Jesu li Jugoslaveni lijep narod? O ljepoti jedne nacije ne bi valjalo govoriti uopćeno, ali... (1969)

Travanj 1969: Silvija Koščina, Beba Lončar, Bekim Fehmiu i Milko Škofič najčuveniji Jugoslaveni na vrhu kozmopolitske ljestvice ... Mnogi naši sportaši koji se nalaze na pečalbi u svijetu stekli su reputaciju "zdravih i poželjnih momaka" ... 

Bez masovne fizičke kulture nema ni lijepih ljudi, pa ni lijepa naroda...

Govorimo li o žiteljima jedne zemlje, onda, naravno, ne možemo izdvajati posebne etničke grupe niti ih razdvajati po sastavu narodnosti. 

Jer, kad kažemo za Indijku Reitu Fariju da je prije nekoliko godina (1966.) osvojila naslov najljepše žene na svijetu, onda i ne pokušavamo misliti da se velika azijska zemlja (Indija) sastoji od mnogih država i sasvim nam je sporedno kojoj pripada Reita Faria.

Mi je prepoznajemo kao Indijku, isto kao što su drugoplasiranu na tom istom natjecanju u Londonu, Nikicu Marinović, svi tretirali kao predstavnicu Jugoslavije, bez obzira na to što je ona porijeklom iz Dalmacije i što je njezino rodno mjesto Dubrovnik.

Zbog toga smo mi, Jugoslaveni, okrenuti svijetu jedinstveno, i tako nas svi vide i promatraju. Ako bilo kojega stranca što posjeti našu zemlju, ili kojega smo sreli negdje u svijetu, upitamo: "Jesmo li lijep narod?" - sigurno je da će se njegov odgovor odnositi na sve nas, jer za nj, logično, naciju predstavljamo mi svi.

Kostim pramajke Eve

U današnje vrijeme, kad su krinoline i korzeti isto kao i "bonjouri" i frakovi muzejski eksponati, kad se obnažene grudi i prozirne haljine ne smatraju ničim neobičnim i kad posljednja starleta ili manekenka (a isto vrijedi i za njihove muške kolege) ne može ni zamisliti svoj uspon bez nekoliko naslovnih novinskih strana u kostimu pramajke Eve, onda je sasvim normalno da se najzad i mi upitamo: "Jesmo li zaista lijep narod?"

Opet bi se udala za Jugoslavena

Bekim Fehmiu

No, prije nego što pokušamo odgovoriti na to pitanje, treba skrenuti pozornost na razvoj naše zemlje, u ekonomskom smislu, koju je nagli poratni napredak doveo u sasvim ravnopravan položaj sa svijetom. Naša je zemlja imala takav životni standard da je sebi mogla priuštiti sve ono što stanovništvo nerazvijenih zemalja nije moglo.

Iako je objektivni sud o naciji i u tim uvjetima mogao biti ako ne isti a ono približan današnjem, nekad nitko nije ni pomišljao da neku Jugoslavenku pošalje na natjecanje među svjetske ljepotice, da i ne govorimo da je bilo apsurdno i zamisliti nekoga Jugoslavena kao konkurenciju Rudolfu Valentinu, Ramonu Novari i sličnima.

Danas, kao što znamo, među tisućama manje poznatih i stotinama najrazvikanijih svjetskih starova upravo je Bekim Fehmiu odabran za glavnu ulogu u seriji talijanske televizije o Odiseju, a nedavno je završio i film o pustolovu Forfiriju Rubirosi.

Milko Škofič i Gina Lollobrigida

Tko bi, na primjer, mogao predvidjeti hirovitost dra Milka Škofiča, za kojega je njegova bivša supruga Gina Lollobrigida, još nedavno, izjavljivala kako je to "najljepši i najbolji suprug na svijetu" i "kad bi se opet udavala, da bi bez razmišljanja uzela Jugoslavena".

Zar je dojučerašnjem idolu milijuna Francuza, Alainu Delonu, moglo i u snu biti poznato da će ga njegova žena Nathalie zapostaviti radi jugoslavenskog avanturista Stevana Markovića (na stranu njegov tragični završetak) te da će u očima svojih filmskih obožavalaca biti sveden na razmjere namagarčenoga supruga?

