Novembar 1991: Broj mrtvih u Vukovaru procjenjuje se
na oko pet hiljada. Niko ne govori imena poginulih a bezimeni leševi
- kakvog li užasa - i danas služe kao topovsko meso u propagandnom
ratu...
VUKOVAR danas djeluje kao avetinjski grad. Spaljene i razrušene kuće. Izgorjeli ambari. Razrovani cvjetni parkovi. Polomljeni drvoredi. Uništene ulice. Nema uobičajene dječije graje. Nema vedrih paorskih pjesama.
Nema ptičijeg poja...
Nema ptičijeg poja...
Samo poneki rafal. Poneka eksplozija. Krici preplašenih gavranova... Vukovar!
Ovdje više niko ne živi. Ovo je prijestonica tuge i smrti!
NA PUTU smrti: Šid - Tovarnik - Ilača - Šidski
Banovci - Orolik - Negoslavci - Vukovar, samo blato. Crvena i ljepljiva
slavonska ilovača što miriše vijekovima isto, na krv, znoj i suze.
Od raskrsnice na kojoj počinje Vukovar zamire svaka ljudska nada.
U kanalu pored ceste raskomadan leš
starca. S lijeve strane, s rukama prekrštenim na grudima, još jedan
leš. Da čovjek nije spreman dočekao smrt svjedoči samo seljački
gunj i cipele za rad u polju. Jer, da je umro ljudski, ožalošćeni
bi mu obukli svečano odijelo.
Desno, s glavom prislonjenom uz
ugljenisani hrast, treći leš. I opet starac. Prilazim korak bliže
da se uvjerim da je ova gomila odjeće zaista bio čovjek. Veliki,
tamni kaput i predugačke prugaste pantalone, gumene čizme i šubara
na glavi...
Bože, zar ovako izgleda smrt!? Od cijelog ljudskog
tijela ostala je jedna šaka čvrsto stisnuta u pesnicu. Sve ostalo stopilo se sa lišćem, potonulo
u zemlju. Istrulo, ovako licem sraslo s njom.
Ustuknuh. Oprosti, Bože, moliti se ne
znam. Ni suza nemam da ovo oplačem. Otćutaću minutu za njihove
duše.
Dalje idem sporije u tišini. Onako
kako već dolikuje koracima na groblju.
Ovo je bio Vukovar, sad ga
više nema.
Avetinjski grad.
Leševi i psi
TUMARAM besciljno nekadašnjom Gajevom
ulicom, izlazim na nekadašnji Cvjetni trg... Kuće bez krovova,
slijepe kuće bez prozora, gomila razorenih, iznakaženih, spaljenih
domova. U nekadašnjoj Ulici Ive Lole Ribara, ili Ulici lipa, kako su
je mještani zvali, nema više lipa. Ni stanara.
U dvorištima na
broju 66 i 68, u susjedstvu nekadašnje vukovarske bolnice, jeziva
slika koja je već obišla svijet. Brižljivo
poredani u tri reda desetine, stotine mrtvih. Bezimeni. Ubijeni,
nesahranjeni, izloženi, neidentifikovani. Da li će stručnjaci po
noktima, po stopalima, po zubalu otkriti koje su nacionalnosti bili?!
Gledam i ne osjećam ništa. Nisam se
onesvijestila, ne povraća mi se, ne plačem. Iza leđa čujem
vojnika koji me upozorava na neeksplodirane mine, nekakve "paštete"
i paklene konopce.
Ne čujem, ne shvatam.
Jednoj baki je krajičak
bijele heklane marame pao u blato. Hoću da ga podignem. Mladić, ne,
dječak, u maskirnom odijelu prebacio je ruku ženi preko lica. Vidim
joj samo kosu raspletenu do pojasa. Hoću nogom da otjeram pse koji
njuškaju okolo.
U djeliću sekunde pomislih: ovo je poza za
slikanje. Kulise za neki film o smrti. Protiv smrti. I sad će ove
voštane figure, ili, ne, sad će ovi statisti ljutito podići glave
što scena traje predugo. Mjesecima već. Otrešće blato sa odjeće,
izvaditi ga iz očiju, ispljunuti iz usta i nasmijati se.
Čekam. I
šutim. Ali ne zato što im odajem posljednju poštu. Trajalo bi
predugo. Kada bi za svakog mrtvog u ovom mrtvom gradu otćutali
minutu, ćutali bismo čitav život.
Došlo mi je da vrištim! Za
ubijenim Vukovarom.
Pet hiljada bivših
U POVRATKU slušam vijesti. Broj mrtvih
u ovom gradu procjenjuje se na oko pet hiljada. Jedni ga nazivaju
oslobođenim, drugi okupiranim. Došlo mi je da zavrištim! Nema više
Vukovara!
Jedni druge optužuju za masakr, navode
broj zaklanih, mučenih, raskomadanih... Niko ne govori imena.
Bezimeni leševi služe im kao topovsko meso u propagandnom ratu. Sa
zakašnjenjem osjećam da su mi suze potekle. Zna li ovdje, i danas,
neko zašto je ubijen Vukovar?
Oni koji su nakon 90 dana, izmučeni,
poniženi, obeshrabreni, izmilili iz podruma i kao izbjeglička
rijeka bez povratka potekli na sve strane, samo što dalje od
Vukovara, ne znaju ništa. Tri mjeseca živjeli su u utrobi zemlje,
duboko dolje ispod grada koji je gorio u posljednjoj agoniji.
