Banjaluka posle zemljotresa, decembar '69: Golema nevolja sjedinila je ljude, približila ih jedne drugima

Prosinac 1969: Te noći u ranjenom gradu nije zabilježen ni najmanji potres. Ipak, ljudi su se nijemo gledali. Nitko nije spavao. Doduše, Banjalučani su već navikli da noći provode bez sna, ali noć koja je dolazila razlikovala se od prethodnih. Temperatura se spustila ispod nule, snijeg je počeo padati.

Za Hasana Tričića, poslovođu u poduzeću "22. april", kao i za mnoge druge Banjalučane koji su kao nužni smještaj dobili platneni krov nad glavom, ta noć odjednom je postala najteža od svih dosadašnjih.

Hasan Tričić promatrao je s velikom zebnjom sve što se te noći oko njega dalje zbivalo. Šator se s unutrašnje strane najprije navlažio, pa pobijelio od studeni. A nešto kasnije, kad je Hasan otišao do susjeda Avde da se malo ogrije, šator se pod teretom snijega srušio.

Te noći mnogi su se šatori srušili. Platneni krovovi nad glavama onih kojima su šatori bili iedina utjeha dok ne stignu prikolice, ili dok se ne dovrše barake - nisu izdržali. A ni od onih koji su izdržali nije bilo mnogo koristi.

Od jučer jedini topao domaći kutak preko noći je postao neizdržljivo hladan i odbojan. A nije se imalo kamo poći...

Hasan Tričić bio je predsjednik kućnog savjeta zgrade br. 31 u Ulici Fahreta Dedića. Zgrade više nema, ali Hasana i sada stanari tako zovu.

- Predsjedniče, što ćemo sada? - pitaju oni Hasana dok nepomično stoje ispred svog srušenog šatora.

- Ne znam ni sam što ćemo ... sliježe on ramenima, a na licu, kao iz kamena rezanom, pojavljuje se nova bora.

Složno, kao što je bilo i prije mjesec dana, Hasanovi susjedi bacili se na posao. Po drugi put, ali sada ispod snijega i teškog šatorskog krila, počeli su izvlačiti Hasanove stvari.

Sve je bilo vlažno, još jednom upropašteno.

Simo je, vala, čovjek ... Nek se zna!

Banjaluka pod snijegom, zima u Banjaluci - teško je to opisati. Banjalučani su se najviše plašili snijega. Znali su, jednog će dana početi nove nevolje, gotovo ne manje od samog potresa. Po ipak, i u toj nevolji ljudi se snalaze, pomažu jedni drugima. Zato Hasan Tričić neprestano spominje ime svog susjeda Avde Čauševića:

- Tom se čovjeku nikad neću moći odužiti! - priča on. - Izveo je i moju suprugu Šerusu koja je također oboljela i oboje nas uveo u svoju kuću.

U Avdinoj malenoj kući, popravljenoj nakon potresa, vrvi kao u košnici. Tu su i Avdini ukućani, i prijatelji, i oni s kojima je Avdo postao prijatelj tek odnedavna. Među Avdinim susjedima, koji stanuju pod šatorima i svaki čas skoknu u Avdinu kuću da se malo ogriju, čuli smo i za ime jednog milicionara. Zove se Simo Partal i mnogo je pomogao tim ljudima.

- Simo je, vala, čovjek ... Nek se zna! - kaže Derviša.

Svi odobravaju ovim Dervišinim riječima. Imaju i zašto: Onoga dana kad su se susjedi sa svojim porodicama i malom djecom našli pod vedrim nebom, Simo im je velikodušno dopustio da mogu slobodno ložiti svu građu koju je imao u dvorištu.

- Ložite dok traje! - rekao je milicionar.

Od te građe, koju je milicionar godinama pripremao za gradnju kuće, danas nije ostalo ništa. 

On neće uskoro doći do svoje kuće, ali je ni njegovi susjedi nemaju. Svako ih jutro obilazi i raspituje se kako su, da li im što treba. Sretan je kad im je barem malo toplije...

Hasanu Tričiću, bivšem predsjedniku kućnog savjeta, njegovi su stanari ponovno podigli

platneni krov nad glavom. A tako je bilo i sa svim ostalim šatorima u nastradalom gradu koji su se srušili pod teretom prvog snijega. Ali, snijeg i dalje pada. Ove godine djeca mu se ne raduju. I temperatura stalno pada: šest, deset, dvanaest, devetnaest stupnjeva ispod ništice. Gdje će se zaustaviti? Kad će prestati patnje Banjalučana?

