Decembar 1967: Vjerojatno ste na našem malom ekranu
već zapazili lice koje vam se šeretski osmjehuje i kao da pita:
- A zašto danas niste dobre volje?
Ili vam, bez obzira na to što ste
odrasli, kaže:
- Djeco, laku noć... !
Pogodili ste. Riječ je o Božidaru
Stošiću ili, kako ga popularno zovu - o Boletu.
Taj beogradski
glumac postao je danas jedan od najpopularnijih likova naše
televizije.
Statistike govore, kod nas i u svijetu,
da televizijske emisije za djecu veoma često gledaju i odrasli.
Stoga nije čudo ako akteri dječjih emisija postaju zvijezde koje
prihvaća sva TV publika. Upravo je takav slučaj i s Božidarom
Stošićem.
- Kako sam došao na televiziju? - Bole
se smješkao kao da je pred kamerama. - Znate, to je bio
sretan stjecaj okolnosti. Još dok je na programu naše televizije
bila prva emisija za najmlađe "Na slovo, na slovo", u njoj je igrao tada već veoma popularni Čkalja.
Dogodilo se,
međutim, da se Čkalja razbolio i nije mogao doći na snimanje.
Ekipa se našla u nebranu grožđu. Ja sam tada bio student Akademije
za pozoriste, radio, film i televiziju. Te večeri kad Čkalje nije
bilo, slučajno sam se zatekao u studiju i netko je od kamermana
predložio, naravno, to je bila šala, da ja zamijenim Čkalju.
Kako
obično biva, najbizarnije mogućnosti
pretvaraju se u realnost. Meni se doista pružila šansa! Nastupao
sam. Samo, nitko nije znao kojim bi me imenom okrstili u emisiji.
Tada je onaj kamerman predložio da se zovem Bole i na tome je
ostalo.
Boletov radni dan je veoma dinamičan.
Počinje u 7 ujutro. U 8 je pokus u dječjem kazalištu "Boško
Buha", a svake večeri stalna je obaveza kazališna predstava.
Vrijeme između pokusa i priredbi "proguta" televizija.
- One
tri minute za "Laku noć, djeco" na snimanju se ponekad protegnu i na sate. Posao na
televiziji tako je organiziran da naprosto uništava slobodno
vrijeme, kaže Bole.
★ Radite li spontano ili s planom u
džepu, po kalendaru - pitali smo ga.
- Uvijek s planom. To je jedini način
da ne zaboravim neku od obaveza. To valjda zamjenjuje tradicionalne
čvorove na maramici.
★ Jeste li zadovoljni onim što ste dosad postigli kao glumac?
Nasmijao se:
- Tko bi na to odgovorio "jesam"?
To bi značilo da je na kraju. A ja, mislim, tek počinjem raditi.
Međutim, kad bih, kako se kaže, na jednu stranu vage stavio sve što
sam dosad postigao, gotovo da bih bio spreman i za jedan osmijeh
zadovoljstva.
Zoran, Staša i ostali otišli su s malog ekrana...
★ Najveći uspjeh postigli ste u emisiji
"Hiljadu zašto". Smeta li vam što je ta emisija ukinuta?
- Nije na meni da određujem, reći ću
samo što mislim: to je bila naša najbolja TV emisija. Bila je uvijek
ista. Znalo se: djeca pitaju - mi odgovaramo. Možda su upravo dječja
pitanja uvijek davala emisiji onu karakterističnu svježinu.
Svi su
se slagali da je emisija uvijek bila zanimljiva. Međutim, ukinuta
je. U programske razloge ne želim se miješati. Pitam se samo; zašto
onda još uvijek egzistiraju emisije koje su lošije od "Hiljadu
zašto" a imaju i duži staž.
Zanimljivo je da je gotovo cijela ekipa
"Hiljadu zašto" prve glumačke korake učinila u KUD "Ivo
Lola Ribar" u Beogradu. Tamo su počeli Zoran (Radmilović), Staša (Pešić), Bole,
Dragan i Duško. Kasnije, kad su završili Akademiju, Zoran, Staša i
ostali otišli su s malog ekrana.
Ostao je jedini Bole u emisiji "Ni
crno ni bijelo".
★ Zašto ste napustili Jugoslavensko
dramsko pozorište i otišli u dječje kazalište?
- Hm, to se na prvi pogled čini kao
nazadovanje, je li? Ali do odluke sam došao nakon sasvim
logičnog razmišljanja. "Bole", rekao sam sebi, "sve
u svoje vrijeme!" I otišao sam u "Boška Buhu".
Djeci se, čini mi se, svidio moj lik.
Djeca su najstroži suci, osobito ako
se radi o glumi "na živo", u kazalištu: Najvećim
umjetnicima bilo je ponekad teško da osvoje simpatije mališana.
Bole kao da ne zna za tu teškoću.
★ Ipak, hoćete li uskoro promijeniti
publiku?
- Djeca me redovito gledaju kako tumačim
uloge svojih vršnjaka. Uskoro ću u komadu Jurija Oleše "Tri
debeljaka" tumačiti ulogu sedamdesetogodišnjaka. Bit će to
moj prvi korak s novim likovima i ulogama.
★ Bole, rekli ste da slobodnog vremena
gotovo i nemate. Odgovor je odviše stereotipan, a vjerojatno nije ni
sasvim tačan. Dakle, što radite u rijetkim slobodnim trenucima?
- Nemojte se smijati: pecam. Obožavam
pecanje i za to obično u određeno doba godine planiram nekoliko
slobodnih dana.
Razgovor iza kulisa dječjeg kazališta
morali smo prekinuti. Počeo je drugi čin. Boleta su zvali na scenu.
Tekst: R. M. (Arena, 1967.)
