Čak i sada, kad se iznimno učestalo pojavljuje istovremeno i na malom ekranu i na velikom platnu igrajući Ignjata Glembaya u Vrdoljakovu viđenju Krleže i Ambroisea Volarda u Bulajićevu "Donatoru".
Od sretnijih vremena Dubrovačkih
ljetnih igara, kad je glumio Oresta u Goetheovoj "Ifigeniji",
Orsata u Vojnovićevoj "Dubrovačkoj trilogiji" ili
Shakespeareova "Macbetha" do novijih uloga u Pirandellovim
"Gorskim divovima" ili Bernhardovu "Izgled vara" -
Lonza je prošao ono što obično kratko označuju "briljantnom
kazališnom karijerom", ali film i televizija kao da su ga
otkrili tek sada.
- Rekli su mi da nisam fotogeničan
- objašnjava Lonza ona davna vremena kad su zbog nerazvijene tehnike
snimanja jednostavno odbacivali neka lica. - Ili, možda,
fotogeničnost dolazi s godinama? Nekad su vas zbog tehničkih
kriterija brzo otpisivali, a danas postoje samo lica koja kamera više
ili manje voli.
Ili je to, možda, glumačka sudbina
njegove generacije velikana poput Izeta Hajdarhodžića ili Pere
Kvrgića, od kojih se tek Fabijan Šovagović učestalije pojavljivao
u novim medijima.
No, za Lonzu ni ta prva kazališna vokacija nije bila neprekinuta veza s pozornicom, a razlog bi se mogao pomalo fatalistički objasniti samoupravljačkom sudbinom.
Lonza je, naime, 1978. otišao iz HNK poslije dvadeset tri godine stalnog angažmana i da se ne bi našao na cesti, tri je godine putujući glumio u "Teatru u gostima", da bi zatim kao stalni profesor na Akademiji za dramske umjetnosti "mučio studente scenskim govorom, jer mnogi od njih vjeruju da im to uopće nije potrebno".
No, za Lonzu ni ta prva kazališna vokacija nije bila neprekinuta veza s pozornicom, a razlog bi se mogao pomalo fatalistički objasniti samoupravljačkom sudbinom.
Lonza je, naime, 1978. otišao iz HNK poslije dvadeset tri godine stalnog angažmana i da se ne bi našao na cesti, tri je godine putujući glumio u "Teatru u gostima", da bi zatim kao stalni profesor na Akademiji za dramske umjetnosti "mučio studente scenskim govorom, jer mnogi od njih vjeruju da im to uopće nije potrebno".
- U kazališnom sam životu - kaže
- uživao priličan ugled, ali taj status nije odgovarao mojim
samoupravljačima u HNK. Bio sam predsjednik Savjeta Drame i, kako
god okrenuli, po kojim god kriterijima, zasluživao sam neke bodove,
a to je jednoj grupi uvijek išlo na živce. Izveli su me na čistinu
i počeli nišaniti, a onda sam rekao - "Doviđenja!"
Shvatio sam da je bolje otići nego imati stalno glavu u
samoupravljačkom procijepu i željeti nešto, a nemati mogućnosti
da to ostvarite.
Ono što bi neki nazvali skromnošću,
možda bi bilo bolje opisati kao rezignaciju i pomirenje glumca sa samim sobom i
onim oko sebe, onako kako se to može samo poslije četiri desetljeća
iskustva.
Da su neke druge konstelacije, Tonko Lonza bi svojim habitusom, statusom i osjećajem za klasične vrijednosti vjerojatno bio zagrebački John Gielgud.
Da su neke druge konstelacije, Tonko Lonza bi svojim habitusom, statusom i osjećajem za klasične vrijednosti vjerojatno bio zagrebački John Gielgud.
- Ha, da, bilo bi lijepo biti Gielgud
ili stari Olivier, ali samo sređena društvena situacija može
izbaciti imena, bez obzira je li riječ o kazališnoj umjetnosti ili
mostogradnji. Kako kod nas u teatru godinama nema ni estetskih ni
etičkih principa po kojima se taj posao odvija, nemoguće je da se dogodi neko ime ili da ga
prepoznate kad se pojavi. U HNK trenutno traje izuzetna predstava
"Đavolov učenik", ali način na koji se igra teško je
prepoznatljiv.
