Spavaju do jedanaest sati, zatim se
prošeću do Trga Republike i tu u jednoj od kafeterija popiju "dugu"
ili "kratku" kavicu. Na Zdencu života zadrže se sat-dva,
stignu u svoj "hram slobode", kavanu "Opera". Ima
i drugih "hramova". Na primjer, Džamfa (slastičarnica u
Nikolićevoj), vila Rebar, dvorac Brezovica itd., i svaki je od njih
gotovo uvijek u određenom vremenu pun.
Prosjede tako nekoliko sati, obično do 15 po podne, a zatim odlaze kući na ručak, jer se tatica tada vraća s posla i nema smisla da bez svog "sineka", ili "kćerkice", ruča. Nisu dugo unutar tog zatvorskog, četvorozidnog prostora. U 17 sati već su ponovo vani i - kući se vraćaju kako tko i kako kada, ali najčešće zadnjim tramvajem.
U modi, i ne samo u njoj, pokušavaju
se što više približiti nekim zapadnim vršnjacima. Uske prugaste
hlače, košulje vatrenih boja usko pripijene uz tijelo, odijela u
obliku vojničkih uniformi, specijalne cipele, haljine prema kojima
običan mini izgleda kao toaleta, duga haljina, prozirne bluze,
prugaste čarape - ukratko, "beat" i "mini" moda.
Crni ima gustu bradu i brkove. Ostali
nose ili dugu kosu, ili samo "šarmantnu" bradicu. Jedino
je Španga uredno pošišan, ali to je nadoknadio zaliscima na kojima
bi mu pozavidio gotovo svaki austrougarski oficir ...
Gotovo se svi slažu da nikad mlada
generacija nije nastupila tako bučno i provokantno kao danas.
Zapanjuje svijet svojim ponašanjem, odijevanjem, razgovorima i
postupcima ruši sve zakone estetike starijih. Šokirani, stariji joj
zamjeraju apolitičnost, bezidejnost, skepticizam, nihilizam, pa čak
i bakunjinizam. Činjenica je, međutim, da je današnja mlada
generacija vrlo "slojevita". Iako su svi oni djeca našega,
današnjeg svijeta - razlike među mladima nevjerovatno su velike.
Oni o kojima danas pišemo možda su
samo iznimka, a možda i nisu. Ovisi o tome kako ih promatramo.
U Indiju - zbog droge!
Sjede nonšalantno, zavaljeni u bijele
stolice na terasi "Opere" i pričaju o sebi.
Čini se da je Nera u ovom društvu
ipak bila najslobodnija.
- Ajde, društvo, recite "frendu"
nekaj o sebi! Čovek nas lepo pita, pa je red da mu i odgovorimo, Kaj
ne, možemo "spikati" o svemu - pri tom je glavu okrenula k
meni, i kad sam potvrdno kimnuo glavom, progovorio je Crni:
- Pa, sastajemo se ovdje gotovo svaki
dan, od 11 do 14, i po podne od 19 do 21 sat. Ovdje nam je dobro.
Vlada puna sloboda. Iako smo u centru grada, sami smo. Uvijek smo u
"škvadri" (grupi - op. p.). "Čkame" (djevojke),
ako nisu s nama, sjede preko puta u svojoj grupi.
Rekli ste da tu, na terasi, vlada
sloboda. Kakva sloboda?
- Sloboda, znaš kaj je sloboda. Nema
"drmatora" mira. Mi nikoga ne "šljivimo" (ne
smetamo, ne uznemiravamo), a nitko ne "šljivi" ni nas kad,
na primjer, uživamo u gledanju onoga što ostaje na svjetlu dana kad
ženske u "fantabluzičnim" (strašno kratkim)
mini-suknjama lijepo prebace nogu preko noge.
Ovamo dolazi uglavnom "motorizirana"
mlađarija. Poželjno je da na kolima stoji marka: "Mini
Cooper", "Austin", "MG", "Triumph"
ili slično.
Morž:
- Točno je da nas stvari sa Zapada
privlače kao magnet. Pušimo "Kent", "Pall Mall",
"Lucky Strike", a ženske čitaju neke ženske časopise
kao "Grazia", "Elle", "Bazar" ...
O čemu najčešće razgovarate?
Momci:
- O "mačkama", zatim o
automobilima, pop-muzici, tu i tamo o politici, pomalo filozofiramo.
Djevojke:
- O momcima, modi, muzici, o "intimnim
avanturicama."
Svi su se složili da najviše uživaju
u putovanju. Momci bi svi željeli u Indiju, dok djevojke više
privlači Zapad.
Nera:
- San su mi sportska kola. Da ih imam,
putovala bih po svijetu. Kamo? Pa u Englesku, Francusku,
Skandinaviju... Posjetila bih sve klubove, sva mjesta gdje se
skupljaju mladi ljudi. Svakako bih htjela vidjeti Beatlese i Rolling
Stonese.
Zašto bi mladići baš u Indiju? Čemu
te priče da bi htjeli studirati indologiju? Zbog droge - rekoše.
- Tamo se slobodno uživa i poslije se
"haj" osjećaš. - objasnio je Bonča, koji, čini se,
financijski jedini stoji loše. Nema cipela pa hoda bos. Međutim,
kasnije sam shvatio da je to samo jedan njegov hipi-štos, jer je
nedugo zatim iz džepa izvadio kutiju "Pall Malla", koja,
uzgred rečeno, stoji oko 9 novih dinara.
Uzimate li je i vi?
- Ne svi. Neki su samo pokušali i
zatim odustali, a nekima je to, kako se kaže, "ušlo u krv".
Nabavljamo je od stranaca, od bitnika. Donedavno je veza bio "Kinez",
ali što se s njim dogodilo, vjerojatno znate. Uostalom, veza nije ni
potrebna. Oči narkomana dovoljno govore i one su najbolji posrednik
pri sklapanju poznanstava s pravim ljudima. Pušimo hašiš, LSD
rjeđe, jer se teže nabavlja. Kad nemamo, uzimamo one stvari koje su
pronašli Beograđani. Pravimo i dinamit-koktele.
Vi ste, dakle obični narkomani?
- Ne, nismo. Znamo da to čudno zvuči,
ali sve to radimo iz dosade. Isto tako iz čiste dosade luđački
jurimo, po ulicama, da gume škripe sve u šesnaest, ali i to je već
pomalo dosadno. Zamislite ovo: nama je već i dosada postala dosadna.
Zar to nije "funny" (smiješno)?
Slušao sam mnogo o vašim žurovima.
Mnogi tvrde da u tome možda i vodite u cijeloj Evropi?
- Čuj, "tulumi" su ti nekaj
posebno. Kolima pokupimo "mačke" i onda u stan, jasno ak
su starci (roditelji) na vikendu. Igramo "tratinčicu", na
"flašu", Hay King George. Hay King George ti je nekaj
specijalno. Sjedne se oko stola, zavrti se flaša i onaj prema kome
je okrenut grlić izvodi scenu svlačenja. Pobjednik je onaj tko
ostane obučen.
Nera je primijetila da je sada u modi
muški striptiz i to uz muziku Raya Charlesa (Rej Čarls).
- To ti je ravnopravnost. Zašto da
samo djevojke to čine?
Bosonogi mladić, na pitanje da li samo
"tulumare" i prave ponoćne seanse odgovara:
- Ne, poslije 21 sat odlazimo iz
"Opere", svratimo se u Tavernu, Korčulu, čoporativno
lunjamo gradom. Kad nam dosadi, kolima skočimo u Zagorje. Sad je
vrlo moderno ići u Sutlanske toplice. Tam je nekakva špilja, pa se
kupamo. Kako? Goli, naravno. Kad je dobra "škvadra", kaj
se imaš sramiti. Ne, omjer nije 1:1. "Mačkih" ima manje,
ali to ne smeta, zar ne, dečki?
Ovaj put smijeh je bio dokaz da
bosonogi govori istinu.
"Free love"
Rekoh im, sjećajući se jedne izreke:
"Kazati istinu - to je revolucionarno!", misleći pri tom
na istinu i revolucionarnost.
- Rekli smo ti sve to, jer, valjda,
imaš mozga pa nebuš sve to i napisal. A revolucionarnost? Mi smo
papifisti. Niš nas ne dira. Nismo izopćeni iz društva i ne mrzimo
ga, samo - neka svatko gleda svoj posao.
Recite što za vas zapravo znači
riječ demokracija?
Crni:
- Htio bih da sjednem gdje mi se
prohtije, recimo na sredinu ulice i da na mene nitko ne obraća
pažnju.
Žuta:
- To je sjesti ispred "Opere"
i pušiti, a da to nikoga ne dira.
Za Rusellov sud u Stockholmu čula su
samo dvojica: bosonogi, koji se nedavno vratio iz Švedske, i jedan
student Filozofskoga fakulteta. "Free love" (slobodna
ljubav) za njih je potpuno normalna.
Nera:
- To je fina stvar. Samo mislim da mi
nismo još za to. Skandinavci da, ali, mi nikako ne. Zaostali smo još
za tim, kao, uostalom, i za svim onim što je na Zapadu u centru
pažnje mladih ljudi. Za brak jesam, ali tek poslije tih ludih
godina. Željela bih "brak u trapericama".
Pitam je što je to, i Nera odmah
objašnjava!
- Vidiš, to ti je ovako: i dalje s
mužem na "čagu" (ples), u "Operu", na
"tulum"...
Zar i iste igre?
- Da, ali to ovisi o partneru.