Filmska slava Zagrepčanke Silvije Koščine, Beograđanke Bebe Lončar, zatim nekolicine manje popularnih, da spomenemo samo neke, Dunje Rajter, Špele Rozin, Ivice Pajera i drugih u svakom slučaju obilježava prisutnost Jugoslavena u svjetskom biznisu industrije snova.

Sportaši - zdravi i poželjni

Osim toga, mnogi naši sportaši koji se nalaze na pečalbi u svijetu stekli su reputaciju "zdravih i poželjnih momaka". Nema tome dugo kako je tenisaču Nikoli Piliću ponuđeno da igra naslovnu ulogu u jednom filmu australsko-američke proizvodnje (što je i prihvatio), a američka revija za tenis svrstala ga je na četvrto mjesto na ljestvici svjetskih tenisača-ljepotana.

Navodeći sve te podatke, htjeli smo samo donekle ilustrirati činjenicu da se danas mogu "vidjeti" predstavnici naše zemlje gotovo na svim meridijanima i paralelama svijeta, dodajući tome broju tisuće široj javnosti nepoznatih ljepotica i ljepotana koji su "tiho" uplovili u bračnu luku i koji danas žive u domovini svojih bračnih partnera.

Nema savršeno lijepa naroda

Od stare Sparte, gdje je tijelo bilo uzdignuto do najviše vrijednosti (sjetimo se samo drastične selekcije novorođenčadi, kad su slabašna djeca bila bacana niz padine Tajgeta), pa preko grčkih hetera i rimskih kurtizana, uključujući prelijepu Šeherezadu iz "Tisuću i jedne noći", da i ne govorimo o nenadmašivoj ljepoti starodrevnih ljepotica Nefretete i Kleopatre, koje se isto tako često spominju kao i najmoćniji egipatski faraoni Keops ili Tutankamon, ljepota tih najeklatantnijih primjeraka naroda nije se nikad vrednovala istim metrom.

Danas se, međutim, tačno zna kakve obline treba da ima jedna djevojka da bi se mogla proglasiti za "najljepšu" između odabranih, neovisno o tome da li je riječ o svjetskom, kontinentalnom, nacionalnom ili čak prigodnom natjecanju ljepote, recimo, za "miss turizma" toga i tog mjesta.

Špela Rozin

U tim relacijama, kao što ćemo poslije vidjeti, Jugoslavenke i Jugoslaveni zauzimaju gotovo idealno mjesto, jer su njihove mjere prosječno veoma blize tome standardu. Tako, Amerikanke i njihove rođakinje Engleskinje imaju kao odliku duge i lijepo oblikovane noge, ali su im zato ramena preširoka i visina znatno odskače od "norme".

Francuskinje su prosječno suviše slabašne, a Talijanke minijaturne. Skandinavske ljepotice hladne i pjegave, a Njemice suviše "konfekcionirane", Ruskinje mnogo ugojene, dok su Grkinje "tvrde".

Takav sud davali su "službeni estetičari" na skupu Svjetskih kozmetičara u povodu Svjetske izložbe u New Yorku.

Dakako, to su samo uopćene tvrdnje.

Prije nego što čujemo mišljenja naših esteta, evo i mjera koje bi trebala imati žena idealne ljepote po "standardnim svjetskim mjerilima": opseg grudi 90, bokova 90, struka 62, visina 170 cm i težina 60 kg.

Fizička kultura i ljepota

Zagrebački slikar Edo Murtić ujedno je jedan od najizrazitijih jugoslavenskih predstavnika modernoga slikarstva. Posjetili smo ga u ateljeu, gdje je dovoljno baciti samo letimičan pogled na njegova platna i odmah osjetiti da je Murtić savršen esteta sklada i boja.

Beba Lončar

- O ljepoti jedne nacije ne bi valjalo govoriti uopćeno, premda preko najizrazitijih primjera moramo donekle uopćavati. Ali, kad već o tome govorimo, bilo bi više nego logično da se zapitamo: Je li u nas, u Jugoslaviji, poklonjena dovoljna pažnja fizičkoj kulturi ljudi? Odgovor je jasan: Nije! O sportu se i suviše mnogo govori, ali je taj sport najvećma nogomet. A danas je, u nas, nogomet stvar profesionalaca i njihova biznisa, koji s fizičkom kulturom nema nikakve veze.