Godinama u kazalištu ne odgajamo stilove, ne razrađujemo ih, ne nastojimo da teatar bude estetski "uredan" onoliko koliko bi neminovno trebao biti. Odnosimo se površno prema onome čime se bavimo, brzo smo skloni prepustiti se drugim medijima, posebno filmu ili televiziji, koji nas opet - budući da i sami nemaju kriterija - očajnički brzo troše. Potroše lica i psihe, te ako nemate solidno uporište u kojem se možete obnavljati, sve to kratko traje.
Godinama u kazalištu ne odgajamo stilove, ne razrađujemo ih, ne nastojimo da teatar bude estetski "uredan" onoliko koliko bi neminovno trebao biti. Odnosimo se površno prema onome čime se bavimo, brzo smo skloni prepustiti se drugim medijima, posebno filmu ili televiziji, koji nas opet - budući da i sami nemaju kriterija - očajnički brzo troše. Potroše lica i psihe, te ako nemate solidno uporište u kojem se možete obnavljati, sve to kratko traje.
Gluma je samo posao
• Kako se obnavlja glumac?
- U toku godina provedenih u kazalištu,
dogodile su se tri ili četiri uloge koje su imale isti krvotok kao
što je i moj: Orest u "Ifigeniji", Edip, Orsat ili gospar
Lukša u "Dubrovačkoj trilogiji", bilo je još uloga koje
sam volio, a neke su bile dio svakodnevice. Gluma je, prije svega,
samo posao i kad se o njoj govori kao o vrhunskom zanatu, uvijek mi
pada na um upravo Gielgud.
• U teatru ste dva puta tumačili lik
Ignjata Glembaya, prije nego što ste ga prenijeli na film i mali
ekran. Koja je razlika u kazališnoj i filmskoj interpretaciji istoga
lika?
- Glembajeve sam prvi put radio 1974.
u HNK, ali tada sam još, očito, bio premlad. Zatim je bila
predstava u Rijeci - Mustafa Nadarević bio je intrigantan nov partner,
koji je počeo vrlo zanimljivo raditi, pa sam i ja počeo sasvim
iznova. Zatim je došla Vrdoljakova ponuda i prihvatio sam je s
radošću jer sam znao da ću moći načiniti nešto više nego u
kazalištu.
Film svojim krupnim planom može pokazati više toga, a čini mi se, i ponosan sam na to, što sam u filmskim "Glembajevima" licem pokazao neke slutnje i spoznaje Ignjata Glembaya koji jedini zna kojim će tokom sve krenuti. To je nešto što daje novu dimenziju liku, on nije samo monstrum koji gazi sve ispred sebe, kao što literatura kaže, nego i slojevit, nagrizen čovjek. U kinu je to više došlo do izražaja negoli u teatru.
Film svojim krupnim planom može pokazati više toga, a čini mi se, i ponosan sam na to, što sam u filmskim "Glembajevima" licem pokazao neke slutnje i spoznaje Ignjata Glembaya koji jedini zna kojim će tokom sve krenuti. To je nešto što daje novu dimenziju liku, on nije samo monstrum koji gazi sve ispred sebe, kao što literatura kaže, nego i slojevit, nagrizen čovjek. U kinu je to više došlo do izražaja negoli u teatru.
• Kakva je razlika biti glumac danas
i prije dvadeset-trideset godina?
- Hajdemo reći prije četrdeset, kad
sam ja počeo. Moja generacija i nekoliko generacija iza mene imalo
je pespektivu, čekala nas je jedna od kazališnih kuća, znali smo
da ćemo raditi ono za što se školujemo, i to je bio ozbiljan
razlog da se radi. U privatnom životu malo smo tražili jer smo
iskusili rat, a u Zagrebu još je bilo gladi. Preostala nam je jedino
radost studija. Nije bilo ni televizije, a o filmu se jedva govorilo.
Imali smo ideale. Današnja ih generacija baš nema previše.