Na hiljade njih je vojnim konvojima evakuisano iz Vukovara i
prevezeno u Sremsku Mitrovicu, Rumu, Novi Sad, ili preko Dvorova kod
Bijeljine prema Hrvatskoj. Pojedine, uglavnom nemoćne, stare i
bolesne ljude, vojnici još pronalaze u vukovarskom podzemlju.
Zaboravljene.
Nepokretni iz kamiona
U SUBOTU 23. novembra, jedan je
fantomski vojni kamion satima lutao kroz Šid. Pod ceradom su,
preplašeni i zbunjeni, čekali ljudi koji su tog jutra prvi put
nakon 90 dana izašli na površinu zemlje.
U šidskoj gimnaziji, gdje je prihvatni
centar za izbjeglice, nisu opremljeni za smještaj nepokretnih lica.
U ovom gradu bolnica ne postoji. Gdje smjestiti sedam starih,
bolesnih i nepokretnih ljudi iz kamiona?
I dok su u Crvenom krstu tražili neko
rješenje, uputih se ka kamionu. Kroz napola podignutu ceradu
začuđeno me posmatralo šest pari očiju. Jedna starica poče da
plače i moli za pomoć:
- Ljudi, mi smo stari, bolesni i
ranjeni. Pomozite! Kuda ćete s nama?
Objasnim baki da sam novinar iz
Sarajeva, a ona kad ču za Sarajevo, pruži obje ruke prema meni. I
dok me onako nejako vukla gore, na kamion, neprestano je ponavljala
kako je njena kći Vesna, doktorica, u Sarajevu, ona će ići k njoj,
i tatu će dovesti čim ga nađe...
- Ja sam Marija Kraljevac (65) iz
Vukovara. Tek su me izvukli iz podruma, nakon malo se zamisli baka,
pa okrenuvši se prema drugoj ženi upita: "Koji je danas dan?
Kad smo ono sišli u podrume?"
Neprestano me držeći za ruku brzo
objašnjava kako je ono na nosilima njena svekrva, Jelka
Kraljevac (91), i kako je jedva s njom preživjela pod zemljom bez
hrane, vode i lijekova.
I dok sam ja zapisivala ime Franje Rohaća
(61), ratara i stočara iz Vukovara, kome su granate uništile stan,
a podrum narušio ionako krhko zdravlje, pa sad drhturi šćućuren
ispod ove cerade, dugim noktima neprestano sklanjajući sa lica
neobično dugu kosu, baka Marija mi je, u povjerenju, šaputala na
uho kako bi ona ipak najradije otišla u Zagreb, jer tamo ima stan, a
i muž je valjda već tamo.
- Recite, možete li mi nazvati Zagreb? - šaputala je Marija, a oči su joj se zasjale od te iznenadne pomisli
na slobodu. Brzo lista po malom notesu tražeći broj telefona, svaki
čas osvrćući se u strahu da ne naiđe neki vojnik.
Ubjeđujem je kako slobodno može reći
sve što poželi, kuda hoće i kamo može otići. Čuvši to i sva
ostala lica se ozariše u ovom polumraku i požuriše da što
prije izraze svoje želje:
- Ja bih da stignem do Kulaša - prošaputa grozničavim glasom bivši ratar i stočar Franjo Rohać.
Suze gluvonijemog
SOFIJA Sonja Šolajić (63), domaćica,
učesnik NOR-a, majka dva sina, koja su ostala u zarobljeništvu, i
kćerke Gordane Miličević (34), koja je poginula u Vukovaru, ćuti.
Nema gdje, nema kome. Najradije bi se vratila kući, da kuće ima.
Ruža Mihajlović (73) imala je u
Vukovaru dvije kuće, porodicu i prijatelje. Od svega su je, kaže
jecajući, "oslobodili". Šta će ona sad sa svojim
životom?!
Jedina starica na ovom fantomskom
vojnom kamionu koja nije zaplakala je Roza Sabo (59). I njoj su u
Vukovaru izgorjele dvije kuće i sve imanje. Ne plače. Muža su joj
odveli. Vratiće se valjda? A sa sinom Stjepanom Sabom (38), kaže, vojnici su bili
dobri. Izvukli su ih iz podruma i "djetetu dali mlijeka".
Ne plače majka Roza, ali niz lice tridesetogodišnjeg Stjepana,
nepokretnog, retardiranog, gluvonijemog, teku suze. Uzima majčinu
ruku i nježno je ljubi, miluje svoje obraze uz nju i nekontrolisano
otvarajući usta, čudesnim, neljudskim glasom vrišti:
"Mama, tata, tata..."
"Mama, tata, tata..."
Tog dana vojnici su iskrcali svoj teret
pred šidskom gimnazijom. Ostaće ovdje dok se ne nađu rodbina,
prijatelji, dom, ili neki drugi smještaj za ove Vukovarčane koji ne
mogu da odu sve kada bi i imali gdje i kome.
U trenutku dok su im
pomagali da siđu sa kamiona, zaplakala je i Roza Sabo. Čvrsto
stežući u zagrljaj golobradog, zbunjenog vojnika, jecajući je
ponavljala:
- I ja imam sina, i ti imaš majku...
Napisala: Ljerka Terzić (SOS, 1991.)