Potrebno je naglasiti, a to je pedagozima, liječnicima i svima koji promatraju fizičke pojave jasno, da bez intenzivne i masovne fizičke kulture nema ni lijepih ljudi, a time ni lijepa naroda. Uzmemo li, na primjer, gorštake iz bilo kojega kraja naše zemlje, naći ćemo kod njih značajke: uspravan hod, lijepo oblikovano tijelo, hitrost i uopće elegancija tijela i pokreta. A kako oni to postižu? Fizičkom kulturom kojom se, po prirodi posla i uvjeta života, svaki dan bave. To ne vrijedi samo za našu zemlju nego za sav svijet. Zbog toga bi se moglo zaključiti:

Nema ružnih naroda nego samo ružnih pojedinaca!

Naš je narod izuzetno lijep

"Bitka na Neretvi" za našega najistaknutijeg filmskog režisera, Veljka Bulajića, još traje. Ipak u predahu između montaže dvaju kadrova, na naše pitanje o ljepoti Jugoslavena on kaže:

- Mislim da dobro poznajem našu zemlju, jer sam svoje filmove snimao u svim njezinim krajevima. Čini mi se da je naš narod izuzetno lijep. To u prvom redu vrijedi za ljude i žene sa sela, a osobito iz nekih naših krajeva.

Kad je riječ o građanima, na žalost, to isto ne bih mogao tvrditi. Ima mnogo debelih ljudi, s trbusima, sredovječnih, koji su prije vremena ostarjeli, i takozvanih mladih debelih gnjevnih ljudi. To ne znači da imam nešto protiv debelih ljudi, jer veoma volim Falstafa i Cola Breugnonea, ali nekoj slavenskoj, rasnoj ljepoti sve se više gubi trag.

Pojedinci nisu mjerilo

U ovoj maloj anketi o ljepoti našega naroda htjeli smo čuti mišljenje i jedne žene. U osobi slikarice Jagode Buić, naše poznate majstorice tapiserije, čiji radovi ukrašuju domove i palače gotovo na svih pet kontinenata, našli smo vrsna poznavaoca estetskih mjerila i vrijednosti:

- Lijep smo mi narod. Tako barem o nama govore drugi. Naše muškarce prati glas da su lijepi - a da to ne ide na račun muževnosti. Žene su lijepe, da to ne ide na štetu njihove topline i požrtvovanosti.

Ivica Pajer

Lijep smo mi narod, i nadam se da to ne ide nauštrb naše pameti. Nisam sigurna da se ljepota naroda može odrediti po eksponiranim pojedincima, iako mislim da se u nas može naći mnogo više krasnih "primjeraka" nego što ih mi plasiramo na domaće i inozemno tržište ljepote.

Nije slučajno, dakako, da je upravo jedna crnogorska princeza bila izabrana da svojim stasom i ljepotom popravi budućnost jedne kraljevske kuće čiji su izdanci bivali sve manji i manji. ,

Nije slučajno da su naši ljudi bili u gardi Marije Terezije itd...

Na razmeđi Istoka i Zapada, na ušćima Mediterana, na vjetrometini ratova i seoba, oblikovala se ljepota naših ljudi. To je ljepota izraza i pokreta. Ne treba je tražiti na izborima ljepotica. Treba je tražiti onako kako to čini Tošo Dabac, na čijem je portretima zaustavljen trenu tak te ljepote. Tražiti je treba u gorštačkom kolu, u ovalu lica slavonskih snaha, u brzonogim i crnoputim klapama dalmatinske mlađarije.

Pa kad bih mogla savjetovati onima kojima je ljepota zanimanje - onda bih rekla da nema uopćene ljepote, da čovjek u sebi uvijek nosi pečat i znak svoje nacije - i da to treba čuvati i umjeti pokazati.

Zaključiti ovu temu bez odgovora na pitanje: "Jesmo li lijep narod" bilo bi nedopustivo, ali isto tako ne možemo donijeti jedan sud koji je zasnovan samo na izjavama nekolicine naših esteta. No, da smo umjesto troje anketiranih uzeli tri stotine ili tri tisuće, vjerojatno bi se svi složili da nema ružna naroda. Pa ako je tako, a tako zaista i jest, onda se odgovor sam nameće a mi ga samo, izgovorimo: Da, lijep smo mi narod.

Napisao: Mario Krivić (VUS, 1969.)

Podržite Yugopapir na Patreonu * Donate