Nema ih razloga imati. Završe Akademiju i - što onda? Ja sada, kao stariji kolega, mogu ih nečemu naučiti, ali im ne mogu pokloniti svoje ideale. I nemaju potrebe da čekaju, moraju se realizirati brzo, a brzo i propadaju, vrijedi pravilo: zgrabi danas, sutra možda još nešto, a prekosutra kako bude. Mislim da je smisao upravo u trajanju, da se jednom, makar i na kraju karijere, dođe do rezultata. Makar na filmu, kao ja sada. (Smijeh)
Imali smo ideale. Današnja ih generacija baš nema previše.
Nema ih razloga imati. Završe Akademiju i - što onda? Ja sada, kao stariji kolega, mogu ih nečemu naučiti, ali im ne mogu pokloniti svoje ideale. I nemaju potrebe da čekaju, moraju se realizirati brzo, a brzo i propadaju, vrijedi pravilo: zgrabi danas, sutra možda još nešto, a prekosutra kako bude. Mislim da je smisao upravo u trajanju, da se jednom, makar i na kraju karijere, dođe do rezultata. Makar na filmu, kao ja sada. (Smijeh)
• Jesu li te dvije filmske i
televizijske uloge vaš novi početak?
- Glumim u seriji "Dora" oca
glavne junakinje, grofa Pejačevića. Nadam se da će biti još
uloga, ali ako ih ne bude, neću glavom o zid. Srećom, što se mene
tiče, "Glembajevi" su tako dobri da će se moći bez stida
vrtjeti kao nekrološki materijal.
• Je li prošlogodišnji proljetni i
jesenski nastavak štrajka glumaca u Drami HNK logičan nastavak
onoga što se vama događalo prije dvanaest godina, ili je riječ o
nečem novom?
- Ništa nije novo! Ako industrija u
socijalizmu zakaže, intervenirat će država, a tom je logikom živio
i HNK. "Mi smo centralna ustanova, pa ako i pogriješimo,
subvencije su nam sigurne." Tako je to išlo iz dana u dan, iz
dana u dan novac je sve manje vrijedio, a s manje novca manji su i
rezultati i - jednoga dana morate doći u škripac.
Biti glumac u HNK jednostavnije je nego u nekom drugom kazalištu, jer je manji obim repertoara, imate više vremena da zaradite koju paricu sa strane.
Biti glumac u HNK jednostavnije je nego u nekom drugom kazalištu, jer je manji obim repertoara, imate više vremena da zaradite koju paricu sa strane.
Ozbiljno je pitanje koliko platiti
glumca da se ne rasprodaje unaokolo i kakve bi trebao biti kvalitete
da to opravda. Vjerujem da će Markovićeva formula ozdravljenja
dodirnuti i takve institucije.
Mogu li glumci biti revolucionari?
• Zašto je nedavno propao Slobodan
P. Novak na izboru za intendanta HNK? Nisu li štrajkači tražili
radikalne kadrovske promjene?
- Zaletio se i rekao da želi
suvremeniji, drukčiji teatar, u kojem će zadržati dobre, a ostale
otpustiti. Zašto da ga, onda, samoupravljači izaberu?
• Bio je to jedan od prvih štrajkova
glumaca - mogu li glumci biti nosioci (revolucionarnih) promjena?
- Trebali bi ipak biti
najrevolucionarniji na sceni. Ali, to uključuje i društvo koje se
brine za svoju nadgradnju. Ako umjetnik mora silom štrajka tražiti
kruh, nešto je trulo u društvu.
• U prvoj polovici osamdesetih štampa
je bila puna intervjua s glumcima i režiserima koji su nerijetko
jedini progovarali o onome što su drugi mislili, ali se nisu usudili
reći. Danas, kad su u medijima političari glavni glumci, a svi
naklapaju o demokratskom pluralizmu, za vašu riječ kao da više
nema mjesta.
- Svojedobno se teatar značajno
politizirao, bilo je galame i pitanja je li mu to primjereno ili
nije. Prema onome što se danas događa, u Pazovi naprimjer, problem
"Golubnjače" bio je sasvim bezazlen. Danas je životna
stvarnost tako "krvava" da mu teatar ne može biti
ogledalo.
