Travanj 1969: Jugoslavenska poljoprivreda prvi put osniva suvremeni agrokombinat u inozemstvu...
Konzorcij IPK Osijek, PIK
Beograd i Jugoslavenske poljoprivredne banke uoči sklapanja ugovora
o obradi golemih površina u Iranu ...
Jugoslavenski udio kapitala -
49 posto, iranski - 51 posto, a zarada u skladu s ulogom...
Nedavno je objavljena vijest...
... da su
predsjednik Privrednog vijeća Savezne skupštine Petar Zečević - ovaj put u svojstvu opunomoćenika i predsjednika jednoga
jugoslavenskog poslovnog konzorcija, i Monsur Ruhani, iranski
ministar za privredu i energetiku, potpisali ugovor kao osnovu
mješovitog jugoslavensko-iranskog poduzeća za poljoprivrednu
proizvodnju na tlu Irana.
Spomenuta vijest izazvala je veliko
zanimanje najmanje iz dva razloga:
- jer naša poljoprivreda prvi put investira i namjerava proizvoditi u inozemstvu i,
- jer bi uspješno ostvarenje projekta pružilo mogućnosti ne samo našoj poljoprivredi nego i industriji da sa svojim stručnjacima i na takvom poligonu dođe do međunarodne afirmacije.
Rekli smo da je spomenuti ugovor tek
osnova za nove razgovore i akcije. Ugovor otvara samo mogućnost
za razrađivanje projekta, ali se još ne može smatrati početkom
akcije za njegovo ostvarenje.
Ugovor - to valja naglasiti -
isključivo uokviruje i omeđava temu, no za definiranje akcije valja
pričekati do sklapanja konačnog sporazuma. Ukratko, riječ je o
mogućnostima osnivanja zajedničkog, jugoslavensko-iranskog,
suvremenog i velikog poljoprivrednog gospodarstva.
U nedostatku
boljeg naziva, nazivamo taj projekt "agrokombinatom u
Kuzistanu". Ugovor što ga je Petar Zečević potpisao u
Teheranu legalizira daljnje razgovore o projektu o kojem tek treba da
se dogovore svi zainteresirani.
S jugoslavenske strane izravno su i
poslovno zainteresirani - IPK Osijek, PIK "Beograd" i
Jugoslavenska poljoprivredna banka. U neku ruku, po funkciji - u ime
općeg interesa jugoslavenske ekonomike da unapređuje izvoz -
zainteresiran je i Savezni fond za kreditiranje izvoznih poslova.
Na
iranskoj strani, kao partner jugoslavenskom konzorciju, javlja se
država. Jugoslavenski konzorcij i iranska država zajedničkim
ulaganjem kapitala osnivaju kombinat u Kuzistanu, kraju udaljenom od
Teherana oko 600 km.
Proizvodni program - kako je skiciran - veoma je
sličan programima naših agrokombinata u Osijeku i Pančevačkom
Ritu. U toj sličnosti i jest poanta iranske želje da sudjeluje u tom
poslu.
4000 ha u prvoj rundi
Nedvojbeno je da su koncepcije
organizacije, proizvodnje i prerade, na kojima su zasnovani naši
kombinati, bile iranskim državnicima što su posjetili naše
kombinate, atraktivan uzor da se nešto slično pokuša i u Iranu.
Ako bi agrokombinat bio osnovan, u Kuzistanu bi se gajila stoka,
proizvodilo meso, mesni proizvodi i mlijeko; sijale i prerađivale
uljarice, kao i krmno bilje i proizvodila stočna hrana.
Prema okvirnom predugovoru,
jugoslavenski udio kapitala u tom poslu iznosio bi 49 posto, dok bi
iranska država sudjelovala s 51 posto. Jugoslavenski partner dao bi:
stručne kadrove, tehnologiju, mehanizaciju, tovnu i matičnu stoku,
sjeme, kemijska sredstva... Iranski partner osigurao bi zemlju, dio
radne snage, dio stručnog kadra, obavezao se na neka
pravno-normativna rješenja. Dobit bi se dijelila u skladu s uloženim
kapitalom.
Iako je do početka ostvarenja tog
projekta još veoma dug put usklađivanja obaveza i interesa,
procjene i preispitivanja, naša se strana ubrzano organizira kako bi
se osposobila za eventualni start u Iranu.
