesma ostvaruje kao protest protiv devijacija, da
pokreće pitanja egzistencije i da je čovjek velik jedino u sukobu
sa zlom savješću čovječanstva.
Rodoljublje nije spominjao, a ne
bih ni ja, jer me sama riječ rodoljublje nekako vuče prema
romanticizmu neizživljelog građanskog društva u XIX stoljeću.
Tako, na žalost, nisu mislili autori festivalskih pjesama. Obećanje
uvodničara nije iskupljeno. Festival je ukazivao na magle o kojima
sam uvodno pisao.
Od dvadeset pjesama jedva ih je tri ili četiri, i
to donekle, odgovaralo onom računajte - na - nas. Bile su to pjesme
proizišle iz razumijevanja, na primjer, Rupčićeva "Mi smo
takozvani urbani" i Dedićeva "Budnica".
Sve ostalo je
bilo više-manje jeftino i plačljivo. Novost je bila odustajanje od
estradnog dekora, ali ne zamjenom tog dekora nečim što bi nas
iznenadilo smionošću, već naprosto skidanjem halja pop i rok
ansambla, umrtvljavanjem pokreta i travolta-euforije, osiromašenjem
scenskih efekata.
Izuzetak je bio nastup grupe "Urbani".
Njih dvadesetak barem je pokušalo razbiti monotoniju završne
školske svečanosti, njih dvadesetak i onih pet djevojčica iz
Doljana koje su skladno otpjevale narodni pjev "Neretva nas uči
i kazuje", Njihov se nastup odlikovao istinitošću koja me je
ganula. Donekle i interpretacija pjesme "Ivane Gorane" (Meri Cetinić).
Slijedio je još jedan okrugli stol.
Tema je bila njegovanje revolucionarne tradicije, ali razgovor se
ipak odvijao pod dojmom festivala, samo što je voditelj, Neda Ritz,
spriječavala da takav dojam izbije u prvi plan.
Zabilježio sam iz
ove postfestum emisije dvije napomene koje na neki način unose više
svjetla o tome što je danas revolucionarna pjesma (za koju bi,
dodajem, bilo bolje da se zove protestna da bi potvrdila poruku
računajte - na nas):
Pero Car (SUBNOR):
Revolucionarna i rodoljubiva pjesma ne može se naručiti. Ona je izraz određene klime.
A klima je bila i dalje jest povoljna.
Goran Babić (pjesnik):
Revolucija je organizirani proces promjene svijeta (...) Njen neposredni cilj je ovladavanje plodovima rada.
Pitam se:
Tko je kriv, što usprkos povoljne
klime, IV festival revolucionarne i rodoljubne pjesme nije pomaknuo
više od zrnca pijeska u pustinji Gobi?
Napisao: Branko Belan (TV novosti, 1978.)