Upravo zbog svega što se zbiva u našoj lijepoj domovini, možda je vrijeme da se vratimo čistom teatru, koji će živjeti bez politizacije. Igrajmo lijepe, umivene komade, jer previše je smeća u kojem živimo.
Upravo zbog svega što se zbiva u našoj lijepoj domovini, možda je vrijeme da se vratimo čistom teatru, koji će živjeti bez politizacije. Igrajmo lijepe, umivene komade, jer previše je smeća u kojem živimo.
• Je li bijeg najsretniji izlaz?
- Mislim da je to diktat vremena. Jer,
ako za depolitiziranu predstavu "Đavolov učenik" ne
možete dobiti kartu više, to znači da ljudima treba teatar koji
nije ogledalo svakidašnjice. Zbilja je grozna, a teatar je mjesto
gdje se ljudi očito žele očistiti i biti drukčiji.
• Biste li neke uloge danas glumili
jednako kao na početku karijere?
- Baš sam neki dan gledao materijal s Igara, snimljen od 1956. do 1961, vidio sam sebe i bilo mi je teško.
Javio se žal za mladošću, ali i osjećaj da je sve to bila ponešto
starinska gluma. Siguran sam da sam moderniji u izrazu od onih
vremena.
I Macbeth i Orsat bili su pomalo staromodni, treba to hrabro priznati - pa ne možemo, zaboga, živjeti od onoga što je bilo jučer!
Macbeth lijepo kaže: "I svako jučer ludama posvijetlilo je put u prašnu smrt." Smeta me kad su mladi glumci staromodni, ali mi je zločesto drago kad to mogu prepoznati, jer mi to govori da sam ja postao moderan.
I Macbeth i Orsat bili su pomalo staromodni, treba to hrabro priznati - pa ne možemo, zaboga, živjeti od onoga što je bilo jučer!
Macbeth lijepo kaže: "I svako jučer ludama posvijetlilo je put u prašnu smrt." Smeta me kad su mladi glumci staromodni, ali mi je zločesto drago kad to mogu prepoznati, jer mi to govori da sam ja postao moderan.
• Kakvim biste senzibilitetom danas
glumili Macbetha? Kakav bi bio poslije upravo svrgnute socrealističke
reinkarnacije u Rumunjskoj?
- To je čudesan komad, to je komad
prokletstva! Upravo s jednim parom studenata uvježbavam scene iz
"Macbetha" i pronalazili smo nevjerojatne paralele s
bračnim parom Ceausescu, osobito kad je riječ o ledi Macbeth. Ne
znamo koliko će se vidjeti u krajnjem rezultatu i koliko će likovi
biti slični suvremenim predlošcima, ali u objašnjenju likova i u
radu to je bila značajna okolnost.
• A Dunda Maroja? Biste li njega
zaigrali u Dubrovniku?
- Ne bih! Kad je riječ o dubrovačkoj
literaturi, kojoj bih u prvom redu trebao pripadati jer sam iz tog
kraja, nisam imao previše sreće. U jednom od prvih "Dunda"
glumio sam Negromanta - časnu, ali malu ulogu.
Poslije sam ulogu Orsata u "Trilogiji" dobio slučajno, a nisam imao tu sreću, ili nesreću, da dobijem ulogu iz "dubrovačke" literature koja bi me označila u cijeloj karijeri. Možda je razlog u tome što vas i u kazalištu vide na filmski način. No, ondje nema kamere da vam se približi i otkrije vašu drukčiju prirodu.
Poslije sam ulogu Orsata u "Trilogiji" dobio slučajno, a nisam imao tu sreću, ili nesreću, da dobijem ulogu iz "dubrovačke" literature koja bi me označila u cijeloj karijeri. Možda je razlog u tome što vas i u kazalištu vide na filmski način. No, ondje nema kamere da vam se približi i otkrije vašu drukčiju prirodu.
• Kao što se to u "Glembajevima"
dogodilo?
- Da, i meni je samom film otkrio da
sam negdje u dubini oka drukčiji negoli što pokazuje moja šija.