Kad smo već kod partnera, recite
mi, djevojke, kakve muškarce volite?
- Lijepa ružnoća, znaš kaj je to? To
je Belmondo, Eddie Constantine. Volimo grube tipove koji su opet u
ljubavi nježni, ali, za ime božje, "papučare" ne. Od
naših nam se sviđaju Relja Bašić, Bekim Fehmiu i Lado Leskovar.
Bježite li često od ispraznosti
ovog života?
- Da, puno putujemo. Crni i njegova
"škvadra" u Beograd, ostali na more, u Sloveniju, u
Italiju. Iz Italije, uglavnom, donosimo modne novosti, ili ludosti,
ako hoćete. Vjerujem da bismo poludjeli da smo uvijek na jednom
mjestu.
A sutra, zar za vas sutra ne
postoji?
- Ne. Postoji samo danas. Drugo je
nevažno. Mi smo i egzistencijalisti, i hedonisti i epikurejci. Mi
smo sve, ali ujedno i jedno veliko NIŠTA. Da mi vladamo, bio bi mir,
nitko se ni na koga ne bi osvrtao, sve bi bilo dopušteno, a to bi
ipak bilo loše. Kod nas nema dinamike, a čovjek treba da bude
dinamičan, nama je dosadno, a i to je loše. Prema tome, ne
predstavljamo zaista ništa što bi bilo vrijedno spomena. Onim
pubertetskim glupanima, koji u nama gledaju idole, okrećemo leđa.
Zbilja nas iznenađuje to što oni u našoj NIŠTICI vide NEŠTO.
Savjetujemo im neka idu do vraga!
To je, eto, samo jedan mali dio naše
"zlatne" omladine. To su, slobodno ih mogu nazvati, mala
djeca velikih roditelja. Djevojčice i mladići od 15 do 23 godine.
Mladež koja želi "love do krova", uspjeti u društvu
linijom manjeg otpora, a ne na osnovu zalaganja, koja želi piti na
tuđi račun i voziti ludo ulicama, za koju je "beat" mrtav
(oduševljavaju se Otisom Reddingom, Wilsonom Picketom i Percyjem
Sledgeom), a Šerfezi "narodni" pjevač, od kojih svaki
treći ili četvrti ima kola ("Tko ima kola, ima sve!" -
Nera), za koju je emancipacija - ravnopravnost u svlačenju.
To je dio mladeži koja gubi svoje JA u
različitim "hramovima slobode". To su djeca iz "dobrih"
kuća, financijski izvrsno situiranih, a ipak su prepuštena ulici.
Zar je onda čudno da se njihova "traženja" često
završavaju u kriminalu i psihopatiji?
Srednjoškolci i studenti, koji to
zapravo nisu, a čije se kretanje može ograničiti na: "Opera"
- "tulum" - ples - kartanje - kino. To je zapravo veliki
čopor u kojem su samo dvoje pravi prijatelji, a ostali samo znanci.
To je mladež koja svaki dan iznova pita: "A kaj bumo delali
danas?"
Koji je uzrok toj bezidejnosti,
nezainteresiranosti, tom protestu protiv društva? Odgovor je
kompleksan. Možda je to spontani protest protiv društva što mladim
ljudima nije osiguralo mjesto koje im pripada, pa mu zato okreću
leđa. A možda opet gledaju odrasle i uče na njihovim primjerima i
drže se njihove formule: "Ulazi kroz mala vrata i drži se
uvijek linije manjeg otpora!"
Koje je od toga dvojeg tačno, neka
odrede sociolozi i psiholozi. Činjenica je, međutim, da taj dio
mlade generacije, koji ima mnogo veću slobodu od svih prijašnjih,
ne može živjeti izdvojeno od društva, čiji je i sam dio. Oni se
žale na pomanjkanje klubova s džuboksom, u kojima se puši, pleše,
pije, ili sluša muzika, sportskih terena za mlade, za tenis, ili
mini-golf...
To je mladež koja traži samu sebe, a
društvo joj ne pomaže kako treba. Nemojmo zaboraviti da bez
kompromisa nema društva. Oni shvaćaju da će zaglaviti, a uostalom
neki od njih već i jesu. Mladići odlaze na Zapad i vraćaju se
obogaćeni "novim tekovinama zapadne kulture", a djevojke
putuju u Italiju, Francusku, Englesku, gdje rade kao manekenke,
vodiči, statisti i strpljivo čekaju svoga "princa", ne na
konju, nego s debelom čekovnom knjižicom.
Žalosno je što većina njihovih
roditelja nema pojma o njihovu životu, dok ostali ili rezignirano
sliježu ramenima, ili "shvaćaju" mlade.
No, na kraju valja još jednom
ponoviti: riječ je zaista o malom dijelu današnje generacije
mladih.
Tekst: I. Podunajec (VUS, 1969.)