Travanj 1990: Nije ni Boban ni
Prosinečki. Ni Šuker. A jest - Čileanac.
- I to davno prije ovih mladića...
Dražan Jerković je uvijek imao duha.
Čak i sada kad je zavaljen na igle Zagrebove fotelje koja bode,
pika. On je direktor u Kranjčevićevoj.
Što je to čileanska reprezentacija
'62?
- To je momčad koja nije počela u
Čileu.
Mi smo igrali četiri-pet godina zajedno. Kulminirali smo baš
na tom Mundialu, ali iza nas je bilo još uspjeha: jedan je dio tih
mojih "Čileanaca" bio drugi u Parizu na Evropskom
prvenstvu; ta je generacija pobijedila nakon 30 godina Mađarsku i to
u Pešti, jedan je njezin dio osvojio i olimpijsko zlato u Rimu. Ako
je rezultat isključivo mjerilo, a on je bitan u nogometu, onda je
baš ta reprezentacja, čileanska, bila najkvalitetnija.
I odmah "bremza" na svoj
način:
- Ne bih želio biti pretenciozan i
zato otvoreno mogu reći da je generacija prije nas, posebice ona
tzv. olimpijska iz Helsinkia '52. bila i kvalitetnija, ali nije imala
rezultate koje smo mi ostvarili.
Ja je dobro pamtim: Beara, Stanković,
Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas,
Bobek, Zebec. Poimenično to su bili daleko bolji igrači nego oni
koji su zajedno sa mnom igrali u Čileu. Ali, ponavljam, nogomet je
čudna igra.
Draža ima i ključ tog "čuda":
- Znate, u jednoj momčadi ne bi
"pasala" ni tri Pelea ni tri Maradone istovremeno. Tajna je
u onome što se zove "kompozicija".
I naša je čileanska reprezentacija
'62 imala usklađenost koja je "rodila" visokim rezultatom.
Mi smo na jednom svjetskom prvenstvu bili - četvrti! No, bez dobrih
igrača nema ni rezultata. Očito da je naša čileanska momčad
imala dobre igrače. Nogomet nije atletika, ali je rezultat ipak
bitan pokazatelj vrijednosti. Mi smo, očito, imali i jedno i drugo.
Jer i loše ali i dobre igre se zaboravljaju. Ostaju, na kraju samo
rezultati.
A sada Draža igra svoj omiljeni
"propust".
- I ne samo da smo mi postigli dobar
rezultat, visoki plasman, ja i sada tvrdim da je ta reprezentacija
mogla postići daleko više od visokog četvrtog mjesta.
Nešto je "puklo" protiv
Čehoslovaka?
- Jest. Nesretnim slučajem izgubili
smo utakmicu protiv Čehoslovaka. Bili smo bolji. A to je već bilo
polufinale. Sjećam se da smo ja i Galić promašili prilike koje se
ne bi smjele promašiti, a primili smo golove koje ta reprezentacija
nije smjela primiti. Mi smo imali šansu za finale. Čak i za više
od toga.
Kada će se ona opet ostvariti, a znam
da jednog dana hoće, teško je reći.
Očito, ni Brazil nije bio neranjiv
lav...?
- Jest, Brazil je i tada imao velikih
igrača. Nije igrao Pele. Igrao je Amarildo, dobar igrač. Igrali su
Garrincha i Didi, istina, veliki majstori, ali po mom mišljenju već
na silaznoj putanji slave. Ali za podvig uz svo znanje treba i mnogo
sreće.
U Čileu je Jerković bio najbolji
strijelac Mundiala, u Čileu je reprezentacija bila četvrta, najviše
do sada, u Čileu je i jedan naraštaj, Jozićev, uzeo čak i "mlado"
zlato... očito, Čile nam leži...
- Čile je uistinu jedan nogometni
ambijent. Ljudi temperamentni, ushićeni loptom. Mi smo bili tamo
krasno primljeni. Na svakom mjestu bili smo okruženi s našim
ljudima, kao uostalom i ovi mladi, toliko godina kasnije. Ljudi su
dolazili i po tisuće kilometara da nas vide, da nas bodre. Bili su s
nama.
Nezaboravna je i danas ljubav tih ljudi
i kad se svega toga sjetim, srce zaigra... Mi smo za njih jednostavno
bili njihova domovina. A mi smo bili kao kod kuće.
Čileanci Dražana Jerkovića i
Čileanci Mirka Jozića. Je li taj mladi naraštaj u stanju uloviti i
rezultatski, one "Čileance"?
- Nije se ni naša reprezentacija
stvarala u Čileu, pa ne treba očekivati da će i svi ovi mladi
"Čileanci" postati sutra budućnost našeg nogometa.
Ne! Ali po onome što su pokazali već
tamo u Čileu, a još više ritmom kojim se dalje razvijaju, većina
tih igrača bi sutra trebala uzeti čvrsto mjesto u reprezentaciji.
To, da!
Na svoja četiri gola, na zlatnu
kopačku jednog Mundiala Dražan Jerković gleda spuštenih ramena.
- Skromno. Četiri gola, više nego
skromno, iako ja uvijek kažem ovo: u nogometu je, uza sve
to i ono drugo, ipak najvažniji - gol.
To je bez sumnje i najteže.
Zašto? Dosta se stvari u nogometu mogu
naučiti. Ali se ne može naučiti zabijati gol. Ili se ima ili se
nema taj osjećaj.
I ovo je Jerković:
- Nisam ni znao da sam ja jedan, jer
nisam bio sam - bilo nas je još s ta četiri gola, od najboljih
strijelaca Svjetskog prvenstva. Ili kako vi velite, zlatna kopačka.
To sam doznao mjesec ili dva kasnije kad smo se vratili doma. Moram
priznati samo ovo: imao sam na svim utakmicama sijaset prilika.
I da sam bio malo više koncentriran,
moglo je biti i više golova.
No, u tom trenutku nisam o tome
razmišljao. I bolje. Za jedno svjetsko četiri gola nije previše,
dva Kolumbiji, jedan Urugvajcima i jedan Čehoslovacima, ali ih treba
zabiti.
Jerković je visoko objektivan:
- Našao sam se na listi s jednim
Garrinchom ili s jednim Albertom. To su igrači koji su svojim
znanjem, igračkom i pucačkom sposobnošću bili daleko bolji od
mene. I bilo bi normalnije da je baš netko od njih dao više golova.
Ali, na kraju, rekao sam već, nogomet je to, mogao sam čak biti i
ispred njih!
Just Fontaine je u Švedskoj '58. zabio
čak trinaest golova. Tko će ga uloviti, nitko. I zašto?
- U nogometu se nešto mijenja. Jedno
je sigurno: sve je manje izrazitih gol-igrača. Nema više "sidraša".
Imate jednog napadača i četiri, pet veznjaka koji moraju biti
kompletni: i oduzeti, i dodati, i pucati, i zabiti, i duplirati tu
"izloženu špicu". Nema više života na račun drugih. Ja
sam bio taj. Morali su me "gađati", pogađati, a ja sam se
brinuo za "spremnicu".
Malo ih je koji su to radili kao
Dražan. Škare, to mu je bio uobičajen udarac. Danas se o njemu još
samo sanja ili ga tu i tamo uvali mali Meksikanac Hugo Sanchez!
- I zato je daleko teže naći takvog
igrača, tog veznog koji sve zna, nego naći jednog izrazitog
strijelca. Jedan je Pele, jedan Cruyff, o Di Stefanu da i ne govorim,
jedan Maradona, oni su sve to znali, i oduzeti, i spakirati i zabiti!
Jedan Sivori...!
Što bi jedan Jerković, taj sidraš,
u ovom današnjem nogometu? Da li bi stigao zabiti gol...?
- Mislim da bi jedan Dražan Jerković
ili jedan igrač tog stila i danas zabijao golove. Ali jedno je
sigurno, morao bi nešto mijenjati. Morao bi se sigurno daleko više
kretati. I mislim da bi unatoč svom "nosu", danas manje
zabijao nego jučer...
(Kako danas igraju obrane, osobno
mislim da bi Jerac zabijal' još više...).
Modernizam je smanjio efikasnost.
Jerković je tu doma. Bio je užasno marljiv u pospremanju lopti u
mrežu (od pet golova OFK Beogradu - pet glavom!)
- Istina je. Golova je sve manje. Ti
možeš povećati i startnu brzinu, dati igraču veću izdržljivost,
ali zabiti gol, to je nešto drugo! To mu ne mreš dati. Možeš ga
naučiti i da puca. Ali kada, kako, zašto - ne, to se ne da
"ispeglati". A očito je da današnji nogomet ima sve manje
pravih majstora.
Vremena lete, ali je i danas iskočio
jedan izraziti centarfor, strijelac.
Je li van Basten taj pravi, rođeni
zabijač...?
- Jest. Apsolutno. Izraziti gol-igrač.
I ne samo to. Ima i druge kvalitete. Da li će biti i najbolji
strijelac na Mundialu u Italiji, ovisit će ne samo o njemu već i o
tome kako će daleko Nizozemska stići...
Na ovom mundialu - Kolumbija. Jerković
je, još davne šezdesetdruge, igrao protiv nje.
- Teško je uspoređivati. Oni su i
tada bili dobri, ali smo ih mi pobijedili. 5:0! Uz toliko mojih
"zrelih" prilika. No, nešto se i promijenilo. U osnovi oni
sigurno imaju temperament, oni su brzi; znaju igrati. A koliko sam
čuo od Osima i drugih, čini se da sada imaju i kvalitetu. Treba se
ih pribojati, ali se ne smijemo bojati sami sebe. Jer u odnosu na
Kolumbiju, mi odlučujemo. Ne oni! Ne treba je zato ni potcijeniti ni
precijeniti.
I sada njegova kritika "zdravog
razuma":
- Moramo jednom biti na čistu s time
da nismo, iako to mislimo ni u čem na vrhu. Mislimo da smo u
nogometu "bogovi". Ne, mi nismo "bogovi". Ako smo
na jednom Mundialu, to je već velika stvar.
Ako još odemo korak dalje, kolo više,
to je još veća stvar. Ali, ne, mi nismo "bogovi".
Trese se nad "mladim odlascima"
trbuhom za kruhom.
- Ja sam od nogometa zaradio samo
uspomene. No, ne treba plakati. Treba plakati nad ovim: prerani
odlasci štete nogometu. Otići će Piksi sa 26. Vukas je, sjećam
se, otišao s trideset! Znate li vi što znače ove četiri godine za
jedan nogo-image. Za mladost koja treba gledati i učiti. Ja nisam
protiv odlazaka. To je zakon ponude i potražnje. Ali je bitno
pitanje kada...
I zaključak tamnih tonova:
- Sigurno je da je silazna putanja, ja
neću reć u svjetskom, ali u našem nogometu prisutna. Zato bi bilo
možda idealno da ode mlad, da se još mlad i vrati i da igra do kada
to može... Tako bi se zaustavio taj pad. Dobar igrač dolazi do
izražaja u slabijoj momčadi, ali daleko teže sazrijeva u maloj
sredini.
Zlatna kopačka '62. skida kapu Osimu:
- Osim to mudro vodi. Znam ga dugo i
mislim da vrlo uspješno vodi reprezentaciju. Oduševljava način na
koji to radi. Kako je samo skinuo s dnevnog reda one predrasude stari
-mladi; domaći-strani! Sve je dao na "profi" - igrače. I
tu je dobio. Sjetite se, što znače nova, profi-razmišljanja. Mi
smo dva puta okretali negativni rezultat, sa Škotima i Francuzima!
Ja znam da taj nogomet i nije uvijek lijep, ali je svrsishodan. Sada
radim u NK Zagrebu i sve bih dao za dobar rezultat, za dva boda. No,
to ne znači da u perspektivi nisam i za ono drugo, za užitak, zbog
kojeg publika i dolazi.
Pitanje prvaka '90, ovako je ocijenio:
- I srce i razum ipak svode sve na to
da je Dinamo bliži naslovu prvaka. Na koncu, Zvezda dolazi u
Maksimir.
I nosi u sebi "trojstvo":
- Kad igrač izvede poteze, a mi
trebamo pobjedu, mislim njihov, ja zaplješćem. To je igrač u meni.
Katkada tražim samo rezultat jer od njega živim i tada iz mene
suklja trener, a kao direktoru često mi je jasno, treba spojiti i
jedno i drugo, igru i rezultat. Da, to stoji.
Zlatna kopačka '62, Jerković važe
mundial-pobjednika?
- Igra se u Evropi, dakle, evropska
reprezentacija. Južnoamerikanci, iako još imaju nešto svoje, ipak
su dosta podlegli trci s Evropom. No, ja sam protiv. Ja neću da naš
Boban bude Briegel. Ne! Ali treba koračati trendovima koje ostvaruju
oni uspješni...
Razgovarao:
Zvonimir Magdić (Sprint, 1990.)