IPK Osijek i PIK "Beograd"
već su formirali grupe od po tri stručnjaka sa zadatkom da
temeljito prouče tehnološke mogućnosti, da provjere i predlože
primjenu domaćih i stranih organizacionih i tehnoloških iskustava.
Osnovan je i komercijalno-poslovni odbor od šest članova - po
dvojica iz svakog kombinata i dvojica iz Poljobanke - sa zadatkom da
prouče pravne, ekonomske, financijsko-tehničke i uopće poslovne
zasade čitavog projekta.
Uspjeli smo dobiti, sasvim neobavezno,
neke osnovne podatke o tom pothvatu.
- U prvoj "rundi" proizvodnja bi se oslanjala na eksploataciju i obradu oko 4000 hektara zemljišta koje je već i sada pod poljoprivrednom kulturom i navodnjavano.
- U drugoj rundi obradi bi trebalo privesti i navodniti, još oko 6000 hektara.
Ni razvoju se ne stavljaju zapreke.
Ako sve krene dobro, ako jugoslavensko-iranski projekt u Kuzistanu
pokaže početne uspjehe, kombinat bi se proširio za još 10.000
hektara. Prema tome, kombinat bi se jednog dana mogao protegnuti na
površinu od 20.000 hektara.
Prethodne teškoće
Naravno, jedno su perspektive, a drugo
stvarnost i teškoće koje prvo treba ukloniti. Po svemu se čini da
našim i iranskim ambicijama predstoji još dosta pregovora prije
nego što se postave obostrano prihvatljive a pouzdane osnove za
početak akcije na zemljištu.
Do kraja svibnja treba da se završe
naši elaborati, zasnovani na predviđanjima, na proračunima koji će
tek omogućiti izradu definitivnih planova financijskog ulaganja. Tek
kad to bude gotovo, predstavnici našeg konzorcija moći će
formulirati svoje stavove za nove pregovore. A onda će se moći i
izraziti naši zahtjevi prema iranskom partneru, koji se odnose na
minimum sigurnosti za budući agrokombinat u cijenama proizvoda,
cijenama vode, potrošnje i cijenama struje, visini zakupa i
obaveznih davanja iranskom fiskusu.
Isto tako, naša strana čeka da
Iran konačno, definitivno i čvrsto omeđi zemljište. Zatim se
moraju provesti potanka ekološka, pedološka, hidrološka i
klimatska istraživanja. Tek rezultati tih istraživanja mogu dati
jasnu sliku o općem bonitetu lokacije. I najmanji propusti u ocjeni
tog nama gotovo potpuno nepoznatog terena mogli bi kriti ozbiljne
opasnosti za uspješno poslovanje budućeg agrokombinata. Osobito su
važne garancije Irana što se tiče općih poreza, strukture cijena
i pravno-normativnih instrumenata. Jer, i odatle prijete opasnosti.
Ne smije se smetnuti s uma ni
djelovanje, ili eventualno djelovanje, mnogih naših unutrašnjih
neriješenih sistemskih pitanja. Na primjer, kad je riječ o osloncu
jugoslavenskog koncerna na pomoć fonda za kreditiranje i osiguranje
izvoznih poslova. Jer, kad govorimo o izvozu i poticanju izvoza, u
svijesti je sviju najčešće izvoz proizvoda industrije, šumarstva,
poljoprivrede, a ponekad i građevinskih usluga.
U tim poslovima
imamo iskustva, i kreditiranje tu ide uhodanim i u dovoljnoj mjeri
raščišćenim putovima. Međutim, u akcijama takvog tipa, kao što
je pothvat u Kuzistanu, iskrsava niz teškoća koje nisu uklonjene
zakonima i normativnim pravilima igre što bi važila za fond kad
rutinski kreditira izvoz.
Prema tome, i tu će biti nevolja u
traženju valjanih rješenja. Očekivati je da će i u
financijsko-kreditnim konstrukcijama biti nekih smetnji, jer
"operacija Kuzistan" ne može se ni zamisliti na osnovi
kratkoročnih kredita uz kamate i uvjete otplate uobičajene u nas.
Jedno je pouzdano: uklanjanje svih
spomenutih i nespomenutih teškoća želi se postići domaćom
integracijom koja premašuje uobičajene međurepubličke granice.
I
tako međurepublička integracija stupa u međunarodnu.
Već i to
govori da naša poduzeća traže putove kojima afirmiraju osnovna
reformska načela da se integracijom traže rješenja za koja u užim
okvirima nema dovoljno snage.
Tekst: M. Legetić (VUS, 1969.)