Hladnoća se uvukla u svaki kutak Banjaluke. Teška je i nepodnošljiva. Pa ipak, i toj hladnoći odolijevaju ljudska srca.

Dvije sestre, Esma i Razija Šabanović, pa majka Hida i Razijin mališan od 14 godina, izgubili su u potresu dvosobni stan. U početku su provodili noći pod vedrim nebom, kasnije pod šatorom.

- Strepile smo da se i taj jedini krov nad glavom, ma koliko bio studen, ne sruši pod snijegom. Na sreću, izdržao je, barem dosada. Hladno je kao u hladnjaku. Ali, zahvaljujući susjedima, napustili smo šator i pošli u kuću. Stvari su ostale. Čekamo sobicu u baraci - priča Razija.

Šteta je što su složne susjede razbacali po raznim barakama

Baraka! To je danas u Banjaluci riječ koja se najčešće izgovara. Možete je čuti na svakom koraku. Svi kao jedan željeli bi samo "jednu sobicu, makar onu i najmanju, ali samo da je u toploj baraci". Baraka je nada, utočište, čežnja, iako je sigurno da svi neće moći dobiti sobu u nekoj od više baraka: ima onih kojima je soba prijeko potrebna više nego što se trenutačno gradi.

- Šteta je samo što su nas, ovako složne susjede, razbacali po raznim barakama - upada u riječ dobroćudna starica Draga Zrnić.

Golema nevolja sjedinila je ljude. Približila ih jedne drugima. Ono što ne zna uraditi jedan, to zna drugi. Ali ovoj posljednjoj nevolji - temperaturi ispod ništice i neprestanom snijegu - kao da nema lijeka. 

Snijeg i hladnoća jači su čak i od straha! Nedavno (4. decembra), kad je jaki potres, možda najjači među svima nakon onog katastrofalnog potresa, ponovo uzdrmao tlo, ljudi su ostali u prostorijama! Malen je broj onih - tako reći, nije ih ni bilo - koji su istrčali na ulice!

- Teško je izdržati sve to, ali valjda će se i to riješiti, pa će ljudi napustiti šatore i tada će biti bolje... - reče nam na kraju Hasan Tričić.

A dotle, dok se riješi pitanje onih Banjalučana koji još uvijek žive pod platnenim krovom nad glavom - a takvih je ogroman broj u ovome gradu - šatori će se i dalje rušiti pod snježnim pokrivačem. 

Uvijek će netko, kao Hasan Tričić, kad dođe "kući", zateći umjesto šatora gomilu snijega i srušenog šatorskog platna. A pod tom gomilom ležat će kućanski predmeti, sve ono što je potres poštedio ili su ljudi uspjeli izvući ispod ruševina...

I uvijek će iznova susjed susjedu priskočiti u pomoć, ponovo podići šator. 

Ali, takva Banjaluka zimi, pod šatorom, nikad neće moći pružiti ni onaj najosnovniji minimum za život svom građaninu i njegovoj porodici, da bi mogli reći i sada kao što su to rekli nedavno:

- Krov nad glavom, pa makar i onaj platneni!

To su govorili onda kad je još vrijeme bilo podnošljivo, čitava je zemlja skočila kao jedan čovjek da pomogne Banjaluci u njenim najtežim časovima te poslala - i još uvijek šalje - novčana sredstva.

Pa ipak, ne možemo a da se, barem u sebi, ne zapitamo: da li je sve u novcu, nije li još onog kobnog oktobarskog dana trebalo odmah misliti na to da dolazi zima sa svim svojim nedaćama i da je osnovno stvoriti što prije ljudima čvrst krov nad glavom i trajno topal kutak, koji se neće srušiti pod težinom snijega, u koji studen neće moći prodrijeti? 

Baraka je san mnogih Banjalučana. Obična, drvena baraka s komforom jedva većim od onoga pod šatorom. 

A nameće se i druga misao: ta mi smo zemlja s vrlo jakom drvnom i drvnoprerađivačkom industrijom. Gdje su zapele barake?

Napisao: Aco Ravlić (Arena, 1969.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate